Gosti Jorgoslovlja: Skaramuš o Feliniju i Bertolučiju

Filmofil Skaramuš svojim drugim gostujućim tekstom na Jorgoslovlju pripoveda o delu italijanskih filmskih bogova.

Nekrolog za Felinija i Bertolučija

NJEŽNI MANIJACI

                                                                

                                                          Posvećeno filmofilu: ANAMNESIS

Federiko Felini i Bernardo Bertoluči svakim svojim filmom manijakalno su tragali  za razlogom koji bi ih uvjerio da  vrijedi zivjeti. Broj filmova koje su snimili pokazuje da je to  bio đavolski težak posao.

Obojica usamljenici. Jedan fetišista, drugi depresivac. Ali, bez tog zrna (samo)unistenja, koje se kao tempirana bomba krije u njihovim fantazmagorijama, ne bi bilo slika koje su obilježile film.

Ono sto ove kreativne drakule stilski sasvim ujedinjuje jeste – renesansni konformizam. Prisutan u svakom filmu, onoliko koliko ga ima u Moravijinoj knjizevnosti.

Kod drugih, to bi bio fatalni promasaj, kod Felinija i Bertolucija to je ispomoc za šetnju po ivici noza. Brada na djecijem licu. Dojka bez bradavice...... 

KAD ESKTERIJER  I  INTERIJER ZAMIJENE MJESTA

Bertolčija interesuju usamljenici, kao sto je on sam. Svi značajni filmovi koje je uradio govore o samcima, o "vukovima".

Brandov samoubilacki krik/jecaj u "Posljednjem tangu u Parizu", seks kao spas od samoće, puter namazan na "vrata raja", sodomija kao bijeg iz nervnog logora...... Poezija bizarnog.

"Luna", antički komad o incestu – žrtvоvаnje  materinstva da voljeni sin ne bi ostao sam. Sodoma i Gomora, koje Bertoluči slika sa mirom onoga ko se preporodio u grijehu.

"Posljednji kineski car", "Mali Buda"....Komforna čekaonica pred dolazak dželata. Kao kad eksterijer i interijer zamijene mjesta. Kao zivot u komi, svjestan, a  bespomocan....

"Dvadeseti vijek" - freska o istoriji koja jede ljude. O razlikama koje ih čine usamljenim. Fašizam i komunizam kao stadiji krajnje samoće  u mnoštvu!  

Dva prijatelja iz djetinjstva  razdvajaju sve moguce stvari ovog svijeta -  staleži,  ideologije, žene, interesi, karakteri. A zblizava ih tek samoca na pocetku  i na kraju zivota, koji zavrsavaju onako kako su ga i poceli -  bezbrižnom  igrom uz /opasnu/ prugu.

Bertoluci kao kakav implantolog hirurškom metaforom spaja  dvije (kranje) ideološke obale istorije.  Uostalom, šta ocekivati od čovjeka koji pije "Čaj u sahari"?

INTIMNI PRIŠT

Kako je lijep hedonizam kada ga slika Felini!

Maestro je proveo  čitav zivot -  u djetinjstvu. Hvale vrijedan izbor! Arhetipska žena koja promiče kroz njegove filmove kljuc je za razumijevanje ove (dlakave) planine ega.

Znam i nemam potrebe da dokazujem (ko ne vjeruje - ne mora) da su te sisate, guzate, mesnate, bokate, siroke, sladostrasne zene... samo pseudonim iza kog se krije sam Felini!

Umjetnik, inspirisan svojom materom, slika sebe u "majkama nad majkama" i  "ženkama nad ženkama"! ... Sise za Romula i Rema. Pogled u svoju zensku stranu. U svoj zatomljeni, odnosno zaleđeni svijet mrtvog erosa...

Svi smo bili  u Felinijevim  kolima koja se raspadaju od onanije mladih momaka, dok se njihov prijatelj davi medu epskim sisama trafikantkinje! Samo, nejasno je ko je tu Felini - sisata ili mladic?

"Amarkord" - cvijet nemira! Poema o uspomeni. Prišt na najintimnijem mjestu!

Šetao sam sa  Mastrojanijem (Felinijevim alter egom) ulicama "Slatkog zivota", dahtao   uz "Osam i po“ i  anksiozno obilazio  beskrajnu prostoriju sa aktovima  u "Gradu zena"...

Kad libido zamukne, zacvili nostalgija. "Streljacki vod" violina iza ratnih truba – to je Felini u kreativnoj erekciji.

Maestro je magični realista. "Nemoj imati drugih bogova osim mene". Citat iz Božijih zapovijesti?  Ne.

To je Felinijeva poruka skrivena u snijegu gradića koji (ne)postoji izvan sjecanja. U kadrovima koji izgledaju kao fotografije na kojima su isti ljudi, samo sve mlađi.

KRSTONOŠA I SIZIFOVCI

Bertoluči se  hrani očajem svojih junaka. On je  hladan kao Marcelov pistolj u "Konformisti", dok se sprema da ubije učitelja. Nakon pucnjave režiser će pokupiti čaure i staviti ih u novi revolver...

Bernardo je krstonoša, kao i Felini. Svoje snoviđenje i nocne more on spokojno nosi, samo sto njegovi sljedbenici zaziru od takvog mesije, jer im  ne obecava novi zivot. Sta vise, ni sam u njega ne polaze velike nade...

Otuda su  njegovi likovi  klasični  sizifovci. Uzaludno kotrljaju  kamenje uvijek iz pocetka, od nade do besmisla i nazad...Junaci, koji na putu kroz saharu nastoje da se  pronadju, pa  ni zavijani u pijesku ne shvataju da je put bio nepotreban, vec žele novu šansu za pogibiju..

Ne znam na filmu scenu koja bolje odslikava disoluciju čovjeka od one u kojoj se ćelava i nabildana glava Muslonijevog sljedbenika zabija u stomak bespomoćne  mačke.  

Utroba izbacena na usta ritualne zrtve plivala je cijeli vijek 20. vijek, kroz sve snimljeno, napisano, naslikano, odsvirano....

SUSRET ZA BOGOM

Felinijevski dječak sa trafikantkinjinih sisa iz "Amarkorda", koji bi ušetao u Bertolučijev "Posljednji tango u Parizu", zatekao bi tamo  samog sebe.  Ali, starijeg i usamljenijeg, kako vitla penisom umjesto mačem, dok se brani od smrti duše.

Ima li išta prirodnije od Branda iz "Posljedneg tanga u Parizu"  koji sjedi na drvetu „Amarkorda“ i urla Felinijevski: "Hocu ženu! Hocu ženu!"

Ko nije /pre/gledao Betrolucija i Felinija taj život shvata rigidno, kao posljednju šansu, kao izbor između pravog i palog anđela.

 Ali, kod italijanskog magičnog dvojca (eros i tanatos) tabui ne postoje, a Biblija je  hedonistička  literatura u kojoj Hrist nije glavni junak, već su to oni koji ga tumače.

„Bog je (krupno) žensko“ – rekao bi Felini, preobucen u Mastrojanija, i nastavio da  kicoški šeta kroz „Slatki život“.

„Igrali smo tango u  Parizu“ – odgovorio bi Bertoluči, zavaljen u rediteljsku fotelju, dok čeka da nadrndani Brando sažvaće /namazani/  tost na guzi Marije Šnajder.

                                                                        

                                                                                                                         Skaramuš