недеља, 31. март 2013.

Harold i Mod - Hal Ešbi (1971)





„Harold i Mod“ je jedna od onih otkačenih crnih komedija/melodrama američkog filma, koja je uz rani opus Vudija Alena, mnogim drugim autorima otvorila put za nova preispitivanja smisla života. Kada kažem nova, mislim na ekscentrične i iščašene poglede na suštinska životna pitanja. Reditelj Hal Ešbi je po scenariju Kolina Higinsa, sada već davne 1971. godine, snimio ovo delo za koje je bio ubeđen da će jednog dana predstavljati kult među probranim ljubiteljima sedme umetnosti. Nije se prevario. Film jeste skriveni biser za nove generacije, ali ga stariji filmofili sa kojima sam pričao vrlo dobro pamte. Osim toga, mislim da je kao pozorišni komad postavljen u nekom od beogradskih pozorišta.  Ovom prilikom ga predstavljamo na Jorgoslovlju kao preporuku svima onima kojima je eventualno promakao.



Harold (Bud Cort) je usamljeni tinejdžer opsednut smrću. Njegovi lažni pokušaji samoubistva i posete sahranama nepoznatih ljudi u samom startu predstavljaju lika koji je u dramskom smislu idealan za početak potentne dramske priče.  Harold svojim bolesnim “igrama“ pokušava da privuče pažnju svoje majke (Vivian Pickles) koja nema ama baš nikakvog razumevanja za njega. Njih dvoje su toliko udaljeni jedno od drugog, da pokušaji suštinske komunikacije između njih izgledaju više nego bizarno.  Kada u Haroldov život ušeta sedamdesetdevetogodišnja bakica Mod (Ruth Gordon), osoba koja je preživela koncentracioni logor i koja svojom ekscentričnošću pripada ljudskoj “porodici“ simpatičnih frikova, kreće razvoj jednog izuzetno zanimljivog filma, napravljenog od strane jednog od značajnijih američkih reditelja sedamdesetih. Još ako uzmete u obzir činjenicu da se saundtrek sastoji od numera čuvenog Keta Stivensa (danas Yusufa Islama) verujte da će vam ugođaj biti kompletan. Harold i Mod će započeti jednu romansu koja će same protagoniste dovesti do konačnog čina razmene energije i usvajanja životne filozofije koja će omogućiti jedan novi početak. 

недеља, 24. март 2013.

Piknik na Henging Roku - Piter Vir (1975)




Prošlo je mnogo godina od mog prvog susreta sa ovim filmom. Želeo sam da ga odgledam ponovo jer nisam bio siguran zašto mi je u sećanju ostao kao fascinantno filmsko delo. Bojao sam se da ovog puta ne ispadne kao sa mnogim drugim filmovima koje sam nekada voleo, i da pri „obnavljanju gradiva“ naletim na još jedno razočaranje. Međutim, Piter Vir je ipak jedan veliki filmski reditelj koji je za sobom ostavio nekoliko ultimativnih remek dela (Veliki talas, Galipolje, Godina opasnog življenja) i nekoliko odličnih filmova (Društvo mrtvih pesnika, Svedok, Trumanov šou...). „Piknik na Henging Roku“ me nije razočarao. Naprotiv, u pitanju je jedan od onih filmova kojima zub vremena, praćen novim trendovima, nije mogao ništa. 


 Film je zasnovan na romanu spisateljice Džoan Lindsej. Radnja je smeštena u australijskoj unutrašnjosti 1900. godine. Grupa štićenica ženskog koledža odlazi na izlet radi upoznavanja sa geološkim čudom – stenovitim vulkanskim brdom Henging Rok. Tom prilikom tri devojke i jedna profesorka nestaju pod nerazjašnjenim okolnostima. Bez komplikovanog zapleta i konačnog objašnjenja, ovo je film atmosfere u koju reditelj hipnotički uvlači gledaoca i vodi ga do samog kraja bespućima divljine koju civilizovani čovek zbog urođene gordosti nikada neće dokučiti. Viktorijanska estetika, botičelijevski pejzaži, mlečna fotografija, očaravajući izbor klasične muzike (Bah, Mocart, Betoven, Čajkovski) sa zlokobnom rumunskom temom panove frule Džordža Zamfira, ovom filmu daju klasičnu umetničku sofisticiranost. Ujedno drama i horor, noćna mora i san, iznad svega film misterije ispričan od strane vrhunskog sineaste i pripovedača. Piter Vir ovim filmom istražuje tajnu života i podseća nas da postoje stvari koje ne podležu zakonima racionalizma. S druge strane nam govori o prirodi ljudskog bića, potisnutoj seksualnosti, žudnji i njenoj okovanosti u rigidnom viktorijanskom konzervativizmu. Mlade devojke kroz poeziju i umetnost čeznu za oslobađanjem. Autor je ovde nagovestio svoje opsesije kojima se bavio kroz ceo svoj opus. Sukob primitivne kulture i civilizacije, prirode i modernog življenja, izopštenog pojedinca i društva, slobode i represije, strah od nepoznatog. „Piknik..“ je vizuelno hipnotički praznik za ljubitelje misterija i priča sličnih onima koje je nekada pisao Edgar Alan Po.

 

недеља, 17. март 2013.

KRUGOVI - Režija: Srdan Golubović (2012)


Priča o herojskom činu Srđana Aleksića je nešto što je, pre ili kasniije, moralo biti pretočeno u film. Ovakve teme su opasne po filmske autore, jer se lako može otići pogrešnim pravcem i napraviti jeftin politički film. To je ono čega se najviše plašim kada odlazim u bioskop da gledam filmove koji se bave našom tragedijom koju smo živeli devedesetih i čije negativne posledice osećamo i danas. Film „Krugovi“ je svetli primer kako treba ispričati priču o praštanju i žrtvovanju, o očevima i sinovima. Reditelj Srdan Golubović se svojim trećim delom upisuje na listu ozbiljnih autora nove generacije srpskog filma pošto je potencijal svog dela odmerio i na prestižnom Sundance festivalu. Naravno, zasluge za uspešnost ovog dela pripadaju i ostatku filmske ekipe, ali posebno bih izdvojio scenario koji su napisali Srđan i Melina Pota Koljević. Njih dvoje su uspešno izbegli pomenute zamke, i umesto birokratskog, iz priče su uspeli da izvuku psihološki i metafizički značaj katarze i oproštaja. Zatim, film krase fantastična fotografija i muzika, glumačke bravure genijalnog Aleksandra Berčeka, Leona Lučeva, Nikole Rakočevića (dečko koji obećava), Hristine Popović, Nebojše Glogovca, Borisa Isakovića, Vuka Kostića, Jasne Đuričić, kao i odlična montaža nedavno preminulog Marka Glušca. 


Neko mi je rekao kako ga nelinearna struktura filma najviše podseća na stil Alehandra Gonzaleza Inaritua (Vavilon, 21 gram) i to je dobro primećeno. Srdan Golubović je definitivno postao autor koji po svom filmskom rukopisu pripada kosmopolitskom krugu filmskih reditelja, koji kroz lokalno pričaju univerzalne priče, koje može razumeti svaki čovek u bilo kojem kutku planete zemlje. Zato priča o Srđanu Aleksiću nije samo naša priča, ali je nama najbitnija i nabolnija. Na trebinjskom trgu su neki ljudi okrenuli glavu pred zlom. Ne pita se uzalud otac žrtve, da li je bilo uludo i da li dobro delo jednog čoveka drugim ljudima išta znači. Ljudi će bez griže savesti zažmuriti jer se rukovode onom: „Vreme je iz zgloba ispalo. Prokleta šala ta, što sam se rodio da ga nameštam ja!” ali će svesniji deo jednog naroda ili ljudske vrste za sve njih osetiti stid shvativši koliko je velika i sveta žrtva Srđana Aleksića. 

“Krugovi” su film koji će vas emotivno uzdrmati, ukoliko imate ono što teži 21 gram i nalazi se negde u predelu grudnog koša. 


среда, 13. март 2013.

Petrović




Čvrsto me uhvatio za rame. Okrenuo sam se i video sumorno lice gospodina Petrovića. Izgledao je kao sablast iz neke Lavkraftove priče. Pitao me je gde mi je oko. Zbunjeno sam ga pogledao. U tom trenu shvatih da mi je vidokrug sužen. Brzo sam podigao ruku prema levom oku i napipao kožni povez. Setih se da gospodin Petrović voli filmove. Rekoh mu kako sam malo rešio da izigravam Džona Forda. Napravio je turetaški tik, opsovao sebi u bradu i sklonio ruku sa mog ramena. Želeo je da mi ispriča priču o Jelisaveti koju je sreo iza ugla. Kaže da je mnogo ljuta. U rukama je nosila kutiju krempita koju je želela da baci na glavu nekom poslastičaru. Kaže da su bajate. Poslastičar je kriv i zove se Braca. Reče mi još da Jelisaveta i dalje izgleda privlačno, ali da njega neće nikako zato što liči na Taška Načića. Da je malo manji bio bi srećniji. Svi bi bili srećniji da je manji. Ovako ništa. Znao je odavno da će tako na kraju biti. Odrastao je među masivnim i krupnim ljudima koji su nosili hozen-tregere i kada im se požalio oni su mu rekli: čekaj, čoveče, nisi jedini.


среда, 6. март 2013.

LeE HARVeY OsMOND "The Folk Sinner"




Kako je krenulo, dobro je krenulo. Od januara pa do zlokobnog srpskog meseca marta, izašlo je nekoliko zanimljivih albuma. U mom mp3 plejeru najviše se vrti album “The Folk Sinner” odličnog kanadskog benda po imenu Lee Harvey Osmond. Kako Gugl kaže, a Gugl retko kad laže, bend predvodi veteran kanadske scene Tom Vilson, inače jedan od drugara onih finih i talentovanih ljudi iz meni veoma bitnog i dragog benda Cowboy Junkies. To je bilo dovoljno za početak. Prvo sam ih čuo u emisiji “Mistery Train” velikog Žikice Simića i navukoh se već posle “prvog rifa” pedal stila i omamljujućeg zvuka usne harmonike. Posle nekoliko dana preslušavanja, pročitam i pisanije Naopakog Indijanca, za kojeg jamačno tvrdim da ima opako dobar ukus, kako za muziku, tako i za filmove (ubeđen sam da je takav i sa ženama) u kojem hvali bend Lee Harvey Osmond kao nešto što mu se najviše dopalo ove godine. Složih se sa Naopakim bez ustezanja. 


 “The Folk Sinner” kritičari odmah krstiše kao Acid Folk. Lično ne volim kada pročitam “acid” kao prefiks vezan za neki muzički projekat, jer me odmah asocira na devedesete i onaj nesretni pravac acid jazz koji se prodavao na bugarskim kompilacijama i koji se, iz ne znam kog razloga, primio među studentarijom sa kojom sam delio iznajmljene stanove i sobe po studentskim domovima. To mi je bilo dosadno do zla boga. Međutim kod Lee Harvey Osmonda nema dosade, a ni acid jazza. U pitanju je autentična folk amerikana. Muzika koja je utemeljena, ukorenjena i koja nam na jedan novi način priča davno ispričane priče. Tom Vilson je pismen muzičar i veoma dobar vokal. Zvuči, onako muški, i što bi rekao Naopaki, pomalo zlokobno. Na momente podseća na light varijantu Marka Lanegana. Lee Harvey Osmond nikada ne može biti kao Bob Dylan, Gram Parsons ili Curtis Mayfield, ali se u svakom tonu mogu prepoznati uticaji navedenih persona što je meni bilo dovoljno da ih prihvatim na keca. Tu nema foliranja. Odmah se prepozna dobra ploča. Nik Hornbi je lepo primetio u jednom svom romanu da pored glavnih obroka kada se na trpezi nalaze The Beatles, The Rolling Stones, Dylan , Young i Van Morrison, postoje i ona sitna zadovoljstva, takozvane užine, kada se gricka kikiriki, pojede nešto slatko, popije neko pivo. E baš ta sitna zadovoljstva su albumi poput “The Folk Sinner” Lee Harvey Osmond. Tako je valjda sa svim stvarima u životu, pa i sa rokenrolom.