Gosti Jorgoslovlja: Skaramuš o Triru i Zvjagincevu

Kako bi nam bilo zanimljivije, rešio sam da ponekad ugostim nekog od filmofila koji imaju šta da kažu o sedmoj umetnosti. Prvi gost Jorgoslovlja je filmofil Skaramuš koji je napisao jedan originalan i zanimljiv osvrt na delo dvojice cenjenih filmskih autora. 

Pisao: Skaramuš

  

Kada bismo znali strahotu i težinu laži,

progonili bismo je ognjem prije nego druge zločine.

(Onore de Balzak)

Andrej Zvjagincev  - Lars fon Trir: 

BRAĆA  PO  OSJEĆANJU  SVIJETA

Pesimista i čovjekomrzac. 

Nevjernik koji traga za Bogom  i manijakalni depresik koji (možda) želi da ozdravi.  Pjesnik  beznađa i poeta cinizma. Ni jedan ni drugi, hvala Bogu, slučajnosti , proviđenju ili  kome već -  nisu pronašali to što traže.

 Otuda  uživamo u zavidnoj  količini filmskih bisera koji ova dva kreativna očajnika izbacuju usred svog umjetničkog (i ljudskog?) sloma.

Rus i Danac jesu dva najveca filmska autora prve decenije i po 21. vijeka. 

Njihovi parnjaci, odavno vec  filmski klasici i psihoanaliticari unutrasnjeg uredjenja homo sapiensa,  jesu Bergman  i   Fasbinder.

Šveđanin , preteča Zvjaginceva,  u mladosti je  izgubio vjeru  u sve i nikada je nije našao. Taj nesigurni filmadžija i teatrolog napraviće poslije  pravi serijal o  uzastopnim nervim slomovima u brilijantnom nizu: „Sedmi pečat“, „ Persona“, „Večernja svjetla“, „Djevičanski izvor“,  „Prizori iz bračnog života“...

Trirov parnjak, kolerični i emotivno opaki Fasbinder, uslikaće umiranje stare Adolfove  (pre)potentne kurve  i na njenom raspelu i pepelu nicanje nove Njemačke. Slikajući novi himen stare djeve, Fasbinder je uslikao dr Dzekila  i mister Hajda. 

Niska njegovih filmova pravi je šaržer bola, beznađa, izgubljenosti i preživljavanja: „Strah jede dušu“, „ Brak Marije Braun“, „Veronika Fos“,  „Berlin Aleksanderplac“...

   

GDJE JE TVOJ BOG?

O čemu priča Bergmanov umjetnički potomak Zvjagincev?  Slika obezljuđenost, svijet u kome nema SAUČEŠĆA, kao potencijalno jedine vezivne karike među ljudima. Rus slika samoću.

Kao svi veliki simbolisti,  Zvjagincev je mistifikator! Majstorsko uplitanje metafore,  koja čini osnovnu razliku između umjetnosti i  banalnog života, kao  i  princip „duplog dna“  ili priče u priči,  sve su to ruke i noge  velike sage o  ljudskom mravinjaku, u kome  niko ne vidi ništa i ne čuje nikoga.

Moćno poigravanje sa pojmom Oca u „Povratku“,  koji je koliko pedagoška poema u stilu Makarenka, toliko i demistifikacija Biblije, koju će kasnije opet napisati, kao svoja  jevanđelja, ucviljeni sinovi, vjernici naglo nestalog Oca.

Slijedi intimni vatromet  izdaje i nesreće zarad gordosti i samozaljubljenosti  u „Izgnanstvu“.  Filmu prepunom raskršća na kojim junaci uvijek skrenu u pogrešnom pravcu. Zapravo, ima li pravog smjera,  a da je ljudski,  u umjetnickom  jevanđelju Zvjaginceva?

„Elena“ - slika prosječnu tzv. tranzicionu  porodicu  (a sve porodice i države su  takve u istoriji)  koja uzima stan  netom potjeranih i pobijenih prethodnika. Kreveti mrtvih se još nisu ohladili, a živi  (mrtvaci) već liježu u njih kao pravednici.

Ništa bolje ne odslikava čudovišno banalni svijet sveden na gole periodične radnje:  – „use“, „nase“ i „podase“ - od dijaloga nesretnog junaka i odgovora sretnog sveštenika u „Levijatanu“:

„ Gdje je tvoj Bog sada?“

„ Moj Bog je samnom, a gdje je tvoj?“

Svako sa svojim Bogom, svako sa svojim mislima, svako sa svojim bolima, svako SAM..“Levijatan“ nije film o politici. Simbolista ne pravi takve filmove. To je film o zločinu ljudi protiv sebe.

U filmovima Zvjaginceva ljudi su izolovani, oni su ostrva sa  kojih je moguće samo dovikivanje ili šaputanje umjesto razgovora.  Kafkijanski proces u „Levitijanu“ , nepodnošljiv je čak i sa ogromnim količinama votke, jer se duša ne može anestezirati bilo kojim opijatom. Zato što je ona najveći opijat. 

  

Zastrašujuća buka prirode na početku i na kraju “Levijatana“,  kao  jedinog svjedoka zločina koji ima neprekidni lanac, poput lanca ishrane ili gole reprodukcije, tek je očaj autora koji zaziva Apokalipsu, u nedostatku primjerenije odmazde.

LAMENT NAD  ROBOVLASNICIMA

U najboljem filmu 21. vijeka „Dogvilu“  Lars fon Trir majstorski pokazuje da ne postoji jasna linija između dobra i zla. Između robovlasnika i roba. Između istine  i pritvornosti. To je film koji podsjeća  čovječanstvo da je promijenilo masu sistema, ali da je najdraži bio i ostao – robovlasnički.

U tom filmu, snimljenom u studiju, na ogoljenoj sceni, sve je lažno  i sve je „kao“, nema čak ni vrata, ulica, ničega. Samo glumci (?) gurnuti u formalin slike, u priču  o svojim čudovištima  koja  obitavaju u njihovim krotkim tijelima. 

Ako je film spoj slikarstva, knjizevnosti,  poezije...Ako je stvarno sublimat više umjetnosti , onda je „Dogvil“  naša zastava na Mjesecu.

U tom filmu  Nikol Kidmen napokon glumi. I to dobro. Toliko dobro da je odlučila da nikada više ne glumi u Trirovim filmovima. Odgovor se krije (slutim) u onome što piše na kraju ovoga teksta.

„Antihrist“ priča o muškom i ženskom svijetu, o dva potpuno različita koncepta pogleda na život i opstanak,  koji su prinuđeni da se ukrštaju i kaleme. Otuda su najjači dijalozi  - koitusi,  a monolozi -  međusobna sakaćenja.

„Antihrist“ je toliko jaka metafora da se na nju čovjek može osloniti, kao na obelisk iz „Odiseje 2001“. 

U „Melanholiji“ fanatični depresik Trir priča kako bi on (čovječanstvo) volio da skonča. Taj film o mirenju sa smrću, ispričan u nizu banalnih  porodičnih odnosa , vizuelni je košmar iz najpotresnijih snova Van Goga ili  Davinčija.

Scene izgubljene gravitacije vode u metaforu koja, na momente, izgleda kao da se može opipati rukama. 

Još na početku vijeka u „Plesu u tami“ Trir je potresnu socijalnu priču, smještenu u holokaust kasnog liberalnog kapitalizma, odlučio da prepjeva?! 

Zamislite mjuzikl na libreto Dostojevskog. Kao način da se užas svakodnevice stavi u  (morbidnu ) bajku, koja se lakše može ispričati i maloj i velikoj djeci.

Trir u kamernim scenama, u detalju, pravi svijet koji na momente nije sa ovoga svijeta.

  

HIPOTETIČKO  PITANJE

Moguće je razložno upitati nakon ovog teksta:

Zašto su te psiho-terapijske seanse toliko važne da bi ih mora(o)la pogledati i po čemu su , na kraju krajeva, ti filmovi uopšte značajni?

Moj odgovor će, možda, odbiti neke ljude od gledanja, ali ga iz ličnog iskustva smatram tačnim:

Zvjaginceva i Trira treba gledati da bi se čovjek suočio sa svojim demonom i napokon saznao sa koje strane stola ko sjedi.

Šta više čovjek može očekivati od umjetničkog djela?

Skaramuš