четвртак, 25. децембар 2014.

Šta se gledalo 2014.godine u gnezdu Jorgoslovlja ?





Kao i svake godine, vreme je da se podvuče crta i napravi jedna intimna lista filmova i serija koje su nam život učinile zanimljivijim nego što je zaista to bio u ova šugava vremena, kada je sve što se kreće i događa postalo zlo i naopako. Svet se iskvario, ljudi postali sebični, čaršije se poseljačile, a mečka nam opet zakucala na vrata. I tako u tom globalnom i lokalnom cirkusu, dok pametni ćute, budale trtljaju, a gluperde kormilo drže, mi gledamo filmove i serije umesto da govnjivom motkom jurimo bagru. Pitaće nas jednog dana potomci šta smo radili dok je svet odlazio dođavola. Ne znam kako ćemo se opravdati, ali ajde, da ne seruckam više jer celuloid ne sme da trpi zbog stvarnosti. Film je ipak veći od života. I kada je takav on je dobar. Kada podražava život on je sranje. Ko to bude shvatio na vreme, za njega ima nade.
Listu otvaraju dva filma koja su na mene ostavila veoma snažan utisak. U pitanju su dve potpuno različite poetike. La Grande Bellezza kao jedan Art film u režiji Paolo Sorentina (kojeg ranije nisam cenio) i The Judge Dejvida Dobkina kao jedna odlična holivudska melodrama koja neodoljivo podseća na melodrame iz vremena Novog Holivuda. Osim toga, kako su TV serije pobedile filmove, na listi su i tri serije koje su me 2014. godine raspametile, kao i dva sjajna dokumentarca. S obzirom da je ostalo puno filmova i serija koje još uvek nisam odgledao, ova lista je isključivo lična, filmofilska i ne treba je uzimati za ozbiljno. Ipak, nije ni skroz neozbiljna. Kada budete proverili sva ova dela, kladim se da ćete složiti sa mnom da se avantura isplatila.



Velika lepota – Paolo Sorentino (ITA)



Sudija – Dejvid Dobkin (SAD)


Nebraska – Aleksandar Pejn (SAD)


Boyhood – Ričard Linklejter (SAD)


Samo ljubavnici opstaju – Džim Džarmuš (VB/NEM/SAD/FRA)


Otmica Mišela Uelbeka – Gijom Niklo (Fra/Belg)


Iščezla – Dejvid Finčer (SAD)


Neprijatelj – Denis Vilenev (KAN)


Veliki zli vukovi – Aharon Kešales & Navot Papushado (Izrael)


Nightcrawler – Den Gilroj (SAD)


DVA DOKUMENTARCA

So zemlje – Vim Venders (FRA)


Muscle Shoals – Greg Fredi Kamalijer (SAD)


TRI VRHUNSKE SERIJE

Pravi detektiv – TV SERIJA (SAD)


Fargo – TV SERIJA (SAD)


Oliv Kitridž – TV SERIJA (SAD)




петак, 12. децембар 2014.

Go!Zilla - Magic Weird Jack (2014)






Ima jedna scena u zabavnom i šarmantnom filmu CBGB, u kojoj Hili Kristal, vlasnik tog kultnog njujorškog kluba, svom pajtosu i svojoj lepoj kćerci usput objašnjava kako je u njegovoj priči najbitnija vizija. To su bila vremena kada su ljudi imali snove i pokušavali da ih ostvare. Danas je malo takvih ljudi. Svima je u prvom planu materijalni interes i sve se svelo isključivo na biznis. Bolno je saznanje (makar meni) kada shvatite da su vaši nekadašnji rokenrol idoli postali milioneri koji su izgubili vezu sa realnošću, ili tamo neki mrzitelji pljeskavica, kobasica i čvaraka. Sve je postalo industrija, ali za utehu, tipovi kakav je bio Hili Kristal i dalje postoje. To su oni tipovi koji ne pristaju na igru i ne gutaju sve što im servira ekipa koja je odavno izdala svoje ideale i koja narcisoidno uživa u svom konformističkom gnezdu. Ja poznajem bar dvojicu takvih maverika. Jedan od njih mi je otkrio bend o kojem ću ovde nešto reći. 


Kada sam šetao ulicama Firence, okružen neverovatnom lepotom renesansne arhitekture i umetnosti, nisam ni sanjao da u nekom njihovom podzemnom kanalu obitava bend po imenu Go!Zilla. Nekako mi se ta underground priča nije uklapala u ambijent Firence. Biće da takvo gledište govori o mojoj zatvorenosti, predrasudama i ostalim bolestima od kojih se lečim. Shvatio sam da ipak svaki grad na svetu ima garaže u kojima su neki klinci prangijali distorzirane gitare i pravili dobru muziku. U jednoj takvoj garaži svirali su Luca Landi (gitara/vokal), Fabio Ricciolo (bubnjevi/vokal) i Mattia Biagiotti (gitara/vokal) članovi benda Go!Zilla čiji EP „Magic Weird Jack“ u najboljoj tradiciji psihodeličnog garažnog panka predstavlja komad dobre svirke koja je na potpisnika ovih redova ostavila poprilično jak utisak. U pitanju je opaki, punokrvni i beskompromisni rokenrol. Album započinje numerom „Hate“ koja zvuči kao neka izgubljena pesma 13th Floor Elevators ili The Stooges. Slično je i sa pesmama „Magic Weird Jack“, „Pollution“ i „Grabbing a Crocodile“. Numera „Dazed Dreams“ sa debelim i masnim rifom, koji se razvlači u opasnom ritmu, budi asocijacije na onaj magični acid-bus u kojem je Keruakov drugar Nil Kesidi sa svojom ekipom pod uticajem lizergične kiseline ispisivao još jednu stranicu ludačkih šezdesetih. Poslednja stvar na ovom malom albumu „Roswell NM“ ne zaostaje puno za pomenutim pesmama. I ona zvuči uzbudljivo i iskreno, kako se zapravo može okarakterisati i ceo EP.

Iako je u pitanju bend iz Italije, u njihovoj fantastičnoj svirci ima više rokenrola nego u svim onim indie bendovima kojima nas bombarduje savremena industrija. Zato se nadam da će ih neko dovesti u naš grad. Bio bi to praznik za mnoge od nas.