петак, 29. децембар 2017.

Gledalo se 2017. godine - lista Jorgoslovlja


Ovogodišnja filmska lista bloga Jorgoslovlje izdvaja deset (jedanaest) filmova po snazi utiska. Skoro sve od izdvojenih filmova uspeo sam da pogledam na velikom platnu. To je znak da je bioskopska godina bila plodna. Osim toga i festivali su imali dobru selekciju. Puno toga nisam pogledao, a neki favoriti svetskih i domaćih kritičara, nisu bili po mom ukusu, pa ih nema na ovoj listi. Deseto mesto dele dva filma, jer nisam mogao da se odreknem jednog zarad drugog.

1. Trgovački putnik (The Salesman) – Ašgar Farhadi (Iran)


Zato što je jak, razoran, a jednostavan. Čehovljevski ispisan. Farhadi je trenutno jedan od najozbiljnijih filmskih autora. Njegovi prethodni filmovi poput „Sve o Eli“ i „Razvod“ mnogim filmofilima su otkrili jedan novi svet koji je kancerogenom evropskom filmu pokazao “kako ničija ne može goreti do zore“. Hoću reći, prave stvari se već duže vreme valjaju na Bliskom Istoku.

2. Laki (Lucky) – Džejms Kerol Linč (USA)


Dirljivi oproštaj sa Harijem Dinom Stentonom.

3. Bar (El Bar) – Aleks de la Iglesia (Španija)


Talentovani ludi Španac sa uvrnutim smislom za humor. Uvek neodoljiv i uvek nenadjebiv.

4. Počasni građanin (El ciudadano ilustre) – Gaston Diprat & Mariano Kon (Argentina)


Jedan od onih filmova kakve bih ja voleo da snimam da sam režiser.

5. Bez ljubavi (Nelyubov) – Andrej Zvjagincev (Rusija)


Zvjagincev, hvaljen i osporavan. Pesnik samoće i otuđenosti.

6. Toplotni udar (Suntan) – Argiris Papadimitropulos (Grčka)


Priča o usamljenosti i posledicama. Grčka, ostrvo, hedonizam, seks, nerazumevanje, crnotalasovski patos. 

7. Potpuni stranci (Perfetti sconosciuti) – Paolo Đenoveze (Italija)


Ovo je više pozorište nego film, ali je zabavno, dobro napisano , lepo odigrano i ipak snimljeno.

8. Jezivi (Kurîpî: Itsuwari no rinjin) – Kijoši Kurosava (Japan)


Bizarna horor priča koju samo Azijati umeju da ispričaju na ovakav način. 

9. Projekt Florida (The Florida Project) – Šon Bejker (USA)


Citiraću sebe: „Projekat Florida“ je jedan od onih filmova „Sundance“ estetike, realistična drama sa socijalnom tematikom lišenom patetike i odličnim glumačkim ostvarenjima. Deca naturščici su nadmašili odrasle, a takođe su sjajni Vilijem Defo i Bria Vinejti. Jedno od vrednijih ostvarenja ovogodišnje produkcije i verovatno će se naći na mnogim godišnjim listama.

10. Valerijan i carstvo hiljadu planeta (Valerian and the City of a Thousand Planets) – Lik Beson (FRA) i T2 Trainspotting – Deni Bojl (VB)


Valerijan zato što je zabavan, raskošan, maštovit, bioskopski. Nije doživeo veliki uspeh, ali njegovo vreme tek dolazi. Živi bili pa videli. Trainspotting iz čisto nostalgičnih razloga jer je prvi deo obeležio jedno zanimljivo razdoblje u mom životu, a i taj čuveni saundtrek se i dalje vrti u našoj kući.


уторак, 26. децембар 2017.

КИРА КИРАЛИНА - Панаит Истрати (Издавач КОВ)


За Панаита Истратија сам први пут чуо недавно од пријатеља. Истратијева биографија ми је наговестила да би то могао да буде писац са којим се морам срести што пре. Рођен је у Браили 1884.године од оца Грка, кријумчара са Кефалоније, и мајке Румунке, сељанке. Истратија је као Џека Лондона, или много касније Џека Керуака, гонио демон лутања. У дванестој години одлази од куће. Радио је све и свашта, био је келнер, посластичар, бравар, лимар, механичар, шљакер, амалин, слуга, човек –сендвич, молер, фирмописац, новинар, фотограф. Једно време активни учесник револуционарних покрета. Прошао је Египат, Сирију, Јафу, Дамаск, Либан, Оријент, Грчку, Италију. Гладовао као и Хамсун. У овом маленом роману, Истрати је описао суровост и лепоту једног ишчезлог света, стилом својственим великим приповедачима Истока.
Преко свог уличног дилера књига, успео сам да дођем до романа. И то за свега 100 динара. Сама књига је мирисала на буђ и имала оне гриње које су ми приликом читања изазивале пролазне нападе алергијског кијања, али сам је некако средио, обрисао је са мало алкохола натопљеним на обичан туфер, онај који жене, глумци, кловнови и трансвестити користе за скидање шминке. Међутим у самој књизи није било никакве шминке, нити је живот самог аутора био шминка која је својствена савременим књижевним звездама. Панаит Истрати је спознао патњу, самим тим је спознао живот и успео уметнички да га уобличи кроз своју прозу као сви велики писци.

четвртак, 7. децембар 2017.

Još jedan osvrt na FAF 2017


Kako nas je ujka Hari nedavno napustio, čini mi se da sam tek na ovom festivalu dobio priliku da se oprostim od njega kao čovek. Da ga ispratim onako kako dolikuje, sa suzom i osmehom, setom i divljenjem, molitvom i filmofilskom evharistijom. Uz glas Džonija Keša i savršenu pesmu I See a Darkness.  Film „Laki“ Džona Kerola Linča je malo remek-delo koje je kod mene izazvalo oduševljenje slično onom koje sam imao kada sam prvi put gledao „Dim“ Vejna Vonga. Ovaj dirljivi testament Harija Dina Stentona govori o čoveku koji se gasi. U strahu, ali za šankom, sa cigaretom i čašom bladi merija u ruci, i osmehom starog lisca na licu. „Laki“ je priča o ljudinama kakvih više nema. O generaciji naših staraca koji nisu znali mnogo o tehnologijama, ljudskim pravima, i ostalim curcima-palcima, ali su znali u čemu je keč. Znali su da vole, pecaju, pucaju i tucaju. Imali su kodeks koji je izjelo zlo vreme. Mi smo samo njihova bleda senka. Razgovori između Lakija i njegovog ratnog pajtosa kojeg tumači Tom Skerit, kao i dijalozi sa likovima iz kafea i dajners-restorana čista su poezija. Nešto što će vas sigurno pretvoriti u boljeg čoveka ukoliko imate onaj dvadesetjedan gram u grudima. 


Moj prijatelj Skaramuš je za Zvjaginceva jednom rekao da je u pitanju „nevernik koji traga za Bogom i manijakalni depresivac koji (možda) želi da ozdravi... Slika obezljuđenost, svet u kome nema SAUČEŠĆA, kao potencijalno jedine vezivne karike među ljudima. Rus slika samoću.“ Film „Bez ljubavi“ je još jedan vrhunski film ovog autora koji udara tamo gde najviše boli i razbija sve u paramparčad. Savremeni svet je neprijatelj ljubavi. Zvjagincev nam kao kreativni očajnik još jednom prikazuje koliko smo otišli dođavola. 


Za razliku od njega Haneke, autor nihilističnog osećanja sveta, ovog puta nije uspeo da filmski uobliči smisleno delo, ali je jasna njegova poetska naznaka. I Haneke nam u filmu „Happy End“ kroz život jedne francuske buržoaske porodice prikazuje dehumanizovani svet u završnoj fazi malignog kancera. Šteta je što ovo na kraju nije ispao onakav film kakav dolikuje jednom takvom autoru, i šteta je što cela priča nije bazirana isključivo na liku dede kojeg tumači veličanstveni Žan-Luj Trentinjan, i devojčice koju tumači Fantina Harduin. Matje Kasovic i Izabel Iper su u tom slučaju mogli da budu samo ukras, što u konkretnom slučaju i jesu. Autor je hteo da kaže nešto važno, ali je zalutao negde u građenju priče i likova, u referencama na prethodne filmove, pa se ni sa jednom započetom na kraju nije izborio. 




недеља, 3. децембар 2017.

Sredozemlje - Savo Stijepović (Dereta)


„Sredozemlje“ Sava Stijepovića je jedan od tematski originalnijih romana koji su se pojavili na domaćoj književnoj sceni. Priča o dunavskim krijumčarima koji u predvečerje Drugog svetskog rata valjaju morfijum, antibiotike i drugu zabranjenu robu diljem balkanskih i inih varoši.  Banda sastavljena od Srba, Vlaha, Crnogoraca, Bugara, Makedonaca i jednog opakog rumunskog Jevrejina. Likovi koji izgledaju kao da su izašli iz nekog špageti vesterna Leonea ili Korbučija, ili možda čak i kao kopači zlata iz Hjustonovog remek-dela „Blago Sijera Madre“. Razigrana proza, na momente opora i zajebana, na momente duhovita, ali svakako pronicljiva, inteligentna i provokativna. Razračunavanje sa sopstvenim nacionom, koje mnogim čitaocima može biti odbojno ili privlačno, u zavisnosti od pogleda na svet, ja nisam pročitao kao ideološko-političko. Autor ne beži od Balkana, niti se udvara bilo kome. Ovde nema tog prostačkog i prosjačkog pljuvanja koje je oličeno u duhu samoporicanja, već je cela ta kritička komponenta više vezana za egzistencijalni pogled na svet. Ljutnju na Boga, zemlju, istoriju, narod, ceo svet. Traženje smisla u besmislu istorijskih tokova. Možda čak i onaj nihilistični patos koji je kroz svoju poetiku provlačio Živojin Pavlović (billo kao pisac i mislilac, bilo kao filmski autor).
Savo Stijepović voli da podigne svaki kamen, na vrelom brdu pod jakim suncem, ne bojeći se da li će se ispod naći neka zmija. On zapravo priželjkuje zmiju, kako bi joj utucao glavu. Sve vreme traži i samog đavola. O tome svedoči i hororična tuča sa Jarilom (po slovenskoj mitologiji bog plodnosti i rata) u nekoj bugarskoj vukojebini u kojoj su se našli junaci-antijunaci ove pripovesti. Putovanje koje se završava u Kavali, uz bogatu trpezu, ratluk sa nakapanim morfijumom, hašiš i rebetiko stihove - „Kada budem umro, u neki ćošak me metnite, sa mojim buzukijem, tom jedinom utehom“ – najavljuje drugu veliku apokalipsu XX veka. 

"Svet juga je veličanstven, onde si siguran i bezbedan, tamo si, šta god da uradiš, u pravu. Jug, uvek sam to govorio nije geografski pojam, već pojam vezan za ličnosti, ona strana sveta koja se tiče izvanrednih duhova."

"Zato što je to Sredozemlje i ono uspostavlja ravnotežu sveta, pa na svoje sunčane terazije, na desni tas postavlja rđav i loš duh, takve stvari. Na levom tasu je ostatak sveta i koji gram dobrog."



петак, 1. децембар 2017.

Projekat Florida - režija: Šon Bin (SAD) 2017


Jedna od onih priča o populaciji koju u anglosaksonskim zemljama zovu „white trash“. Heli i Muni su majka i ćerka koje žive u hotelu „Magični dvor“ na Floridi u kojem mahom žive Amerikanci bez sigurnog budžeta. Vilijem Defo igra Bobija, menadžera zgrade, zaštitnika i pozitivnog lika koji ostaje nemoćan, kako pred sistemom, tako i pred prirodom i karakterom drugih likova. Glavni junaci su deca – Muni (Bruklin Prins), Skuti (Kristofer Rivera) i Džensi (Valeria Koto), koji letnje dane provode u okolini jeftinih motela i napuštenih bungalova, pokušavajući da sami sebi osmisle igru i zabavu. U pitanju je još jedan kritički osvrt na američko liberal-kapitalističko društvo, čamotinju i ljude koji su unapred osuđeni na marginu. Američki san je odavno mrtav i pitanje je da li je uopšte postojao kao realnost ili je predstavljao samo iluziju „Great“ kompleksa. Sam naziv hotela „Magic Castle“ vezan je za blizinu Volt Dizni rizorta koji je glavnim likovima ove priče finansijski nedostižan. Simboli američkog načina života su nedostupni većem delu odbačenih i zaboravljenih ljudi. Dok sam gledao film, na pamet mi je pala ona lepa pesma Alehandra Eskoveda „Sister Lost Soul“, koja bi mogla na najbolji način da opiše tugu koju u svojim dušama nose likovi ove priče. Svi do jednog su željni nežnosti, ljubavi i sigurnosti koju nema ko da im pruži. Ako se ovakve stvari dešavaju u svetu i u zemlji koja voli za sebe da misli da je najsuperiornija i da drži predavanja ostatku čovečanstva, onda nešto debelo nije u redu sa tim svetom. Ovakvo ustrojstvo odavno nema alibi i pukotine su postale vidljive.


Reditelj Šon Bin svojim novim filmom nije doneo nešto što već nismo znali i nismo videli ranije. Mogao bih da ga uporedim sa nešto boljim „Zveri južnih divljina“ (2012) Bena Zejtlina koji takođe govori o odbačenima i zaboravljenima u najmoćnijoj zemlji na svetu, ali daleko od toga da je ovaj film slab ili nepotreban. Naprotiv, „Projekat Florida“ je jedan od onih filmova „Sundance“ estetike, realistična drama sa socijalnom tematikom lišenom patetike i odličnim glumačkim ostvarenjima. Deca naturščici su nadmašili odrasle, a takođe su sjajni Vilijem Defo i Bria Vinejti. Jedno od vrednijih ostvarenja ovogodišnje produkcije i verovatno će se naći na mnogim godišnjim listama.