четвртак, 01. јануар 2015.

Uvod u smiješni ples - Robert Perišić (LOM)





Robert Perišić je rođen u Splitu 1969. godine.

Autor je romana „Naš čovjek na terenu“, knjige kratkih priča „Užas i veliki troškovi“, „Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas“, zbirki pesama „Dvorac Amerika“ i „Jednom kasnije“, drame „Kultura u predgrađu“, filmskog scenarija „100 minuta slave“. 

Živi i radi u Zagrebu.



Zahvaljujući izdavačkoj kući LOM, čitalačka publika Srbije može se bolje upoznati sa delima ovog zanimljivog hrvatskog pisca, jer se među njihovim izdanjima nalazi nekoliko Perišićevih naslova.
Knjiga „Uvod u smiješni ples (autofabule) “ predstavlja zbirku autobiografski inspirisanih autofabula, u kojima Perišić na osoben način piše o svom doživljaju sveta, počevši od prvih seksualnih iskustava u turističkom Splitu osmadesetih, preko gušterskih dana provedenih u JNA, brucoških dana u Zagrebu, sjaju i bedi podstanarskog života, pa do zanimljivih epizoda u kojima su opisana putovanja na Konferenciju mladih pisaca Srednje i Istočne Evrope u Tbilisi (Gruzija), kao i putovanje sa zagrebačkom filmskom ekipom na festival u Kanu. Pored navedenih autofabula posebno bih izdvojio deo po nazivu „Fatamorgana iz kafića“ u kojem pisac kroz priču provlači književni esej o fenomenu kafića koji (koliko ja znam) nije do sada zvanično “opevan“ u prozi koja se piše u zemljama bivše Jugoslavije. Kafane su nešto drugo. Toga je i te kako bilo u domaćoj književnosti, ali o subkulturi kafića, prvi put sam ovde pročitao nešto zanimljivo i relevantno. Zbirka sadrži još 4 bonus priče koje imaju sponu sa autofabulama, a koje su preuzete iz drugih zbirki ovog sjajnog pripovedača, u čijoj se nepretencioznoj prozi može uživati bez zadrške.

„Otišli smo, dakle na Breceljev koncert u starog Đuru, bilo je dvadesetak ljudi, taj podbuhli Slovenac, bivša rok zvezda, uopće nije bio popularan., ali bio je uvrnut, lud, nabrijan, ironičan, duhovit, bio je to najbolji koncert u mom životu – nije to toliko stvar glazbe koliko duha događaja i značenja za mene u tom trenutku – jer nekako sam prvi put u Zagrebu osjetio da sam na pravom mjestu, da sam napokon negdje stigao. Tu se naziralo neko društvo.
Tražiti svoje ljude znači tražiti sebe. Ako ne možeš naći svoje ljude, čamiš u društvu, ostaješ nekako neizrečen, skriven, čak i samom sebi. U onoj brucoškoj dobi prelalmalo se to tko si, tko ćeš biti – nisi to otprije znao. Ta slatka izgubljenost obuhvaćala me svake večeri kada bih izašao u grad, te godine, a i idućih.“



5 коментара: