четвртак, 31. јануар 2013.

Sixto je svetac


Searching for Sugar Man-Malik Bendjelloul (Sweden/UK)2012

 “Razlika između mistika i svetaca? Prvi se zadržavaju samo na unutrašnjoj viziji; drugi je praktično ostvaruju.” (Emil Sioran) 


Priča o Sixto Rodrigezu je jedna od najčudesnijih priča, koja ulazi u pop kulturu poput bajke, sa zakašnjenjem od 40 godina. Tako je izgleda trebalo da bude, inače ne bi bila takva kakva jeste. Sixto poput junaka jedne svoje pesme nije morao samo da plati, već je morao da preplati. Sada kada smo svi saznali ko je Sixto, možemo se diviti njegovoj muzici, njegovom životu, njegovom karakteru, ali ne smemo smetnuti sa uma da je taj čovek predugo gazio po trnju i živeo u ognju detroitskog blue-collar geta, i da je tek zahvaljujući fanovima iz Južnoafričke Republike i ovom fantastičnom filmu izašao iz nezaslužene dugogodišnje anonimnosti, što povlači za sobom dodatno poštovanje prema liku i delu ovog sjajnog čoveka. 

“U potrazi za Šugar menom” je priča o zaboravljenom kantautoru meksičkog porekla iz Detroita, koji u Americi nikada nije uspeo da napravi karijeru. Surovost tržišne muzičke industrije je ovog uličnog pesnika odbacila početkom sedamdesetih i ostavila ga da tavori po uglovima radničke četvrti gde je radio teške fizičke poslove, ne bi li preživeo i prehranio svoje tri ćerke. Posle drugog albuma napustio je aktivno bavljenje muzikom, a onda je neko pustio buvu da se ubio na sceni i to je bio privremeni kraj za Sixta Rodrigeza kao muzičara. Međutim, igrom slučaja njegove ploče odlaze baš tamo gde je trebalo da odu. Pravo u Cape Town, tadašnji epicentar kolonijalnog belačkog rasizma. Tamo su sedamdesetih stasavale generacije zahvaćene liberalnom kulturom i pogledom na svet koji se dosta razlikovao od pogleda njihovih očeva. Polako se zahuktavala borba protiv Aparthejda. Pesme Sixto Rodrigeza sa društveno angažovanim tekstovima bile su podesan saundtrek za proteste i buđenje liberalnog dela Južnoafričke Republike. Sixto tamo postaje bog. Popularniji je od Stonsa i Dilana, ali o njemu niko ništa ne zna. Misterija je krenula da se produbljuje, tako da su i tamo prihvatili priču o Sixtovoj smrti. Polovinom devedesetih dvojica velikih fanova kreću u potragu za Šugar Menom i dešava se čudo koje je Malik Bendjelloul majstorski upakovao u ovaj vrhunski dokumentarac koji kod gledaoca pokreće jedan katarzičan emotivni cunami koji vredi “za sve pare”. Izašao sam iz bioskopske sale kao ponovo rođen. Otkrio sam još jednog heroja. Rodrigez nijednog trenutka u životu nije očajavao. Prihvatio je život onakav kakav jeste. Sa stilom je odgajao svoju decu, sa stilom je gazio kroz sve životne nedaće, sa stilom je prihvatio i nove okolnosti. Skromnost koja ga krasi je gotovo monaška, a u današnja vremena u kojima je čovek čoveku vuk, čak i nepojmljiva. Zbog svega što sam video u tih 86 minuta, po izlasku u prijatno novobeogradsko veče, ispred Sava centra pripalio sam cigaretu i rekao boljoj polovini kratko i jasno: “Sixto je svetac”.

Odgledajte film i shvatićete zašto.


петак, 25. јануар 2013.

CAREER GIRLS - Mike Leigh (1997)




Postoji nekoliko filmskih reditelja za koje se može reći da umeju sa glumcima. Jedan od njih je, van svake sumnje, britanski reditelj Majk Li, autor čiji su filmovi nešto najbolje što je stvoreno u evropskoj kinematografiji od kraja osamdesetih, pa do danas. Naravno, ovde govorim u svoje ime, prema ličnim afinitetima. Proslavljen filmovima „High Hopes“, „Naked“ i „Secret & Lies“ nametnuo se, posle Kena Luoča, kao najistaknutiji sledbenik škole takozvanog realističnog filma. S vremena na vreme odgledam neki njegov film da bih se podsetio kako to rade pravi majstori. Artificijelno, sa stilom, emotivno, pomalo mračno ali katarzično.



Njegov film „Career Girls“ je drama/melodrama iz 1997. godine, koju je snimio odmah posle „Secret & Lies“ za koji je dobio Zlatnu palmu u Kanu, zbog čega je ostao u senci prethodnog filma. Jedan od razloga je verovatno svedenija priča, ali što se mene tiče, ista ne zaostaje puno za laureatom. Možda je čak i bolja. Hana (Ketrin Kertlidž) i Eni (Linda Stedman) su prijateljice iz studentskih dana koje se nalaze nekoliko godina posle okončanja studentskog života u Londonu, koji se odigravao negde polovinom osamdesetih. Majk Li je vrhunski dočarao epohu sivila propraćenu pesmama grupe The Cure i tadašnjom modom kojom je odenuo glavne likove. Eni se posle studija vratila u rodni Vels gde je nastavila svoj život, a Hana je ostala u Londonu. I jedna i druga još uvek nisu našle muškarce svog života, karijere su im pristojne, izgledaju pristojno, zadovoljne su koliko toliko, ali ipak kada se malo zagrebe, ispod se krije emotivni prtljag koji se nagomilao još tokom studentskih dana. Smenjuju se kadrovi sadašnjosti i prošlosti, svaki flešbek je na svom mestu. Britanska common people atmosfera je više nego prisutna, dok je gluma vrhunska. Tu dolazimo do tajne Lijevog rada sa glumcima i do konstatacije sa početka rivjua da je on jedan od retkih reditelja koji baš ume sa glumcima. On evidentno uspeva da iz cele ekipe izvuče maksimum i prenese na gledaoca potrebnu emociju. Vi osećate svaki drhtaj Eninog srca i zategnutost njenog nervnog sklopa poput žice na gitari, osećate svaki neurotični tik Hane, bolno ludilo Rikija (Mark Benton), japijevski bolikurcizam Mr. Evansa (Endi Serkis), nadobudni erektivni ego trip Adriana Spinksa (Džo Taker) i pitate se sve vreme da li je taj Majk Li genije ili je to samo zato što je Šekspirov zemljak. Ima nečeg zadivljujućeg u celom tom pristupu režiji i samom radu sa glumcima. Uspeo sam negde da pročitam, gde su ga pitali o njegovom odabiru glumačke ekipe za svoje filmove, kako odgovora : „Uvek imam po­tre­bu za bi­strim, oštrim, in­te­li­gent­nim glum­ci­ma sa so­fi­sti­ci­ra­nim pri­stu­pom li­ko­vi­ma ko­je tre­ba da tu­ma­če. Za glum­ci­ma ko­ji su sprem­ni da na­por­no ra­de i ko­ji ume­ju da bu­du in­di­vi­du­al­ci ko­ji će za­si­ja­ti kao deo an­sam­bla i isto­vre­me­no sa dru­gi­ma. Lju­di ko­ji ni­su sprem­ni da bu­du sve vre­me sa mnom dok sni­ma­mo, čak iako ni­je nji­hov sni­ma­ju­ći dan, ni­su lju­di sa ko­ji­ma ja ra­dim.” 

Gledajte filmove Majka Lija, oni su melem za dušu.


петак, 4. јануар 2013.

Dugovečnost - Svetislav Basara




Dugovečnost je roman koji je došao u pravo vreme. Dok nam živote kroje lokalne dahije, sada već provereni upropastitelji Srbije, bernhardovsko-beketovski ton Basarinog romana deluje kao lekovita pilula protiv sveopšteg besmisla, neukusa i provincijalnog duha koji na našem prostoru pobednički opstaje. Dugovečnost je hiper-inteligentna satira koja radikalizuje postavljene obrasce „žanra“ koje su u XIX i XX veku postavili Sterija i Nušić, a koja, mirne duše mogu reći, služi na čast savremenoj srpskoj književnosti. U Basarinoj prozi i dalje sve pršti od humora i ironije, karnevalskog ludila stvarnosti i fikcije, pitanja politike u književnosti i književnosti u politici. Basara se kao Tomas Bernhard preko starih majstora ruga novim majstorima i kao jedan od njegovih učitelja (Fridrih Niče) smatra da je prevrednovanje svih vrednosti nezaobilazan stepenik u borbi za jedan pogled na svet koji neće nositi okove totalitarnog mišljenja.
Glavni likovi romana su Nastasijević i Maslać, hranitelji majmuna u frankfurtskom zoološkom vrtu. Nastasijević je cinični mizantrop koji prilike u otadžbini (a i svetu) posmatra iz ugla visprenog kritičara nacionalističke ideologije, dok je Maslać nesvršeni student Bogoslovskog fakulteta i turbo nacionalista opterećen teorijama zavere i nekritičkom zaljubljenošću u sopstveni nacion. Međutim, Maslać je ipak otišao u pečalbu kada je u nekom tabloidu pročitao da životni vek u Nemačkoj iznosi 85 godina, dok je u Srbiji 60 godina. Da, već je smešno, a možete zamisliti šta tek sledi. Urnebesni obračuni i fiktivni razgovori sa protagonistima književno političkog sveta Srbije i Jugoslavije, ismevanje nacionalnih stereotipa i kvazi-mitomanije na kojoj počiva srpska politika. Stožer romana je zapravo dugovečnost Jelene Nastasijević, tetke mizantropičnog Nastasijevića, koja je poslednji predstavnik solidnosti u Srbiji, i koja je umrla u 98. godini života, odnoseći sa sobom u grob napamet naučene stihove poslednjeg velikog srpskog pesnika Novice Tadića.
Basara svojim novim romanom, kao i većinom prethodnih, zabavlja, kritikuje, opominje, ali prikazuje i nemoć književnosti u nastojanjima da svet učini podnošljivijim mestom za život. Neka se ne plaše glasnogovornici nacionalističkih portala, u Srbiji će nažalost i dalje sve ostati isto. Baš kao i posle Jovana Sterije Popovića i Branislava Nušića, Ace Popovića i Dušana Kovačevića. Nama ostaje samo da čitamo i da se smejemo. Basarina knjiga je uteha i bekstvo od debiliteta domaće političke stvarnosti.

уторак, 1. јануар 2013.

Najzanimljiviji filmovi odgledani 2012. po izboru Jorgoslovlja


Umesto novogodišnje čestitke, koja se sama po sebi podrazumeva, rešio sam da se osvrnem na prethodnu filmsku godinu sa listom filmova koji su mi se učinili najzanimljivijim u proteklom periodu. Siguran sam da je dobro ovu godinu započeti jednom filmskom listom, jer je i ovaj blog nastao kao potreba da se sa ljudima podele filmofilska iskustva, ali se vremenom proširio i na neke druge teme. Ostalo je dosta neodgledanih filmova koji će se verovatno odgledati ove godine, ali je isto tako u prethodnoj godini odgledano dosta nepotrebnih filmova što je nezaobilazni deo filmofilske pasije. U moru smeća, sve je manje bisera, ali se ipak nađu. Među navedenim naslovima nalaze se i neki filmovi iz 2011.godine, koji su odgledani 2012.godine. Dakle, Jorgoslovlje prema ličnom ukusu glasa za sledeće filmove:

DRVO ŽIVOTA -    režija: TERENS MALIK




PEARL JAM TWENTY-     režija: KAMERUN KROU




LE HAVRE -    režija:Aki Kaurismaki


THE ARTIST IS PRESENT - režija: Metju Akers i Džef Dupre





 CARNAGE (Krvoproliće) -  režija: ROMAN POLANSKI



TYRANNOSAUR - režija: PADDY CONSIDINE


KINEZ ZA PONETI - režija: Sebastijan Borenštajn


GUILTY OF ROMANCE - režija: Sion Sono





  KOŽA U KOJOJ ŽIVIM - režija: Pedro Almodovar



THE ANGELS' SHARE - režija: Ken Louč



YOUNG ADULT - režija: Jason Reitman


GOSPODIN LAZAR - režija: Filip Falardo





 MARLEY -  režija: Kevin Mekdonald


CEZAR MORA UMRETI - režija: Paolo i Vitorio Taviani


 POTOMCI - režija: Aleksandar Pejn






BEZ ZAKONA - režija: John Hillcoat





ŽUĆKO, PRIČA O RADIVOJU KORAĆU - režija: Gordan Matić




NEDODIRLJIVI - režija: Olivier Nakache&Eric Toledano