понедељак, 20. јун 2011.

Bukovski u Holivudu


Veliki američki pisac Čarls Bukovski je gajio izraziti prezir prema holivudskom establišmentu, jer se iz egzistencijalnih razloga oprobao u tom svetu i iz prve ruke osetio smrad Vavilona o kojem je pisao Kenet Enger. Nije bio usamljen u tome, jer su isto tako gadljivi bili Selindžer, Fante i Filip K. Dik. To je bilo potpuno razumljivo za pisce takvog kalibra, jer su isti voleli slobodu, držeći do umetničkog integriteta, i nisu mogli tako lako da se uklope u zanatsko esnafski trip uposlenog dramaturga, koji od 9 do 5 piše filmska scenarija po porudžbini nekog mogula, pri tom lečeći burbon mamurluk sa Sunset Boulevard partija od prethodne noći. Ironija je što su mnogi pisci sličnog stanovišta, poput Filipa K. Dika, bili vrlo ekranizovani u Holivudu. Bukovskog u tom smislu nisu mnogo rabili, ali njegov život je ipak bio zanimljiv nekim rediteljima, koji su napravili par filmova inspirisanih njegovom prozom i biografskim epizodama iz njegovog života. Mada se njegov život veoma često preklapao sa prozom. Mislim da je zaista živeo ono o čemu je pisao. Da nije bilo njega, onomad u pubertetu, ko zna kada bih počeo ozbiljnije da čitam knjige. Prvo sam se uhvatio Bludnog sina, a posle svega ostalog. Znam da ga mnogi smatraju neozbiljnim i plitkim piscem, ali za mene će uvek biti jedan od bitnijih.


Elem, kao što rekoh u uvodu, o Bukovskom je, direktno ili indirektno, snimljeno četiri igranih filmova (ispravite me ako grešim!!!) koji su vredni gledanja. IMDB kaže da ima dosta kratkih filmova inspirisanih njegovim pričama, kao i jedan dokumentarac iz 2003.godine, koji i koje, na žalost, nikada nisam imao prilike da odgledam, ali najbolji igrani film, definitivno još uvek nije snimljen. Siguran sam da će se u bliskoj budućnosti naći neko pametan, ko će napraviti jedno neprocenjivo remek delo, koje će spojiti dobru energiju prethodna tri-četiri filma uz odabir pravog glumca. Ne kažem da su trojica prethodnih (Ben Gazara, Miki Rurk, Met Dilon) bili loši u dodeljenim im ulogama. Naprotiv, bili su sjajni, i to svako od njih na svoj način, ali isto tako smatram da postoji još neiskorišćenih ličnosti koji bi se mogli okušati u jednoj takvoj glumačkoj avanturi. Da sam ja neki baja, kao što nisam, i da se nešto pitam, kao što se ne pitam, lično bih izabrao Toma Vejtsa za takvu ulogu. Mislim da bi to bilo veličanstveno celuloidno iskustvo.

Dakle, prvi film o Bukovskom koji bi trebalo videti je film italijanskog reditelja Marka Fererija “Priče o običnom ludilu” (Tales of Ordinary Madness) iz 1981.godine. Melanholično-depresivna slika margine je verno dočarana, dok lik Bukovskog, odnosno lik njegovog alter ega, tumači fenomenalni Ben Gazara. Ovo je film koji vas neće ostaviti bez daha, ali ako vas zanimaju Bukovski i njegova proza, onda ga morate odgledati.


Drugi, najbolji postojeći film o Bukovskom, kao što većina vas zna, zove se “Barska mušica” (Barfly) iz 1987.godine. Režirao ga je Čarlijev prijatelj Barbet Šreder kojeg je Bukovski često pominjao u nekim svojim delima, a koji je inače sedamdesetih bio jedan od frikova koji su snimali eksperimentalno-avangardne underground filmove. Henrija Kinaskog je vrhunski odigrao Miki Rurk, dok je njegovu pratilju sjajno odigrala Fej Danavej. U ovom filmu je, bar što se mene tiče, atmosfera Čarlijeve proze vernije dočarana nego kod Fererija, i to samo iz razloga što se kod Fererija oseća evropski šmek iščitavanja američke kloake. Šreder je uspeo da prenese na platno i onaj lažni oreol barfly margine koji percipijentu sa sličnom životnom filosofijom pruža utehu i omogućava mu lakšu identifikaciju sa likovima.


Treći film “Factotum” iz 2005.godine reditelja Benta Hamera sa Met Dilonom i Lili Tejlor je najslabiji, ali ipak ga ne bih u potpunosti otpisivao. Lili Tejlor je jedna od mojih omiljenih glumica, i moram priznati da sam je i pre ovog filma doživljavao kao ženu koja je ispala iz nekog romana Čarlsa Bukovskog, tako da nije nimalo čudno što je baš ona igrala jednu od Henrijevih devojaka. Inače, Factotum je meni bio jedan od slabijih romana Čarlsa Bukovskog. Šteta što makar na filmu nije doživeo svoje vaskrsnuće. Dobro, više neću lamentirati, jer se još uvek nadam novom filmu o Čarlsu Bukovskom. Do tada, vi koji niste, odgledajte ove filmove i iznajmite u biblioteci ono što niste stigli da pročitate. Bukovski je zaista bio veliki pisac, ma šta neki o njemu mislili, a stav o sopstvenom pisanju, iz kojeg se može oceniti kakav je zapravo bio tip, poverio je u jednom intervjuu holivudskom glumcu Šonu Penu :
“Napisao sam kratku priču iz prvog lica. Rec je o čoveku koji siluje devojcicu. Ljudi su me odmah optužili. Čak su me i intervjuisali. Pitali su me: ,,Ti voliš da siluješ devojčice?” odgovorio sam: ,,Naravno da ne. Ja preslikavam život. Imao sam probleme sa mnogim od svojih pisanija. S druge strane, skandali prodaju knjige. Ali, ako podvučem crtu, kad pišem, činim to za sebe. (Povlači dug dim svoje cigarete.) To je baš ovako. Dim je za mene, a pepeo je za pepeljaru... Tako stoji stvar sa objavljenim delima. “

Čarls Bukovski je, sasvim sigurno, čovek za sva vremena!



понедељак, 13. јун 2011.

Nečija budala

Kada sam bio brucoš, živeo sam neko vreme u jednom stanu na uglu Cvijićeve i Stanoja Glavaša. Svuda sam išao peške, što mi je odgovaralo. Nisam morao da kupujem markicu za prevoz tako da mi je džeparac koji sam dobijao od kuće bio veći za iznos markice. Mogao sam da ga trošim na gledanje filmova u Kinoteci, koncerte u KST-u i na Akademiji, kao i na noćna ispijanja piva ispred dragstora “Trajko” preko puta Pravnog ili “Orbal” kod Vuka. Za kafane nisam imao para, niti je iko od mojih pajtosa mogao sebi da priušti takav luksuz kao što su sedeljke u kafanama. Bile su to jebeno teške devedesete. Sećam se, nekoliko godina kasnije, kada sam upoznao svoju ženu, morao sam da štekam za dejt. Srećom bila je normalna, pa nisam morao da se džekiram na suvo, ali nikada ne mogu da zaboravim naš odlazak u pivnicu Skadarlija kada smo imali samo za po jednu kriglu crnog piva. Pored nas su sedeli neki ljudi koji su uživali u izobilju hrane i pića. Možda oni tada nisu jeli neke vrhunske specijalitete, jer, ruku na srce, ta kafana nije bila neki luksuz, ali nama je tada izgledalo kao da je u pitanju kraljevski obrok sa sve kavijarom i francuskim vinom. I tako smo mi krišom gledali u njihov sto pričajući jedno drugom kako ćemo jednog dana isto tako. Na pameti mi je bio Knut Hamsun, želeo sam da prepričam Ani neki delić iz njegovog romana “Glad”, ali nisam se mogao setiti nijednog detalja iz te knjige osim atmosfere koju je nosio i nekog odrpanog starca. Odustao sam od toga. Posle smo se ljubili kod Bajlonijeve pijace, i kupili po đevrek u pekari blizu Bitefa. Ali to je već neka druga priča.
Vraćam se često u mislima, danima provedenim u blizini profesorske kolonije. U Dalmatinskoj je živela jedna pegava Sonja koja je svirala klavir i volela knedle sa šljivama. Njena baka, gospođa Štajnmajner, prepametna i vickasta Jevrejka koja je preživela Aušvic, pravila je te knedle bolje od svih drugih baki koje sam poznavao. Bake su se inače merile po tome koja ume šta da spremi. Moja Živana iz Aleksandrovca je umela da pravi vrhunske mekike (kakav smešan naziv za “uštipak” punjen sirom), dok nana Ljubica iz Brusa nije umela da kuva jer se pravila važna, ali je znala da napravi solunsku kajganu bolje nego bilo koja druga nana. Međutim, gospođa Štajnmajner je bila šampion za knedle sa šljivama. Ja sam u to vreme bazao kao gluva kučka po beogradskim ulicama, posećivao rodbinu, hranio se po studentskim menzama, i čekao da me neko primeti. Prvo me je primetila Sonja. Sreo sam je ispred Kinoteke kada je igrao “Monparnas 19” Žaka Bekera. To je jedan sjajan film o Modiljaniju i Parizu iz tog vremena. Igrala je ona lepa glumica Anuk Eme u koju je bio zaljubljen moj ćale. Sonja je ličila na Anuk Eme, samo što je bila Pegi Su. Odlazio sam često kod nje i njene bake na knedle sa šljivama, čašicu konjaka i gruzijski crni čaj od kojeg nisam mogao da zaspim. Zahvaljujući tom čaju, mogao sam da čitam do jutarnjih časova. Posle toga bih spavao do podneva. Znao sam da ne odem na fakultet nedeljama. Imao sam drugare koji su mi javljali kada je prijava ispita. Priznajem, imao sam grižu savesti, ali sam je ignorisao. Više mi je prijalo da slušam Pegi Su kako svira Šopena, gledam Džona Vejna u Fordovim vesternima, sa nestrpljenjem očekujem svaku novu emisiju Žikice Simića, i istražujem ćoškove grada koji mi nudi sentimentalno vaspitanje. Nisam želeo da se dozovem pameti i počnem da dajem ispite. Bilo je rano za takav preokret. Ostavio sam to za kasnije, za moment kada ne budem imao kud.
Danas mi nedostaje ta sloboda izbora, to stanje stvari kada su ti sve opcije i dalje otvorene. Nema moćnijeg osećaja na svetu. Možda to jeste jedan vid mentalne insuficijencije, ali šta da se radi, mogao sam ostati ničija budala, ali danas sam ipak nečija budala i hvala joj na tome.





недеља, 12. јун 2011.

Don't Look Now (1973) - Nikolas Roug


“Don't Look Now” Nikolasa Rouga je film koji sam prvi put odgledao tek pre nekoliko dana. Još jednom sam potvrdio sebi i drugima da za remek dela nikad nije kasno, jer je u pitanju još jedan vanvremenski film, koji se već decenijama smatra klasikom. Pre ovoga sam imao priliku da zavolim par Rougovih filmova kao što su “Čovek koji je pao na zemlju” i “Performans” , tako da sam znao šta mogu da očekujem od čoveka kojeg filmski teoretičari i kritičari smatraju jednim od vodećih predstavnika pop misticizma u evropskom filmu. Film bi se žanrovski mogao odrediti kao horor drama koja pripada najplodonosnijem periodu evropskog okultnog filma sedamdesetih, čiji su najreprezentativniji predstavnici bili Dario Arđento i Mario Bava, a pored kojih su se u taj kružok upisivali i neki drugi autori koji se nisu bavili samo žanrovskim filmom, već su pravili izlete i svom opusu dodavali po koji gotik horor (Nikolas Roug) ili trash horor.
Baxterovi (Donald Saterlend i Džuli Kristi) su preživeli tragediju gubitka petogodišnje ćerke koja se utopila u veštačkom jezeru kućnog dvorišta. Nedugo posle toga našli su se u Veneciji gde je Džon Baxter radio restauraciju monumentalne katoličke crkve, dok je Laura pokušavala da preboli smrt sopstvenog deteta. Za to vreme ona upoznaje dve starije žene, inače rođene sestre, od kojih je jedna slepa ali ima sposobnosti komunikacije sa mrtvima, te uverava Lauru da sve vreme komunicira sa njihovom ćerkom, koja ih upozorava da se sklone iz Venecije, jer će se Džonu nešto strašno desiti . Džon koji takođe donekle ima dar medijuma ne želi da prihvati takvu priču, ali u međuvremenu počinju da mu se dešavaju čudne stvari, uključujući priviđenje osobe u crvenoj kabanici koju je nosila devojčica kada se utopila. Sve se to dešava u periodu kada Venecijom hara serijski ubica.

Atmosfera zlokobnosti koja je dominantna u filmu, na gledaoca prenosi osećaj jeze koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Mračne ulice Venecije u novembru/decembru sedamdesetih godina (pre turističke pomame) poseban su trip za sve ljubitelje trbosek estetike koje ovde suštinski nema, ali se ista sve vreme oseća u nekom drugom, neobjašnjivom, smislu. Takođe, dominacija Tanatosa nije mogla proći bez brata Erosa. Zašto? Zato što ćete u ovom filmu videti jednu od najerotičnijih scena vođenja ljubavi ikada. Seks koji je Roug snimio između Donalda Saterlenda i Džuli Kristi je čista umetnost. Siguran sam da su ti kadrovi ušli u udžbenike na katedrama filmskih akademija. Obaška, što se godinama ne zna da li je realističnost tog snošaja bila stvarna ili odglumljena. Branili su se i reditelj i glumci, ali ko će ga znati. To je na kraju nebitno, jer su za sobom ostavili jedan vredan film koji služi na čast istoriji kinematografije. Vama ne preostaje ništa drugo nego da potražite ovaj film u nekom lokalnom DVD klubu ili da ga nabavite na neki drugi, vama znan način, i obogatite svoju dušu još jednim klasikom koji morate videti pre nego što umrete.

недеља, 5. јун 2011.

THE MACHINIST - Brad Anderson (2004)


Kada sam prvi put odgledao “The Machinist” shvatio sam da je u pitanju film koji će sigurno ući na moju listu deset najboljih u prvoj dekadi 21.veka. Tako je i bilo. Nisam promenio mišljenje do danas, a sa velikim nestrpljenjem očekujem da Brad Anderson snimi neki novi film. Posle Mašiniste je režirao neke episode vrhunskih TV serija (The Wire, Boardwalk Empire, Masters of Horror), što nije nimalo čudno, jer svako ko danas u sebi ima autorsku viziju u pogledu svog stvaralaštva i hipertrofirani talenat, svoje utočište pronalazi na televiziji u TV serijama, jer im na takvim projektima producenti daju više slobode nego na filmovima. Zato su poslednjih deset-petnaest godina TV serije kao pop fenomen pobedile bioskope.


“The Machinist” je priča o Trevoru Rezniku, postmodernom Jozefu K. i Raskoljnikovu našeg doba, čoveku čiji je život pretvoren u jedan od onih žestokih krugova Danteovog pakla, i koji se može nazvati samo jednim imenom – ŠIZOFRENIJA. Žanrovski bi se jednim delom mogao definisati kao psiho drama, drugim delom kao noir psiho triler, ali u svakom slučaju sve odrednice bez problema mogu biti ispraćene predznakom PSIHO. Diskretno protkan književnim aluzijama i omažima, kako pomenutom Kafki, tako i Dostojevskom, “The Machinist” igra na kartu - više od pulpa, manje od umetnosti. Rekao bih da je to pravi recept za provereni filmski zgoditak. Kamerom ne treba preterano filozofirati. Velika je šteta što je potcenjen od strane kritike, i što se svi i dalje do imbecilnosti dive mediokritetskom “Mementu” podesnog Nolana, ili “Rekvijemu za san” razmaženog Aronofskog. “The Machinist” je mnogo bolji i ozbiljniji film od pomenutih laureata, ali nije nagrađen i to mu je jedina “falinka”. Trevora Reznika je odigrao, u ulozi svog života, Christian Bale, koji je za ovaj film smršao tridesetak kilograma. Neprijatnost njegovog “skeleta” će vas podsetiti na žrtve koncetracionih logora, narkomane koji se raspadaju od AIDSA, kao i na sve druge civilizacijske strahote koje možete zamisliti. Ovde je efektno dočarao lik čoveka koji prolazi kroz pakao insomnije i nervnog sloma. Društvo mu prave sjajna B diva filmova iz devedesetih, Jennifer Jason Leigh, kao kurva koja pruža utočište raspolućenom Rezniku, a koja se danas slabo pojavljuje u nekim većim projektima (obično prošeta kroz neki indie film svog supruga Noaha Baumbacha ili nekog njegovog prijatelja) i hispano lepotica Aitana Sánchez-Gijón kao konobarica aerodromskog bifea, kraj kojeg Reznik, kao bespovratni noćobdija čeka šansu za iskupljenje.


U osnovi slike i fiziologiji poetike Mašiniste živi velika mračna slika ljudske egzistencije i očajanja. Ne znam zašto sam, gledajući film, imao na umu muziku sastava Nine Inch Nails i spotove sastava The Prodigy. Postoji tu neki dublji razlog od puke estetike, ali ne umem to da objasnim. Možda mi se samo kaže kad odgledam film po treći put, što ću sigurno rado učiniti.