понедељак, 27. април 2009.

Rachel Getting Married (2008)



"Rachel Getting Married" je jedan od najzanimljivijih američkih filmova snimljenih prošle godine. Tome u prilog ide i činjenica da je isti režirao Džonatan Demi, jedan od poslednjih jahača generacije Novog Holivuda, poznat kako po igranim filmovima(Silence Of The Lambs, Crazy Mama, Last Embrace, Philadelphia) tako i po dokumentarnim-rokumentarcima i koncertnim filmovima (Stop Making Sense - Talking Heads; Bruce Springsteen - The Complete Video Anthology 1978-2000; The Pretenders - Greatest Hits; Red Hot and Blue; Neil Young - Heart Of Gold). Priča se da trenutno sprema film o životu Boba Marlija.

Scenario je potpisala Dženi Lamet, ćerka ćuvenog reditelja Sidnija Lameta, dok je glavna uloga poverene Anne Hathaway, koja je široj publici poznata iz filma "Đavo nosi Pradu". Pored nje u filmu, od meni poznatih, igra i jedna od najlepših žena na svetu, Debra Winger, koja je definitivno odlučila da dostojanstveno ostari i zaobiđe sve plastične hirurge holivudskog sveta, što je za duboki naklon.



"Rachel Getting Married" je drama o raspadanju i nesređenim odnosima u jednoj netipičnoj, intelektualnoj i liberalnoj američkoj porodici. Uzrok raspadanja nisu novac, niti otuđenost prouzrokovana metrijalističkim sistemom vrednosti i ispraznošću svakodnevnice, čime su se sjajno, u svojim delima, ranije pozabavili Sem Mendos u filmu "Američka lepota" i Ang Li u filmu "Ledena oluja", već je problem skriven u nemogućnosti izražavanja emocija, distanciranoj komunikaciji, osećaju krivice i teškom bremenu koje je na svojim plećima ponela najmlađa ćerka Kim.
Kim je lečena narkomanka koja izlazi sa programa rehabilitacije na vikend zbog venčanja svoje starije sestre Rejčel. Porodica je na okupu, a problemi koji su poprilično gurnuti pod tepih, u tih 48 sati izazaći će na videlo i stvoriti bolne konflikte sa kojima zapravo niko nije u stanju da se suoči.

Ovog puta Džonatan Demi je rešio da se igra kamerom i ceo film snimio po sistemu hand held camera, odnosno u cinema verite stilu. Osim toga, dokumentaristički prikaz venčanja i probe venčanja odišu svežinom koja u američkoj kinematografiji nije viđena u poslednjih desetak godina. Film je diskretno zabojen fantastičnom muzikom, a u tom delu prednjači scena venčanja gde mladoženja (crnac sa Havaja) svojoj dami izjavljuje ljubav na veoma originalan i romantičan način, posle čega joj peva pesmu Neil Younga "Uknown legend" po čijem završetku sledi rečenica: "I gde se zagubilo to prstenje?" Matičar ih "blagosilja" i u ime Neil Younga i zabava počinje.

Dok sam gledao film, na umu mi je sve vreme bila prva rečenica Tolstojeve "Ane Karenjine" koja glasi: "Sve srećne porodice nalik su jedna drugoj, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način." Džonatan Demi, kao i Tolstoj u svom romanu “Ana Karenjina”, nije se bavio samo tragedijom jednog od glavnih likova ovog filma već je vršio kako realističko prikazivanje savremenog američkog društva, tako I jednu, moze se reći analizu, gde on kroz svoje delo ukazuje na sve “bolesti”, odnosno sve mane i sve vrline upravo tog društva.

Нема коментара:

Постави коментар