четвртак, 4. октобар 2012.

Fani i Aleksandar - Ingmar Bergman (1982)


Nije lako pisati o filmovima Ingmara Bergmana. Čovek je za sobom ostavio neprocenjive bisere sedme umetnosti, o kojima su odavno napisani brojni pametni eseji, tako da bi svaki pokušaj otkrivanja nečeg novog u poetici ovog autora verovatno bio besmislen, kao što bi pokušaj omalovažavanja i rušenja njegovog dela predstavljao nadobudnu i pretencioznu blasfemiju sitnih duša. Neki su to pokušavali dok je bio živ, ali su zbog Bergmanove nezgodne naravi i spremnosti na fizički obračun, često dobijali batine i morali da ga zaobilaze u širokom luku. Zanimljiv čovek taj Bergman. Rekoše mi prijatelji da se obavezno dohvatim njegove autobiografske trilogije koju je kod nas objavila Geopoetika (Razgovori u četiri oka, Najbolje namere i Rođeni u nedelju). Kažu da je to najbolji način da se iz prve ruke upoznamo sa jednim od najvećih intelektualnih imena skandinavskog sveta i evropske kulture dvadesetog veka. 



 „Fani i Aleksandar“ (1982) je poslednji Bergmanov bioskopski film. Posle toga je snimao samo za televiziju. Zbog toga ga možemo smatrati i testamentarnim filmom, poput Hjustonovog klasika „Mrtvi“, jer je autor kao stari mudrac bacio svetlo na frustracije iz detinjstva i na jedan sveobuhvatan način dotakao se svih tema i opsesija koje je provlačio kroz svoje prethodne filmove - pitanje Boga, smrti i seksualnosti. Dakle, u pitanju je jedna lična, autobiografska i rekapitulirajuća priča, o bratu i sestri koji rano ostaju bez oca (glumca i pozorišnog reditelja) i iz jedne brojne, vesele i ekscentrične porodice, prelaze u dom luteranskog biskupa za kojeg se njihova majka preudala. Zbog religioznog mraka kojim je bio ispunjen novi dom, verske zatucanosti i sadističkih nastupa očuha, deca ubrzo postaju nesrećna. U filmu se dramatizuju nastali porodični konflikti, a prvenstveno opisuje stanje dečije duševne ranjivosti i njena bespomoćnost pred besmislenim i okrutnim svetom ljudi koji žive po krutim pravilima. Deca svoje utočište nalaze kod bakinog ljubavnika Isaka, jevrejskog trgovca, gde se upoznaju sa misticizmom judaizma i otkrivaju jedan drugačiji i maštovitiji svet lutkarskog zanata u kojem se krije Išmael i u kojem je Bog samo velika lutka na koncu. 


„Fani i Aleksandar“ je veliki, uzbudljiv i ambiciozan film, u kojem ima dosta višeslojnih likova od kojih bi svako mogao biti glavni protagonista u nekoj drugoj/svojoj priči. Kod starog majstora Bergmana sve funkcioniše besprekorno. Glumačke bravure dece, Pernile Alvin i Bertil Guvea su genijalne, ali isto tako, za njima ni malo ne zaostaju ingeniozni Erland Jozefson u ulozi Isaka i Jarl Kule kao stric Gustav. Grupne scene svedoče da je Bergman zapravo vešt pastir koji je zanat izučio radeći u pozorištu i to umeće rada sa glumcima uspešno preneo na film. Svako ko želi da se na bilo koji način bavi bilo kakvom umetnošču, mora da se upozna sa ovim autorom. Njegovo delo spada u ona dela koja menjaju čoveka. U svakom slučaju, nikoga do sada nije ostavio ravnodušnim. 

6 коментара:

  1. Diiiivno!
    Posle odgledanog filma imala sam vezan čvor u želucu neko vreme, sad si me podsetio na to. I takvi su skoro svi Bergmanovi filmovi - "nikoga do sada nije ostavio ravnodušnim".

    ОдговориИзбриши
  2. Baš tako:) Volim filmove, knjige, poz.predstave koje su u stanju da uzdrmaju čoveka. Ovaj film je jedan od takvih. Mare je skoro pominjao u nekom postu ili komentaru Bertolučijev "Poslednji tango u Parizu". Gledao sam ga davno. Mislim da tada nisam bio spreman za taj film. Vreme je da obnovim gradivo. Skoro sam gledao njegov "La Luna" i bio sam raspamećen koliko je dobar. Mislim da je to bio Bertolučijev odgovor na tragediju mita od Edipu. Bergman mi je pored (ranog) Bertolučija, Bunjuela, Felinija, Pazolinija i Fasbindera najzanimljiviji filmski autor evropskog filma.

    ОдговориИзбриши
  3. Ako mene pitaš, pročitaj pre njegovu autobiografiju, to su hrvati objavili pre raspada SFRJ, Laterna Magica se zove. E tu izvire pravi Bergman, ova porodicna trilogija je ok, ali meni licno je mnogo jaci bio on kad priča o sebi i svom životu (mladosti,nervnom lomu, Tarkovskom itd)

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Nema koliko ja znam. To je jos krajem osamdesetih stampano u biblioteci matice hrvatske cini mi se, mozda da probas po antikvarnicama ili da lovis na netu. Pre neku godinu tip je prodavao na sajmu knjiga u domu sindikata za 1000 din cini mi se.

      Избриши
  4. Zavrsni veliki film doktora duše. U njemu je sve ono što je Bergman do tada precutao.Epilog velike drame.

    ОдговориИзбриши