среда, 26. август 2009.

INGLOURIOUS BASTERDS - Quentin Tarantino (2009)



S obzirom da je Holivud već duže vreme klinički mrtav, incidenti poput filmova, koje s vremena na vreme, snime autori poput Tarantina, Rodrigeza, Linča ili Braće Koen, predstavljaju nadu da je izlazak iz kome, odnosno kliničke smrti, moguć. To nam potvrđuje i novi film Kventina Tarantina "Prokletnici" koji na pravi način slavi kinematografsku zaostavštinu. Posle odgledanog filma, jedan prijatelj me je podsetio na izjavu nemačkog reditelja Vernera Hercoga - "Gledam stare filmove da ne bih zaboravio kako izgleda film". Kventin Tarantino, kao pripadnik postmoderne, od svog prvog filma se poigrava sa klišeima, pritom praveći autentične filmofilske filmove sa brojnim omažima autorima koji su uticali na njegov autorski svet.



Film "Inglourious Basterds" je "špageti western upakovan u ratni film iz II svetskog rata", metaprostor na kojem su se susreli duhovi Serđo Leonea (kompletan shpageti western opus), Roberta Oldriča (12 žigosanih) i Sema Pekinpoa (Divlja horda, Psi od slame, Gvozdeni krst), sa stripovskom trash estetikom. Klanjanje istoriji kinematografije, francuskom novom talasu, namačkim sineastima i nitratnom filmu. Rekao bih zapravo da su "Prokletnici" film o filmu, koji se krije iza filma osvete.

Činjenica je da je Tarantino neprevaziđeni ego manijak i narcis. Iz svakog kadra, treptaja, dijaloga među likovima, sve vreme govori brbljivi Tarantino (dobro nam je poznata logoreičnost dotičnog). To može da smeta njegovim protivnicima i mrziteljima, ali nama koji od početka uživamo u njegovim delima, taj izraženi ego trip prija. Čak mu i aplaudiramo. Čovek ima stav koji uporno gura od 1991.godine, kada je bio miljenik kritike, do danas, kada se kritičari utrkuju ko će ga pre popljuvati. Danas je moderno obrušiti se na čoveka koji je u stanju da ljude koji odavno ne idu u bioskope u iste vrati, a da se hvalospevi pišu o nekim vic filmovima tipa "The Hangover" ili nekim festivalskim hipertrešinama nekog pretencioznog Evropljanina. Biće da je kritika izgubila kompas.

Elem, u filmu ima krvi, ali ne baš toliko, skidaju se skalpovi i razbijaju glave bejzbolkama. Više se puca, al ni to nije preterano. Glumačka postavka je briljantna. Bred Pit kao poručnik Aldo Rejn, predstavlja tarantinisanog Li Marvina iz Oldričevih 12 žigosanih. Mada su svi ostali u senci Kristofa Valca, koji je potpuno briljantan u ulozi SS oficira - Lovca na Jevreje, koji bi za ovu ulogu trebalo, najmanje, da dobije Oskara.

Poigravanje sa istorijom takođe ulazi u domen postmoderne i autorske slobode (šta bi bilo da je tako okončan II svetski rat?). Odnos Hitlera i Gebelsa, nije mogao, a da me ne asocira, na odnos Miloševića i Vučelića. Nekakav latentni homoseksualizam, potreba za autoritetom, pohvala Firera. Verujem da su i Vučeliću kretale suze radosnice, pošto bi dobijao pohvale od svog Firera. Dakle, Tarantino je usput potkačio i jedan poseban subžanr čiji je začetnik Gebels, a koji se odnosio na filmove snimane zarad podizanja morala nacije u ratnim vremenima. Doduše, sve to izgleda kao dobra parodija, da ćete se sve vreme pitati je l övaj ludi Tarantino bio ozbiljan ili se opet zajebavao. Traženje pravog smisla ponekad izmiče kontroli jer se nameću tri ili četri varijante. Najbolje je odustati, ili izabrati onu koja vam najviše odgovara. Ali jedno je sigurno, Tarantino se uvek trudio da napravi zabavan bioskopski film koji se može čitati na više nivoa, i to mu je uvek uspevalo. Dosta je bilo izležavanja u kućnom ambijentu, dižite dupeta i svi u bisokop!!!


Sadržaj: Francuska je pod nemačkom okupacijom. Nacistički pukovnik Hans Landa ubija čitavu porodicu Šosane Drajfus, dok ona nemo posmatra. Nakon te tragedije, ona uspeva da stigne do Pariza, gde preuzima novi identitet kao vlasnica i operater bioskopa. Negde u Evropi, poručnik Aldo Rejn organizuje grupu jevrejskih vojnika koji će biti angažovani za ciljane akcije i odmazdu. Rejnovom odredu, neprijatelju poznatom kao „Prokletnici“, pridružuje se i nemačka glumica i tajni agent, Bridžet Fon Hamersmark, u misiji obaranja lidera Trećeg Rajha. Sudbine se prepliću pod bioskopskom nadstrešnicom, gde Šosana strpljivo sprema sopstveni plan osvete...

уторак, 25. август 2009.

10 razloga zbog kojih volim Džona Kasavetesa



1. Zbog zajedničkog grčkog porekla
2. Zbog filma "Shadows" kao prvog underground filma bitničke provenijencije
3. Zbog toga što je ćapio Džinu Roulends
4. Zbog toga što je igrao kod Zigela, Oldriča, Polanskog...
5. Zbog toga što je bio intelektualac i frajer
6. Zbog toga što je snimio Gloriju koja se prepričavala na velikim odmorima
7. Zbog toga što se družio sa Ben Gazarom
8. Zbog toga što su mu se divili i Skorseze i Džarmuš
9. Zbog toga što nikada nije izneverio principe svoje boemske poetike
10.Zbog toga što je uz viski branio bi-bap


недеља, 23. август 2009.

WOODSTOCK - 40 godina kasnije



Ova priča je u mom slučaju počela kada sam bio peti-šesti razred osnovne škole. Odrastao sam u jednom malom srbijanskom gradiću (Brus - mitski naziv Broostock) koji je u to vreme imao nekoliko solidnih rokenrol bendova čiji su protagonisti živeli u mom užem i širem komšiluku, i čiju sam nesebičnu blagonaklonost uživao. Bilo je to krajem osamdesetih kada je sve mirisalo na magični optimizam i kada niko od nas nije slutio da su to "poslednji dani čovečanstva" i normalnog života u Srbiji.

Elem, to je bilo vreme eklektičnog pristupa slušanju muzike, jer su se sve dobre stvari u rokenrolu već dogodile, tako da su ratne sekire zakopali i pankeri i hipici pa su se podjednako voleli i The Doors i The Clash, a uz sve to uveliko se uživalo u albumima grupa U2, The Cult, Nick Cavea i bendovima mančesterske scene.

U to vreme sam od ex bubnjara grupe "Auspuh" dobio VHS snimak najvećeg rokenrol koncerta u istoriji čovečanstva, koji je održan 1969.godine na jednoj farmi u selu Woodstock, država New York. Bilo je to dešavanje koje je okupilo čitavu jednu generaciju pod sloganom "3 dana mira i muzike". Posle prvog gledanja morao sam da napravim svoju kopiju. Bio sam potpuno sluđen. To je bilo to. Svet sam posle toga počeo da posmatram drugim očima. Taj koncert je uticao na moj unutrašnji život više nego celokupno obrazovanje koje sam pokupio kroz prosvetne državne institucije.



U ono doba krize 93.godine, nismo imali kintu za izlaske, a i kada smo je imali, izlazak se svodio na ispijanje piva ispred prodavnica-dragstora. Kada bi nam dojadili dragstori, skupljali smo se po gajbama i cirkali rakiju koju su naši matorci štekovali za crne dane. Kako su bili crni dani, druge nismo imali. Elem, obavezan audio-vizuelni soundtrack naših života, u tom trenutku je bio Woodstock. Hvala Bogu, svaka kuća je imala video rekorder (kupljeni preko sindikata početkom devedesetih). Ako bi se nekome, kojim slučajem, dok je Hendža masturbirao američku himnu, omakla ruka na daljincu, sačekao bi nas sa nekog od domaćih programa Dr Igi, Ivan itd... Bizarno, ali beše tako.

Ovih dana je obeležena četrdesetogodišnjica Woodstocka, muzičkog festival koji će ostati kao večni simbol mira i otpora režimu, neponovljivi događaj koji je prevazišao očekivanja čak i samih organizatora. Woodstock je postao kosmički događaj, najveći festival svih vremena koji je umnogome prerastao svoju muzičku manifestaciju. Zašto najveći, zapitaćete se, kad je na njemu bilo tek 400 000 ljudi, brojka koja je više puta nadmašena kasnije. Tačno je da je na Woodstocku bilo prisutno 400 000, ali koliko je krenulo na Woodstock nikada se neće konačno saznati mada procene kažu da je na putevima ostalo oko 2 miliona ljudi. Jednostavno nije bilo dovoljno mesta pa je policija blokirala sve puteve koji vode do tamo. Mada, i da nije bilo tako, brojke u ovom slučaju ništa ne govore jer poenta je nešto drugo, poenta je poruka Woodstocka, ideja koja je celu jednu generaciju spojila vezama ljubavi i tolerancije, nešto što nikada pre (a ni kasnije) nije viđeno, ponašanje tako nekarakteristično za ljudsko društvo. 3 dana mira i muzike, pod ćudljivim nebom, kiša je drugog dana zalila publiku ali se nije stalo. Išlo se do kraja.

Znam da će cinici prokomentarisati, da su hipici bili gomila napušenih lezilebovića, komunjara, narkofila i budala, koji su kasnije izdali celu ideju, ušemili se sa sistemom i celu priču dobro unovčili. To je delimično tačno. Ideja jeste bila utopijska, i tačno je da su se mnogi prodali, ali isto tako stoji nepobitna činjenica da su mnogi ljudi ostali dosledni toj ideji do kraja i nikada se nisu prodali. O jednoj takvoj dami je onomad pisao i Peca Popović. Mnogi su uspeli da sačuvaju utopijske snove kojima su želeli da stvore bolji i lepši svet, i prenesu ih na potomstvo. Verovali su da muzika može promeniti svet. Ne znam da li je moguće takve snove ostvariti, ali sam siguran da se za njih vredi boriti.

Ovo su po mom mišljenju najbolji muzički momenti koncerta.











петак, 21. август 2009.

Atikus Finč



Samo glup i zao čovek ne bi poželeo da bude kao Atikus Finč, književni lik iz romana "Ubiti pticu rugalicu" američke spisateljice Harper Li.



Ko nije čitao knjigu, pravac u knjižaru ili biblioteku. Vas koje mrzi da čitate, onda na torrent pa daunloudujte film Roberta Mulligana "To Kill a Mockingbird". Ovaj film bi trebalo da odgledaju svi naši advokati kako bi shvatili da biti advokat ne znači da moraš da budeš jajara i mufljuz.



Osim toga Atikus Finč je OTAC u pravom smislu te reči...Uzor...Čovek za divljenje...

среда, 19. август 2009.

METASTAZE (2009)



Film "METASTAZE" reditelja Branka Schmidta je hrvatski film, koji je bez ikakvih smetnji mogao biti srpski ili bosansko-hercegovački. Milje u kojem se odigrava radnja je identičan u skoro svim glavnim gradovima navedenih država iz bivše SFRJ. Posleratna depresija, tranzicija i osećaj moralne izgubljenosti. Snimljen je po hit-romanu Ive Balenovića, koji je pretočen u scenario i adaptiran za film od strane jednog od najtalentovanijih hrvatskih dramaturga i scenarista novije generacije, Ognjena Sviličića (Da mi je biti morski pas, Raj na zemlji).



Priča je sklopljena kroz mozaičku strukturu i ispričana je kroz likove četvorice drugara iz jednog novozagrebačkog kvarta. Krpa (Rene Bitorajac) je nasilni navijač (bed blu boj) i besposličar koji je najnegativniji lik u celoj priči. Skinhead ustaške ideologije koji je spreman da se potuče u svakom tranutku i sa bilo kojim povodom, bilo da se radi o ugledu njegovog ratnog puta ili Srbima čiji ga spomen uvek iznova inspiriše na provalu nasilja. U nedostatku takvih povoda mlati svoju nesrećnu životnu suputnicu (Jadranka Đokić) ili baca banane tamnoputim fudbalerima na stadionu sa ostatkom navijača Dinamo-Zagreba. Njegov ortak je Kiza (Robert Ugrina), lokalni alkos, ne baš preterano inteligentan, koji živi sa kevom, ima preko 30 godina i ne radi ništa. Tu je i lokalni narkoman Dejo (Rakan Rushaidat), kojem Krpa nikako ne može oprostiti srpsko poreklo iako su odrasli zajedno u istom kvartu. Radnju pokreće povratak Filipa (Franjo Dijak) iz španske komune za odvikavanje od droge, da bi ga Dejo upleo u šverc heroina koji završi loše za sve. Neki umiru, neki beže od policije, a neki beže od svega kao Renton iz Trejnspotinga.

"Metastaze" su priča o raspadanju jednog društva koje nije spremno da odgovori izazovima vremena, i koje vuče brojne frustracije zbog nespremnosti suočavanja sa realnošću koja je poprilično drugačija od medijske i nametnute slike stvarnosti iz predizbornih kampanja. Sve je isto kao u Srbiji. Sjebani tridesetogodišnjaci, sjebane žene i majke, očevi bez autoriteta, puni kafići u sred radnog vremena,sportske kladionice, silikonske sponzoruše, nacionalizam, hejtovanje, laži i izdaja. Takva atmosfera je propraćena soundtrackom na kojem dominira gitarski zvuk sastava "Majke" koji celoj priči daje poseban štimung.

Pored svega navedenog, Metastaze nisu odličan film. Dobar jesu, ali su daleko od nekih drugih ostvarenja novije hrvatske kinematografije (npr. Fine mrtve djevojke-Dalibora Matanića ili Što je muškarac bez brkova - Hrvoja Hribara). Osnovna zamerka filmu je nedovoljna razrađenost likova, površnost dijaloga koja se ogleda u skrivanju iza psovki, odsustvo katarze. Sama tema filma je takva da završetak ne sme biti mlak i nedorečen, već eksplicitno jebitačan. Čudi me da reditelj Branko Schmidt nije ništa o navedenom naučio/zaključio gledajući film "This is England" Šejna Medousa koji suštinski obrađuje sličniu tematiku.

JIM DICKINSON R.I.P (1941-2009)



Danas sam saznao da je pre dva dana (16.avgust 2009) umro legendarni producent iz Memfisa, čovek u čijem studiju su snimali The Rolling Stones, The Replacements, Bob Dylan, Ry Cooder, Alex Chilton, Willy DeVille, Green on Red, Mojo Nixon, Aretha Franklin...Čovek koji je napravio dvojicu sjajnih momaka (Luther i Cody Dickinson) koji su odrastali u očevom studiju i uz sve te velike face rokenrola stasali u odlične muzičare-bend North Mississippi Allstars.

Pre desetak godina, zahvaljujući poznanstvu sa čovekom koji se muvao po muzičkom svetu SAD, došao sam u posed albuma " A thousend Footprints in the Sand" na kojem dominira topla prijateljska atmosfera koja je u ovom slučaju pružena od Chuck Propheta, čoveka kojeg smo imali prilike da vidimo i čujemo pre nekoliko meseci u Beogradu. Na tom albumu su obrade nekih blues standarda poput "Down in Mississipi", "K.C Jones" i obrade nekih pesama Ry Coodera i Bruce Springsteena. Kao što rekoh tu ćete čuti nekoliko najrokerskijih falševa od strane pokojnog Dickinsiona, koji su btw prouzrokovani prevelikom količinom burbona, ali sam sasvim siguran da bi mu na tom falširanju pozavideo i Kris Kristofferson.

уторак, 18. август 2009.

Heaven's Gate (1980) - Michael Cimino



Pre nekoliko dana ponovo sam odgledao filmsku epsku sagu "Vrata raja" reditelja Majkla Ćimina i još jednom potvrdio sebi tezu da su svi dobri filmovi već snimljeni, i da ovo što nam se danas nudi je, ili industrija ili pretenciozni festivalski hipertreš. "Vrata raja" predstavljaju esenciju filmske umetnosti. Čistu filmsku poeziju.

Majkl Ćimino je američki reditelj i scenarista italijanskog porekla. Odrastao u New Yorku. Diplomirao slikarstvo i arhitekturu na Univerzitetu Jejl. Radio u njujorškim pozorištima, snimao reklame, a 1971. godine otišao u Holivud i počeo da radi kao scenarista u produkcijskoj kompaniji Klint Istvuda. Napisao je scenario za čuveni "Magnum force" Ted Posta iz serijala o Prljavom Hariju.

Nije režirao mnogo filmova ali ima izgrađen rediteljski prosede, tematsku dovršenost, čist zanat. Specijalista za teme "zatvorenih zajednica" (slovenske etničke zajednice, kineska mafija itd). Vrata raja, Lovac na jelene i Godina zmaja predstavljaju trilogiju etničke i demokratske slike, u kojoj Ćimino napada dva osnovna mita američke nacije: mit o imigraciji i mit o kolonizaciji.

Majkl Ćimino je čovek za sva vremena i nezaobilazna filmska lektira.



Heaven's Gate je jedan od najboljih filmova ikad snimljenih, a definitivno najbolji film o Americi i temeljima na kojima je izrasla u ovo što danas predstavlja. Nije čudno to što je finansijski propao u domovini, a među evropskom publikom stekao kultni status. Čini se da je bio suviše oštar da bi naterao Ameriku da pogleda sebe u ogledalu. Zajebano je čačkati savest nacije.

Film govori o imigrantima-kolonistima koji su u SAD za vreme mandata predsednika Bendžamena Harisona (1889-1893) bili na udaru Udruženja uzgajivača stoke (preteče današnjih tajkuna) koji su uz blagoslov predsednika i Vlade SAD pravili liste za odstrel na kojima su se nalazili siromašni kolonisti koji su pokušavali da se asimiluju i započnu novi život u obećanoj zemlji. Ćimino je zabio prst u oku sopstvenoj naciji pokazujući im da su i njima ruke krvave i da nemaju prava da se bahato odnose prema ostatku sveta prodajući im American dream ideologiju. Pored toga je prikazao, kako se takvom ludilo suprotstavljao mali broj Amerikanca visokih moralnih načela i istančanog osećaja za pravdu(Kris Kristoferson kroz lik Averila - načelnika okruga u Vajomingu i Kristofer Voken kao bludni sin koji je prvo radio za loše momke, a potom kroz ljubav prema jednoj ženi doživeo katarzu i moralno duhovni preokret).

Kris Kristoferson i Kristofer Voken su napravili sjajne uloge a Izabel Iper naprosto blista. Lepa je kao anđeo!!! U filmu igraju još i Džef Bridžis, Miki Rurk, Džefri Lujs, Džon Hart.



Jako bitan segment Ćiminove filmske poetike su pejzaži koje je provlačio kroz sve svoje filmove. Njegov opus, definitivno sadrži reprezentativne kadrove, u kojima je na najlepši mogući način uslikana unutrašnjost Amerike, sva ta prirodna lepota od Montane do Vajominga.



Ćiminovi pozitivci su gotovo uvek osobe hipertrofiranog individualizma, koji u sukobu sa sistemom uvek plaćaju debelu cenu zbog svojih principa, ali nijednog trenutka nas Ćimino kao gledaoca ne obeshrabruje, naprotiv, iako je cena individualizma preskupa, žig gubitništva predstavlja moralnu pobedu i zato nam ne preostaje ništa drugo nego da se životu učimo gledajući te ljudine i moralne gromade u suštinskom smislu kako se bore za pravu stvar i podnose ono što se zove život.

недеља, 16. август 2009.

SELO SELO VESELO!



Pre par večeri kod Dragane Ćosić na Studiju B na temu srpskog sela su vešto palamudili svi gosti, a između ostalih i samozvani portparol sela Radoš Bajić. Imajući u vidu da lukavi Moravac ume da se samoreklamira i uvija stvari u sopstvenu oblandu, setih se kako su ga popljuvali moji rođaci iz Budilovine. Rekoše mi rođaci da serija "Selo gori a baba se češlja" prikazuje selo kao stecište retardiranih budala. Nisam znao šta da im kažem jer seriju nisam pratio, ali sam uspeo da vidim par epizoda u mimohodu. Dakle, nije tačno da se ta serija baš pomno prati u seoskim sredinama. Biće da se više prati u gradskim sredinama, a glavni razlog je to što su sela izumrla, i što niko od potomaka onih čestitih seljaka i domaćina nije želeo da nasledi imanje u svom selu, već je brže bolje pojurio u obližnji grad ne bi li radio kao konobar u nekom prigradskom ćumezu ili nekoj sportskoj kladionici. Naravno, najveću krivicu za takav sled događaja snose vladajuće sistemske elite koje od 1945.godine na ovamo nisu uradile nijednu konkretnu stvar kojom bi se selo ojačalo. Naprotiv, selo je sistemski uništavano, a samim tim i gradovi. Tu postoji uzročno posledična veza. Seljacima su se samo udvarali u predizbornim kampanjama i računali na njihov iskreni tradicionalni patriotizam kad bi im zafalilo topovskog mesa.
U našem narodu postoji nekoliko projekcija srpskog seljaka. Prva projekcija je klasična i upućuje na one stare sjajne likove sa šajkačama i opancima, ordenjem iz ratova, mudrim pogledom i dugim sedim brkovima. Oni su, gotovo pomrli, tako da ih više nema. Druga ukazuje na njihove potomke koji se bave stočarstvom i zemljoradnjom i trude se da održe svoja imanja bez ikakve pomoći države. Već njihova deca, kao treća projekcija, koja gledaju svoje očeve i majke kako se čitav život muče, gube želju da ostanu na selu i počinju da maštaju o svetlostima velegrada gde im se putem medija nudi obećani život, uspeh, slava i novac.
Dakle, kod nas, uobraženih gradskih ljudi (kao da smo pa neko građanstvo) jedno vreme je vladala potreba da etiketiramo neke loše primerke ljudskog bitisanja kao "Seljak" "Ljakse" "Gedža" itd...Mislim, reći nešto tako nije strašno, kada se kapiramo, ali nije ni lepo, te bi u daljem ophođenju trebalo izbegavati upotrebljavati reč seljak u pejorativu. Seljaci su društveno-socijalna kategorija koja postoji u svim zemljama sveta. Seljak se poštuje. Koliko puta ste čuli kada za nekog uspešnog domaćina kažu da je "francuski seljak"? U ozbiljnim državama postoji svest da su sve socijalne kategorije potrebne da bi jedan sistem funkcionisao. Naše elite toga nisu bile svesne. Od srpskih seljaka su napravili radničku klasu, doveli ih u gradove, zaposlili u fabrike, dodeli li im stanove u zgradama i soliterima i unesrećili ih za čitav život. Prognali su ih iz prirode, lišili ljubavi, prepustili džungli lažne ponude i potražnje iz kojih se kao iz đavoljih larvi legu bes, mržnja i osećanje moralne izgubljenosti. Tim potezom su selo potpuno uništili, a od gradova su napravili džungle u kojima vlada primitivizam, unakaženi jezik, rđav ukus i destrukcija.



Ovog leta sam obišao veći deo Srbije. Stanje je otužno. Veliki nesklad između onoga što se priča na televiziji i onoga što zaista jeste. U mnogim seoskim dvorištima možete videti zemlju ustalasanu, nepooranu, uraslu u korov i šiblje. Prazni ambari, mrtve štale, nevezani kerovi u hladu pod istrulelim tarabama. Seoska groblja načičkana staklenim grobnicama i kapelama mermernih zidova, aluminijumskih vrata, bakarnih kupola i pozlaćenih krstova. Sveže humke pored kojih leže flaše vina i rakije, limeni tanjiri sa gibanicom, džigericom i tortama, kutije jeftinog keksa. U prolazu se čuju jecaji Zvezda Granda koji dopiru sa odvrnutih televizora, a koji se emituju iz studija te televizije koji se nalazi u glavnom gradu.
Nego, svim ovim naci političarima bi bilo pametnije da suštinski pomognu seljaku i naprave nekakvu strategiju kojom će oživeti selo i unutrašnjost Srbije, a ne samo da kenjaju i mašu nacionalnim simbolima, pričaju o uspesima tenisera, vaterpolista, "kaskadera" i zamagljuju suštinu problema. Kome se još dugoročno jebe za tri zlatne medalje!

петак, 14. август 2009.

JOHN CARPENTER - jedan od heroja



Imao sam svega 7-8 godina kada sam postao iskreni vernik kinematografske religije. Bilo je to negde u prvoj polovini osamdesetih godina, kada su naši producenti pored holivudske A produkcije, otkupljivali i filmove B produkcije - tzv. đubre, koji su po mišljenju svih pravih filmofila uvek bili najbolji filmovi na svetu. To su bili poslednji dani Holivuda. Kreativni vrhunac jedne generacije koja je u svetu filmskog jezika poznatija kao generacija Novog Holivuda. Posle toga je krenuo sunovrat, ali to je već neka druga priča. Elem, pored Džona Milijusa, Voltera Hila, Brajana De Palme i Pitera Bogdanoviča, moj omiljeni filmski autor-reditelj-filmmejker iz te ekipe je Džon Karpenter pred čijim delom ničice padam i duboko se klanjam.



Džon Karpenter je rođen 16.januara u New Yorku. Završio je Univerzitet Zapadnog Kentakija; studirao filmsku režiju na kalifornijskom univerzitetu, diplomirao 1972. Kao student snimao je kratke filmove, pisao filmske eseje za filmofilsku reviju "Fantastic Films Illustrated", svirao u rokenrol bendu "The Coupe de Villes". Karijeru je u igranom filmu započeo niskobudžetnim SF filmom "Dark Star" kojim je kroz estetiku B filma parafrazirao Kjubrikovu "Odiseju u svemiru 2001" i napravio jednu "alternativnu" priču koja takođe na neki svoj način predstavlja remek delo . Taj Karpenterov trip u odnosu na Kjubrika me je podsetio na odnos nekih garažnih bendova koji se drže bazičnog The Rolling Stones rifa, ali se s druge strane trude da zvuče kao The Cramps.



Karpenterov drugi film "Napad na policijsku stanicu broj 13" pored Hilovih "Ratnika podzemlja" predstavlja još jedan subkulturni nokaut koji je B film zadao tadašnjoj A produkciji koja se kretala u mlakim okvirima kojima su vešto vladali Sidni Lamet i ostali mainstream autori televizijske provenijencije. Osim toga, dva navedena filma su u glavi svakog klinca koji je odrastao u Titovoj Jugoslaviji posejala klicu autentičnog subkulturnog modela koja je proklijala u mnogim glavama mojih prijatelja i istomišljenika. Filmom "Napad na policijsku stanicu broj 13" Karpenter je potvrdio svoju izjavu da želi da bude Hauard Hoks sedamdesetih i osamdesetih. Osim toga kroz film je provukao i filmofilski omaž Alfredu Hičkoku kroz lik Ostina Stokera koji je jednoj službenici ispričao priču kako je kao klinac bio nevaljao i kako ga je otac poslao u policijsku stanicu sa ceduljom na kojoj je pisalo da je bio nevaljao i da ga treba zatvoriti u ćeliju na nekoliko sati. To je jedna epizoda iz Hičkokovog života koju je ispričao Fransoa Trifou u jednom od intervjua koji se nalaze u knjizi Fransoa Trifoa "Razgovori sa Hičkokom".



Posle je usledio kultni horor film "Halloween" sa sjajnom Džejmi Li Kertis (najbolje noge celuloida) i fantastičnim Donald Plezensom. Haloween, odnosno "Noć veštica" je opskurna priča o petogodišnjem dečaku Majkl Majersu koji ubija bejbisiterku koja ga čuva u noći veštica i posle toga biva smešten u psihijatrijsku bolnicu. Posle petnaest godina Majkl Majers beži iz bolnice i vraća se na mesto zločina. Scenario je napisao Karpenter sa Debrom Hil, dok je jeziva muzička tema komponovana od nikog drugog do od Džona Karpentera. Čovek je u sebi imao višak talenta. Posle toga su usledili filmovi "Magla", "Bekstvo iz New Yorka 1997" sa Kurt Raselom, Donald Plezensom, Li Van Klifom i Ernest Borgninom (u filmu se pojavljuje i pokojni funk-soul pevač Ajzak Hejs), rimejk Hoksovog "Stvora", "Kristina" prema romanu Stivena Kinga, "Čovek sa zvezde" sa Džef Bridžisom, "Princa tame" sa Plezensom i Elis Kuperom, "Vampiri" sa Džejmsom Vudsom...Karpenter je živ i zdrav i hvala Bogu i dalje snima filmove. Biće da je za razliku od svojih savremenika bio spremniji/sposobniji da napravi kompromis, ali da vodu uvek natera na svoju vodenicu. I za takve stvari treba imati talenat. Zbog toga je Karpenter jedan od poslednjih holivudskih filmejkera i čovek koji nas nostalgično podseća na dane kada je bioskop bio živ i kada smo bili učesnici u najplemenitijoj "dangubi" u istoriji čovečanstva.

среда, 12. август 2009.

KONSTANTINOVO RASKRŠĆE - Dejan Stojiljković



Dejan Stojiljković, alias Deksa Pantelejski, pored Zorana Ćirića i Zvonka Karanovića, jedan je od eminentnijih predstavnika nove srpske južnjačke proze i underground stripa. Decentralizacija na srpskoj književnoj sceni krenula je spontano, dok se ona glavna, ekonomska, očekuje već duže vreme, ali imajući u vidu kakvi su nam vlastodršci, ista će se odigrati na kukovo leto. Elem, Dejan Stojiljković je fini mladić iz Niša, koji voli Borislava Pekića i Slobodana Selenića, Nil Gejmena i Stivena Kinga, New Order i Majk Oldfilda, stripove, Tozovca i rakiju prepečenicu. Kada Stojiljković postane Deksa Pantelejski ume da bude zajeban do koske, u šta se pisac ovih redova uverio na nekim forumskim debatama. Rođeni Nišlija (1976 godine), na njegovu sreću "propali" student prava i uspešni storyteller, pisao je i piše za sledeće časopise i listove: Pressing, Gradina, Think Tank, Emitor, Urban Bug, Treći Trg, Ulaznica, Trash, Narodne novine, Naš trag... Saradnik je web magazina za popularnu kulturu Popboks. Objavio zbirku urbane proze "Leva strana druma" (SKC, Niš 2007.) i knjigu priča inspirisanih rokenrol mitovima i legendama "Low Life" (NKC, 2007. edicija "Tragači"). Glavni je i odgovorni urednik magazina Pressing i web portala NišCafe (www.niscafe.com).



Najnoviji roman Dejana Stojiljkovića "Konstantinovo raskršće" (Laguna 2009.) predstavlja jednu od onih knjiga koje se čitaju u dahu. Žanrovsko štivo koje u sebi sažima elemente istorijskog romana, fantastike, horora, epike i adrenalinskog spida koji akciju pretpostavlja kontemplaciji. Odnosno, želim reći da ovaj roman nema nijednu stranicu viška, niti stranicu manjka, veoma je filmičan, uzbudljiv i zabavan, i doima se kao neke od najboljih epizoda Dilan Doga. Nezaobilazni bestseler za ovu godinu.



Kratak sadržaj:

Prema legendi, klinovi kojima je Isus Hristos bio prikovan za krst nestali su nakon Njegovog vaskrsenja. Jedan je umetnut kao deo u kruni, drugi je stavljen na vrh koplja, a treći je pretopljen u sečivo mača... Onaj ko bude imao u posedu ove tri stvari zavladaće svetom. Ista legenda kaže da se treća sveta relikvija nalazi na Balkanu, na jugu zemlje koju potresa građanski rat, u gradu gde je rođen Konstantin Veliki.

U proleće 1939. Hajnrih Himler poklonio je Adolfu Hitleru mapu sa ucrtanih šest pravaca u kojima bi trebalo da se kreću istraživanja drevne arijevske prošlosti.

Jedan od tih pravaca pokazivao je na Srbiju.

Pet godina kasnije, u Nišu, oficir SS Hajnrih Kan uspeva da pronađe lokaciju mesta koje krije tajne velikog rimskog imperatora. Mač za kojim Hitler toliko žudi nalazi se ispod temelja antičkog Naisa, u zbirci oružja označenoj kao KONSTANTINOVO RASKRŠĆE. Ali na putu koji Kan treba da pređe, isprečiće se dvojica ljudi: zagonetni četnički major Nemanja Lukić i komandant odbrane grada - bavarski plemić Oto fon Fen. U isto vreme, pored bombi koje saveznici bacaju sa neba, Niš potresa serija stravičnih ubistava... U ludilu rata, to naizgled nikog ne uzbuđuje, ali jedna drevna reč može se čuti kako je tiho izgovaraju vojnici na mrtvoj straži, ta reč je VAMPIR. U noći kada saveznički bombarderi budu zapalili nebo iznad Niša, nedokučiva žudnja odvešće u podzemlje one koji nemaju šta da izgube. U mrak, gde sijaju oči boje purpura, ka mestu gde se seku granice dva sveta, ka KONSTANTINOVOM RASKRŠĆU.

Here and There - Darko Lungulov




SADRŽAJ: Robertu, depresivnom Njujorčaninu i propalom muzičaru stiže rešenje o prinudnom iselenju zbog neplaćene kirije. On unajmljuje Branka, “svežeg” emigranta iz Srbije, koji radi selidbe sa svojim kombijem, da mu pomogne. Branko očajnički želi da dovede svoju devojku Ivanu iz Srbije u Ameriku, ali ona ne može da dobije vizu. Branko plaća Robertu put do Beograda da tamo oženi Ivanu kako bi ona dobila “vereničku vizu”.
Dok u Beogradu čeka na ostatak dogovorenog novca, Robert je smešten kod Brankove majke, Olge. Ne znajući za celu kombinaciju, Olga postepeno upoznaje Roberta, a njena vedrina polako leči njegovu depresiju. Branku u Njujorku iskrsava problem zbog kog ne može da pošalje ostatak dogovorenog novca...

Film Darka Lungulova je snimljen za 30 dana. 12 dana u New Yorku i 18 dana u Beogradu. To bi svako trebalo da ima u vidu, pre no što krene sa zlobnim prebacivanjima na račun ovog filma. Lično sam uživao gledajući ovaj film i mislim da je u pitanju jedno od zanimljivijih ostvarenja koje nam je nacionalna kinematografija ponudila u poslednjih nekoliko godina, a obaška što je u pitanju još jedan od onih filmova, koji bi mogao da se upiše u listu ostvarenja koja neguju beogradski duh.



Pošto sam odgledao film, shvatio sam da je Longulov pravoverni sledbenik Jarmuschove poetike, tako da nije slučajno to što je u rađanje ovog dela prste umešao i Jim Stark, producent ranijih filmova Jim Jarmuscha. Glavne uloge tumače David Thornton, američki indie glumac i suprug pop pevačice i zvezde iz osamdesetih Cindy Lauper, koja je u filmu takođe odigrala jednu epizodnu ulogu. Mirijana Karanović je još jednom pokazala da joj nema ravne i da zaluženo nosi titulu srpske Meril Strip (od koje je i bolja jer Meril Strip nikada ne bi mogla da odigra Mihajlovićevu Petriju), dok je Feđa Stojanović u par navrata progutao Amerikanca u glumačko-harizmatskom smislu.

"Here and There" je film, koji pored proverene bioskopske zavodljivosti "Beogradskog fantoma" i subverzivnosti "Života i smrti porno bande" predstavlja jasne smernice kojima bi trebalo da se kreće domaća kinematografija. To bi bila tri pravca - niski budžet sa pričom o malim-običnim ljudima (Tamo i Ovde), mitske obrade urbanih i drugih legendi (Beogradski fantom), i filmovi "ogledala" koji će provocirati malograđanske umove srpske elite i zaparloženi akademski kvaziintelektualizam (Život i smrt porno bande). Može se dogoditi da pobornici jednog pravca budu u koliziji sa pobornicima drugog pravca, ali i taj sukob je poželjna komponenta jednog društva koje bi želelo da se na mapu sveta upiše kao zdrava kulturna sredina. Neka cvetaju svi cvetovi.