Kad sam bio klinac, najviše sam
voleo kada nam u goste dođu neki rođaci ili prijatelji, koji usput nisu stigli da
nam kupe neki poklon, pa u to ime, mene i mlađeg brata, počaste sa po jednom zelenom
sa slike, sa kojom sam u to vreme mogao svašta da uradim. Mogao sam da igram
flipere i pijem koktu dok mi ne dosadi, da kupim gomilu slatkiša i jednu
pljeskavicu kod Draginje, nekoliko stripova, jednu paklicu Drine Ćilimare za
Hihu Šabana kako bi mi čuvao leđa na pijačnom kliker poligonu od starije ekipe
sa Vašarišta, kao i da u bioskop povedem nekog iz komšiluka i častim ga
ulaznicu za neki Kung- fu film. Tada sam najviše uživao u treš filmovima Hong
Konga – “Veliki gazda”, “Nemi šaolin protiv zelenog zmaja”, “Junak divljine”, “Pesnica
zmaja”, “U zmajevom gnezdu”, “Na zmajevom putu”. Mislim, voleo sam i druge
žanrove, ali Kung-fu mi je nekako bio najjači. Pre desetak i više godina,
nostalgično sam ispratio jedan zanimljiv ciklus u Kinoteci posvećen Kung-fu
filmovima. Skupilo se tu raznoraznih frikova. Jedan od njih je na stepenicama lamentirao
nad onom čuvenom žutom trenerkom Brusa Lija koju je nosio dok se fajtao sa K.A.
Džabarom. Bilo je to smešno i neviđeno simpatično. Takvi ljudi još uvek postoje.
Dobro, možda nas je ovo današnje vreme pregazilo, ali sećanje ostaje.
I tako vam kažem, tih hiljadu
dinara je bogami bilo golemo. Sigurno više nego ovih današnjih hiljadu. Ne znam
na šta deca danas troše pare, ali verovatno imaju neke svoje nove i drugačije
potrebe. Današnjih hiljadu dinara im ne može tako puno omogućiti. Mada, da ne
ispadnem neki stari kenjac, i naša hiljadarka je vremenom propadala i na kraju
propala baš kao i Jugoslavija. Mislim da je bila potpuno bezvredna kada se
pojavio Žan Klod Van Dam. Tada su nas već zanimali neki drugi filmovi, a
novčanice koje smo tada koristili prekrio je zaborav. Boris
Dežulović reče naslovom svog romana: “Jebo sad hiljadu dinara”. Zaista jebo!
Bio sam tada još uvek u osnovnoj školi. Pored domaćih pop rock bendova, koji su bili
neizbežni, počeo sam da otkrivam lepšu stranu muzike tako što sam pozajmljivao kasete
i ploče od starijih likova koji su izgledali baš onako kako sam želeo i ja da
izgledam. Ako me pitate kako, mogao bih vam reći da je većina njih podsećala na
neku varijantu socrealističnog Brusa Springstina sa provincijske kaldrme. Malo
stariji znaju o čemu pričam jer se sve to dešavalo negde krajem osamdesetih,
neposredno pre pada. I baš negde u to vreme, jednog nezapamćeno toplog leta, okupljali
smo se u parku ispred lokalnog bioskopa. Imali smo izlazak do ponoći, a nekada
i posle toga, što je prednost odrastanja u malom gradu. Takođe preko ličnih
poznanstava imali smo često mogućnost da uđemo u bioskop za džabe što smo rado
koristili. Tako smo jedne večeri zaglavili na projekciji filma „Blue Velvet“
Dejvida Linča. Naravno, tada nisam imao pojma ni ko je Dejvid Linč, ni u čemu je
smisao filma koji sam odgledao, ali se sećam da sam bio fasciniran predivnom pesmom
u sceni koja je izgledala potpuno bolesno. Kompletna atmosfera mi se nekako
urezala u mentalno emotivni sklop, tako da i dan danas mislim da je to jedna od onih filmskih scena koje su mi promenile percepciju. Za divno čudo, znao sam da tu pesmu peva Roy Orbison. Ne znam
kako, ali sam znao. Biće da je TV program bio edukativniji i bogatiji nego
danas i da sam negde usput ukačio da se taj čika sa velikim naočarima za sunce,
frizurom kao u baba Žake, glasom kao u slavuja, zove Roy Orbison.
Posle toga, možda već sledećeg leta, od jednog
sumnjivog tipa koji je živeo u zgradi do moje pozajmio sam ploču / soundtrack „Roy Orbison and Friends, A Black and White
Night” i to je bilo jedno prosvetljujuće rokersko iskustvo. U to vreme je malo ko od mojih vršnjaka mario za ovakvu muziku. Jedan deo
ekipe je uglavnom slušao Guns N Roses, drugi U2 i EKV, treći MTV hitove tako da
sam bio poprilično usamljen u obožavanju Roya Orbisona. Elem, pošto sam došao u
posed te ploče na 24 sata morao sam pod hitno da izboksujem termin kod
poznanika koji je imao aždaju od gramofona sa dobrim dekom kako bih istu presnimio
na kasetu. Moje govno od plastičnog Camacrown muzičkog stuba nije moglo da
napravi kvalitetan snimak, zbog čega sam često gledao da budem dobar i sa
ljudima koji su imali kvalitetne muzičke uređaje u kući. Danas, kada se toga
setim, stidim se koristoljubivog poriva ali šta da se radi. Bili smo u
tehničkom smislu zakinuti, a ni roditelji nam nisu puno polagali na takve
stvari. Morali smo u tom smislu da “žicamo”. Tako, kada danas govorimo o tim
pločama koje bi poneli na pusto ostrvo, prosto se nametne i neka priča koja
nije vezana striktno samo za muziku, već za doživljaj pribavljanja i prvog preslušavanje tog albuma,
ambijent u kojem se to dešavalo, vreme u kojem se dešavalo. Dakle, nostalgija
je neizbežna, ali ne sme biti presudna. Smešno je kada pomislim da sam čovek
koji je nostalgičan za pločom koja je snimljena 1988. godine sa svim tim pesmama
i autorom koji pripadaju najboljim dekadama rokenrola. Hoću reći, ova ploča je
bila retro i tada, ali vreme je pokazalo da je bolja od većine onih “modernih”
albuma koje su se tih godina vrteli po top listama. Zub vremena je čudo. Svaki
orah ide na proveru.
„Roy Orbison and Friends, A Black and White Night” je jedan
fantastičan audio i vizuelni live dokument o vanserijskom talentu čoveka koji je potekao iz
Teksasa, i trnovitim putem, uz velike životne gubitke (gubitak supruge i smrt
dva sina), stigao do Panteona u kojem danas sedi zajedno sa Elvisom i Cashom.
Na koncertu/albumu su kao prijatelji gostovali T Bone Burnett, Bruce Springsteen, Tom
Waits, Elvis Costello, K.D.Lang, Jackson Brown, Bonnie Raitt, J.D. Souther.
Samo prisustvo navedene plejade ukazuje o kakvom delu je reč. U svakom slučaju
najbitnije je da uvek dobro zvuči.
Uvek sam se ložio na šezdesete. Kada bi me neko
pitao gde bih voleo ponovo da se rodim i koju bih epohu izabrao za sazrevanje, rekao bih mu
kao iz topa – Amerika šezdesetih. Naravno, pod uslovom da ne živim u nekoj teksaškoj
vukojebini, ili nekom mraku biblijskog pojasa gde caruju WASP primitivci i ostali
„beli ološ“ likovi, već u nekoj metropoli gde bih mogao da upišem neki fakultet
i upoznam onaj fini-ludi svet koji je čitao Markuzea, Hakslija i Sartra, slušao
Lenona, Grejtful Ded, Krozbija-Stilsa-Neša i Janga, protestovao protiv rata i
sanjao o tome da planeta zemlja može postati pristojnije mesto nego što jeste. Vreme u kojem je društveni
život imao spiritualnu, seksualnu i političku dimenziju.
Jeste, bilo je među njima mnogo onih koji su
kasnije postali deo sistema, poput Džerija Rubina, Bila Klintona, loše
naduvanih novinara Rolling Stonea, i drugih ex-hipija koji su postali japiji, i
tačno je da su oni usrali ovo parče univerzuma i gurnuli nas u matrix lonac u
kojem se kuvaju naše bedne egzistencije. Međutim, u celoj toj priči, kojoj se
moji drugari pankeri sa dozom cinizma nepravedno podsmevaju, bilo je sjajnih
likova koji su ostali dosledni. Takav je bio Ebi Hofman, takav je Džon Sinkler.
Repect za Ebija i Džona! Ovaj mali post je samo
jedan osvrt na ljude koji su sanjali i koji su bili iskreni u jednoj dobroj priči koja nikada nije uspela da se realizuje.