недеља, 9. септембар 2012.

Siđi do reke



Da se izjasnim odmah na početku, ovo je samo jedno subjektivno gledište napisano u svrhu lične terapije.  Moram priznati da postoji nekoliko stvari koje me u našem gradu užasavaju. Pored šoping molova koje sam ranije pominjao, druga stvar koja je kod mene izazvala revolt praćen gađenjem je agresivna kampanja kojom nas godinama pozivaju na reke i cela ta priča o Beogradu na rekama, sa splavovima i najlepšim devojkama. To mi pomalo zvuči kao neka vrsta tajlandskog turizma na srpski način. Ispada da su cice na splavovima lak plen za strane turiste i da se cela priča o rekama zapravo završava na onom užasu od Zemunskog keja (oprostiće mi Zemunci), ili na onom užasu od keja u blokovima (oprostiće mi ekipa iz blokova), ili blejalištu Ade Ciganlije sa podružnicama 25.maj i Ada Huja (za ovo ne mora niko da mi prašta).
Jutros nas je neki đavo naterao da se uputimo prema Zemunskom keju. Ono kao, lepo vreme, kafa pored reke, šetnja, nasmejani ljudi, radostan dan. Pomislio sam, hajde da probam još jednom. Možda neće biti tako strašno kao pre dve godine kada sam poslednji put bio tamo. Seo sam u auto, upalio belu strelu, sipao malo čorbe i prešao most. Čim sam kročio na kej, osetio sam nelagodu prisustva velikog broja ljudi koji preko nedelje krvare gaće u nekim firmama zarađujući ili ne zarađujući nekakvu lovu. Ovi što zarađuju, šuljevi im proradili od stresa, a ovi što ne zarađuju, šuljevi im proradili od sekiracije. U svakom slučaju, ovi prvi sa ženama namazanim prepodnevnom šminkom i sajber baby kolicima sede po boljim kafeima i splavovima cevčeći svoj espreso uz somersby ili kokišku, dok sirotinja sedi po klupama, cevčeći sokove i pivo kupljeno na trafici, deca im ližu čoko-moko ili rumenka. Svima se pogled gubi u daljini. Nažalost, ništa od onoga što je David Albahari nekada pisao u svojim pričama. Biće da ni on više ne odlazi na kej. Nisam video nikakve alase, niti sam video neku običnu kafanicu u kojoj su raspalili kotlić za riblju čorbu. Imam utisak da su oni starozavetni alasi popizdeli od ovog skorojevićkog ambijenta i pobegli malo dalje. Možda do Belegiša. Često se pitam šta bi na sve ovo rekao pokojni glumac Pavle Vujisić koji je čitav svoj život od ljudi bežao na reku. Reka je nekada bila utočište ljudima koji su voleli slobodu i mir, a danas je pretvorena u poseljačenu turističku atrakciju gde u večernim šetnjama možete čuti Acu Lukasa, Željka Joksimovića, ili one opskurne likove iz devedesetih sa sintisajzerima i ritam mašinom (one man bend) što ciguljaju hrvatsko-bosansko-srpski folk pop za maloumni plebs. Doduše, postoji i par mesta gde se može čuti dobra muzika, ali to nije suština cele priče. Suština je da ja više ne volim da silazim na reke i boli me uvo šta će se tamo dešavati ubuduće. Od sada idem tamo samo kad me pozovu na neki rođendan i kada budem vozio bicikl, ili ako se skupi neka grupa prosvećenih eko anarhista da im dam podršku. I da... više neću pričati o tome i neću hejtovati. Mislim da je spot u kojem su odavno izlapeli Tropikalista i onaj nesretni Direktor Operacije trijumf, potvrdili dijagnozu koja je ovim tekstom konstatovana. Izlišno je bilo šta dalje komentarisati jer je transfer neprijatnosti ubitačan. Recite da nisam u pravu.


5 коментара:

  1. Žao mi je što je ceo post baziran baš na utisku sa Zemunskog keja.
    Stanovala sam u Zmaj-Jovinoj u Zemunu preko tri godine i kej mi je bio neposredan komšiluk. U vreme dok sam bila tamo počeo je da se poseljačuje, ali... čak i tada, početkom devedesetih, kad se smiri sva ta halabuka muzike, napucanih cica i ostalih sranjca, noću sretneš alase kojima uopšte nije čudno što se šetaš sama oko tri sata noću i tražiš upaljač da zapališ. Ako ćeš da pričaš s njima - pričaš, ako ćeš samo da sedneš pored i ćutiš - ćute s tobom. A ako pričaš sama sa sobom, kao što sam ja radila, ne prekidaju te.
    Na tom mestu, na tom keju, rešila sam da se razvedem baš gledajući alase. Kad mi je postalo jasno da razvod ne može da bude strašniji od osećanja koja sam tada imala, sve je najednom postalo lakše.
    Kej, Dunav i alasi imali su veliku ulogu u mom osvešćivanju smisla života (ne znajući), i zato se na pomen Zemunskog keja u negativnom kontekstu uvek štrecnem. Lepo je to mesto, otvara nove stranice i vidike. Dobar osećaj ne može da mi pomuti ni ono što drugi vide - "poseljačenu turističku atrakciju".

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Miljo, mislim da Zemunski kej ima dva lica i to sam nekako podvukao. Opisao sam onu ružnu stranu koja meni lično bode oči. Svako ko je odlazio tamo poznaje i lepšu stranu koju nosi u uspomenama ili je i dalje vidi na neki svoj način. I ja sam nekada živeo u blizini keja. Doduše, tada je bio urbanistički osakaćen sa onim Šešeljevim kioscima i divljim gradnjama tako da ni tada nije baš bio reprezentativan. Najlepši je bio do osamdesetih. Zato sam rekao na početku -subjektivno gledište napisano u svrhu lične terapije.
      Pozdrav:)

      Избриши
  2. Joj bre Đorđe, pretera ga.
    Mislim, dosta tvojih opservacija stoji al ipak bre...
    Ja sam ove godine imao nekoliko lepih boravaka na reci. Za Zemuski kej si u pravu, stvarno se pretvorio u ruglo, ali Radecki se još uvek drži! Bar se nadam, ide sezona kečige pa mislim da odem sa ženom tamo uskoro. Ni u jednom fensi restoranu nisam jeo tako dobru i svežu kečigu kao na Radeckom u septembru ili oktobru:)

    ОдговориИзбриши
  3. Ne znam za doticni kej, ali me asociralo na naslov pjesme. Ljubavne, koliko se sjecam..Ja nisam imao rijeku, vec potok, ali svaka "obala" je posebna...Svega je tu bivalo! "U dvoje".

    ОдговориИзбриши