субота, 30. јун 2012.

Out Of The Past - Jacques Tourneur (1947)




Volim noir filmove jer se u njima oseća miris nikotina, viskija i zavodljivih ženskih parfema. Nekada ranije, napravio sam listu svojih omiljenih noir ostvarenja. Ovom prilikom bih želeo da je dopunim i ovim filmom, koji sam greškom zaboravio da uvrstim na predmetnu listu. U pitanju je „Out of the Past“, remek delo Žaka Tarnera iz 1947. godine u kojem igraju Robert Mičam, Džejn Grir i Kirk Daglas. Punokrvni noir krimić sa inteligentnim zapletom koji je kasnije kao matrica poslužio mnogim trilerima, tako da je iz današnje perspektive poprilično predvidiv. Likovi su harizmatični i zanimljivi, a cela priča je izvajana rediteljskom rukom starog majstora B filmskih klasika -Cat People (1942) i I Walked with a Zombie (1943). 


 Robert Mičam igra tipa, Džefa Bejlija, koji se povukao u neku američku vukojebinu srednjeg zapada, promenio ime, otvorio benzinsku pumpu, spanđao sa finom devojkom malograđanskog kalibra, misleći da je zauvek pobegao od svoje prošlosti. Međutim stvari se menjaju kada po njega dolazi čovek kojeg šalje prijatelj iz prošlosti, Vit Sterling (Kirk Daglas), za kojeg je Bejli nekada radio. Bejli je bio privatni detektiv koji je tragao za fatalnom Keti (Džejn Grir) koja je po svom karakteru školski primer žene koja je sastavni deo ovog filmskog podžanra kriminalističkog filma. Oskar Vajld je nekada napisao kako voli žene koje imaju prošlost i muškarce koji imaju budućnost. Žene u noir filmovima uvek imaju prošlost, ali i izvesnu budućnost, dok se kod muškaraca ne zna ishod. Obično se dogodi da većina završi dva metra ispod zemlje sa rupom na čelu. Kako ne bih previše otkrio, mogu mirne duše reći, da je u pitanju jedan od onih filmova zbog kojih se postaje filmofil i zbog kojih se pristupa ezoterijskom bratstvu ljubitelja klasičnog Holivuda.

недеља, 24. јун 2012.

Play Misty For Me - Clint Eastwood (1971)



Građanin Istvud je 1971. godine režirao svoj prvi film. Domaći distributeri su ga prikazivali u Titovoj Jugoslaviji pod nazivom „Jeza u noći“. To je jedan od filmskih plakata koje sam u prvoj polovini osamdesetih dobio na poklon od kino aparatera iz lokalnog bioskopa. Bio sam jedan od onih dosadnih kllinaca koji su gledali po dve projekcije dnevno i smarali zaposlene u bioskopu radi pribavljanja filmskih plakata. Stvar je u tome što su uz plakate išle i manje fotografije A4 formata sa scenama iz filmova koji su se prikazivali. Imao sam gomilu takvih fotki, a mnoge su se smenjivale na vratima i zidu sobe koju smo delili brat i ja. Kao što rekoh „Jeza u noći“ Klinta Istvuda zauzimala je posebno mesto na zidu naše sobe, odmah pored plakata „U zmajevom gnezdu“ Roberta Klouza i „Plavi grom“ Džona Bedema. 



U naletu nostalgične slike prošlosti vezane za bioskopsko detinjstvo, rešio sam da ponovo pogledam ovaj klasik, kako bih video da li je i dalje sve na svom mestu. Da li je iz današnje perspektive drugačija percepcija, i da li se nešto promenilo. „Play Misty For Me“ nikada nije spadao među remek dela Istvudovog opusa, ali je u poređenju sa mnogim savremenim psiho trilerima, i više od toga. Doduše, u nekim segmentima ga je pregazilo vreme, ali je nepobitna činjenica da je svojom tematikom postavio temelje na koje su se kasnije nadovezali mnogi holivudski reditelji, od Adrijena Lina kroz „Fatal Attraction“, preko Džozefa Rubena u „Sleeping with the Enemy“, do Pitera Hola u „Never Talk to Strangers“. Verovatno ih ima još, ali ova tri mi prvo padaju na pamet. Dakle, Istvud je kao pasionirani ljubitelj džeza i prijatelj reditelja Dona Zigela, rešio davne 1971. godine da snimi film u koji će ugraditi i deo svoje intime koja je danas opšte poznata svakom filmofilu u bilo kojem kutku planete zemlje. Kao prvo sebi je dodelio ulogu voditelja radijske jazz emisije u kasnim noćnim satima u malom kalifornijskom gradiću u području Carmel-by-the-Sea gde je nekada Istvud živeo i gde je 1986. godine izabran za gradonačelnika. No, o tome ćemo nekom drugom prilikom, ako je bude bilo. Dakle, Istvud igra Dejva Garvera kojem se posle jednog neobaveznog snošaja na grbaču penje Evelin Draper (Jessica Walter) čiji psiho sklop prevazilazi sklop normalne osobe. U pitanju je posesivna ludača koja ne želi tako lako da prepusti “svog” muškarca drugoj ženi ( Donna Mils). Kreće jedan klaustrofobični put u ludilo koje će kulminirati neizbežnim nasiljem. U filmu igra i Don Zigel, reditelj “Prljavog Harija”, dok je lirski deo filma o ljubavi Garvera i Tobi, odnosno Istvuda i Done Mils, propraćen folk standardom "The First Time Ever I Saw Your Face" u džeziranoj soul verziji Roberte Flack. Po mom skromnom mišljenju taj deo sadrži jednu od najlepših ljubavnih scena u istoriji kinematografije. Građanin Istvud je danas legenda koja se sprema da postane mit. Nije loše vratiti se nekada na početak jedne karijere, jer tom prilikom možete videti sav sjaj njene grandioznosti, i shvatiti veličanstvenost biografije koja nije džaba provela svoj život na planeti.



Nedodirljivi (The Intouchables) - Olivier Nakache & Eric Toledano (2011)




Negde na ruševinama stare i stvaranju nove Evrope, na sastavu konzervativnog de golovskog sjaja i novofrancuske imigrantske problematike, nastao je film „Nedodirljivi“ Oliviera Nakachea i Erika Toledanoa, koji je prema boks-ofis statistikama jedan od najgledanijih evropskih filmova ove godine. Zapravo, ovaj film je jedna topla ljudska priča, koja se zaista odigrala u životima glavnih protagonista i koja nije imala nameru da pokreće bilo kakve rasne polemike u zapadnom svetu, ali dokone new age popadije pronašle su razlog da i u ovom filmu razotkriju iskru političke nekorektnosti koja navodno na postmoderni “Robinzon Kruso” način govori o odnosu belog čoveka i njegovog druga Petka. Da se razumemo odmah na početku. Mislim da je takvo isčitavanje jedne ovakve priče, koja je snimljena po istinitom događaju, maliciozno, da ne kažem kretensko, i suštinski je nebitno za celu priču. Ovo je pre svega film o prijateljstvu dvojice ljudi različitog sociološkog bekgraunda, koje je spojila sudbina, kako bi jedno drugom olakšali život i pomogli postavku stvari na pravo mesto. Makar sam ga ja tako doživeo. Možda grešim, ali ne bih se bavio rasnim aspektima cele priče. Ovo je film u kojem nema ni trunke mržnje, a kojem je glavni adut pozitivna emocija, stoga su gore pomenuta iščitavanja kranje besmislena.


 U pitanju je priča o bogatom aristokrati Filipu, koji je posle paraglajding nesreće postao kvadriplegičar. Nakon nesreće, Filip unajmljuje mladića po imenu Dris, Senegalca iz getoizirane četvrti Pariza, u kojoj je odrastao od svoje osme godine, u društvu baš onakvih likova, kakve smo devedesetih videli u remek delu Matje Kasovica “Mržnja”. Između njih dvojice rađa se poseban odnos. Dris je dobroćudni dizelaš koji se u svakodnevnom govoru koristi slengom, sluša Earth Wind & Fire, ima smisla za humor i ume da lupi šakom o sto kad treba. Filip je intelektualac sa pedigreom, ljubitelj poezije, Vivaldija, Baha, Mocarta i likovne umetnosti, dok je sa druge strane depresivac kojem je dosadilo da ga ljudi sažaljevaju. Sudbinski suret njih dvojice ostavlja za sobom jednu dirljivu priču o različitostima, prevazilaženju aristokratskih (malo)građanskih uzusa, razbijanju stereotipa i predrasuda, kao i jednom neobičnom prijateljstvu. Priča koja zbog same tematike koju obrađuje uspešno izbegava klopke patetike i skliznuće u pamfletski film o ljudima sa posebnim potrebama. Pred vama je jedna odlična melodrama, koja će vam, ako ništa drugo, sigurno ulepšati veče. Požurite pre nego što Amerikanci naprave rimejk. Posle će vas možda proći želja. 



недеља, 17. јун 2012.

Ne nadajte se da ćete se rešiti knjiga - Žan-Klod Karijer/Umberto Eko



Od agresivne produkcijske poplave instant literature, kojom nas bombarduje knjižarski marketing prestonice, kvalitetne knjige u takvom metežu ostaju negde u zapećku. Pre par dana, bio sam svedok kako se u jednoj knjižari na tzv. noći knjige, posetiocima knjižare nudi na čačkalicu KFC (Kentucky Fried Chicken), a uz kupljenu knjigu dobija puding od vanile, kesica nes kafe 3u1, i gomila vaučera sa reklaminim materijalom za radnje u kojima se prodaju donji veš, kozmetika i slični proizvodi. Umalo da zaboravim, tu je i obeleživač za knjige sa logom KFC-a. Još jedna demonstracija liberal kapitalističkog tržišta na kome se sve tretira kao proizvod. Knjiga je ipak samo roba i ništa više. Simbolično je to što su se na udarnim mestima u knjižari baš našle knjige tvrdokornog zagovornika globalnog tržišta Maria Vargasa Ljose (inače sjajnog pisca). Čisto sumnjam da bi mu prijao ambijent u kojem se nabada džank piletina, dok mu se sa njegove desne strane smeši knjiga Jelene Bačić Alimpić. To mu dođe, kao kada bi pored CD-a Tima Baklija, stavili CD Jelene Karleuše. Nema puno veze jedno sa drugim, ali prema globalnom novogovoru, ipak je to samo roba, a svaka roba ima svog kupca. Neko će dati zadnji dinar za Jelene, a neko za Tima i Ljosu. Nabodite po parče KFC-a i pičite dalje.


I dok mi se sve to dešavalo u knjižari, lično sam bio pod utiskom knjige, koju sam tih dana sa velikim zadovoljstvom čitao. U pitanju je knjiga “Ne nadajte se da ćete se rešiti knjiga” koja je objavljena u već kultnoj biblioteci Alef čačanskog Gradca. Reč je o razgovorima i razmišljanjima dvojice vrhunskih intelektualaca, Umberta Eka i Žan-Kloda Karijera, u kojima je medijator treći intelektualac Žan-Filip de Tonak. Odavno nisam pročitao nešto ovako dobro, intelektualno uzbudljivo, ohrabrujuće i zadivljujuće. Uspeo sam da se, makar za vreme čitanja, izmestim iz palanačke političke kloake i neukusa koji nas okružuje. Imao sam utisak da sedim zajedno sa njima u nekom starinskom elitnom salonu, pijem konjak i pušim neki kvalitetan duvan, i naravno ćutim. Pored takvih erudita, bibliofila, poznavaoca filozofije, istorije i umetnosti, običan čovek treba samo da ćuti i sluša. Umberta Eka ne treba posebno predstavljati, o njemu se već sve manje-više zna. Ja ga obožavam kao esejistu, ne kao romanopisca. Što se tiče Žan-Kloda Karijera, u pitanju je čovek koji je poznatiji filmofilima nego književnom svetu. Bavi se pisanjem scenarija, glumom i pozorištem. Jedan je od saradnika Luisa Bunjuela, Miloša Formana, Žan Lik Godara. Scenarista i koscenarista brojnih filmskih klasika - Dnevnik jedne sobarice, Lepotica dana, Diskretni šarm buržoazije, Taj mračni predmet želja, Mlečni put, Gojine utvare, Valmont itd… Bavi se i esejistikom, a sa Gijem Bektelom autor je Rečnika gluposti.

Knjiga se sastoji od petnaest poglavlja/tema i sve su vezane za knjige, njihovu prošlost i budućnost. Kroz razgovor su se nizale i digresije koje su raspalile promišljajući potencijal sagovornika, tako da je elaboracija različitih tema učinila ovu knjigu obaveznom lektirom za svakoga ko drži do dobrog ukusa. Posebno je zanimljiva njihova opsednutost ljudskom glupošću. Tom prilikom je Umberto Eko definisao ono što mnogi od nas znaju, a ne umeju da kažu - "Glupost je način da se tupavost sprovede u delo.” Tusta iz KUD Idijota je konstatovao u jednoj pesmi i da je neuništiva. Nemojte se previše gorditi i pomisliti da niste deo priče o ljudskoj gluposti. Ima tu i našeg udela. Zato, požurite u knjižaru, ali ne u ovu sa početka, već u Beopolis kod Aleksandra. Lepše je čitati sa papira, nego sa monitora.


субота, 16. јун 2012.

Uhvati Gringa - Adrian Grunberg (2012)



Čisto sumnjam da je Adrian Grunberg, reditelj i koscenarista filma „Get The Gringo“, ikada čitao Andrićevu „Prokletu avliju“, iako sličnost sa zatvorom "El Pueblito" nužno navodi na remek delo našeg Nobelovca, ali činjenica je i da se tu svaka sličnost sa Andrićem završava. Grunberg se prvenstveno poziva na Pekinpoa, Rodrigeza i filmove u kojima se osvedočeno nepodobni Mel Gibson onomad proslavio. Sve što ostaje iza ovog filma je sat i po vremena dobre bioskopske zabave koja će vas sigurno vratiti u neka, ako gledamo po filmovima, zaista bolja vremena, kada bioskopi nisu bili sastavni deo šoping molova, već hramovi jednog specifičnog pogleda na svet. 
 Prva stvar koju ćete olako uočiti je pobuna protiv zabrane pušenja u kadru. Sve je krenulo pre nekoliko godina kada je Gibsonov ispisnik Brus Vilis kao Džon Meklejn morao zauvek da ugasi cigaretu u Die Hard IV. Mel Gibson kao Gringo ne gasi cigaretu, a poveremno je pali i dečak kojeg je sjajno odigrao Kevin Hernandez. Nije čudno to što ovaj film nije našao svog distributera u USA. Ne znam da li se nešto promenilo u međuvremenu. Na ruku im je išlo i onih nekoliko antisemitskih ispada Mela Gibsona od pre par godina, tako da je jedan od poslednjih akcionih heroja definitivno postao persona non grata u fabrici snova. 


Zaplet se vrti oko love koja je prilikom uzbudljive potere, Gringa oterala u Meksiko među zidine “Proklete avlije”, dok je ista završila u rukama korumpiranih meksičkih pandura. Međutim za dolarima, kako to obično biva u ovakvim filmovima, traga još nekoliko opasnih tipova. Uobičajeno, svi imaju pištolje i vole da pucaju. Međutim ni Gringo nije naivan. Bez problema je rešio da stane na put čoveku koji je rekao: “Donesite mi jetru Emilio Hernandeza” . Kreće pucanje, akcija, humor, zabava, sjajna imitacija Klinta Istvuda. Sama priča ima jedan dramaturško rediteljski propust u kreiranju odnosa među likovima. Grunberg je taj deo odradio površno. To se najviše primećuje u odnosu Gringa i dečakove majke kao i njihovog međusobnog poklanjnja poverenja. Taj deo je odrađen brzopleto zbog čega ostavlja utisak neubedljivosti. 


Što se tiče drugih stvari, u zanatskom smislu, sve je na svom mestu. Pravi blokbaster. Mel Gibson je i dalje u dobroj formi. Možda mu se uskoro pridruži i Brus Vilis. Bili bi lepo videti ih obojicu u jednom kadru. Naravno, sa upaljenim cigaretama. Tada ću se sigurno oglasiti.

PS: Možda je Mel Gibson čitao Andrića?

недеља, 3. јун 2012.

Stari laf


Tamo dole na uglu ima jedna trafika u kojoj radi jedan stari laf. Taj laf je gromada od čoveka. Ima ga u svakom pogledu, i fizički i duševno. Liči na Tonija Soprana, odnosno Džejmsa Gandolfinija, ali nema njegovu narav, odnosno Tonijevu. Mirniji je čovek. Kod njega godinama kupujem novine, pivo, a ponekad i cigarete. Jednom me je vodio u kafanu preko puta na jagnjeće sarmice sa kiselim mlekom. Voli da jede, a bogme i da pije. Nije proždrljiv, ne, nikako. Stari laf je gurman. Pravi gurman. Jede polako. Uživa u svakom zalogaju i gutljaju. Tako ja ne umem. Ne ume ni onaj biciklista iz prethodne priče. Mi ga nekako zbrzamo. Progutamo i popijemo očas posla, onako, seljački. On ne radi tako. Ima stila. Iako je sav nezgrapan, iako nema izučene škole, bog ga je obdario prirodnom otmenošću. I tako svakog jutra kad pođem na posao, ja mu mahnem i obećam da ćemo za vikend popiti nekoliko špricera sa nekim pikantnim mezetlukom. Tada mu se nasmeši brk. Stari laf voli kad mu jutro tako krene. Onda dani idu nekako drugačije, ali ipak idu.