субота, 26. септембар 2009.

Honky Tonk si mi u krvi



Jednom me je jedna devojka pitala kako mogu da budem toliki mazohista i da dozvolim sebi da slušam country muziku. To se sve dešavalo mnogo pre nego što je Johnny Cash sa Rick Rubinom ostavio za sobom paket neprocenjivih remek dela (American Recordings) jer je izvesna persona tek tada pokazala interesovanje za ovaj zvuk. Na njeno pitanje nisam umeo da dam smislen odgovor. Možda je trebalo da se pozovem na izjavu Pitera Bogdanoviča koji je rekao da voli country jer je to muzika lišena cinizma, ili je trebalo jednostavno da se napravim blesav, ali nisam izdržao a da ne pustim pet-šest otrovnih strelica na račun njenog intelektualnog snobizma. Tada sam negde u dubini duše počeo da je doživljavam kao foliranta koji rabi pop kulturu zarad ličnog imidža urbane i ekscentrične devojke. Dakle, zašto je neko veći mazohista ako sluša country u odnosu na nekog ko voli elektroniku ili hevi metal? Tada sam zaista počeo da tragam za korenom zaraze country muzikom u mom slučaju i došao do zaključka da je ceo taj pogled na svet indukovan preteranim gledanjem western filmova. Tada je sve krenulo. Slušajući te sjajne pesme mogao sam u svojoj glavi da vrtim scene iz filmova Džona Forda, Henrija Hataveja, Sema Pekinpoa ili Bada Betikera. Mogao sam jasno da vidim horizont, zalazak sunca i usamljenog kauboja kako odlazi. To je romantičarski pogled na svet. Današnja vremena su skroz drugačija. Zato volim da slušam country muziku jer me ista podseća da se suština krije u jednostavnosti i svedenim formama. Život je nepodnošljivo lak, ali ga sami komplikujemo. Evo vam deset pesama koje dokazuju tvrdnje iz ovog posta:



















среда, 23. септембар 2009.

Kako će izgledati budućnost državnog službenika M.B.

-Ej, gde si?

-Još uvek sam u tetkinom stanu.

-Pazi, izađeš iz zgrade. Tu ti je ispred stanica. Sačekaj autobus 25, imaš jedno 4-5 stanica do Kalenića...Znaš gde je?

-Znam.

-Svrati na pijacu i kupi korijander na tezgi kod one babe kod koje smo u subotu pazarili rukolu. Pravićemo Curry. Imam sve sastojke. Kupio sam pileće grudi u Maksiju i flašu Kratošije. Skinuo sam sa neta novi album Richmond Fontaina. Sve nam je na raspolaganju.

-Dobro...i kuda dalje?

-Kad kupiš korijander kod babe, onda se Goldsvortijevom peške spustiš do Vuka. Pređeš preklo parka i sedneš na 32. Siđeš na petoj stanici, posle Bogoslovije, na stanici kod "Tri Bika". Tu sačekaš 35 ili 202 i dolaziš pravo u ZNAČI Višnjičku Banju. Jesi li zapamtila?

-OK! Snimila sam navigaciju na mobilni telefon.

-Cool.

-Ej Jelena...samo da znaš da se Đorđe i Ana vraćaju sutra, tako da možeš poneti i četkicu za zube.


Something about M.B


Zovem se M.B. , radim kao državni službenik i nekada sam bio dobar lik. Nisam ni sada loš, ali sam rešio da budem još bolji. Ne službenik, već lik. Dosta je bilo depresije. Krenuo sam u akciju. Imam novu ribu. Zove se Jelena. Ima smeđu kosu i kestenjaste oči. Rešio sam da zauvek zaboravim sise moje bivše devojke. Zbog nje nekoliko godina nisam imao emotivni i seksualni život. Patio sam za njom kao pseto. Druge devojke me nisu zanimale. Đ. mi je rekao da sam budala. Pitao se kako sam mogao da patim za ribom koja nije volela Bob Dilana. Rekoh mu da sam davno postavio sebi cilj da idealna žena mora da voli Bob Dilana i da ima velike grudi. N. je imala sise za medalju i volela je moju glavu da drži na njima, a ja kao svaki muškarac-edipovac, kad god bih osetio takvu mekoću na svojim obrazima i ustima, zaboravljao sam na unjkavog Dilana. A i Đ. je budala, on sve meri kroz Dilana. Morao sam da joj progledam kroz prste. Sve je bilo sjajno u našoj vezi dok N. nije konstatovala da patim od neizlečivog nedostatka ambicije. Počela je da pravi velike planove u koje se ja nikako nisam uklapao. Kada je to skapirala, rešila je da ode. Prošlo je tri godine od tada, a ja sam tek pre mesec i kusur dana počeo ponovo da živim. Jelenu sam upoznao tada na nekoj svadbi u Leskovcu. Ona je južnjakinja i veoma je temperamenta (ova rečenica je kliše). Sedela je preko puta mene i vidno se dosađivala. Prišao sam joj posle desetog špricera i počeo da je muvam. Ispostavilo se da studira književnost u Nišu i voli Bob Dilana. Jebi ga, nema velike sise, ali su lepe i kruškastog su oblika. Rekoh joj da je ona žena mog života i da bi bilo baš super kada bi rešila da od tog trenutka pa ubuduće bude moja devojka. Malo se femkala, ali je ipak pristala. Te večeri smo pobegli sa svadbe i ljubili se po leskovačkim kafićima i ulicama koje su mirisale na roštilj. Rekao sam joj da su južnjakinje prave žene što dokazuju Lusinda Vilijams i Fleneri O Konor. Reče da je čitala Fleneri i da je ista plaši. Ja joj priznadoh da je nikada nisam čitao, ali da sam čuo za nju zahvaljujući prikazu ploče nekog američkog kantautora o kojem je pisao Žikica Simić. Inače slabo čitam. Više volim da gledam filmove. Đ. mi je davao neke knjige tipa "Sto godina samoće" i "Nepodnošljiva lakoća postojanja". Njih sam pročitao. Dobre su. Ali ipak više volim da gledam filmove. I šta još da vam kažem osim da sam smrtno zaljubljen. Jelena je rešila da se prebaci na studije u Beograd. Živećemo zajedno. Biće to novi početak. Zato prijatelji ne dajte se. Uvek moraju da dođu bolji dani. Dugo sam bio mračnjak. Bilo je vreme da se probudim. Kad se neko nečem dobrom nada je moja nova mantra. Živeo život!


понедељак, 21. септембар 2009.

KAD MIKI KAŽE DA SE BOJI - režija:Ines Pletikos (2005)



Branimir Džoni Štulić je početkom devedesetih zapalio u Utreht. Diskretno je time poručio svim ratobornim plemenima bivše Jugoslavije da se jebu. Od tada se o njemu pletu raznorazne priče, i skoro sve su obavijene posebnim velom tajne (Jonny ovo-Johnny ono) još malo pa kao Kajzer Sloze (vidi pod "Dežurni krivci"). Poznato je da je odbio da se pojavi u filmu Igora Mirkovića "Sretno dijete" koji govori o novom talasu/valu osamdesetih, kao i to da novinarima redovno spušta slušalicu. Mnogi, poput pokojnog Darka Glavana, su pokušavali da obezvrede lik i delo-opus Branimira Štulića, ali se sve završavalo tako što su pokude tih bednih piskarala završavale na smetlištu sujeta beznačajnih ličnosti.



Dokumentarni film Ines Pletikos, koji mi je pre par dana ulepšao veče, do sada je nešto najbolje što je snimljeno o Džoniju Štuliću. Kroz film defiluju likovi iz Štulićevih pesama, legende zagrebačke kaldrme, gradski heroji iz jednog romantičnog vremena. Saznaćete ko su Mirna, Čera, Suzi F, Jablan, Gracija, Miki. Osetićete duh Zagreba, koji je u to vreme bio u dobrim vezama sa Beogradom, i kada se između tih gradova međusobno razmenjivala pozitivna energija. Veoma zanimljiv deo filma, koji je jako bitan za razumevanje Džonijevog opusa, posvećen je društveno političkim prilikama koje su znatno uticale na Štulićev autorski svet. Filozofski fakultet u Zagrebu 1968.godine, lipanjska gibanja, levičari, anarhisti i odjeci hipi utopije. U takvom ambijentu je Branimir Džoni Štulić stasao u nepotkupljivog borca koji ima šta da kaže. Nikada nije pristao na kompromis i ostao je veran svojoj umetnosti do danas. Džoni je osoba hipertrofiranog individualizma, izraženog ega i narcisoidnog karaktera, ali kad čovek pogleda šta je za sobom ostavio ne može da mu zameri na narcisoidnosti (koju btw mnogi njegovi kritičari ističu). Koji to umetnik nije ego-manijak? Ja takvog nisam upoznao. Naravno, sve bi to bilo za sprdnju da je u pitanju sujeta bez pokrića nekog mediokriteta, ali u ovom slučaju imamo najvećeg balkanskog rokenrol pesnika koji je oduvek želeo da bude kao Džon Lenon, ali po načinu pripovedanja je uvek bio bliži Dilanu.


Naravno, i ovaj film je snimljen bez prisustva Džonija Štulića. Sve vreme imate utisak da se ljudi koji pričaju o Džoniju preispituju da li se i oni sami negde nisu ogrešili o njega, ili se sve može pripisati ružnim vremenima koja su došla, kao i Džonijevoj osobenjačkoj naravi. Kako god, dokumentarac "Kad Miki kaže da se boji" je svedočanstvo o jednoj veličanstvenoj i inspirativnoj biografiji i jednom, sa svim svojim manama, romantičnom vremenu koje je zauvek prošlo.

петак, 18. септембар 2009.

PET MINUTA RAJA - Oliver Hiršbigel (2009)



Sukob u Severnoj Irskoj između protestanata i katolika je problem kojim su se bavile mnoge učene glave, kako u politikološko-sociološkom smislu, tako i u umetničkom smislu. U većem broju slučajeva, filmovi koji su se bavili tom temom imali su notu političke angažovanosti i rekli su mnogo toga, ali su malo toga uspeli da promene. Taj problem i dalje postoji i pitanje je kada će se ponovo radikalizovati. Ne verujem ni da će Hiršbigelov film nešto promeniti, ali može da natera ljude da gledaju na to iz jednog drugačijeg ugla. Iz ugla u kojem ponekad i dželat ima dušu.

Film "Pet minuta raja" nemačkog reditelja Olivera Hiršbigela ovom problemu, za razliku od svojih prethodnika, prilazi iz potpuno drugačije perspektive. Pored političke poruke, koja nije eksplicitna već se sama po sebi nameće, Hiršbigel se bavi psihološko emocionalnim sklopom protagonista, čije je sudbine spojio istorijski usud prouzrokovan imperijalnim fašizmom britanske politike.

Priča je zasnovana na istinitom događaju koji se desio 1975.godine, samo par godina posle velikog pokolja poznatog kao Bloody Sunday, kada je sedamnaestogodišnji dečak Alistair Little, pripadnik protestantske paravojne formacije, ubio katolika Jima Griffina pred očima njegovog desetogodišnjeg brata. Autor se zaustavio na tom događaju kao faktografski istinitom i poželeo je da sagleda besmisleno ubistvo kroz suočenje ubice i njegovog brata u sklopu programa koji sprovode mirovne organizacije - nešto kao "Istina, odgovornost i pomirenje". Sve ostalo je izmišljena priča. Dakle, prošlo je od tada dobrih trideset i kusur godina, kada je Alistair Little (Liam Neeson) kao pokajnik poželeo da se susretne sa bratom žrtve, Joe Griffinom, čiji je život posle tog događaja potpuno uništen. S jedne strane imamo čoveka (protestanta) koji se kaje zbog onoga što je učinio, koji nema hrabrosti da traži oproštaj jer i sam veruje da ga je nemoguće dobiti, dok sa druge strane imamo čoveka (katolika) sa punim koferom trauma, kojeg istovremeno lomi želja za osvetom i želja za zaboravom, kao i preispitivanje sopstvene snage za praštanjem.

Pred nama je jedna ozbiljna psihološka drama, koja bi našim ljudima mogla da bude više nego zanimljiva, iz prostog razloga što smo i sami izašli iz jednog vremena koje je za sobom ostavilo verovatno brojne slučajeve slične ovom. Osim toga, film je lišen patetike, i nijednog trenutka ne upada u zamku zauzimanja strane. Topla preporuka.

четвртак, 17. септембар 2009.

THE INFORMERS - Gregor Jordan (2009)



"The Informers" je još jedna bezuspešna ekranizacija literalnog predloška Breta Eastona Ellisa. Ellis je solidan pisac, ali nikada nije bio moja šoljica čaja. Uvek sam bio naklonjeniji prozi Pol Ostera, Čaka Palahnjuka i Džordža Pelekanosa, koje sam nekako od samog početka skapirao kao svoje ljude. Kada sam se susreo sa romanom "Glamurama" Breta Eastona Ellisa, shvatio sam da je to jedan od onih pisaca koji nikada neće zauzeti počasno mesto na mojoj polici knjiga. To ne znači da je on loš pisac, ali bi se u debatama u kojima bih i ja učastvovao, koplja lomila oko toga da li je Ellis izvikan ili ne. Mislim da je precenjen i da će jednog dana istorija književnosti pokazati da sam bio u pravu.

Radnja filma je smeštena u Los Angeles s' početka osamdesetih godina, tačnije 1983.godinu, koji je i tada, kao i pre toga, a kao i danas nosio svoj drugi naziv Sin City. Grupa bogatih tinejdžera, čiji su roditelji obično u nekim vezama sa Holivudom, živi svoje isprazne poročne živote ispunjene kokainom, grupnim seksom, skupocenim automobilima i dubokim prezirom prema svojim roditeljima. Bez nekog posebnog razloga i motiva, osim degenerisanog hedonizma, likovi ove priče vise po žurkama, koncertima industrijskih pop zvezdi, jebu se malo sa prijateljima, malo sa prijateljicama, malo sa kevama prijatelja, dok u predvorju nihilističkog kalifornijskog mraka počinje da klija seme Aids histerije.

Sve vreme sam imao utisak da je reditelj ovog filma (Gregor Jordan), na neki način želeo stilski da se približi Altmanovim "Kratkim rezovima" ali mu to nije dozvolila Ellisova proza (ipak je Altman u pozadini imao Rejmonda Karvera), zatim epoha u koju je smeštena radnja i autorska umetnička impotencija samog Gregor Jordana. Naime, Jordan je uspeo verodostojno da dočara kičaste osamdesete i onu groznu SM modu čiji su nosioci bili pop zvezde iz tog perioda poput Depeche Mode, Billy Idola i ostalih jahača apokalipse industrijskog pop kiča, ali nije uspeo na pravi način da reprezentuje poentu. Nihilizam je ozbiljan filozofski pravac, a ne igračka za decu. Pored toga, ni samo angažovanje glumačkih veličina poput Bilija Bob Tortona, Kim Bejsinger, Mikija Rurka i Vinone Rajder nije uspelo da ovaj film učini smislenim. Naprotiv, takav kasting ukazuje da je u pitanju ambiciozan i pretenciozan projekat, kojem autori ovog dela nisu dorasli. Sve u svemu, ovaj film je ništa, a pošto je "ništa" obična praznina, to znači da ovaj film i ne postoji. Kao takav, nikada neće biti detektovan i ponovo otkriven. U to budite sigurni.


субота, 12. септембар 2009.

CAMERON CROWE -Fini mladić iz komšiluka



Kamerun Krou je reditelj koji je uspeo da američkom filmu vrati magični optimizam koji je svojom poetikom, u onom crno-belom Holivudu, promovisao Frenk Kapra. Kamerun Krou je duhovno čedo pomenutog Kapre i veliki zaljubljenik u rokenrol. Njegovi filmovi su uvek ispunjeni dobrim izborom muzike, tako da ćete odabirom bilo kojeg soundtracka iz njegovih filmova učiniti sebi veliko slušalačko zadovoljstvo. Kao student Krou je radio kao novinar u listu "Rolling Stone" što je uspeo da prenese i na platno u jednom od svojih najličnijih i najdirljivijih filmova "Almost Famous". Kao novinar radio je intervjue sa mnogi rok zvezdama, a najradije se seća njegovog razgovara sa Neil Youngom.

Evo nekoliko predloga i podsećanja na najbolja ostvarenja ovog "finog mladića iz komšiluka".










уторак, 8. септембар 2009.

MARBLE ASS - Želimir Žilnik (1994)



Ima jedna pesma od Phil Ochsa koju su vrhunski obradili i interpretirali Jello Biafra i Mojo Nixon, a čiji refren glasi: "So love me, love me, love me, I'm a liberal." Pesma je odlična i nalazi se na albumu "Prairie Home Invasion". Verovatno se pitate kakve veze imaju Želimir Žilnik i Jello Biafra? Odgovor ćete naći u kompletnom filmskom opusu Želimira Žilnika, jedinog filmskog autora sa ovih prostora koji je od početka svoje filmske karijere do danas ostao veran svojoj filmskoj poetici koja se zasniva na idejama liberalne anarho levice, kempa i godarovskog sentimenta. Filmom "Rani radovi" iz 1969.godine, Žilnik je najavio Bader-Majnhof histeriju koja je tresla zapadnu Evropu početkom sedamdesetih, a da toga verovatno nije bio svestan. O rađanju ovog filma i svih kontroverzi koje su se plele oko njega iz prve ruke možete saznati od Bogdana Tirnanića u knjizi "Crni talas" (koji je btw. igrao i glavnu ulogu u navedenom filmu). No, to bi bila neka druga priča. Ovde sam želeo da se osvrnem na jedan od fenomenološki najzanimljivijih i najprokazanijih Žilnikovih filmova. U pitanju je "Marble Ass" iz 1994.godine, koji je snimljen sa izrazito niskim budžetom, kamerom iz ruke, i glumcima naturščicima koji su verovatno u to doba krize igrali za sendvič i pivo.


Žilnik je definitivno jedini autor koji se na najhrabriji i najeksplicitniji način bavio marginalcima i manjinama. Da se razumemo, nije bio usamljen, radili su to pored njega Žika Pavlović i Dušan Makavejev, ali njihove poetike su drugačije, pogotovu Žikina koja je hermetična i u potpunosti okrenuta samoj umetnosti, dok je Žilnik, kao i Makavejev, želeo da pošalje i političku poruku.

Glavne uloge u filmu "Marble Ass" igraju Vjeran Miladinović, poznatiji kao Merlinka, beogradski transvestit koji je pre nekoliko godina mučki ubijen od strane nekih siledžija iz redova prigradskog polusveta, zatim transseksualka Sanela, legendarni Džoni Racković (koji izgleda kao marginalac iz Fasbinderovih filmova), Luna Lu i drugi. Radnja filma se vrti oko ideje koju je precizno definisala Luna Lu - "s obzirom da se priča odvija za vreme rata na prostoru Ex Yu, Merlinka "pacifikuje Balkan" i brani Beograd na način na koji ume. Privodeći ratnike kao svoje mušterije, ona obuzdava nasilnike, trošadžije, usamljene nesrećnike i napaljene mladiće koji bi svoju agresiju u suprotnom ispoljili nad devojčicama, nezaštićenim majkama i bespomoćnim staricama. Služeći istovremeno kao snažna Đerdapska brana i Zid plača, Merlin stišava uzavrelu krv nasilnih Dinarida i obogaćuje je ljubavlju. S druge strane je Džoni, povratnik iz rata u Bosni koji takođe želi da ohladi uzavrelu krv, ali koristeći se noževima i mecima."
Potpuna TRASH estetika, kao i sama radnja filma, odbila je mnoge homofobe i "moralne čistunce" od ovog dela i izazvala reakcije koje su se razvlačile po medijskim fusnotama, ali i jednu jedinu revolucionarnu Tv emisiju iz 1995.godine, koje se emitovala na TV Novi Sad, a u kojoj su gostovale "bez dlake na jeziku" Merlin i Sanela, usled čega je usledila žestoka reakcija puritanskog dela Srbije. Ta činjenica je ukazala da je Srbija iz jednog totalitarnog komunističkog sistema, preletela u neotradicionalni kulturološki totalitarizam u kojem će margina iz Titovog doba, nastaviti svoj marginalni put i u demokratskoj neotradicionalnoj Srbiji, što je suštinski dobra stvar, jer ćemo uvek znati gde se zapravo krije pravi kvalitet. Naravno, kada kažem margina, imam u vidu najbolje moguće značenje te reči. Kada margina postane main stream pitanje je koliko je zaista bila margina i koliko je sve to bilo vredno. Činjenica je da nijedan sistem ne trpi underground.

Merlinka je bila najpoznatiji beogradski trandža koji se mogao često videti negde u blizini Ekonomskog fakulteta. Takvi marginalci su me podsećali na činjenicu da Beograd jeste velegrad koji u sebi krije takve likove koje su najverodostojnije opisali Hjubert Selbi Junior i Vilijem Barouz, opevali Lu Rid i Mark Lanegan, uslikali Fasbinder i Džon Voters.
"Love is Hell" je pesma Love Huntersa koja je urađena za ovaj film i koja je negde i lajt-motiv cele priče, priče koja je suštinski tužna i koja ostvalja gorki ukus u ustima.


понедељак, 7. септембар 2009.

GLAVOM KROZ ZID - Fatih Akin (2004)





Čait je Nemac, turskog porekla, ali njemu to ništa ne znači. Verovatno bi mi rekao da odjebem sa takvim kvalifikacijama. Ok, drugačije bi se moglo reći da je Čait odrođen i neukorenjen. On je na početku filma mrtav čovek koji bi želeo svoju smrt da materijalizuje i jednom za svagda bude zaista mrtav. Pod dejstvom alkohola i kokaina, Čait poput James Deana, uz zvuke sastava Depeche Mode pri brzini od 120 na sat zakucava svoj automobil direktno u zid neke zgrade hamburškog predgrađa i ostaje živ. Tokom filma saznajemo da u svojoj duši nosi nikad prežaljenu ljubav, koju je prerana smrt odvela zauvek iz njegovog života. Od tada je Čait u svađi sa Bogom, sobom i ljudima, i naprosto kroz život hoda poput zombija, viseći po noćnim barovima uživajući alkohol i droge.
Posle saobraćajne nesreće Čait u bolnici upoznaje mladu Turkinju Sibel, koja je na klinici zbog pokušaja samoubistva. Ona traži od Čaita da sklope lažni brak, kako bi mogla da se izvuče iz kandži svoje patrijarhalno-zatucane porodice, i da živi život raskalašno i slobodno kako je zapravo oduvek želela.
Venčanje je prošlo, Sibel uživa u novostečenoj slobodi, izlazi, luduje, tuca se i drogira, ni Čait ne zaostaje, naravno. Njihovi noćni izlasci izrazito su mazohistički, autodestruktivni. Uprkos dogovorno sklopljenom braku iz koristi, izmedu njih se počinje rađati ljubav, a s njom i ljubomora što eskalira ubistvom Sibelinog ljubavnika od strane Čaita. Situacija juri nizbrdo neslućenom brzinom...

Film "Glavom kroz zid" je ultimativno remek delo koje evropski film nije odavno mogao da ponudi. Akin je uspeo da zapadnom čoveku prikaže kulturološke nesporazume između jedne izrazito balkanske kulture sa kulturom zapadne civilizacije. Pritom, on se nijednog trenutka ne odriče svojih turskih korena. On samo preslikava stvarno, realno stanje stvari, bez ulepšavanja i bez glorifikacije. Naravno, on se donekle razračunavao sa patrijahalnim obrascima tretiranja žene u Islamu, ali s druge strane uspeo je da prikaže i tu strast balkanskog čoveka koja je sigurno nepojmljiva jednom Nemcu. Na primer, karakteristična je scena u kojoj Čait posle ko zna koje čaše nekog alkohola i izjave "zaljubio sam se!" lomi čaše na šanku isto onako kako ih je lomio Bekim Fehmiu u "Skupljačima perja". To je taj sevdah sentiment - danas jesam, sutra ko zna gde sam - koji meni lično imponuje i doživljavam ga kao karakternu prednost, odnosno bogatstvo, u odnosu na čoveka zapadne civilizacije. Međutim, kada se taj sevdah sentiment prebaci na ljude koji upravljaju državnim kormilom, onda stvari znaju da odu dođavola, jer takvo bogatstvo i takva strast kreće u suprotnom smeru i počinje da se troši na klanja koja su svojstvena svim balkanskim narodima. Isto tako je, nošen strašću i urođenim ludilom, nož jednog Turčina završio u stomaku Sibel u nekoj mračnoj ulici Istanbula.

Izbor muzike ukazuje da je Fatih Akin dobar period svog života posvetio slušanju dark-pun bendova jer ćete u filmu čuti Sisters of Mercy, Depeche Mode, i doktora-psihijatra koji citira stihove sastava THE THE. Isto tako po starom antičkom modelu, umesto hora koji najavljuje radnju, Akin ubacuje tradicionalni turski orkestar, koji celoj priči daje izvesnu notu balkanske egzotičnosti.Katarza koju nosi film je takođe karakteristično balkanska. Odsustvo klasičnog hepienda zapravo ukazuje da je to što hepiend nije moguć zapravo hepiend sam po sebi, jer drugačije nije ni moglo da se završi.

Zanimljivo u celoj priči je to što je privatni život glavne glumice Sibel Kekilli zapravo sličan životu Sibel iz filma, jer se njena porodica nje odrekla, zbog toga što je pre uspeha u Akinovom filmu igrala u porno filmovima pod imenom Dilara. To je celom filmu dalo izvesnu posebnost, jer su svi mediji počeli da vrte tabloidne spekulacije oko porno prošlosti lepe i nežne Sibel. Mi sa Jorgoslovlja stajemo u njenu odbranu i opravdavamo njenu porno prošlost. Opravdavamo zato što volimo porniće i zato što je devojka morala od nečega da jede hleb. Nikoga nije ubila, niti je bilo šta ukrala, i zbog toga bi je trebalo ostaviti na miru. Između ostalog, ulogom Sibel je pokazala da je i karakterna glumica.

Film je 2004.godine dobio Zlatnog medveda u Berlinu.


недеља, 6. септембар 2009.

NAJLEPŠE ŽENE (glumice) na svetu

Ukus Jorgoslova po pitanju žena je "staromodan". To mu je više puta rečeno. Naravno, to ne znači ništa loše, već naprotiv. Jorgoslov se gnuša plastike, silikona i top manekenki. Jorgoslovlje ne trpi anoreksiju, glavatu Anđelinu Žoli i izvikanu i precenjenu Moniku Beluči (mislim dobra je ona riba, ali se svi postavljaju kao da pre nje nije postojala nijedna žena koja je zračila "demonskim" seksipilom). Eros na filmu su promovisali mnogi filmski autori, od Rože Vadima i Rasa Majera, preko Bertolučija i Tinto Brasa, do Patris Šeroa. Protagonistkinje te lepše strane kinematografije bile su brojne filmske dive. Moj lični izbor izgleda ovako.

1.Loren Bekol

Nekadašnja supruga Hemfrija Bogarta. Divna dama aristokratskog seksipila. Zar se to ne vidi? Njen pogled govori sve.



2.Sofija Loren

Maslinasti ten i nos mediteranske žene. Sve pršti od seksipila.



3.Endži Dikinson

Poznata je po najboljim nogama filmske trake.



4.Klaudija Kardinale

Posle filma "Bilo jednom na Divljem Zapadu" shvatio sam da sam upravo saznao šta je to lepota u pravom smislu te reči.



5.Eli MekGrou

Plakao sam zajedno sa Rajan O Nilom kad je umrla u filmu "Ljubavna priča", divio sam joj se u "Bekstvu" i "Konvoju" i posebno je cenio jer je bila žena Stiv MekKvina.



6.Sigurni Viver

Cedili smo pubertetske bubuljice i seksualno sazrevali uz poručnika Riplija. U gaćama nam se na pomen Sigurni Viver budio Alien. Danas je već MILF, ali je i dalje poželjna.



7.Debra Vinger

Ljudi moji...She So Lovely!!!



8.Nastasja Kinski

Uvek sam se pitao kako je onaj ružni Klaus Kinski uspeo da napravi ovako lepo čeljade. Ni dan danas mi to ne ulazi u glavu.



9.Keli MekGilis

Uvek kada se na tv-u daje TOP GUN, ja ga odledam samo zbog nje.




10.Beatris Dal

Ona je zapravo Beti Blu. Svi smo bili zaljubljeni u nju. Posle je dugo nije bilo, pa se pojavila u Džarmušovom "Night on Earth". Posle toga je opet nestala.

уторак, 1. септембар 2009.

DVORI OD ORAHA - Miljenko Jergović



Veliki italijanski reditelj Bernardo Bertoluči je 1976.godine snimio svoje kapitalno remek delo "Novecento", odnosno "XX VEK", koji predstavlja vivisekciju najbolnijih momenata tog krvavog veka, sa posebnim osvrtom na rađanje fašizma u Italiji i ličnim razračunavanjem autora sa tim vremenom i pokušajem da se stavi poseban akcenat na živote običnih ljudi koji su upali u nemilosrdnu istorijsku mašineriju koja melje sve što u nju uleti. Tridesetak godina kasnije, najplodniji balkanski pisac Miljenko Jergović, napisao je svoj "XX. vek", ex-jugoslovenskih "Sto godina samoće", kroz priču o jednoj dubrovačkoj porodici, koja počinje od današnjih dana, a završava se početkom dvadesetog veka. Jergović je iskoristio mogućnost modernog pripovedanja koji je viđen u nekim filmovima (Memento i Irreversibile) i ispričao jednu bolnu balkansku priču posle koje niko neće ostati ravonodušan. Taj način pripovedanja -otpozadi- je jedina stvar koja se može dovesti u vezu sa modernim postupkom, a sve ostalo je matrica čistog storytellerskog pripovedanja koju bi bez puno premišljanja (sasvim sam siguran u to) potpisao i Ivo Andrić.



Moram priznati da sam bio poprilično skeptičan kada sam čuo da je Jergović napisao roman. Bojao sam se da će me izneveriti, pošto sam kao veliki poštovalac i ljubitelj njegovih priča i pripovedaka znao da se svi veliki pripovedači kratke forme (Čehov, Rejmond Karver,Fleneri O Konor) teže snalaze na dugim stazama. Međutim, Jergović je uspeo, ne samo da savlada dužu formu, več i da napiše jedan od najznačajnijih evropskih romana savremene književnosti.

Kao što rekoh, "Dvori od oraha" su Jergovićeva hronika dvadesetog veka, koja se odigrava na području Dubrovnika, Hercegovine, Bosne, Srbije, u kojoj se prepliću tri vere i na kojem je politika sudbina, sa posebnim osvrtom na stvarne istorijske događaje i ličnosti (Kralj Aleksandar, Draža Mihailović, ustaška NDH) čijom se verodostojnošću pisac ozbiljno pozabavio kopajući po arhivama. Likovi romana su više nego zanimljivi i nijednog trenutka nisu bili ugušeni bogatim pripovedačkim materijalom. Glavni tok priče kroz roman dobija više pritoka, dok se pisac trudio da od svake digresije napravi zanimljivu priču. Regina Delavale je okosnica romana koji je ispričan kroz životne priče njene ćerke, braće, muža, majke i oca, na kojima je dvadeseti vek ostavio neizbrisive ožiljke i "obriso ih ko rukom". Osim toga Jergović je prvi pisac bivše Jugoslavije koji je na najautentičniji način uspeo da današnjem čitaocu približi sentiment bivše Jugoslavije kroz priču o običnim stvarima koje su ljudima tada bile bitne, a koji je daleko od kičaste Jugonostalgije.

O Miljenku Jergoviću se na ovim prostorima već dovoljno zna, tako da bi bilo glupo sa vaše strane ako ne biste proverili zašto je baš on jedini veliki pisac iz regiona.

DOBRO DOŠLI MISTER ČENS - Hal Ešbi (1979)



Pre trideset godina Hal Esbi je snimio film po romanu Jerži Kosinskog (Prisutnost) kod nas prikazivan pod naslovom Dobro dosli, mister Čens sa nezaboravnim Piterom Selersom u ulozi Čensa. Priča o mentalno zaostalom coveku koji je citav svoj zivot proveo u usamljenosti i izolaciji, radeci marljivo u kao baštovan u bašti jednog bogataša i s ljubavlju negujuci biljke u njoj. Sve svoje znanje o svetu stekao je gledajuci neprestano i neumorno televiziju. Iznenada, kada njegov dobrotvor umre, Čens je primoran da napusti svoju voljenu bastu i kuću u kojoj je dotad živeo i da po prvi put zakorači u svet izvan nje. Potpuno se prepustajući, poput lista na vetru, okolnostima i desavanjima oko sebe, Čens iznenada upada u svet krupnog kapitala, visoke politike, seksa, novca i mas-medija.



Piter Selers je bio sjajan glumac, dok je kao čovek bio težak kao crna zemlja. Biografski film o Selersu, kojeg odlično tumači Džefri Raš, ukazuje da je u pitanju jedna slojevita, hipersenzibilna osoba, koja je imala oštre zube i umela da ujede kao agresivno dete kojem otimaš igračku. Godinama je glumio u komedijama koje ga licno nisu zanimale, a sanjao je da realizuje "Being there". Sve je kompletno sam izgurao, kupio prava na literarni predlozak, lobirao za ulogu, godinama čekao sansu da snimi "svoj film". Naravno, u tome mu je pomogao Povratak Pink Pantera, koji ga je vratio medju zvezde.



Film "Being there" je pametan i smešan na više načina, i kao komedija situacije i kao politički komentar. Jedna od poslednjih rečenica u filmu glasi: "Sve što treba da uradiš u ovoj zemlji je da budeš beo", tako da se Hal Ešbi, odnosno Kosinski, odnosno Selers, nose sa cinizmom i ironijom na način na koji je to činio veliki cinik Embrouz Birs (knjiga "Đavolov rečnik"). Uspeli su da naprave remek delo koje, vreme je pokazalo, sluši na čast istoriji filmske umetnosti.

Moja generacija je imala sreće da na državnoj televiziji osamdesetih, zahvaljujući Nebojši Đukeliću i Draganu Babiću, gleda najbolje filmove na svetu i čuje mišljenje filmskih autoriteta o tim istim filmovima. U nekoj takvoj emisiji odgledao sam prvi put i Ešbijevog mister Čensa. Bojim se da današnje generacije nemaju tu sreću. Jedino im preostaje da idu u Kinoteku ili sami da kopaju po alternativnim sajber svratištima ne bi li našli koju preporuku za obavezni daunloud.