уторак, 29. новембар 2011.

Kirios Kostas


Letos sam saznao da je Kirios Kostas iz Thessalonikia umro. Samo nekoliko godina pre toga mi je rekao da ga duša savremenog čoveka podseća na praznu i zgužvanu limenku od piva ili coca cole (sasvim je svejedno) koja čeka da je pokupi neka mašina za reciklažu i napravi od nje opet jednu takvu limenku . Kirios Kostas nije bio neki akademski intelektualac, niti je uopšte bio neki školovan čovek, ali je za razliku od većine “promuti pa prosi” intelektualaca, spoznao neke životne istine o kojima građanska akademska bulumenta može samo da sanja. Kirios Kostas iz Thessalonikia je sigurno čovek koji će trajati. Legenda o njemu će živeti svuda gde Grci budu živeli. Bio je majstor koji je drevni zanat pravljenja buzukija izučio od oca Dimitriosa, a osećaj za muziku nasledio od majke Elefterije, iz čuvene epirske porodice Angelos koja je Grčkoj naciji dala jednog kompozitora (Takija Angelosa), jednog operskog pevača (Hristosa Angelosa) i jednog kafanskog pevača (Janisa Angelosa) koji je odmah posle drugog svetskog rata u jednoj kafanskoj tuči u Janjini zaradio smrtonosni ubod nožem. Janis je bio crna ovca familije, tako je govorio Kostas, ali je imao najveće srce. Obično to tako bude.
Kirios Kostas je napravio tačno osamdeset osam buzukija. Većina tih buzukija je otišla u vlasništvo talentovanih kafanskih muzičara koji su po tavernama zarađivali svoje parče hleba. Jedan deo je otišao u ruke propalih muzičara koji su iste propili ili prokockali, dok je nekoliko završilo u kolekcijama poznatih domaćih (grčkih) i belosvetskih kompozitora. Jedan koji je napravljen od maslinovog drveta sa Sitonije završio je u vlasništvu Dejvida Birna. Priča se da je Birn do Kirios Kostasa došao preko Filiposa Logaridisa koji je 1986.godine posle albuma Little Creature bio organizator grčke turneje Talking Headsa.
Kirios Kostas nije mnogo imao, a nije mnogo ni tražio. Bilo mu je dovoljno da ima za vino, masline i drvo. Alat je ionako nasledio. Imao je svoj buzuki koji je svirao u jednoj taverni u komšiluku. Tu su obično dolazili mladi ljudi, koji su inače slušali Lu Rida i Rollingstounse, ali koji su u Kostasovim interpretacijama grčkih tradicionala prepoznali iskrenost I jedan senzibilitet koji je merljiv sa sa pravim rokenrol desperadosima.
Kirios Kostas je prema svedočenju Nika Papulosa, šankera iz taverne u kojoj je Kostas svirao, te večeri znao da mu je došao kraj. Popio je svoju buteljku belog vina, ispušio nekoliko cigarilosa i najavio svojim Grcima da je vreme za odlazak. Žao mu je samo, rekao je, što će ga kroz nekoliko meseci kao pripadnika jednog naroda belosvetski mešetari proglasiti neradnikom. Ako tako bude, onda neka bude. Ja ću se zajedno sa Zorbasom smejati sa onoga sveta, a vi ćete u to ime zaigrati.
Ko ih jebe, deco moja draga!


4 коментара:

  1. Ma, ko jebe ove što smatraju da imaju pravo da preuzmu ulogu boga i sude drugima!
    "Kirios Kostas nije mnogo imao, a nije mnogo ni tražio. Bilo mu je dovoljno da ima za vino, masline i drvo. Alat je ionako nasledio. Imao je svoj buzuki koji je svirao u jednoj taverni u komšiluku."

    ОдговориИзбриши
  2. Sjajan blog i sjajni postovi, tek sam otkrio, dolazicu cesce sada :)

    ОдговориИзбриши
  3. Dobro ti je ovo, posebno mi se sviđa deo: "Kirios Kostas nije mnogo imao, a nije mnogo ni tražio. Bilo mu je dovoljno da ima za vino, masline i drvo. Alat je ionako nasledio." :)

    ОдговориИзбриши