среда, 29. фебруар 2012.

Ploče za pusto ostrvo - "A Night In San Francisco" Van Morrison (1994)


Neko mi je skoro rekao kako mu je muka od konfekcijskog zvuka novih bendova koje nam pop industrija servira pod etiketom "indie". I sam se tako često umorim od preslušavanja novih albuma, pa se onda vratim proverenim pločama starih majstora, koje su mi pomogle da otkrijem lepšu stranu života. U pitanju je druga ploča za pusto ostrvo, dupli album Vana Morrisona “A Night In San Francisco”.
Bio sam student i nekako se snalazio u celoj toj priči. Puno toga nisam znao, a mislio sam da znam. Onda su se u mom životu pojavili isto tako neki drugari koji su znali ponešto kao i ja, i voleli iste stvari kao i ja. I tako smo se družili, dopunjavali, razmenjivali muziku, filmove, knjige. Delili burek, pivo i rizle. Tada mi je do ruku došao ovaj album. Vrhunski rock-soul–blues-funk-jazz ugođaj najvećeg rokenrol demistifikatora. Pre toga sam od Van Morrisona imao samo bugarski the best of CD i jednu snimljenu kasetu grupe Them koju sam dobio na poklon od jednog bajkera koji se zabavljao sa mojom rođakom iz Kragujevca. Album je izašao 1994. godine, a ja sam ga dobio nekih par godina kasnije. Jebiga, bili smo pod sankcijama. Možda zvuči neverovatno ali u gradu se slušala bolja muzika nego danas. Svi kukaju kako je devedesetih bilo mnogo džibera. Meni se čini da ih danas ima mnogo više. A i ovi što kao nisu džiberi, jake mi mustre. Upropastili su sva značajna mesta u gradu. Kod SKC-a si onomad, devedesetih, sa ljudima koji su prodavali diskove mogao da razgovaraš o muzici uz limenku piva kupljenu na trafici. Taj mikrokosmos je bio mnogo jaka stvar u tom tmurnom vremenu. Irac koji je pevao Gloriu i Brown Eyed Girl je u to vreme već bio smešten u moj lični panteon. Smestio sam ga kraj Sema Pekinpoa i Bulgakova. Pričao sam baš o tome jednom liku koji je imao gomilu fantastičnih rokenrol ploča. Razumeli smo se u potpunosti.


Album otvara magično ritmična i optimistična “Did Ye Get Healed?” a zatim se nižu sve sami biseri kroz medley izvedbe, od blues/soul/jazz standarda, preko velikih Morrisonovih hitova, sa gostima na kojima bi mu i sam Bog pozavideo. Pored John Lee Hookera, na ploči su gostovali Junior Wells i Jimmy Witherspoon. Prateće vokale je pevala Vanova ćerka Shana Morrison, dok mu je okosnicu benda činila nezaobilazna trojka Georgie Fame, James Hunter i Brian Kennedy. Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam pre nekoliko godina, zahvaljujući svojim dragim prijateljima iz Bedforda, gledao uživo Jamesa Huntera na Cambridge Folk Festivalu. Bio je sjajan. Tada sam shvatio da nije on džaba Morrisonov čovek. Pokazao je to tada, a dokazao još onomad, na ovoj vrhunskoj ploči, koju zatvara, po meni najbolja verzija pesme Shakin’ All Over, sjajno ukomponovana sa nezaobilaznom Gloriom. Taj završetak naprosto pršti od ekstaze. Van Morrison je definitivno čovek čiji je život trag vrelog železa u tle utisnut, baš poput onog rezbara iz drevne Aleje o kojem je pisao Borislav Pekić u jednoj svojoj priči. Veliki Van…Van The Man!

недеља, 26. фебруар 2012.

CARNAGE – Roman Polanski (2011)


„Carnage“ je novi film Romana Polanskog snimljen po dramskom komadu Jasmine Reze. Posle promašaja kakav je bio njegov prethodni film „The Ghost Writer“ , očekivao sam da će se stari majstor vratiti u velikom stilu. Ovog puta je izabrao filmsku adaptaciju pozorišnog komada što je za filmskog reditelja mač sa dve oštrice. Kao prvo, takav poduhvat u startu izaziva gnušanje filmofila koji preziru teatar, dok s druge strane pokreće sumnjičavost zlonamernih kritičara, koji u takvim slučajevima rediteljski rukopis najčešće nipodaštavaju, ističuči da je u prvom planu ipak autor drame. Ima tu pomalo istine, ali nije baš sve tako jednostavno. Da je tako, ne bi do danas napravili tako malo dobrih filmova sa kamernom atmosferom pozorišnih predstava. Ima ih svega nekoliko, a „Carnage“ je definitivno jedan od tih filmova.


U pitanju je susret dva bračna para posle incidenta u bruklinskom parku u kojem su učestvovala njihova deca. Sin Penelope i Majkla Longstrita (Jodie Foster i John C. Reilly) je zadobio ožiljak na licu i ostao bez nekoliko zuba od udarca koji mu je zadao sin Alana i Nensi Koven (Christoph Waltz i Kate Winslet). Kovenovi posle nemilog incidenta odlaze kod Longstritovih kako bi razmotrili celokupnu situaciju sa roditeljske tačke gledišta. Kako su u pitanju parovi iz različitog socijalno-kulturološkog miljea, njihov razgovor kreće u nekom drugom pravcu, razotkrivajući lične frustracije aktera i težinu demonstracije tolerancije. Stvari izmiču kontroli i sve klizi ka „krvoproliću“.

Roman Polanski je odavno dokazao da je ozbiljan sineasta i autor, a ovim filmom je još jednom potvrdio svoj kultni status. Postavka je više nego uspešna. Glumci su apsolutno briljantni. Sve vreme stoji utisak da su uživali u kreiranju likova. Christoph Waltz je posle genijalne uloge u Tarantinovim „Prokletnicima“ napravio još jednu ulogu za pamćenje. Jodie Foster , John C. Reilly i Kate Winslet takođe nadmašili svoje potencijale. Polanski je iz cele ekipe uspeo da izvuče više od maksimuma. U prilog mu je išlo i to što je komad Jasmine Reze dovoljno inteligentan, dinamičan i aktuelan, tako da se od njega mogao napraviti komunikativan i zanimljiv film. Srećom pa je rediteljska palica dodeljena pravom čoveku koji je sve to uspešno spakovao u 79 minuta. Sasvim dovoljno vremena za dobru stvar.

субота, 18. фебруар 2012.

Ploče za pusto ostrvo - "Super Session" Al Kooper, Mike Bloomfield and Steve Stills (1968)


Svaki čovek koji je strastveni slušač muzike mora imati nekoliko ploča koje bi poneo sa sobom na pusto ostrvo, odnosno onih nekoliko ploča koje nikada nikome ne bi prodao. Tako je bilo barem nekada u doba vinila. Danas vas jedan kratki download može odvesti do bilo kojeg albuma vaših rokenrol heroja. Međutim, značaj tih albuma i dalje se vrednosno pakuje u fioke tzv. ploča za pusta ostrva i ploča koje nisu na prodaju. Tako i treba. Nemojte ubijati romantiku u eri sajber digitalizacije. Pričajte o tome. Tretirajete i taj mali folder spakovan na vašem hard disku kao što ste nekada tretirali ploču ili kasetu. Podelite ga sa drugarima. Šibnite im pravi link putem mejla ili fejsa.
Jedna od tih „ploča za pusto ostrvo“ je, zaista u obliku vinila, dospela do mene, nekada davno, kada sam otkrivao taj veličanstveni svet rokenrola. U pitanju je album „Super Session” koji je osmislio Al Kooper, a u čemu su mu nesebično pomogli Mike Bloomfield (The Butterfield Band) i Stephen Stills (Crosby, Stills Nash and Young). S obzirom da sam u to vreme isključivo bio na ritam bluzu, ovaj biser je bačen u prave ruke. Al Kooper mi je tada bio poznat kao muzički mag iz Bruklina koji je odsvirao neke antologijske deonice na Dilanovima albumima. Kasnije sam saznao još štošta o njemu; da je osnovao Blood Sweat & Tears, producirao Lynard Skynard Band i B.B Kinga, svirao sa Rolling Stonesima, Hendrixom, The Who, radio muziku za seriju “Krimi priče” Ejbela Ferare. Dakle, čovek impresivne biografije koji zna kako se “kotrlja kamenje” i kako se “klati i valja”.
Ploča “Super Session” je zapravo plod Jam pristupa rokenrolu, koji taj divlji i nedokučivi umetnički izraz oslobađa produkcijskih lanaca. Album otvaraju dva bluzerska soul funk instrumentala "Albert's Shuffle" i “Stop” , posle čega sledi obrada Curtisa Mayfielda “Man’s Temptation”, potom se nižu druge sjajne stvari koje broje još par vrhunskih covera. Da, mislim na Dylanovu “It Takes a Lot to Laugh, It Takes a Train to Cry” i Donovanovu “Season of the Witch” koja se po mom skromnom mišljenju ubraja u deset najsvetlijih trenutaka rokenrola. S obzirom da je realizovana i izdata 1968. godine, ponovno preslušavanje će vas navesti da se prisetite svih onih likova, koje pamtite iz filmova “Easy Rider”, “O jagodama i krvi” i “Vanishing Point”. Šteta je što danas nema tako dobre publike. Dobre ploče su davno snimljene ali se i dalje snimaju. Još uvek se rađaju i žive renesansni tipovi koji su učili od Koopera, Bloomfielda i Stillsa. Ima ih u Americi i to na jugu. U Evropi ne žive takvi. Evropa je mrtva po pitanju rokenrola. Ako želite da se spašavamo, predlažem ujedinjenje sa Alabamom, Džordžijom i Luizijanom. Sve ostalo nije vredno žrtvovanja.
When I look outside my window
What do I see?
And when I look outside my window
So many different people to be, yeah!

четвртак, 16. фебруар 2012.

ВИ ДОН`Т СПИК ИНГЛИШ ТУНАЈТ

Za početak Roza Eskenazi, čuvena grčko-jevrejska pevačica tradicionalne balkanske muzike začinjene muzičkim nasleđem sefardskih Jevreja. Rođena u Istanbulu 1890.godine, umrla u Atini 1980. godine.


Romica Puceanu je rumunska kraljica ciganske muzike. Rođena 1926.godine, umrla 1996.godine u Bukureštu. Mnogi su je smatrali rumunskom Billie Holiday i Cesária Évorom.


Alfredo Marceneiro je najveći portugalski fado pevač. Pravo otkrovenje.


Sećate se ovih mladića? Les Négresses Vertes su devedesetih ulepšavali stvarnost. Francuski gipsy punk.


Ovde ima engleskog, ali kao da ga nema. Gogol Bordello je već institucija.

среда, 15. фебруар 2012.

E moj Miloje!


Naravno, ima svakakvih likova u ovom gradu. Neki su dobri, neki loši, neki ne vrede ne pišljiva boba. S obzirom da sam odrastao na jednoj maloj i pravednoj kaldrmi u unutrašnjosti Srbije, naučio sam da se javljam u prolazu ljudima koje poznajem. Javljam se čak i onima koje sam negde slučajno upoznao. To me naučili baba i majka. Davno sam primetio da to ovde nije slučaj. Ima dosta nadrkanih likova koji se naprave ludi u prolazu, bez obzira što ste nedelju dana ranije sedeli u zajedničkom društvu i razmenili mišljenje o različitim temama. Kao poznajemo se, ali se ne poznajemo. Dešavalo se često da naletim baš na takve i taman kad krenem da im mahnem, oni okrenu glavu na drugu stranu ili se zagledaju u neki izlog. Posle nekoliko takvih iskustava, počeo sam i sam da se ponašam kao oni. Naravno, ne uvek i ne prema svima. Samo kada pomislim da je u pitanju čovek koji će okrenuti glavu. Onda to uradim prvi da bih ga preduhitrio. Tako se mimoilazimo, a viđamo se često. Ne znamo se dobro. Možda je glupo što to radimo? Možda postoji razlog što prolazimo svakog dana istom putanjom, a mi se pravimo se da se ne poznajemo? Ma, to je sigurno glupo. Nema dileme. Ali ne mogu ja da ispravljam krive Drine. Mnogo toga glupog ima oko nas. Ljudi se ponašaju glupo, ni sami ne znajući zašto. I sebe ubrajam u grešnike glupog ponašanja, ali se često pokajem kada prepoznam to kod sebe. Makar mi je Bog dao svest pa sam uspeo da izgradim u sebi izvesnu dozu samokritičnosti čiji je krajnji ishod osećanje stida.
Jedna od glupljih situacija koja se često dešava je šetnja sa prijateljima koji nemaju osećaj da bi trebalo da vas predstave nekom svom prijatelju ili poznaniku kojeg su slučajno sreli u prolazu. I tako dok oni razmenjuju “korisne informacije” vi stojite udaljeni jedan metar od njih, zviždite sebi u bradu i čekate. Je l` da je glupo? I posle ga pitam koji mu je qrac, što me ne upozna sa tim čovekom ili devojkom. Odgovor obično glasi, ma to je neki smor lik sa posla ili ma to je neko nebitan. Onda nisam siguran da li se stidi mene ili prijatelja-prolaznika. Ako se stidi njega ispred mene, onda ima problem u glavi. Ako se stidi mene, jebeš ga, valjda ima neko objašnjenje. Ne nosim brkove ni havajsku košulju, nemam bradavicu na nosu, bele čarape gotovo nikada, ne izgledam kao siromašni rođak iz provincije. Ko će ga znati?! Ponekad me svi podsete na onog sina koji se stidi majke iz Cankarove priče. To je neki čudan trip ovdašnjih ljudi. Svi se nešto drže na ceni. Poziraju. Pravi šupci, što bi rekao Elvis J. Kurtović. Bojim se samo da ne postanem jednog dana i ja takav. Zato se preispitujem. Svaki dan. Lupite mi ćušku ako nekad userem stvar.


недеља, 12. фебруар 2012.

Nedelja


Zavejani u mirnoj nedelji. Lepo je. Pijemo crno vino i slušamo muziku. Opet ja biram. Tu sam nepopravljivi tiranin. Ovo je delić izbora za nedelju veče.









недеља, 5. фебруар 2012.

Potomci (The Descendants 2011) - Alexander Payne


S obzirom da sam veliki fan filmova Aleksandra Pejna (Sideways, About Schmidt) prišao sam ovom filmu sa velikom radošću. Možda će ovaj prikaz izgledati pristrasno, jer sve vreme dok sam gledao film, ja sam navijao za njega. Kada se sve završilo shvatio sam da navijanje nije bilo zaludno. Dobio sam na tacni prvi ovogodišnji film koji zauzima poziciju broj 1.


Met King (George Clooney) je lokalni advokat, potomak stare bogataške (zemljoposedničke) porodice sa Havaja, koji kao glavni akcionar porodične zaostavštine treba da donese odluku o prodaji zaliva nekoj multinacionalnoj korporaciji. Baveći se zaostavštinom i njenom prodajom, Met je zapostavio svoju porodicu. Život mu se menja iz korena, pošto mu žena posle nesreće pada u komu. Tada počinje da mu se događa život. Met King mora pronaći način ponovnog uspostavljanja komunikacije sa svojim ćerkama (Shailene Woodley i Amanra Miller) i pronalaženja sebe u celoj priči koju prati jedna ljubavna afera.


Clooney je u ulozi Meta Kinga apsolutno briljantan. Za razliku od mačo tipova koje je do sada igrao, ovde je jedan šonjav i dosadnjikav tip, koji poprilično podseća na štrebere sa srpske političke scene. Ovom ulogom je dokazao da je odličan glumac, koji ne mora da bude samo Keri Grant, već kad mu se hoće, može da bude i Džek Lemon. Tu transformaciju je od njega majstorski izvukao Aleksander Pejn koji je, kad smo već kod Granta i Lemona, u neku ruku naslednik Bilija Vajldera koji je bio u stanju da u jednoj sceni efektno iskombinuje tragediju i komediju. To je ovde u nekoliko navrata demonstrirao i Pejn. Pored Cloonya, epizodnu ulogu za pamćenje odigrao je Robert Forster. Džangrizavi tast, težak kao crna zemlja, za samo deset minuta pojavljivanja u filmu, ostavlja gledaoca bez teksta. Deca su takođe napravila sjajne role, tako da svi pretpostavljamo da će savršeno zgodna Shailene Woodley posle ovog filma postati velika zvezda.
“Potomci” su vrhunska, intelektualno sofisticirana melodrama, koja prvenstveno igra na emociju i to radi sa velikim stilom. Aleksander Pejn svojim filmom dokazuje da voli ljude, na isti onaj način na koji su ljude voleli Daglas Sirk, Frenk Kapra i Bili Vajlder. Takvi autori su danas retkost. Treba ih čuvati.

субота, 4. фебруар 2012.

Sudbina čoveka u savremenom svetu - Nikolaj Berđajev (Logos)


Na prvi pogled, između ruskog filozofa Nikolaja Berđajeva i teksaškog hardcore benda At Drive In, nema puno sličnosti. Pripadaju različitim vremenima i kontinentima, različitim kulturama, drugačijim životnim filozofijama. Berđajevu je polazište hrišćanstvo dok su mladići sa afro frizurama socijalno osvešćeni rok muzičari koji su prozreli prevaru demokratsko-liberalnog kapitalizma i o tome glasno govore kroz svoju umetnost. To je takođe činio i Berđajev kroz mnoga svoja dela, još tamo negde pred početak drugog svetskog rata. Neko će reći da je neumesno dovoditi u vezu jednog ruskog filozofa sa nekim klincima iz Amerike, koji drljaju gitare, vrište u mikrofon, bacaju se sa stejdža i verovatno konzumiraju raznorazne opijate. Meni je to sasvim ok. Uvek sam se trudio da posmatram svet iz različitih uglova. Mislim da je jezgro filozofskog pogleda na svet Berđajeva i zvuk sastava At Drive In veoma slično. Berđajev je knjigom „Sudbina čoveka u savremenom svetu“ objasnio sve ono o čemu su kasnije pevali MC 5, The Clash, Rage Against The Machine i At Drive In. Iako napisana 1934. godine danas je i te kako aktuelna, pogotovu kada svet pokazuje da je svestan poslednjeg stadijuma kancera koji je zahvatio sve vitalne organe njegovog organizma. Knjiga Nikolaja Berđajeva svedoči o kraju humanizma, ujedno i o kraju ljudskosti, ali nas ne ostavlja u kanalu nihilizma već nas podseća da uvek imamo izbor i izlaz.


„Sloboda u društvenom životu predstavlja paradoks i stvara niz protivrečnosti. Mi živimo u vremenu zaoštravanja i razotkrivanja protivrečnosti. Politička i ekonomska sloboda doživljavaju forme opadanja. Principi koji su se poštovali kao zaštitnici slobode, isparili su i više nikoga ne nadahnjuju. Odživeli su principi Francuske revolucije. Omladinu više ne zadovoljavaju ni ideologija liberalizma ni ideologija demokratije. Formalna parlamentarna demokratija je samu sebe iskompromitovala i više nema snage da socijalno reformiše društvo. Naprotiv, u njoj se primećuje strašna snaga inercije. Sloboda duha je sveti simbol, njeno značenje ne može biti povezano sa privremenim i prelaznim formama ovog ili onog perioda. Ali, sloboda u socijalnom, političkom, čak i kulturnom životu, prestaje da nadahnjuje, ona je svima dozlogrdila, u nju su prestali da veruju. Mi živimo u periodu opadanja slobode. Sloboda je izvitoperena. Ona je postala konzervativni princip i neretko prikriva čovekovo ropstvo. Formalno shvatanje slobode dovelo je do stvarne neslobode. Sloboda je proklamovana, ali ogroman deo čovečanstva ne može da je realizuje. Naročito se ekonomska sloboda pokazala kao izrugivačka. Isto tako su i prava čoveka i građanina izgubila svaki kredit.“

Nikolaj Berđajev (Sudbina čoveka u savremenom svetu)