петак, 30. новембар 2012.

Elvis




Kada gledam snimke njegovih koncerata, uvek se najviše zadržim na onim sa zalaska karijere. Negde polovinom sedamdesetih je već bio debelo navučen na barbiturate, alkohol i sve moguće pilule do kojih je mogao doći. Imao je dijabetes, gastritis i verovatno anginu pektoris. Debeo i znojav, sa osmehom onog dečaka iz Tupela, skrivenog iza podbulog lica, pevao je i dalje nenadjebivo. Bio je vladar scene, pravi Kralj. Imao je talenat koji je beskrupulozno izrabila industrija zabave. Iza je ostalo veliko delo i jedna nesrećna životna priča. Elvis nije mogao da se nosi sa tolikom slavom. Poput mnogih zvezda modernog Vavilona skliznuo je poroke i duboku duševnu usamljenost. Umro je 16.avgusta 1977.godine.
Uvek se negde u to doba letnjih žega setim Elvisa. U stvari, setim ga se često i mimo toga. Obrćem njegove pesme bilo gde da sam. U gradskom prevozu, kolima, kuhinji, spavaćoj sobi nedeljom ujutru. Znam jednog tipa koji je u novčaniku nosio fotografiju izrezanu iz nekog Džuboksa na kojoj se Elvis rukuje sa Ričardom Niksonom. Znam jednu ženu, koja je postala moja žena i koja mi je jednom rekla da su joj Elvisove pesme veće od života. Znam jednog čoveka koji je pedesetih voleo isključivo Elvisa i  Bogarta (Džugašvili, Korčagin i J.B.Tito za njega nisu postojali). Znam jednog kafanskog muzičara, Džipsija, kojem sam onomad, devedesetih, poklonio pakovanje žica za gitaru i koji je kao znak zahvalnosti posle deset godina u jednoj lokalnoj kafani mojoj majci otpevao „It`s now or never”. Znao sam jednog Slobodana koji je lupao bubanj kao Džimi Lot, koji je pravio lom, krstio jariće, bio ljudina kao Džoni Keš, a završio kao Elvis. Srce mu je puklo u paramparčad.

We remember the King.
We recall everything.
We will treasure all of the gifts that he did bring,
We remember the King.

субота, 24. новембар 2012.

Smrt čoveka na Balkanu - Miroslav Momčilović (2012)


U jednom beogradskom soliteru usamljeni kompozitor (Nikola Kojo) izvršava samoubistvo pred uključenom web kamerom. Pucanj uvlači u priču prve komšije (Emir Hadžihafizbegović, Nataša Ninković, Radoslav Milenković, Anita Mančić) koji su pronašli leš, pozvali hitnu pomoć, policiju, i seli da sačekaju završetak celog postupka. Hitna pomoć po običaju kasni, policija takođe, u celu priču uleće pogrebnik (Bojan Žirović) i kreće odvijanje jedne vrhunske humoreske koja će vas u pojedinim momentima dovesti do smeho-suza. 

 Miroslav Momčilović je ovim niskobudžetnim filmom pokazao i dokazao da nije potrebno puno novca kako bi se snimio dobar i inteligentan film. U osnovi svega leži ideja koju ne bi svaki (domaći) reditelj umeo da izvede do samog kraja, a da ne sklizne u glupavi kursadžijski humor, kojem nije odoleo ni Dragojević u medijski precenjenoj Paradi. Momčilovićev film je jedan od prvih tranzicionih filmova sa ovih prostora koji će zasigurno postati klasik. Ono što je „Balkanski špijun“ bio osamdesetih, to će ovaj film biti u novom milenijumu. Snimljen za svega četiri dana, u jednom kadru poput Hičkokovog „Konopca“, film „Smrt čoveka na Balkanu“ predstavlja delo hrabrog rediteljskog postupka. Kamerna atmosfera je oduvek bila moderna u zapadnim kinematografijama i među filmskim autorima koji su bili bliski pozorištu (Krvoproliće – Roman Polanski, Glengeri Glen Ros – Džejms Foli, Ko se boji Virdžinije Vulf – Majk Nikols) dok je kod nas često primenjivana iz stanja nužde zbog finansijskih razloga. Neko ko nema ideju, inteligenciju i kreativnost koju je pokazao Momčilović, snimiće neko mediokritetsko smeće koje igra na banalnu kartu – kurac, pička, govno, sisa – kako bi se sirotinja raja zabavljala kupajući se u sopstvenoj kaljuzi. Ovde toga nema. Film očigledno predstavlja studiju karaktera i mentaliteta (film ogledalo), ali to ne radi podilazeći masi, niti to radi s prezirom čoveka koji po svaku cenu beži od balkanskog gena. Iako je ciničan u prikazu apsurda mentalitetskog sklopa, Momčilović pokazuje i razumevanje prema čoveku sa kojim deli isto parče zemlje i neba, isti lift, hodnik, dragstor pred zgradom. Ne ruga mu se nadmeno, već sve vreme insistira na blagodarnosti smeha u okviru situacije u kojima se nalaze protagonisti ove satirične priče. Isto tako pokazuje svoje nerazumevanje i zabrinutost zbog gubljenja čovečnosti kroz jednu konstruktivnu kritiku.
Glumačka ekipa je sveže i uigrano sledila zahteve reditelja. Efektno i sa razumevanjem za priču, pa i žanr, odigrali su svoje role svi glumci. Teško je, zaista, reći ko je u ovom igranju i nadigravanju bio inventivniji i provokativniji: Emir Hadžihafizbegović, Radoslav Milenković, Nataša Ninković, Anita Mančić, Ljuba Bandović, Bane Trifunović, Bojan Žirović, Nikola Đuričko, Milica Mihajlović... 
Svakim novim filmom plodnost ovog autora postajala je sve efektnija. Biće tu, jamačno cenim, još dobrih filmova. Ovo je tek početak.
Ocena: 5/5

 

среда, 21. новембар 2012.

OLOŠ



Juče su mnogi mediji objavili da su se predstavnici privrednika u Srbiji založili za izmene zakona o radu koji će omogućiti lakše otpuštanje. Tamo su sedeli domaći tajkuni i slinavili nad činjenicom da će po novom Zakonu o radu otpuštanje radnika biti otežano. Miodrag Kostić zvani Kole je čak prokomentarisao da mu je mnogo lakše papirološki da se razvede nego da otpusti radnika.

Čuj mali čoveče, kako reče nekada Vilhelm Rajh, vreme je da se probudiš i povratiš samopoštovanje. Ne daj ološu da te gazi. Dosta si trpeo svakave govnare. Buni se, ne daj na sebe! Šta ti drugo preostaje?! Ionako radiš samo za hleb i salamu. Niko ne može da ti oduzme osnovna prava, ako mu sam to ne dozvoliš. Vreme je za akciju!


субота, 17. новембар 2012.

Nepravda




                                                    Kročio sam na ulicu
                                                    Sreo sam nepravdu
                                                    Bio sam prisutan
                                                    Bio sam oprezan
                                                    Malo sam zastao
                                                    Pažljivo sam gledao
                                                    Strpljivo sam čekao

                                                    Nepravda..  (Darkwood Dub)




среда, 14. новембар 2012.

Doručak kod Majestica - Bora Ćosić


Evo još jedne knjige koja se, usko gledano, može svrstati u one prave beogradske, pogotovu kada znamo da je napisana od čoveka koji je pripadao duhu Beograda do devedesetih. Napisao je više od 40 knjiga, a sa nekoliko svojih romana ostavio neizbrisiv trag u jugoslovenskoj i beogradskoj književnosti. Bora Ćosić je devedesetih zbog dubokog neslaganja sa Miloševićevom politikom i ratnim ludilom rešio da zauvek napusti Beograd. Danas živi u Berlinu u dobrovoljnom egzilu. Mnogi su ga se sa ovih prostora odrekli, ali sam siguran da većina njih i dalje drži na polici nekoliko njegovih knjiga, a pod jastukom svoj primerak romana „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“. Ja ću se uvek radovati njegovim knjigama, jer za mene predstavlja jednu osobenu pojavu u domaćoj književnosti, odjek izgubljene građanske kulture u našem društvu, koja nam danas i te kako nedostaje. 
Doručak kod Majestica spada u esejističku prozu koja nostalgičarski oživljava jedno zaboravljeno vreme. I to vreme tridesetih godina uoči Drugog svetskog rata, kada se Beograd svojim novostečenim manirima i prihvatanjem trendova koji su dolazili sa Zapada, upisivao na mapu građanske Evrope. Stigao je džez, stigla je moda, stigli su nadrealisti. Sam podnaslov knjige glasi „jedna pararelna povest“ u kojoj autor razvija priču koja je vezana za autorovo detinjstvo i “muzejski“ Beograd prustovski izgubljenog vremena, dok drugi nivo prati priču razvoja beogradskog nadrealističkog kruga i njegovih učesnika: Marka Ristića, Dušana Matića, Aleksandra Vuča, Oskara Daviča. Kao što rekoh, u ovom Ćosićevom delu, prepliću se čisto književni i dnevničko-esejistički pristup, tako da ćete saznati i neke detalje vezane za susrete autora sa direktnim učesnicima jednog revolucionarnog pravca evropske moderne koja nije zaobišla ni našu čaršiju. 
Izdavač je LOM i knjiga nije mnogo skupa. Odreknite se kutije cigareta i jednog i po piva u krugu dvojke. Verujte mi da vredi, jer dobijate Doručak kod Majestica.

понедељак, 12. новембар 2012.

Meka duša juga - Milja Lukić


Kada sam čuo da je Milja Lukić objavila roman koji se zove “Meka duša juga” prvo što mi je palo na pamet je da knjiga sa tako dobrim naslovom veoma lako može postati bestseler. Odmah mi je proradio amerikanofilski nerv i setio sam se melodrame Džona Avneta “Fried Green Tomatoes” koja se onomad, devedesetih, u video klubovima iznajmljivala pod imenom “Vreli dani u Alabami”. Iako nema neke bitne sličnosti između Miljinog romana i Avnetovog filma, ni poetske, ni geografske, ni vremenske, osim dobrog naslova i topline koju krase jedno i drugo delo, ja uvek po osećaju pronađem neke niti kojima mogu spojiti neke ljude, sa likovima i delima nekih drugih ljudi. Možda je ta sličnost vezana za senzibilitet lika koji tumači Džesika Tendi i autorke “Meke duše juge”? Možda samo zbog toga što je i Alabama na jugu? U tome se sastoji moja čitalačka i gledateljska sloboda, a pre svega sloboda tumačenja, pa makar drugima predstavljala čisto lupetanje. 
S obzirom da Milju Lukić prvenstveno poznajem kao blogera, lektora, prevodioca, kulinara (čiju hranu još nisam probao, ali sam ispratio nekoliko recepata), ukazala mi se prilika da se upoznam i sa Miljom Lukić spisateljicom, preko njenog drugog romana, koji je objavila izdavačka kuća Evro-Đunti. “Meka duša juga” je porodična saga smeštena u Vranje XVIII. i XIX. veka kojom se spisateljica jednim delom odužila precima, Mladenovićima i Ćerpičima, a drugim delom književnim uzorima srpske književnosti (Stevan Sremac, Bora Stanković, Isidora Sekulić, Ivo Andrić). Sama priča nema neki poseban zaplet, već više predstavlja studiju karaktera, počevši od Stojana i Sande, Mrguda, malog i velikog Stoše, Riste, Mane, Kosike, preko Ludog Vladeta (jedan od “Božijih ljudi” Bore Stankovića) do Cone i Boske. Filmski reditelj Džon Ford se do kraja života držao devize da je zaplet bespotreban ukoliko imaš dobre likove. Roman Milje Lukić je sazdan od živopisnih likova koji žive u Vranju, glavnom junaku ovog romana, koje se tada još uvek nalazilo u okviru Otomanske imperije. Miljini preci trguju crepom, tesijama, đuvečarama, drže amam, putuju u Carigrad i Solun, puše duvan i piju sa Grcima i Turcima, vole se, ne vole se, pate, lumpuju sa Ciganima, svadbare i sahranjuju, i čine sve ono od čega se sastoji život. Autorka hrabro zalazi u istorijat svojih porodičnih korena, a s druge strane bez sugestije prikazuje i dobre i loše strane jednog patrijarhalnog vremena. Radnja koja je ispratila hroniku porodice završava se na jednoj sahrani 1. jula 1910. godine gde je markesovski nagovešten jedan novi početak. 
“Meka duša juga” je jedna topla knjiga koja zaslužuje da bude čitana. Čestitam Miljo!

петак, 9. новембар 2012.

Slobodna zona (pregled/preporuke)


Gde idemo sada? – režija: Nadin Labaki (2011) Liban 

 „Gde idemo sada?“ je libanski film Nadin Labaki koji utabanom stazom pripoveda priču o besmislu građansko-verskog sukoba između Hrišćana i Muslimana u jednom zabačenom libanskom selu. Žene su rešile da preuzmu stvar u svoje ruke kako bi sprečile svoje mužjake u pravljenju velike pizdarije (čitaj:RAT) koja je vekovima ostavljala majke bez sinova, žene bez muževa, sestre bez braće. Žene u svom naumu primenjuju ekscentričnu metodologiju koja uključuje ukrajinske stripizete, hašiš, foliranje jurodivog vidovnjaštva, što za sobom povlači gomilu komičnih momenata. Poruka filma je skroz na mestu, jer isti nam eksplicitno poručuje da je rat besmislen, da je glupo ubijati se zbog različite veroispovesti, da svi smo prvenstveno ljudi, pa još ako delimo isto selo, kulturu i hranu, sukob je još besmisleniji. Osim toga, da se žene pitaju, rata verovatno nikada ne bi bilo. To je sve šarmantno i lepo, ali mene je ipak nešto “žuljalo“ posle filma. Možda je taj stereotipni humor previše napadan, iako mu se suštinski može progledati kroz prste, ukoliko rešite da tokom projekcije suspendujete sopstveni cinizam. Ipak, čini mi se da je filmski problem ovog ostvarenja to što je angažovana komedija grubo presečena tragedijom- dramom. Majka gubi sina i ta smrt izaziva kod gledaoca nelagodu koja nema baš nekog preteranog smisla. Ok, autorska sloboda je svetinja u umetnosti, ali postoje neka dramaturška pravila koja pravi znalci umeju da iskoriste i naprave delo koje će na gledaoce delovati katarzično. Nadin Labaki je pokazala „svetopopraviteljsku“ pretencioznost od koje boluje većina angažovanih umetnika, zbog čega ovaj film ipak nije onakav kao što sam očekivao. Ocena:3/5




Gospodin Lazar – režija: Filip Falardo (2011) Kanada 

 Ovo je jedan dirljiv film koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Pokupio je značajne nagrade na prestižnim festivalima u Torontu, Lokarnu i Sandensu, i bio je u užem izboru za Oskara za najbolji strani film 2011. godine. Gospodin Lazar je sredovečni imigrant iz Alžira koji u Kvebeku čeka odluku o traženom azilu, a za to vreme predaje u jednoj osnovnoj školi. Njegova učiteljska pozicija je specifična zbog situacije koja je snašla odeljenje kojem predaje. Đaci su ostali bez omiljene nastavnice koja je izvršila samoubistvo, a neki od njih u svojim dečijim dušama nose dilemu vezanu za pitanje krivice. Gospodin Lazar im na jedan nežan način prikazuje životne istine, a isto tako ih uči da nema jednostavnih pitanja i jednostavnih odgovora. Sa druge strane autor kritički postavlja neka pitanja koja se tiče obrazovnog sistema modernog sveta, kontradikcija političke korektnosti i prava deteta, kao i (be)smisla forme nad suštinom. Tu je takođe i nezaobilazno pitanje imigrantske problematike, koje potresa svako visoko razvijeno društvo zapada. Zbog navedene višeslojnosti ovaj film jeste i politički angažovan, ali Falardo nije prešao granicu dobrog ukusa. Kao pravi društveno osvešćeni umetnik imao je meru i znao je kako da postavi goruća pitanja koja muče zapadnu civilizaciju, a da pri tome ne naruši umetničku vrednost filma.Glumačka ostvarenja su savršena, kako Lazara kojeg tumači Mohamed Felag, tako i dece Sofi Neliz, Emilen Neron, Lujsa Dejvida-Leblanka. Gospodin Lazar je film koji ćete voleti. Ocena: 5/5



MARLI – režija Kevin Mekodnald (2012) SAD/VB 

U svetu umetnosti postoje ljudi koji su svojim životima svedočili ono što su stvarali. Ima ih nekoliko u rokenrolu. Takvi su bili Džon Lenon i Džo Stramer, Dženis Džoplin i Džim Morison. Negde tamo gore, na tom imaginarnom i zagrobnom Olimpu sa njima počiva i blaženi Bob Marli, sin Cedele Marli i britanskog oficira Norvala Sinklera Marlija. O Marliju se zna dosta toga. Pisalo se, čitalo, slušalo, gledalo, ali rekao bih, da je tek ovim sjajnim dokumentarcem Kevina Mekdonalda, žitije ovog velikog buntovnika, odmetnika i sanjara ovekovečeno na pravi način. Kevin Mekdonald je uspeo da napravi antologijski rokumentarac, koji se može svrstati među bisere ovog subžanra, poput „No Direction Home“ (2005) Martina Skorsezea o Bobu Dilanu i „Joe Strummer - The Future is Unwriten“ (2007) Džulijena Templa.
Autor je krenuo od samog početka i kolibe u selu Nine Mile na Jamajci u kojoj je Marli rođen i gde je proveo rano detinjstvo. Posle toga se fokusira na Kingston i Marlijev život u getu Trench Town koji ga je jednim delom dobrano odredio kao angažovanog pesnika. Želeo je da svet učini podnošljivijim mestom za život u kojem će jednog dana vladati sloga, mir i ljubav, i gde ljudi neće tlačiti druge ljude. Odbačen zbog svog polutanstva, Marli je rešio da ne služi ni crnima ni belima, već bogu Džahu. Počeo je da propoveda rastafarijanstvo preko rege muzike i postao guru svojoj crnoj braći koja su krvavo radila za dolar, funtu, marku, krunu, u američkoj i evropskoj emigrantskoj pečalbi. Pesme Boba Marlija su im bile uteha i san o povratku u mitski Zion. Kevin Mekdonald je uspeo da se dotakne svega što je suštinski bilo bitno u životu Boba Marlija. Od njegovog odnosa prema ženama, porodici i prijateljima, materijalnim vrednostima, neuspelom atentatu, do poslednjeg koncerta u Pitsburgu i poslednjih dana provedenih u bolnici. Kroz film defiluju legende rege muzike – Piter Toš, Džimi Klif, Li "Scratch" Peri, Bani Vejler, kao i plejada dobrodušnih i nasmejanih rođaka i prijatelja, koji u ova grozna današnja vremena, izgledaju kao ljudi neke bolje i mirnije prošlosti, iako znamo da nikada nije bila mirnija, pogotovu u Kingstonu.  
S obzirom da i sami živimo u vremenima koja su se poprilično udaljila od humanizma i elementarnih ljudskih vrednosti film “Marli” Kevina Mekdonalda je prvenstveno jedan veliki spomenik čovečnosti, pa tek onda sve ostalo. 
Ocena:5/5
  

AMBASADOR – režija: Mads Bruger (2011) Danska 

Kažu da se ovo što radi Mads Bruger zove performativno novinarstvo. Zvuči pretenciozno, ali nije baš tako. U pitanju je složen i nimalo lak način pravljenja filmova, odnosno novinarskih filmskih eseja. Kao prvo, morate imati dobru ideju, znatnu količinu hrabrosti i ludila, i jak stomak. Ukoliko sklopite sve kockice, možda i vi postanete performativni novinar (zvuči nekako intelektualno ekscentrično!!!) Mads Bruger, kontroverzni danski novinar, sa lažnim diplomatskim pasošem odlazi u Centralnoafričku koloniju, lažno se predstavljajući kao uspešni biznismen. Tamo uleće u grotlo postkolonijalne korupcije koju su posle smrti diktatora Bokase razvile nove vlasti pod dirigentskom palicom Francuske i ostalih zemalja zapadnog sveta. Mads Bruger dolazi u kontakt i razgovara sa brojnim diplomatama, špijunima, biznismenima i sivim eminencijama, krišom snimajući sve razgovore mini kamerama. Većina nas zna kako stvari funkcionišu i sve je apsolutno jasno, ali Mads Bruger nam ovim filmom to i prikazuje kako ne bi morali više da nagađamo i zamišljamo. Sve se vrti oko love i krvavih dijamanata. Iako je na momente potpuno komičan, sa druge strane vam dođe da zaplačete. Pogotovu kada vidite ta bezopasna lica pigmejaca koji ne znaju šta ih je snašlo. Godinama trpe fašizam belog čoveka i zlotvore iz sopstvenih redova. Onda vam postane jasno da zemaljska pravda ne postoji i da sve ove LCD televizore, mobilne telefone, besne automobile treba razbiti o glavu belcima zapadnog sveta koji su svoje imperije izgradili na tuđoj krvi i znoju. „Ambasador“ je autentično, hrabro i inovativno filmsko ostvarenje, koje ujedno predstavlja kritiku kolonijalne politike velikih sila i međužanrovski eksperiment. Ocena:4/5