уторак, 30. јун 2009.

SEASICK STEVE - Emperor of the North Pole



Seasick Steva je čovek koji svojom nekonvencionalnošću i novom pristupu bluz muzici uliva nadu da još uvek nije sve umrlo. Njegova tri albuma (Cheap, Dog House Music, I Started Out With Nothin and i Still Got Most of it Left) predstavljaju nezaobilazni deo kolekcije svakog slušača muzike koji drži do sebe i čiji se rokerski dignitet ne dovodi u pitanje.

Matori Steven Gene Wold, alias Steve Seasick, rođen je cirka 1941.godine u gradu Oakland-u u državi California. Roditelji su mu se razveli kada je bio klinac, tako da je neko vreme odrastao sa ocem i dedom, a kasnije sa majkom i očuhom koji ga nije poštedeo makljaže. Otac mu je bio poznati bugi-vugi pijanista od kojeg je nasledio talenat, ali je gitaru naučio zahvaljujući bluzeru K.C Douglasu koji je radio u garaži-radionici Stevinog dede. Sa 13 godina je pobegao od nasilnog očuha i živeo "On The Road". Godinama je kao Hobo visio na teretnjacima i proputovao celu Ameriku. Radio je teške fizičke poslove, bio zabavljač na lokalnim vašarima, a neko vreme je radio i kao kauboj-kravar kada ga je put naneo u neku zabit Amerike. Neko vreme je proveo i u zatvoru (još jedna prigodna referenca za bluzerski CV).



Steve je jedan od poslednjih mohikanaca kroz čije vene teče bitnička krv. Njegovo stvaralaštvo je produkt onoga što je proživeo. To je ono što sam lično najviše cenio kod umetnika. Njegova umetnost ima muda. Dotiče sam život. Nešto kao proza Čarlsa Bukovskog ili Luj Ferdinada Selina. Šezdesetih se družio sa frikovima kalifornijske scene. Opijao se sa Janis Joplin, bio zaljubljen u bajnu devu Joni Mitchell, pušio travu sa ekipom iz sastava Jefferson Airplane. Devedesetih se u Sijetlu družio sa Kurt Kobejnom.

Seasick je prvi album snimio tek 2006.godine posle nastupa u emisiji Joolsa Hollanda. Danas (pored toga što piči jebački delta blues) radi kao i "inženjer zvuka", odnosno muzički producent. Ima pet sinova, najviše mu je žao što nije imao 15 dolara da plati narodnom sudiji koji ga je venčao sa svojom suprugom, a kada bi snimali film o njemu izjavio je da bi najviše voleo da njegov lik tumači Klint Istvud.



Seasick nas podseća na činjenicu da još uvek postoje ljudi koji su zaista preživeli "Jedan voz za dve bitange", i koji svojim životom na pravi način svedoče rokenrol. Seasick nikada neće biti fazon - Seasick će uvek biti istina.

субота, 20. јун 2009.

KO JE UBIO MOMKE IZ KOMŠILUKA?



Srpkinja traži Eros, Srbija nudi Tanatos. Šta se desilo sa muškarcima? Šta se dogodolio sa onim momcima iz komšiluka kojih je do juče bilo na svakom ćošku? Hoće li uskoro žene, kao u filmu "Čarlston za Ognjenku", morati da krenu u potragu za pravim muškarcima? Biće da im je takva sudbina. Pitanje je da li će ih uopšte naći. Mangupi džentlmenskog kova su vrsta koja izumire ili je potpuno izumrla.

Pre nekoliko godina, grafički dizajner Mirko Ilić je po povratku iz New Yorka, posle višegodišnjeg odsustva iz Srbije, konstatovao da se većina beogradskih dečaka oblače kao njujorški pederi. Pritom je mislio na ove likove koje svakodnevno srećemo na ulici u majicama kurtonkama sa špicastim patikama u ultra džiberskom fazonu. Dobro, ni većina devojčica ne zaostaje puno za dečacima, sa svojim East European stajlingom koji je uspostavljen na balkanskom Pink prostoru.



Zaista je stanje zabrinjavajuće. U Srbiji više nema pravih šmekera. Ovde danas egzistiraju tri sorte muškog sveta: DŽIBERI, JAPIJI I URBANI FAZONAŠI.

DŽIBERI su recidivi dizelaša iz devedesetih. Džiberluk je tih godina uspostavljen kao kulturni model. Tome su znatno doprineli medijiski magnati Miloševićevog režima, koji su nastavili da obavljaju svoj posao i za današnje vladajuće elite, produbljujući razvoj kancerogenog tkiva Srbije. Kao što rekoh, dok šetate gradom morate da pazite da ne ugazite u nekog džibera. Ima ih ko kusih pasa. Pa to su vam i oni mladići što su onomad razbijali ambasade. Izlaze po splavovima, lože se na utoke i skupocene automobile, a svako veče pred spavanje gledaju "Vidimo se u čituljama". Žene doživljavaju kao belo roblje.

JAPIJI su se namnožili u tranziciji. Kako su Srbijom krenule da niču strane banke i predstavništva stranih firmi, počeli su da niču i japiji. Samo što to nisu pravi japiji. To su srpski japiji. Razlika je kao između novopazarskog petstokeca i originalnog. Svakog dana, posle radnog vremena, sede po baštama na Obilićevom vencu i u ulici Strahinjića Bana, i vrte plastičnu espreso kašičicu u zubima. U stvari preterujem, to među njima radi onaj najniži kastinski sloj, tzv Šudre. Kšatrije piju energetska pića, dok Vajšije i Bramani imaju najviše stila. Oni se lože samo na skupo i stereotipno. Žene doživljavaju kao modele koje postoje samo da bi ukrasile neku reklamu. Celulit i višak kilograma kod žene su smrtni gresi. Da se oni pitaju verovatno bi takve cice dali na odstrel.

URBANI FAZONAŠI su uvek postojali, još od Zlatnog papagaja, ali su se potpuno ostvarili poslednjih godina. Lože se na sve što je alternativno. Prednost daju intelektu, dok su emocije u drugom planu. Retko kada su mrdnuli dupe dalje od kruga dvojke, a ostatak Srbije doživljavaju kao crnu rupu. Najviše im prija relacija od Slavije do Kalemegdana. Žene poštuju i smatraju ih ravnopravnim. Politički su korektni. Gledaju samo B92 i gaje kult Clubbinga. Svesni su svog snobizma i nesebično ga zalivaju. Iako vole i poštuju žene, nisu spremni da umru za ljubav, niti su u stanju da odbrane čast jedne dame (kada bi došlo do takve situacije pozivali bi se na pacifizam).

Elem, oni fini momci iz komšiluka, džentlmeni mangupskog kova, koji su bili čuvari viteškog kodeksa, i koji su bili spremni da daju život za ljubav jedne žene više ne postoje. Koliko ih je ubila civilizacija i politička korektnost, toliko ih je ubilo divljaštvo i primitivizam. Oni su živeli u međuvremenu, onomad kada svet nije bio ni previše mlad ni suviše star. Stvari su otišle dođavola. Možda bi trebalo umesto veronauke i građanskog vaspitanja uvesti u školski sistem predmet "gledanje filmova" i puštati klincima od prvog razreda kompletne opuse Stiv Mekvina i Li Marvina. To bi bilo pametno.



Osim toga, pogledajte samo domaće političare kao jedan od modela kojem bi trebalo da teže današnji klinci. Takvi likovi bi u nekom vesternu Sema Pekinpoa već u prvim kadrovima bili mrtvi. Relativizacija osnovnih vrednosti je dovela do hipokrizije. Zbog toga je sve u otišlo u qurac. Mislim da je vreme da žene uzmu stvar u svoje ruke. Samo žena može pomoći muškarcu da se vrati svojoj pravoj prirodi. Dame, imate moju podršku i shvatite ovo kao S.O.S.

среда, 3. јун 2009.

GODINE KOJE SU POJELI SKAKAVCI



Who the fuck is Hugo Rafael Chávez Frías? Diktator ili demokratski predsednik? Novi heroj ili još jedna diktatorska njuška? Naime, fascinantna je činjenica da je predsednik Venecuele Ugo Čavez imao neki TV show maraton gde je trebalo da odgovara na pitanja naroda i intelektualaca iz svih država Latinske Amerike. Kada je čuo da će biti, jedan na jedan, sa peruanskim piscem Mario Vargas Ljosom, Čavez je odustao. Zašto se uplašio sučeljavanja sa jednim piscem? Šta je to što je Ljosa mogao da pita Čaveza a ovaj ne bi mogao/umeo da odgovori?Možda bi odgovor bio lažan, kao što je i svaka utopija lažna, od globalističke do antiglobalističke. Zašto je odustao? Je l to izraz njegove samovolje i nepoštovanja drugačijeg mišljenja, ili je u pitanju strah? To su neka pitanja na koja bih voleo da znam odgovor.



Čavez je poručio Ljosi da će se sa njim konfrontirati kada bude postao predsednik Perua. Ma jašta! Šta ima on debatovati sa Ljosom!? Na noge mu dolaze Šon Pen i Kusta, menja Ustav kako mu se ćefne, svi antiglobalisti Evrope ejakuliraju nad njegovom slikom. Kažu, vratio je duh revolucije i oživeo Če-a. Hm...moram priznati da sam skeptičan prema ljudima koji pokušavaju da restauriraju jednu ideologiju, koja je za sobom ostavila milone leševa. Sa tim se ne treba igrati. Kapiram da su SAD pre X godina sele na grbaču Latino svetu. To rade svima. Ali to ne znači da će komunizam u postmodernom obličju uspeti da pobedi fašizam (američki imperijalizam)u postmodernom obličju. Zar ništa nisu naučili iz istorije?!

Mario Vargas Ljosa je pisac koji je šezdesetih, kao i svaki mladić revolucionarnog duha, podržavao Kastra i kubansku revoluciju, ali je posle njenog ostvarivanja postao žestoki kritičar iste. Kada je shvatio da je revolucija donela još veću bedu, siromaštvo i ukidanje slobodnog mišljenja, Ljosa se okrenuo protiv. Iz iskustva je poznato da su jeretici iz sopstvenih redova najopasniji. Danas je u svetu postavljena jedna lažna dualistička podela. Ako nisi za Čaveza, onda si za Ameriku. To ti je, kao ono kod nas, ako kažeš nešto protiv Kuste, odmah si član LDP-a, ili ako nisi kojim slučajem odgledao teniski meč Noleta Đokovića, sigurno je da si pobornik nezavisnog Kosova. Jasno je da su svetini uvek bile potrebne dve strane medalje. Takav im je mentalni sklop. Ne vole da razmišljaju. Ali za svaki slučaj se treba ograditi i ne treba puštati u etar svakakve poruke. Zato je Ugo rešio da iskulira Ljosu. Šta ako ga ovaj pita nešto škakljivo? Kako će odgovoriti smisleno, a da mu u ustima ostane ukus pobede? Znao sam jednog diktatora koji je isto tako, početkom devedesetih, odbio da se suočava sa intelektualcima. Vladao je više od deset godina, pa ga je narod motkama najurio. Umro je u Ševeningenu.

Nama ostaje samo da se pitamo kako se osećaju Kusturica, Šon Pen ili Nikita Mihalkov (koji su nesumnjivo veliki umetnici) dok jedu i piju sa nekim diktatorom, a samo par kilometara od njih, u nekom zatvoru, umire neki mladić koji je, recimo, napisao roman o "godinama koje su pojeli skakavci". Doduše, neće oni biti prvi, a ni poslednji koji su to radili. Isto tako je onomad veliki irski pisac Bernard Šo išao kod Staljina da otkriva čari komunizma. I on je verovao da će jednog dana Amerika i Engleska biti zemlja proleterska. Njihova "naivnost" i romantičarski zanos u loženju na "borce" protiv Novog Svetskog Poretka i kapitalizma, ostavlja za sobom obrise sebičluka i vonj neviđenog bezobrazluka, jer svi oni iz jednog konformističkog položaja zapadnjačke fotelje sede i dive se, dok ljudi koji žive u toj zemlji skapavaju od gladi po kazamatima i nemaju elementarna ljudska prava. To je za preispitivanje. A što se tiče Ugo Čaveza, njega ostavljam istoriji. Još uvek mi nije skroz jasna ta latino priča. Znam samo da imaju sjajnu književnost, odličan fudbal, očajne telenovele i priču o vrhunskom kokainu, dok se sve ostalo što je suštinski bitno za čovečanstvo nalazi u nadignutom Qrčiću onog mladunca koji je natego maćehu u Ljosinom remek delu "Pohvala pomajci".