субота, 23. октобар 2010.

Machete - Robert Rodriguez (2010)



Da se razumemo odmah na početku, nikada nisam bio potpuno lud za filmovima Roberta Rodrigeza, šta više, posle gledanja većine njegovih filmova izlazio sam razočaran ili ravnodušan iz bioskopa. Jedina njegova dela kojima je uspeo u potpunosti da me kupi su trash horor “The Faculty” koji je neviđeno zabavan i u kojem je, na svoj način, Rodrigez posredno skinuo kapu filmovima poput “Invasion of the Body Snatchers” i “Alien”, kao i “Sin City” koji je pomerio granice u sedmoj umetnosti i dokazao njenu neraskidivu vezu se stripom.
B filmovi su ozbiljna stvar i isti nisu za zajebanciju. Rodrigez se ovde ponovo zajebava sa jednom ozbiljnom estetikom, što je radio i u nekoliko prethodnih filmovia poput “Desperada” ili “Once Upon a Time in Mexico”, i na jedan perfidan način, šlepajući se uz Tarantina, pokušao da obezbedi sebi (što je očigledno uspeo) konformistički položaj u fotelji holivudske A produkcije, služeće se naprljavijim trikovima agenata degradacije starog Holivuda. To je legitiman metod, koriste ga Kventin Tarantino i donekle Kevin Smiti, s tim što za razliku od trojice navedenih jedino Tarantino to radi sa stilom, i njegov postmodernizam ima smisla, dok je kod Rodrigeza u pitanju jeftino ziherašenje. Poenta je u tome, bar što se mene tiče, ako pretenduješ na A nemoj da se igraš B obrascima i prilagođavaš ih mediokritetskoj A publici. Ili budi Stiv Karver, Džozef Ruben ili Robert Kluoz do kraja (što će reći budi heroj) ili živi i radi konformistički kao Stiven Spilberg ili Oliver Stoun (što će reći budi pizda).
Kao prvo originale ovakvih filmova sam kao klinac gutao, a isti su dolazili u naše bioskope iz radionica Hong Kong majstora, ili direktno iz bruklinske I harlemske škole crnačkog filma sedamdesetih, ali problem je u tome što sam tada gledao originale koji su prezentovali B estetiku kao jedan ozbiljan fenomen, dok je Rodrigez od cele priče napravio parodiju u postmodernističkom smislu, za velike pare, sa sve Robert De Nirom i Džesikom Albom.
Dakle, ovde imamo problem “drugosti po svaku cenu” pravljen na način da se dopadne prvima. Valjda razumete šta hoću da kažem?! Film nije uspela da spasi ni harizmatičnost nenadjebivog ex robijaša iz zatvora Sent Kventin, Denija Treja, niti je uspela da ga u potpunosti izvuče iz mediokritetskog blata dijaloška stripovska duhovitost koja je iz filma isijavala na momente. Na žalost, ovo je još jedno delo koje dokazuje da je bioskopski film u dubokoj krizi i da nam samo bog (Klint Istvud) može pomoći i ubediti nas da nije uzaludno izdvojiti 300 kinti za jednu projekciju u multipleks bioskopu.

2 коментара:

  1. Najstrašnije, po meni, bilo je, odmah nakon premijere, otvaranje stotine diskusija, i to na ozbiljnim nivoima, gde su Rodrigeza kritikovali da propagira međuetnički rat.
    Znači negde u SAD, neko je uspeo da u svemu ovome vidi ratnu propagandu, i da mu pritom niko ne kaže da je lud i retardiran. (Ako niko nije do sada, evo ja mu kažem, tj. svima njima)
    Što se filma tiče, meni se generalno svideo. Nisam očekivao stvar koja će me raspametiti svojom dubokoumnošću i skrivenim porukama, već upravo nešto "B", da odmorim mozak.

    Jedina stvar, koja mi je baš bila simpatična u celom filmu i nigde to ranije nisam video u toj meri je preterano, namerno naglašavanje stereotipa! I to do poslednje kapi. Meksiko i Meksikanci, teksaški white trash, amazonke, pobunjeni narod, gerila. Možda mu je namera bila parodija ali onda je duboko pogrešio, ne samo u ovom filmu već i u Planet Terroru i drugima. Realno, za mene je Rodrigez moderni treš (ti kažeš"drugost po svaku cenu"), ne parodija na stari treš.
    To je interesantno, provokativno, ponekad uzbudljivo i komično i toliko. Možda o krizi koju si spomenuo govori i to da je Rodrigez kod mene kotiran dosta visoko među aktivnim rediteljima.
    O Kventinu ne bih, on je bar dva stepenika iznad.

    ОдговориИзбриши
  2. Joshi, cenim tvoje mišljenje i lične impresije, ali moram ti reći da nisam ni ja očekivao dubokomisano filozofsko delo i znajući Rodrigeza nisam čak očekivao ni čistokrvni B film-znao sam po traileru šta dobijam, ali malo mi je dosadilo to igranje formom i stereotipima, želeo bih da ponovio gledam filmove u kojima je moguća identifikacija sa junacima. Nisam se uspeo identifikovati ni sa jednim likom iz ovog filma, a odsustvo identifikacije u jednom filmskom (dramskom) delu je po meni problematično za samo delo. To jeste, kao što kažeš, interesantno, provokativno, ponekad uzbudljivo i komično, ali ništa više od toga i ništa što bi moglo da se slavi kao model po kojem bi trebalo da se kreću savremeni tokovi američkog žanrovskog filma.

    ОдговориИзбриши