уторак, 29. новембар 2011.

Kirios Kostas


Letos sam saznao da je Kirios Kostas iz Thessalonikia umro. Samo nekoliko godina pre toga mi je rekao da ga duša savremenog čoveka podseća na praznu i zgužvanu limenku od piva ili coca cole (sasvim je svejedno) koja čeka da je pokupi neka mašina za reciklažu i napravi od nje opet jednu takvu limenku . Kirios Kostas nije bio neki akademski intelektualac, niti je uopšte bio neki školovan čovek, ali je za razliku od većine “promuti pa prosi” intelektualaca, spoznao neke životne istine o kojima građanska akademska bulumenta može samo da sanja. Kirios Kostas iz Thessalonikia je sigurno čovek koji će trajati. Legenda o njemu će živeti svuda gde Grci budu živeli. Bio je majstor koji je drevni zanat pravljenja buzukija izučio od oca Dimitriosa, a osećaj za muziku nasledio od majke Elefterije, iz čuvene epirske porodice Angelos koja je Grčkoj naciji dala jednog kompozitora (Takija Angelosa), jednog operskog pevača (Hristosa Angelosa) i jednog kafanskog pevača (Janisa Angelosa) koji je odmah posle drugog svetskog rata u jednoj kafanskoj tuči u Janjini zaradio smrtonosni ubod nožem. Janis je bio crna ovca familije, tako je govorio Kostas, ali je imao najveće srce. Obično to tako bude.
Kirios Kostas je napravio tačno osamdeset osam buzukija. Većina tih buzukija je otišla u vlasništvo talentovanih kafanskih muzičara koji su po tavernama zarađivali svoje parče hleba. Jedan deo je otišao u ruke propalih muzičara koji su iste propili ili prokockali, dok je nekoliko završilo u kolekcijama poznatih domaćih (grčkih) i belosvetskih kompozitora. Jedan koji je napravljen od maslinovog drveta sa Sitonije završio je u vlasništvu Dejvida Birna. Priča se da je Birn do Kirios Kostasa došao preko Filiposa Logaridisa koji je 1986.godine posle albuma Little Creature bio organizator grčke turneje Talking Headsa.
Kirios Kostas nije mnogo imao, a nije mnogo ni tražio. Bilo mu je dovoljno da ima za vino, masline i drvo. Alat je ionako nasledio. Imao je svoj buzuki koji je svirao u jednoj taverni u komšiluku. Tu su obično dolazili mladi ljudi, koji su inače slušali Lu Rida i Rollingstounse, ali koji su u Kostasovim interpretacijama grčkih tradicionala prepoznali iskrenost I jedan senzibilitet koji je merljiv sa sa pravim rokenrol desperadosima.
Kirios Kostas je prema svedočenju Nika Papulosa, šankera iz taverne u kojoj je Kostas svirao, te večeri znao da mu je došao kraj. Popio je svoju buteljku belog vina, ispušio nekoliko cigarilosa i najavio svojim Grcima da je vreme za odlazak. Žao mu je samo, rekao je, što će ga kroz nekoliko meseci kao pripadnika jednog naroda belosvetski mešetari proglasiti neradnikom. Ako tako bude, onda neka bude. Ja ću se zajedno sa Zorbasom smejati sa onoga sveta, a vi ćete u to ime zaigrati.
Ko ih jebe, deco moja draga!


понедељак, 28. новембар 2011.

Udaljeno predgrađe - Sam Garbarski (2010)


Ovo je jedan zanimljiv francusko-belgijski film, koji je rađen prema japanskom manga stripu Jira Tanigučija. U pitanju je jedna lepa i topla priča koja tematski obrađuje povratak rodnom gradu, detinjstvo i pokušaj rekapitulacije svih događaja koji su na duši jednog čoveka ostavili neizbrisive tragove i negde ga odredile kao umetnika koji se ostvario kao autor stripova u francuskoj prestonici. Posle jednog comics salona koji se održavao u unutrašnjosti, igrom slučaja ili sudbine, pedesetogodišnjeg Tomasa, posle mnogo godina, put navodi u grad u kojem je odrastao. Prilikom posete grobu svoje majke, Tomas gubi svest i budi se kao petnaestogodišnji dečak. Ubrzo shvata da trenutno stanje nije san i da se vratio u prošlost. Ponovo će sresti oca koji ih je napustio jedne noći i zauvek nestao.

Garbarski nam ne priča ništa novo, ali nam jednu večnu temu o povratku u rodni grad iz kojeg smo nekada pobegli, toliko puta ispričanu u književnosti, drugim filmovima i kantri rok pesmama, priča na jedan osoben način koji sadrži izvesnu dozu sentimentalnosti i patosa koja je neizbežna u ovakvim pričama. Podvlačenje crte, svođenje računa i ponovno pronalaženje sebe. Dramaturški je pristojno sveden, likovi su dovoljno razrađeni i ne ostavljaju prostora za glumatanje. Leo Legrand/mladi Tomas i Paskal Gregori/stari Tomas su maestralno odigrali svoje uloge, dok je kamera verno uslikala pejzaže francuske provincije gde Bog nije štedeo svoj talenat kada je stvarao to parče zemlje.

Film nije remek delo, niti je nešto što će ostaviti neizbrisiv trag u svremenom francuskom filmu, ali s obzirom da dolazi sa prostora koji je poslednjih petnaest godina filmski totalno nezanimljiv, morao sam da se osvrnem i napišem nešto o njemu. "Udaljeno predgrađe" je sitno zrno žita u silosu kukolja i zato zaslužuje opisani osvrt.

недеља, 13. новембар 2011.

Džambalaja



Siniša je dobio nadimak po pesmi koju je prvi put čuo kao klinac od jednog operativca Udbe u bašti hotela „Zvezda“ jednog vrelog bruskog leta krajem pedesetih. Taj udbaš, osim što je bio profesionalni likvidator koji je mogao ubiti čoveka a da ne trepne, mogao je savršeno, na tečnom engleskom, da otpeva sve pesme sa repertoara Neta King Kola, Fetsa Domina i Henka Vilijemsa. Kažu da je takvim svojim umećem u početku izazivao sumnju svojih šefova koji nisu mrdnuli dalje od Kaljinke i Podmoskovskih večeri, ali je svoju odanost revoluciji i državi dokazao akcijama koje se nisu obavljale samo unutar SFRJ, već i u dijaspori. S vremena na vreme je tajno posećivao zemljake, reakcionare, u Londonu i Čikagu, ne bi li im prosledio čestitku kalibra 7,65mm. Posle toga je počeo da uživa i poštovanje nadaleko znanog Krcuna Penezića.
Siniša je bosonog i musav, u kratkim pantalonama, svake večeri visio na kaldrmi glavne džade i igrao krajcerice sa Beljuzom i Mucijem. Obično bi se posle toga nakačili na ogradu hotelske bašte i slušali kruševački orkestar kako svira džezirane šlagere. Te večeri, taj udbaš je, u društvu dve lokalne kurve i nekoliko pandura, uzeo gitaru od Steve Gancija i otpevao Džambalaju. Musavom Siniši, jednom običnom klincu iz glavne ulice, oči zasijaše kao da mu se upravo ukazao Sveti Jovan Krstitelj.
-„Kakva je to pesma, Bog te mazo!“
-„Nemam pojma“, reče Beljuz.
-„Džambalaja! To sam ja. Od sutra me tako zovete,“ reče Siniša.
-„Džambalaja pita Paja, imaš li ti Siki jaja“ iskarikirano otpeva Beljuz i iskezi se kao siroti Meksikanac iz nekog vesterna.
Siniša je posle te večeri postao Džambalaja. Ubrzo je naučio da igra poker, da svira kontrabas ,da pije kao smuk i puši kao Turčin. Žene je znao da zadovolji, a da se tuče, uvek je umeo. Kažu da je bio brz i na obaraču. Naučio je to u bioskopskoj sali i na privremenom arbajtu u Italiji. Bio je dete ulice, jedan od onih anđela garavog lica, koji su se divili Kegniju dok nisu shvatili. Džambalaja je odavno shvatio, da je nekoliko dana posle one večeri, kada je dobio svoj nadimak, njegovog oca ispod Diskove vodenice, likvidirao udbaš iz hotelske bašte. Tražio ga je posle toga godinama. Našao ga je 1976. godine u Londonu i prosvirao mu glavu u jednoj hotelskoj sobi u blizini Sohoa. Bio je to trenutak kada je došao do cilja, koji bi verovatno bio smisleniji i drugačiji, da one večeri nije čuo Džambalaju. U tom slučaju ostao bi samo Siniša, fini mladić iz komšiluka, koji bi od 7 do 3 radio u fabrici, a posle toga sa Beljuzom i Mucijem ubijao dosadu u lokanim kafanama. Ovako je morao da ode nekim drugim putem, uvek pomiren sa činjenicom da svakog trenutka može zauvek napustiti priču. Ubacio je novčić u džuboks i izabrao originalnu verziju Henka Vilijemsa. Otpio je gutljaj viskija i zalio ga pivom. Bilo mu je žao što nema verzije Fetsa Domina. Odavno je konstatovao da ga je ta verzija više podsećala na kaldrmu čaršije u kojoj je odrastao, kaldrmu na kojoj je ostavio svoje nežno srce pre nego što je shvatio da će morati da ostane Džambalaja.

понедељак, 7. новембар 2011.

Umeće putovanja (Nick Lowe: The Old Magic 2011)


Neke stvari nemaju cenu. Sećanja na lepa vremena nisu na prodaju. Svaki čovek ima svoja "lepa vremena" i ista se kvalifikuju kao takva samo po subjektivnim kriterijumima. Kategorija poznatija kao objektivno u tom slučaju je isključena. Moja lepa vremena vezana su za detinjstvo, i veoma često mi se dogodi da se osećanja vezana za to doba razbude posredstvom muzike. Muzika je čudo... najsavršenija od svih umetnosti...najkompleksnija i najčistija....Muzika je moja religija, moja strast i moj porok. Ne bih je izdao ni za šta na svetu.

Nick Lowe je još jedan bludni sin pop scene koji je u svetu muzike prisutan još iz zlatnog doba šezdesetih. Ovaj šezdesetjednogodišnji singer songwriter pripada proverenoj old school klasi. Karijeru je započeo u bendu Brinsley Schwarz koji je bio jedan od popularnijih pub rock bendova, koji su u to vreme imali misiju krčenja staze obrasle glem rok korenjem. Kasnije je nastupao samostalno svirajući country i blues rock. Pojavom punka i new wavea pomaže mnoge muzičare, a kao producent radi sa Elvis Costellom, Graham Parkerom i bendom Dr. Feelgood. Snimio je 13 albuma i sarađivao sa mnogim velikim imenima. Obaška što su mu mnoga vrata američkih muzičara bila širom otvorena, jer je bio zet June Carter Cash sa njenom ćerkom Carline Carter iz prvog braka sa Carlom Smithom.


Ploča "The Old Magic" je takva da samo ime govori o njoj. Album za uživanje sa patinom starinskih majstora. Možete ga konzumirati uz burbon (može i rakija) i cigarete, i sigurno ćete tih trideset i kusur minuta zaboraviti na sva sranja koja vas okružuju i koja svakodnevno proživljavate. Osim toga, ovo će biti jedna od onih savršenih ploča za zimske dane i novogodišnje praznike. Tom Waits je jednom rekao: "Oduvek sam želeo da živim u pesmi i da se nikad ne vratim." Time je poručio nama, običnim smrtnicima, koji preko rokenrola živimo naše snove i još uvek pokušavamo zauvek da ostanemo u nekoj pesmi, da smo osuđeni na večno vraćanje. Ali i to je nešto za šta vredi živeti. Ploča Nicka Lowa će vas sigurno odvesti na jedno lepo mesto ukoliko umete da putujete. Ako ne umete, onda sve ovo zaboravite.

субота, 5. новембар 2011.

The Bony King of Nowhere - Eleonore (2011)


Belgiju sam poželeo da obiđem posle odličnog frik trilera "In Bruges" i verovatno će se to moje putešestvije jednog dana ostvariti. Atmosfera u tom filmu mi je bila potpuno neverovatna, tako da sam vraški poželeo da osetim tu dosadu evropske svakodnevnice u jednoj sređenoj zemlji (barem dok još uvek postoji). Obaška što sam do juče mislio da osim žena, zanimljive arhitekture, piva i čokolade tamo nema ničega što bi me moglo uzbuditi. O muzici nisam razmišljao, ali me je prijatno iznenadilo saznanje da je ploča, koju sam u tom trenutku preslušavao, potekla od kantautora sa tog geografskog podneblja.

Iza imena The Bony King of Nowhere stoji Bram Vanparys, dvadesetčetvorogodišnji mladić iz Belgije, koji je ove godine snimio jednu od najlepših ploča, bar što se mene tiče. U pitanju je album "Eleonore" koji je na evropsku (britansku) nu-folk scenu izveo dečka iz belgijskog komšiluka. Još jedan singer songwriter koji se sa jedne strane drži tradicije britanskog i američkog folka, dok sa druge strane ne krije da su najveći uticaj na njega izvršili Radiohead i Fleet Foxes. Album krasi devet nežnih i melanholičnih pesama u kojima mladi Bony King melodramski preispituje svoja osećanja o različitim životnim temama. Svaka pesma je sastavljena od preciznih harmonija sa sanjalačkim vokalom koji će veoma brzo publika početi da poštuje kao što poštuje Bon Ivera ili Rufusa Wainwrighta.

Targets (1968)




Da nije bilo drugog svetskog rata i Hitlerovog osvajanja Evrope, Petar Bogdanović, sin jednog srpskog slikara i pijaniste i majke umetnice, austrijske Jevrejke, rodio bi se u Beogradu. Da se to dogodilo, svet bi verovatno ostao bez velikog filmskog reditelja, koji je američkom (čitaj:svetskom) filmu, ostavio jedan zanimljiv opus žanrovskog filma, koji je tradicionalno slavio klasični Holivud.



Započevši svoju rediteljsku karijeru u studiju Rodžera Kormana, dobija prvu priliku da sa 125.000 dolara, Borisom Karlovim i nekim preostalim trakama Kormanovog treš horor filma osmisli i snimi svoj prvi film. Negde u to vreme, u Ostinu se dogodio masakr koji je počinio student Čarls Vitman, tako što je snajperom sa jednog tornja, ubio šesnaestoro i ranio trideset dvoje ljudi. Pretpostavljam da je Bogdanovič negde u tom događaju imao inspiraciju za ovaj film, ali je toj temi prišao bez sociološko-kritičkih ambicija. Više se bavio samim filmom i svojim filmofilskim iskustvom, kao i ličnim impresijama i opsednutošću svojim uzorima. Bogdanovič je radnju smestio u drive-in bioskop (ono što većina nas iz Srbije nije imala priliku da iskusi) gde dolazi do "kraljevske završnice" sukobom filma i stvarnosti. "Targets" je dakle priča o mladiću iz tipične američke porodice sa reklamnog panoa "American way of life", koji je opsednut oružjem i kojeg jednog jutra ta opsesija pretvara u psihopatu. S druge strane, teče priča o mladom reditelju (Piter Bogdanovič) koji pokušava ostarelu zvezdu horor filmova (Boris Karlov) da nagovori da igra u njegovom filmu koji će po mišljenju mladog reditelja biti pravo remek delo. U jednom momentu dolazi do susreta te dve priče i to baš u drive-in bisokopu, u kojem se, sudeći po referencama, autor obrazovao klasicima Hoksa, Vejla i Fulera kao i svi veliki autori Novog Holivuda.

Zato ovaj film nije samo običan B triler, i filmografski statistički podatak u opusu Pitera Bogdanoviča, već jedan pravi filmofilski biser kojim je autor nagovestio dalje kretanje jedne osobene autorske poetike i politike koja svoju inspiraciju traži u tradiciji američkog žanrovskog filma. Dakle, obavezno štivo!