четвртак, 7. децембар 2017.

Još jedan osvrt na FAF 2017


Kako nas je ujka Hari nedavno napustio, čini mi se da sam tek na ovom festivalu dobio priliku da se oprostim od njega kao čovek. Da ga ispratim onako kako dolikuje, sa suzom i osmehom, setom i divljenjem, molitvom i filmofilskom evharistijom. Uz glas Džonija Keša i savršenu pesmu I See a Darkness.  Film „Laki“ Džona Kerola Linča je malo remek-delo koje je kod mene izazvalo oduševljenje slično onom koje sam imao kada sam prvi put gledao „Dim“ Vejna Vonga. Ovaj dirljivi testament Harija Dina Stentona govori o čoveku koji se gasi. U strahu, ali za šankom, sa cigaretom i čašom bladi merija u ruci, i osmehom starog lisca na licu. „Laki“ je priča o ljudinama kakvih više nema. O generaciji naših staraca koji nisu znali mnogo o tehnologijama, ljudskim pravima, i ostalim curcima-palcima, ali su znali u čemu je keč. Znali su da vole, pecaju, pucaju i tucaju. Imali su kodeks koji je izjelo zlo vreme. Mi smo samo njihova bleda senka. Razgovori između Lakija i njegovog ratnog pajtosa kojeg tumači Tom Skerit, kao i dijalozi sa likovima iz kafea i dajners-restorana čista su poezija. Nešto što će vas sigurno pretvoriti u boljeg čoveka ukoliko imate onaj dvadesetjedan gram u grudima. 


Moj prijatelj Skaramuš je za Zvjaginceva jednom rekao da je u pitanju „nevernik koji traga za Bogom i manijakalni depresivac koji (možda) želi da ozdravi... Slika obezljuđenost, svet u kome nema SAUČEŠĆA, kao potencijalno jedine vezivne karike među ljudima. Rus slika samoću.“ Film „Bez ljubavi“ je još jedan vrhunski film ovog autora koji udara tamo gde najviše boli i razbija sve u paramparčad. Savremeni svet je neprijatelj ljubavi. Zvjagincev nam kao kreativni očajnik još jednom prikazuje koliko smo otišli dođavola. 


Za razliku od njega Haneke, autor nihilističnog osećanja sveta, ovog puta nije uspeo da filmski uobliči smisleno delo, ali je jasna njegova poetska naznaka. I Haneke nam u filmu „Happy End“ kroz život jedne francuske buržoaske porodice prikazuje dehumanizovani svet u završnoj fazi malignog kancera. Šteta je što ovo na kraju nije ispao onakav film kakav dolikuje jednom takvom autoru, i šteta je što cela priča nije bazirana isključivo na liku dede kojeg tumači veličanstveni Žan-Luj Trentinjan, i devojčice koju tumači Fantina Harduin. Matje Kasovic i Izabel Iper su u tom slučaju mogli da budu samo ukras, što u konkretnom slučaju i jesu. Autor je hteo da kaže nešto važno, ali je zalutao negde u građenju priče i likova, u referencama na prethodne filmove, pa se ni sa jednom započetom na kraju nije izborio. 




2 коментара:

  1. Nisma vise siguran, Kalijadise, da su Bergaman i Fasbinder najveci filmski depresivci.

    Zvjagincev u tom smjeru vozi 200 na sat. I, da, u njegovom svijetu koji snima nema SAUCESCA. Naprosto, u drustvima u kojima je materijalnost jedini bog (a jaca je samo zelja za apsolutnom moci, mada je to negdje blizu jedno drugom) niko se ni na koga ne osvrce.

    Pitam se ko uopste gleda Zvaginceva? Sem onih koji su svjesni propasti ili su vec dio nje.

    Mi smo, dakle, očajnici jer gledamo. A i to je neko saucessce.

    ОдговориИзбриши
  2. Prije nekoliko tjedana vidio sam ovdje komentar o dr. Agbazari i odlučio sam ga kontaktirati prema uputama, zahvaljujući ovom čovjeku što mi je pružio radost kako sam želio. Slijedio sam upute koje je on dao da vrati mog ljubavnika koji me je napustio i djecu već 3 godine, ali zahvaljujući dr. Agbazari jer su mi se vratili zauvijek i sretni smo zajedno. molimo vas da ga kontaktirate za pomoć ako imate problema u vezi putem e-pošte na: (agbazara@gmail.com) ILI putem WhatsAppa na: (+2348104102662). I svjedočite sami.

    ОдговориИзбриши