Netfilxova mini-serija Unorthodox (2020), koju je osmislila
Ana Vinger, a režiju potpisala Marija Šreder, predstavljena nam je kao jedan od
vrednijih ovogodišnjih televizijskih projekata. Snimljena je prema
autobiografskoj knjizi Debore Feldman Unorthodox: The Scandalous Rejection of
My Hasidic Roots. U pitanju je priča o mladoj Jevrejki Esti Šapiro, iz hasidske
zajednice bruklinskog Vilijamsburga, koja usled nesnalaženja u braku i
neprilagođenosti u datim okolnostima rešava da napusti muža i pobegne iz
zatvorenog hasidskog sveta. Esti Šapiro novi život započinje u „otvorenom”
Berlinu.
Ne znam kako da izbegnem otkrivanje nekih delova sadržaja,
ali minimalno spojlovanje neće smanjiti užitak za gledaoce. Mislim na one koji
ovde možda i pronađu užitak. Sudeći prema ocenama kritike i publike, ima puno
takvih. Ja ga nisam našao. Naime, kreatori serije nisu se u potpunosti držali
biografije Debore Feldman, već su sa ciljem jačeg dramskog naboja izmenili deo koji
se dešava u Berlinu, tako da sve što se dešavalo junaknji Esti u tom delu priče
deluje pomalo nerealno, čime je narušena ozbiljnost drame.
Priča prati život junakinje Esti, njenu udaju za lokalnog
mlađanog hasida po imenu Janki, kao i sve što je tome prethodilo. Čin
provodadžisanja, venčanja, religiozno-običajnih rituala, mučnih pokušaja
koitusa i sve ostalo vešto je prikazano kroz flešbekove iz kojih se kroz sve
četiri epizode upoznajemo s onim što je uticalo na junakinju da pobegne u
Berlin. Što se tiče samih hasida, stiče se utisak da se radi o jednoj tvrdoj,
zatucanoj i zatvorenoj zajednici, što verovatno i nije daleko od istine, ali
nije i jedina istina. Svaka zajednica ima svoju destruktivnu-mračnu i
konstruktivnu-svetlu stranu. Ovde je prikazana isključivo ta loša strana, koja
je po mišljenju nekih Njujorčana preuveličana, zlonamerna i karikaturalna.
Opet, činjenica je da su zatvorene zajednice ljudima od duha preteške i nemam
ništa protiv da budu meta kritike. Važno je samo pogoditi metu bez improvizacije
i učitavanja. Između ostalog, možda je ta druga, svetlija strana ove zajednice
realnije prikazana u seriji Shitsel (2013), što bi svakako trebalo proveriti.
Estinim bekstvom u Berlin priča prerasta u najbanalniji
prikaz free your mind ideologije i donekle #MeToo mode. To je ta šifra kroz
koju medijska stvarnost pravi crno-bele slike sveta. Insistiranje na
dualističkoj podeli, koju s jedne strane predstavlja zatvoreni i zatucani svet
određene nacionalno-verske zajednice, a s druge strane berlinska liberalna
utopija multikulturalizma i slobode. Estin izgled i stil napadno asociraju na
Jevrejku izašlu iz koncentracionog logora, možda čak i osobu koja je prošla
kroz tretman hemioterapija, što je verovatno trebalo da predstavlja simboliku
njene patnje. U Berlinu olako upoznaje novo društvo koje čine studenti muzičkog
konzervatorijuma. Među njima ima belih i tamnoputih, gejeva i strejtera,
bukvalno svi do jednog izgledaju kao družina preslikana s reklame za Beneton. U
isto vreme, svi su „shiny happy” i pomalo komični kao Bobino i Marijino društvo
iz Ludih godina. Dok je muž Janki i bludni hasidski sin Mojše ganjaju po
Berlinu, Esti na jednom elektrorejv koncertu otkriva čari slobodnog izbora
partnera, izglađuje odnose s davno odbeglom majkom koja živi sa svojom
ljubavnicom, i uz podršku profesora arapskog porekla priprema se za audiciju
koja se održava na muzičkom konzervatorijumu. Imajući u vidu da iza celog
projekta stoje autori i glumci koji su pripadnici jevrejskog naroda, nema
govora o nekakvom antisemitizmu, tako da bi bilo kakva učitavanja tog tipa bila
besmislena. Glumci su zaista odlično uradili svoj posao, pogotovo Šira Has
(Esti), Amit Rahav (Janki) i Džef Vilbuš (Mojše).
Nažalost, imajući u vidu zlokobnost ere političke
korektnosti, sve je na kraju ispalo patetično i površno, mediokritetsko i
proračunato. Imam utisak da autorke nisu dovoljno čitale ni Mojsija, ali ni
Karla Popera. A što se tiče mračne strane njujorških hasida, sve je mnogo
jasnije i komičnije prikazano u jednoj epizodi Sopranosa s pričom o „Jevrejima
i starim Rimljanima”. Ko se seća, zna o čemu pričam.
Нема коментара:
Постави коментар