субота, 15. март 2014.

HARDCORE (U podzemlju seksa) - režija: Pol Šreder (1979)




O Polu Šrederu sam već pisao ranije. On će za mene uvek predstavljati jednu veliku inspiraciju za promišljanje filmske i drugih srodnih umetnosti. Čovek koji je od zanata holivudskog scenariste napravio umetnost. Story – teller koji do osamnaeste godine nije pogledao nijedan film, ali koji je kasnije kroz svoje filmske priče uspeo da se suoči sa ličnim frustracijama, i gledajući u zrelijem dobu kino klasike, u svojim delima spojio brzinu novog Holivuda sa dubinama metafizičkog autorskog filma. U jednom intervjuu, koji je početkom osamdesetih dao Dinku Tucakoviću, rekao je : “Postoji tuce filmova koje volim da vidim svake godine. Tragači (Džon Ford), Vrtoglavica (Alfred Hičkok), Konformist (Bernardo Bertoluči), Džeparoš (Rober Breson), Tokijska priča (Jasudžiro Ozu), Pomračenje (Mikelanđelo Antonioni). To su otprilike filmovi koje volim redovno da gledam.”


Dakle, posle ovakvog izbora vam je jasno da između Holivuda, evropskog filma i japanskog filma postoji neraskidiva nit koja se da prepoznati u delima mnogih reditelja koji su šezdesetih,sedamdesetih, pa i osamdesetih, snimili neke od najboljih filmova na svetu. Jedan od najličnijih filmova Pola Šredera je definitivno film Hardcore, odnosno U podzemlju seksa, kako se prikazivao u domaćim bioskopima. U pitanju je jedan od onih filmova za koje sam se plašio pogledati ih ponovo, jer ga pamtim kao nešto veoma originalno i dobro za vreme u koje je snimljen i prikazivan. Gledao sam ga poslednji put jako davno, u doba VHS-a i prvih video klubova, i posle toga sam naleteo na nekoliko filmova koji su pokušavali da se bave temom kriminalne porno margine (8 MM Džoela Šumahera), ali niko nije uspeo da prikaže nešto što već nisam video u holivudskim filmovima sedamdesetih. Jedina inovacija je bila u tome što su novi autori igrali na kartu šoka eskplicitnim scenama nasilja, dok je sve ostalo bilo mnogo bolje obrađeno i razrađeno u Šrederovom filmu.


Džejk VanDorn (Džordž C. Skot) je samohrani otac iz kalvinističke zajednice Grand Rapidsa – Mičigen, koji svoju ćerku sa ostalom decom iz zajednice šalje u neki kalifornijski školski kamp. Posle nekoliko dana mu javljaju da je ćerka nestala. Džejk unajmljuje privatnog detektiva Endija Masta (Piter Bojl) koji ubrzo dolazi do otkrića da tragovi nestanka vode do podzemlja prostitucije i porno kriminala. Džejk VanDorn iz jednog hermetično-religioznog gnezda, u kojem je živeo pod staklenim zvonom, silazi u kanalizaciju velegradske margine. Na tom neželjenom putu, upoznaje prostitutku Niki (Sizon Habli), preispituje svoju veru, pokušava da shvati iskušenja kroz koja prolazi, očajnički želeći da povrati svoju ćerku. Likovi su izvajani prepoznatljivim rukopisom Pola Šredera. Odbojan prema pozorišno-dramskim i etičkim konvencionalnostima, prema akademizmu, Šreder je maksimalno oslobodio svoje glumce, što je celoj priči dalo vid neodoljive spontane biheviorističke igre, koloritne i bliske, igre koja lako i brzo osvaja gledaoca. Harizmatični Džorž Skot je pored uloge Generala Patona, ovde napravio svoju najveću ulogu, dok je apsolutno briljantni Piter Bojl (ćale iz serije Svi vole Rejmonda) jedan od onih glumaca kakve je danas teško videti na filmu. On igra autentičnu detektivsku protuvu, veoma karakterističnu za filmove slične tematike, i to radi tako ubedljivo, da vam se čini kako sve vreme osećate vonj njegovog znoja tu negde ispred vas. Atmosfera je takođe zabojena prigodnom muzikom koju je komponovao Džek Niče, inače poznat kao čovek koji je učestvovao u stvaranju nekoliko najvećih albuma rokenrola.
Hardcore je ozbiljno filmsko delo o kojem se može ozbiljno govoriti i razmišljati.

недеља, 9. март 2014.

U glavi Luina Dejvisa - Itan Koen & Džoel Koen (2013)





Činjenica je da pojedini autori američkog filma, kako holivudskog, tako i off-holivudskog, uživaju status nedodirljivih. Takvim autorima je kritika posebno naklonjena, dok publika njihovim glorifikovanjem sebi gradi elitističko gnezdo, u kojem se samozadovoljno tapše po ramenu, diveći se sopstvenom intelektualnom dometu, kao i dobrom i jedino prihvatljivom ukusu. Činjenica je, takođe, da takvi autori imaju i dobrih filmova. Braća Koen su snimili nekoliko takvih, što se mene tiče, ali njihov poslednji film „Inside Llewyn Davis” nije prešao crtu kako bih ga uvrstio u svoje omiljene od ovih autora. Jednostavano rečeno, kritika je ovaj film nezasluženo uzdigla ne pijedestal najboljeg prošlogodišnjeg filma.


U pitanju je jedna epizoda iz života muzičara sa Grinič Vilidža, koja je po mišljenju nekih eminentnih znalaca ove scene, inspirisana biografijom Dejva Van Ronka. Ne znam koliko je to tačno, ali suštinski nije ni bitno. Dejva Van Ronka sam samo slušao, tako da ne poznajem detalje njegovog privatnog života. Priča o Luinu Dejvisu je melanholična slika života jednog folk muzičara koji pokušava da postane ime, na jednoj maloj sceni, koja je tih godina u njujoroškom svetu predstavljala avangardu među studentarijom levičarskog usmerenja, i koja je radi izražavanja svoje životne filozofije prihvatila folk pesmu i napravila “Veliki urbani folk bum” iz kojeg su ponikli Pit Siger, Bob Dilan, Džoan Baez, The Kingston Trio, Dejv Van Ronk. Lično sam očekivao da će taj deo cele priče biti prikazan detaljnije, sa dozom mitskog osvrta, ali toga se autori iz nekog razloga nisu dotakli. Sam lik Luina Dejvisa je poprilično nesimpatičan, tako da lično ne želim da verujem da je to zaista Dejv Van Ronk. U pitanju je jedna sebična i potpuno sjebana osoba koju je teško voleti, ali do kraja filma ostaje nedorečeno kakva je poenta tako izgrađenog lika. Nije problem u tome što je nesimpatičan, jer ako ga uporedimo sa izuzetno zločestim kantri pevačem kojeg je tumačio Rip Torn u Djukovom remek-delu “Dan isplate”, Luin Dejvis je jagnje božje. Međutim kod Djuka na kraju ne izostaje poenta, dok su je Koenovi negde ispustili. Jedan deo filma, kada Luin Dejvis odlazi u Čikago, po atmosferi je veoma sličan delovima prošlogodišnjeg promašaja Voltera Sejlsa “On The Road” smiljenog po velikom Keruakovom romanu. Navedena sličnost je potkrepljena i ulogom Gereta Hedlunda (tumačio Nila Kesidija) koji je pored sjajnog Džona Gudmena, jedan od Dejvisovih saputnika. Kako bilo, nije sve tako crno, kao što se na prvi pogled čini. Muzika koju je T Bone Burnett odabrao, producirao i obradio za ovaj film je više nego odlična, i ako ni po čemu značajnijem, ova priča će sigurno ostati upamćena po dobrom saundtreku, par odličnih epizodnih uloga i onih nekoliko sjajnih scena u kojima su sofisticiranom ironijom prikazani Dejvisovi susreti sa intelektualcima Kolumbija Univerziteta.


Na kraju filma mi se, samo od sebe nametnulo, da je jedan od najboljih primera, kako je zapravo trebalo da izgleda ovakav film, delo “Grace of My Heart” Elison Anders iz 1996. godine, koje na jedan nepretenciozan i iskren način prikazuje priču inspirisanu biografijom Kerol King. E, to je bio dobar film.