понедељак, 23. фебруар 2015.

Gosti Jorgoslovlja: Skaramuš o Feliniju i Bertolučiju


Filmofil Skaramuš svojim drugim gostujućim tekstom na Jorgoslovlju pripoveda o delu italijanskih filmskih bogova.



Nekrolog za Felinija i Bertolučija

NJEŽNI MANIJACI
                                                                
                                                          Posvećeno filmofilu: ANAMNESIS


Federiko Felini i Bernardo Bertoluči svakim svojim filmom manijakalno su tragali  za razlogom koji bi ih uvjerio da  vrijedi zivjeti. Broj filmova koje su snimili pokazuje da je to  bio đavolski težak posao.

Obojica usamljenici. Jedan fetišista, drugi depresivac. Ali, bez tog zrna (samo)unistenja, koje se kao tempirana bomba krije u njihovim fantazmagorijama, ne bi bilo slika koje su obilježile film.

Ono sto ove kreativne drakule stilski sasvim ujedinjuje jeste – renesansni konformizam. Prisutan u svakom filmu, onoliko koliko ga ima u Moravijinoj knjizevnosti.

Kod drugih, to bi bio fatalni promasaj, kod Felinija i Bertolucija to je ispomoc za šetnju po ivici noza. Brada na djecijem licu. Dojka bez bradavice...... 




KAD ESKTERIJER  I  INTERIJER ZAMIJENE MJESTA


Bertolčija interesuju usamljenici, kao sto je on sam. Svi značajni filmovi koje je uradio govore o samcima, o "vukovima".

Brandov samoubilacki krik/jecaj u "Posljednjem tangu u Parizu", seks kao spas od samoće, puter namazan na "vrata raja", sodomija kao bijeg iz nervnog logora...... Poezija bizarnog.

"Luna", antički komad o incestu žrtvоvаnje  materinstva da voljeni sin ne bi ostao sam. Sodoma i Gomora, koje Bertoluči slika sa mirom onoga ko se preporodio u grijehu.




"Posljednji kineski car", "Mali Buda"....Komforna čekaonica pred dolazak dželata. Kao kad eksterijer i interijer zamijene mjesta. Kao zivot u komi, svjestan, a  bespomocan....

"Dvadeseti vijek" - freska o istoriji koja jede ljude. O razlikama koje ih čine usamljenim. Fašizam i komunizam kao stadiji krajnje samoće  u mnoštvu!  

Dva prijatelja iz djetinjstva  razdvajaju sve moguce stvari ovog svijeta -  staleži,  ideologije, žene, interesi, karakteri. A zblizava ih tek samoca na pocetku  i na kraju zivota, koji zavrsavaju onako kako su ga i poceli -  bezbrižnom  igrom uz /opasnu/ prugu.

Bertoluci kao kakav implantolog hirurškom metaforom spaja  dvije (kranje) ideološke obale istorije.  Uostalom, šta ocekivati od čovjeka koji pije "Čaj u sahari"?



INTIMNI PRIŠT


Kako je lijep hedonizam kada ga slika Felini!

Maestro je proveo  čitav zivot -  u djetinjstvu. Hvale vrijedan izbor! Arhetipska žena koja promiče kroz njegove filmove kljuc je za razumijevanje ove (dlakave) planine ega.

Znam i nemam potrebe da dokazujem (ko ne vjeruje - ne mora) da su te sisate, guzate, mesnate, bokate, siroke, sladostrasne zene... samo pseudonim iza kog se krije sam Felini!

Umjetnik, inspirisan svojom materom, slika sebe u "majkama nad majkama" i  "ženkama nad ženkama"! ... Sise za Romula i Rema. Pogled u svoju zensku stranu. U svoj zatomljeni, odnosno zaleđeni svijet mrtvog erosa...


Svi smo bili  u Felinijevim  kolima koja se raspadaju od onanije mladih momaka, dok se njihov prijatelj davi medu epskim sisama trafikantkinje! Samo, nejasno je ko je tu Felini - sisata ili mladic?

"Amarkord" - cvijet nemira! Poema o uspomeni. Prišt na najintimnijem mjestu!

Šetao sam sa  Mastrojanijem (Felinijevim alter egom) ulicama "Slatkog zivota", dahtao   uz "Osam i po“ i  anksiozno obilazio  beskrajnu prostoriju sa aktovima  u "Gradu zena"...

Kad libido zamukne, zacvili nostalgija. "Streljacki vod" violina iza ratnih truba – to je Felini u kreativnoj erekciji.


Maestro je magični realista. "Nemoj imati drugih bogova osim mene". Citat iz Božijih zapovijesti?  Ne.

To je Felinijeva poruka skrivena u snijegu gradića koji (ne)postoji izvan sjecanja. U kadrovima koji izgledaju kao fotografije na kojima su isti ljudi, samo sve mlađi.



KRSTONOŠA I SIZIFOVCI


Bertoluči se  hrani očajem svojih junaka. On je  hladan kao Marcelov pistolj u "Konformisti", dok se sprema da ubije učitelja. Nakon pucnjave režiser će pokupiti čaure i staviti ih u novi revolver...

Bernardo je krstonoša, kao i Felini. Svoje snoviđenje i nocne more on spokojno nosi, samo sto njegovi sljedbenici zaziru od takvog mesije, jer im  ne obecava novi zivot. Sta vise, ni sam u njega ne polaze velike nade...


Otuda su  njegovi likovi  klasični  sizifovci. Uzaludno kotrljaju  kamenje uvijek iz pocetka, od nade do besmisla i nazad...Junaci, koji na putu kroz saharu nastoje da se  pronadju, pa  ni zavijani u pijesku ne shvataju da je put bio nepotreban, vec žele novu šansu za pogibiju..

Ne znam na filmu scenu koja bolje odslikava disoluciju čovjeka od one u kojoj se ćelava i nabildana glava Muslonijevog sljedbenika zabija u stomak bespomoćne  mačke.  

Utroba izbacena na usta ritualne zrtve plivala je cijeli vijek 20. vijek, kroz sve snimljeno, napisano, naslikano, odsvirano....


SUSRET ZA BOGOM


Felinijevski dječak sa trafikantkinjinih sisa iz "Amarkorda", koji bi ušetao u Bertolučijev "Posljednji tango u Parizu", zatekao bi tamo  samog sebe.  Ali, starijeg i usamljenijeg, kako vitla penisom umjesto mačem, dok se brani od smrti duše.

Ima li išta prirodnije od Branda iz "Posljedneg tanga u Parizu"  koji sjedi na drvetu „Amarkorda“ i urla Felinijevski: "Hocu ženu! Hocu ženu!"


Ko nije /pre/gledao Betrolucija i Felinija taj život shvata rigidno, kao posljednju šansu, kao izbor između pravog i palog anđela.

 Ali, kod italijanskog magičnog dvojca (eros i tanatos) tabui ne postoje, a Biblija je  hedonistička  literatura u kojoj Hrist nije glavni junak, već su to oni koji ga tumače.

„Bog je (krupno) žensko“ – rekao bi Felini, preobucen u Mastrojanija, i nastavio da  kicoški šeta kroz „Slatki život“.

„Igrali smo tango u  Parizu“ – odgovorio bi Bertoluči, zavaljen u rediteljsku fotelju, dok čeka da nadrndani Brando sažvaće /namazani/  tost na guzi Marije Šnajder.
                                                                        
                                                                                                                         Skaramuš

четвртак, 19. фебруар 2015.

Fil(m)ovanje 6



STILL ALICE – režija: Richard Glatzer & Wash Westmoreland (SAD) 2014



Elis (Alice) je cenjena profesorka lingvistike na Kolumbija univerzitetu u Njujorku, brižna supuga (muž - Alec Baldwin), majka troje odrasle dece (Kristen Stewart, Kate Bosworth, Shane McRae). U njen život se uvlači crv sumnje i zabrinutosti, pošto je posle jednog seminara shvatila, da pamćenje prestaje da je služi kao ranije. Ubrzo posle toga, prilikom džogiranja, doživljava epizodu potpune dezorijentisanosti, što je logično navelo da potraži pomoć medicinskih stručnjaka. Kako bilo, doktori dijagnostikuju Alchajmera. Njen život se iz korena menja.
Ako ni zbog čega drugog, ovaj film vredi zbog odlične uloge Julianne Moore (želim joj da dobije Oskara), a u društveno-socijalnom smislu, zbog osvrta na ljude sa dijagnozom Alchajmera. Ovo je jedan od onih filmova kod kojih vam nije bitna režija, ko je potpisuje, kako je kadrirano ili montirano. Naravno, svi zanatski aspekti moraju biti zadovoljeni, odnosno dobro odrađeni, ali fokus je na priči, glavnim likovima i njihovim ulogama. Ja takve filmove klasifikujem kao “glumačke“ jer je za njih karakteristična nevidljiva režija sa neobičnom životnom pričom. Dramaturški, sama priča pogađa suštinu, a kod gledaoca budi emociju i empatiju, što je suštinski najvažnije kod jednog dramskog dela. Ukoliko želite da Still Alice pogledate u bioskopu, imate priliku na FEST-u koji sledi. Sve je lepše na velikom platnu.

Ocena: Za film (***) 3
            Za Julianne Moore (*****) 5

***** remek delo
****  odličan
*** ok
** gledljivo
* katastrofa



BLUE RUIN – režija: Jeremy Saulnier (SAD) 2013



Dwight (Macon Blair) je bradati, miroljubivi klošar, krhkog hipsterskog habitusa, veoma svež u vodama beskućništva. Jednog jutra, pošto ga je pokupila dobronamerna policajka, kako bi mu saopštila da iz zatvora izlazi ubica njegovih roditelja, život mu se okreće naglavačke. Dwight je uplašen i željan osvete, ali pokazuje se da nije baš spretan ubica. Kada svoju nameru ipak sprovede u delo, Dwighta počinje da proganja cela hillbilly porodica ubice, koja izgleda kao da je ispala iz neke pesme Scotta H.Birama.
Zaplet je zaista obećavajući, ali na kraju, od svega očekivanog, nije se dobilo ništa vrednije od gledljivog Sundance trilera koji koketira sa tradicijom američkog on the road/neonoir B filma. Ta njegova opčinjenost uzorima nije primenjena onako kako je to na pravi način uradio njegov savremenik David Lowery u filmu Ain’t Then Bodies Saints. Čak ni očigledna namera dekonstrukcije B poetike nije urodila plodom. Film je poprilično praznjikav, a reditelj Jeremy Saulnier moraće da se pomiri sa činjenicom da još uvek nije dorastao svojim idolima. Da, mislim na Braću Koen iz rane faze. Pomalo i na John Dahla. Učenici se ili uzdignu iznad svojih “bogova” ili padnu u zaborav. Ukoliko se J.S. ne uzdigne nekim narednim filmom, biće zaboravljen.

Ocena: (**) 2

MAJOR – režija: Jurij Bikov (RUS) 2013



Ima tome nešto više od dve decenije kako su Aleksej Balabanov i Pavel Lungin najavili i razvijali talas novog ruskog filma. Zvjagincev i Bikov su im se kasnije priključili i nastavili da rade istu stvar. Danas su svi, osim pokojnog Balabanova, rado viđeni gosti na svim festivalima autorskog filma. Major je kod nas prikazan na prošlogodišnjem FEST-u, ali kod mene je tek ovih dana došao na red, jer mi je jednostavno, u moru drugih filmova, promakao.
U pitanju je potresna slika jednog korumpiranog društva, tamno lice i još tamnije naličje ljudskog brloga, koji čoveka goni do granice na kojoj zaboravlja šta znači biti ( i ostati) čovek. Sergej Sobolev (Denis Shvedov) je policijski major u nekoj ruskoj vukojebini. Pošto su mu javili da mu se žena porađa, Sobolev kreće ka porodilištu i prilikom nepažljive, nervozne i divljačke vožnje ubija dete na nekom magistralnom putu. Majka deteta je svedok ubistva. Sobolev poziva kolege kako bi ga izvadili iz sranja u koje je upao. Policija počinje da pakuje priču kako njoj odgovara, ali Soboleva počinje da muči savest.
Pored nekih nevelikih mana, neujednačenosti prvog i drugog dela priče, Major je ipak dobar film. Žanrovski se može definisati kao drama u kojoj ima malo akcije, ali u samoj biti je horor koji govori o tamnoj strani ljudske prirode i izvitoperenom sistemu vrednosti u korumpiranom društvu. Na neki način, uspeo je da se uzdigne do umetničke istine.

Ocena: (****) 4

петак, 13. фебруар 2015.

Fil(m)ovanje 5




MAPS TO THE STARS – režija: David Cronenberg (SAD) 2014



Pre nego što počnete da gledate ovaj film, morate se osloboditi svih uspomena koje vas vezuju za Cronenberga iz osamdesetih, naravno, ukoliko to niste učinili do sada. Vremena su se promenila, a granice između mejnstrima i andergrounda, barem kada je američki film u pitanju, srušene su još početkom devedesetih. Ono što je Kronenberg napravio u poslednjih dvadesetak godina, nešto je što bi se moglo podvesti pod taj novi koncept koji je zavladao pop kulturom. Iako je to koncept koji je spojio pulp, art i zabavu, Cronenberg  često uspeva, da i pod takvim pravilima, provuče osnove svoje autentične poetike.
Bolest kao metafora. Zakulisna izopačenost holivudskih protagonista. Incestuozna degenerisanost kao plod osujećene ljubavi. Holivud kao mesto u kojem je nečastivi napravio najveći skor u prikupljanju izgubljenih duša željnih slave.
Iako je suštinski dobar, osnovni problem ovog filma je u tome što nam nije doneo ništa novo. Sve smo to videli ranije u mnogo boljim ostvarenjima poput filmova „Sjaj i beda Holivuda“ Johna Schlesingera ili „Mullholand Drive“ Davida Lyncha. U svakom slučaju ostaje kao preporuka koja je obavezna zbog poštovanja prema liku i delu Davida Cronenberga, kao i odličnim ulogama Julianne Moore, Mie Wasikowske i genijalnog klinca Evana Birda.

Ocena: (***) 3

***** remek delo
****  odličan
*** ok
** gledljivo
* katastrofa





JOHN WICK – režija: Chad Stahelski & David Leitch (SAD) 2014



U pitanju je dobro upakovani akcioni film koji je na veliko platno vratio Keanu Reevesa u (anti)herojskoj odori osvetnika. Klasičan film osvete, u maniru najboljih ostvarenja Johna Wooa, prožet paklenim tempom, adekvatnom muzikom i modernom fotografijom. Ukoliko volite pucačinu sa puno mrtvih, kung-fu i slatka preterivanja, ovo delce morate pogledati. Nema puno filozofiranja, John Wick je baja, kojem su ruski mafijaši ( a koji bi drugi bili u novoj hladnoratovskoj podeli!!!) upali na gajbu, ubili mu psa kojeg je dobio na poklon od pokojne supruge i ukrali mu auto. To je bio pogrešan potez jer John Wick je čovek koji ima prošlost sa velikim P.  
Film su režirali Chad Stahelski i David Leitch, inače kaskaderi, koji su Reevesa upoznali radeći na filmovima Pointbreak i Matrix. Dakle, u pitanju su novopečeni režiseri, ali prekaljeni kaskaderi, koji su imali od koga da nauče tajne režije dobrog akcionog filma. Solidne epizodne uloge odigrali Willem Dafoe i Michael Nyqvist. Korektan žanrovski film, koji je iznad svega zabavan i zaslužuje jedno OK. 

Ocena: (***)  3








RIM – režija: Federiko Felini (ITA) 1972



Pored svega novog što mi danas nude, sa velikom radošću, vraćam se klasicima filmske umetnosti. Kada to ne bih radio, utisak mi je da bih veoma brzo izgubio kompas u džungli svega i svačega. Felini je autor koji je odavno kanonizovan, a ja spadam u one koji taj kanon prihvataju i poštuju. Mislim da se odlično kapiramo i veoma mi je blisko njegovo osećanje života i sveta koji ga okružuje. Rim (Roma) je film koji je u estetskom smislu najavio Amarkord, a inače je i snimljen samo godinu dana pre Amarkorda. Jedno pesničko ljubavno pismo gradu koji mu je omogućio da se ostvari kao umetnik i postane ime koje je danas sinonim za filmsku umetnost.  
„Rim je majka, i to idealna majka, pošto je indiferentan. To je majka koja ima mnogo dece i ne može da se posveti baš tebi; ne traži ništa, ne očekuje ništa. Prihvati te kad dođeš, pušta te da odeš, kao kafkijanski sud. U tome ima neke iskonske mudrosti: primitivne, praistorijske. Rim je grad bremenit istorijom, ali njegova sugestivnost leži upravo u nečem praistorijskom, primordijalnom (...) “

Ocena: (*****) 5