петак, 17. април 2015.

FIL(M)OVANJE 10


GET ON UP – režija: Tate Taylor (SAD) 2014




Najnoviji igrani film Tate Taylora svakako je pad u odnosu na njegov prethodni film The Help (2011), koji je, žanrovski gledano, funkcionisao kao perfektno skockana melodrama. U novom filmu Get on Up, Taylor se pozabavio žanrom muzičkog biopika, kroz koji nam je ispričao priču o životu Jamesa Browna. Iako nije toliko dobar kao Ray (2004) Taylora Hackforda ili Walk the Line (2005) Jamesa Mangolda, Get on Up će svakako biti okrepljujuća šolja čaja svakom ljubitelju muzike Jamesa Browna. Naracija sa gomilom flešbekova utiče na efikasnost pripovedanja, ali je zato kompleksnost glavnog lika, sa svim njegovim vrlinama i manama, talentom i ludilom, kapiranjem šoua i biznisa, uspešno prikazana. Chadwick Boseman je sasvim pristojno izneo ulogu Kuma Soula, dok za njim nimalo ne zaostaju Nelsan Ellis u ulozi Bobbya Byrda, Dan Aykroyd u ulozi producenta i menadžera Bena Barta, kao i Craig Robinson u ulozi saksofoniste Maceo Parkera, poznatog po svom neslaganju sa totalitarnom stranom Braunove ličnosti. Iako nije jedan od onih biopika kojima ćete se često vraćati, u svakom slučaju predstavlja film koji, što bi rekli starci, nije rđav. Ako ništa drugo, osetićete onaj dobro poznati groove karakterističan za muziku J.B-a, jer Papa's Got A Brand New Bag, a u torbi je fank, torba je bas, a bas se nikada ne menja.
 
Ocena: (***) 3
***** remek delo
****  odličan
*** ok
** gledljivo
* katastrofa


PO REDU NESTAJANJA (Kraftidioten) – režija: Hans Petter Moland (NOR/SWE/DEN) 2014



Nils (Stellan Skarsgard) je uzorni građanin koji, u nekom omanjem planinskom selu, zajedno sa ženom drži i vodi privatnu komunalnu firmu, koja je zadužena za čišćenje snega na putevima. Njegov miran građanski život izbacuje iz koloseka nasilna smrt sina jedinca. Kada se ispostavi da je to učinila narko- mafija iz Osla, Nils uzima pravdu u svoje ruke. Ubice Nilsovog sina, jedan po jedan, nestaju sa lica zemlje. Međutim, problem nastaje kada norveška mafija pomisli da nestanak njihovih ljudi ima veze sa srpskom mafijom. Tek onda dolazi do konflikta i pičvajza u kojem će se broj leševa samo povećavati.
Ne treba tražiti neki dublji smisao u filmu norveškog reditelja Hansa Petera Molanda. Mislim da ni on to nije želeo. U pitanju je jedan zabavan, crnohumorni krimi-noir, na tragu svog američkog rođaka, filma Fargo (1996) braće Koen, koji isto tako govori o nasilju u ljudima. Kada bi izostavili humor verovatno bi to sve izgledalo mnogo surovije, ovako je zabavno i smešno. U filmu pored vanredno dobrog Stellana Skarsgarda, igra i Bruno Ganz koji se odlično snašao u ulozi Pape, srpskog narko-bosa, dok ostatak srpske mafijaške kamarile čine Nebojša (Sergej Trifunović), Stojan (Goran Navojec) i Dragomir (Miki Krstović). Na samom kraju filma može se zaključiti da nasilje nema nacionalnost, već je deo ljudske prirode, i kakav ološ mogu biti balkanski “varvari”, isto takav ološ, pa još i veći, mogu biti umiveni “civilizovani” Skandinavci. 

Ocena: (***) 3


HER – režija : Spike Jonze (SAD) 2013



Spike Jonze nije snimo film, već dugometražni spot sa elementima radio-drame. U pitanju je priča o otuđenosti, smeštena u jedan od megalopolisa bliske budućnosti. Joaquin Phoenix igra tipa po imenu Teodor koji je upravo izašao iz braka sa Ketrin (Rooney Mara) i poprilično je emocionalno sjeban. Pored ekscentričnog posla koji obavlja u Agenciji za pisanje pisama, Teodor svake večeri igra 3D video igru sa malim debelim svemircem, blazirano razglaba isprazne priče sa Ejmi (Amy Adams), istripovanom advretajzing umetnicom sa kojom je nekada davno imao prolaznu avanturu, dok svoje seksualne potrebe zadovoljava čet masturbacijama sa drugim usamljenim stanovnicama megalopolisa. Njegov život se iz korena menja pošto se zaljubljuje u virtuelnu devojku, produkt veštačke inteligencije formiranu kao operativni sistem, koja ima samo glas (Skarlet Johanson) i sa kojom ima svakodnevnu on-line komunikaciju. Reditelj se upušta u preispitivanje odnosa čoveka i kompjutera na jedan drugačiji, noviji način, i to je ono što ovaj film čini zanimljivim. Odnosno, Jonze preispituje ljubav između čoveka i softvera, kao i komplikacije i zamršenost emocija koje se tom prilikom rađaju. S druge strane, koliko god mi je tema ovog filma bila zanimljiva, kompletan utisak je rezultirao velikom prazninom. Osim dobrih glumačkih rola psiho Joaquina i epizode Rooney Mare, film zveči kao prazna kanta, a i pretenciozan je do bola. Jonze je pucao visoko, ali nije dobacio do željenih visina. Uspeo je da stvori još jedno privlačno delo, modernog indie-pop umetničarenja, koje više izgleda nego što govori.

Ocena: objektivno (***) 3
             subjektivno(**) 2



субота, 4. април 2015.

FIL(M)OVANJE 9



Babetina gozba – Gabriel Axel (Danska) 1987


Rađen prema romanu spisateljice Karen Bliksen (Isak Dajnesen), autorke čuvenog autobiografskog romana Moja Afrika, po kojem je takođe snimljen istoimeni filmski klasik, film Babetina gozba se, bez sumnje, može svrstati u najrelevantnija filmska ostvarenja koja dolaze iz nordijskog sveta.
Gabrijel Aksel je danski reditelj i jedan od autora koji je u istom vremenskom periodu delio zajedničku kulturnu klimu sa velikim Bergmanom. Iako iza sebe ima dosta snimljenih filmova od kojih su neki, kao na primer Jarac u raju (1962), prava remek-dela, svetsku slavu je stekao tek filmom Babetina gozba (1987) koji je te godine nagrađen Oskarom za najbolji strani film.
U pitanju je priča koja se odigrava na dalekom severu, u malom i hermetičnom ribarskom selu, u kojoj žive sledbenici jedne hrišćansko-luteranske zajednice koju je nekada predvodio lokalni seoski pastor. Pastorove ćerke, Martina i Filipa, posle očeve smrti nastavile su da predvode vernike i neguju očevu zaostavštinu. Njih dve su dobre i plemenite žene, i ceo svoj život su posvetile smernom putu crkve kojoj pripadaju i porodičnom duhu u kojem su vaspitavane. I jedna i druga su kao mlade devojke odbile priliku da im život krene svetovnim tokom. Međutim, jednog dana, kao spona sa propuštenom prilikom jedne od sestara, u život im ulazi kuvarica Babet, izbeglica iz daleke Francuske, koja je izbegla pošto je izgubila muža u revoluciji Pariske komune 1871. godine. Njeno prisustvo će celoj zajednici dati nijansu drugačijih tonova, a posebno priprema gozbe u čast sećanja na Martininog i Filipinog oca. Gastronomska predstava francuskog kulinarskog umeća, hedonistička penetracija u sivilo polarnog kruga, značaj prožimanja epikurejskog i stoičkog pogleda na svet. Definitivno, film za sva vremena.

Ocena: (*****) 5


***** remek delo
****  odličan
*** ok
** gledljivo
* katastrofa




Čovek nije tica – Dušan Makavejev (YU) 1967



Inženjer Janez dolazi u blatnjavi, rudarsko topioničarski gradić, kako bi nadgledao montiranje modernih mašina koje su u vreme samoupravnog socijalizma predstavljale simbol razvoja novog društva i triumf radničke klase. U gradiću upoznaje frizerku Rajku sa kojom stupa u intimnu vezu. U isto vreme postaje učesnik svakodnevnog života palanke koja zapravo predstavlja naličje te čežnje za izgradnjom jednog “naprednijeg“ i drugačijeg društva.
Jedan od filmova koji pripada čuvenom crnom talasu jugoslovenske kinematografije. Režija Dušan Makavejev, uloge Janez Vrhovec, Milena Dravić, Stole Aranđelović, Eva Ras, Boris Dvornik, Bata Stojković i drugi. Ovo je dovoljna referenca da sednete i film pogledate do kraja. Što se tiče utiska, tu će se već pojaviti razlike. Ukoliko ga posmatrate kao muzejski eksponat jednog drugog vremena, verovatno ćete imati utisak da gledate remek-delo, a ukoliko ga merite kao živo umetničko delo, aršinima današnjeg vremena, i daljeg razvoja kinematografije,  možda će vam se učiniti da je prevaziđen. U svakom slučaju ostaće nekakav utisak i to je ono što je najvažnije. 

Ocena: (****) 4


Dok su oni leteli na Mesec – Boriša Simović (SRB) 2014



Želeo bih da filmofilima skrenem pažnju na jedan jako zanimljiv kratkometražni igrani film koji je ove godine prikazan na 62. Beogradskom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma. Cela priča je savršeno upakovana u 20`15“ minuta. Radnja je smeštena u Beograd 20. jula 1969. godine dok je ceo svet hiponotisano pratio kako Apolo 11 sleće na Mesec. Jedan čovek i jedna žena za to vreme ostvaruju kontakt koji će ih na jedan zanimljiv način zbližiti. Film je rađen prema priči čuburskog pisca Svetozara Toze Vlajkovića koji je domaću kinematografiju ranije obogatio scenarijima za filmove Čavka i Kako su me ukrali Nemci Miše Radivojevića.
Vizuelni identitet, lepota fotografije i kadra, atmosfera priče, savršena glumačka ostvarenja Tihomira Stanića i Jelene Đokić, asocirali su me na film Raspoloženi za ljubav, remek-delo Vong Kar Vaia, ali i na Bertolučijev Poslednji tango u Parizu. Fotografiju, ovog malog ali vrednog dela, radio je Pablo Ferro, vizuelne efekte/koprodukciju Kosta Rakićević, montažu Snežana Ivanović, animaciju Časlav Božović. Nadam se da će ovaj film, navedenoj ekipi, biti odskočna daska i omogućiti im da u skorijoj budućnosti snime dugometražni igrani film istog kvaliteta. Bilo bi to pravo osveženje za savremenu domaću kinematografiju, opterećenu klanovskim podelama, mediokritetskim mejnstrimom, proračunatim aktivizmom i lažnim andergraundom.

Ocena: (****) 4