среда, 4. фебруар 2009.

KAKO JE PROPAO ROKENROL part two


Započeo bih ovu priču baš kao Bane Bumbar. Te 1996.godine živeo sam u studentskom domu 4.April i već načinjao drugu godinu studija (ali samo kalendarski). Novembra te godine pokradeni su lokalni izbori u Srbiji od strane vladajućeg režima Slobodana Miloševića. Kao reakcija prvo kreću građanski protesti, a potom I studentski. Ostatak priče je dobro poznat skoro svima.
Namera mi je bila da ukažem na jedan paradoks sa kojim se suočavamo I posle devet godina od demokratskih promena u Srbiji. Taj paradoks je kulturološke prirode I vezan je za mediokritetizaciju društva u kojem živimo.
Mračnih, siromašnih I jadnih devedesetih, kulturna scena u Srbiji se dovijala uz pomoć nevladinih organizacija, ne bi li se čuo I neki drugi glas, osim ratnohuškačke I kvazipatriotske turbo folk retorike koja je zahvatila sve pore našeg društva.I tada su se napravile neke jako značajne stvari u alternativnom svetu prestonice, jer su zvanični Soundtrack devedesetih bili Ceca, Džej, Mira Škorić, Tap 011, Dr.Iggy, Ivan. Logično je bilo da tadašnja opozicija protiv takvog režima napravi dil sa rokenrol muzičarima I pridobije ih u borbi za osvajanje demokratije. To im je uspelo, što I nije bilo tako teško, jer svi normalniji ljudi koji su se bavili rokenrolom bili su protivnici rata, totalitarnih sistema I ludila koje je vladalo Srbijom.
Od dočeka srpske Nove Godine 1997. godine, kada je na Trgu republike bilo “milion” ljudi koji su cupkali uz Partibrejkerse, Love Hunterse, Darkwood Dub, Rambo Amadeusa I Električni Orgazam, do petog oktobra 2000.godine prošlo je četiri godine. U međuvremenu se preživelo jedno bombardovanje I nekoliko neoprostivih “transfera I prodaja”. Krenula je kampanja za izlazak na izbore 2000.godina pod sloganom VREME JE koja se odvijala u gradovima širom Srbije, koju je pratila turneja rok grupa pod zajedničkim sloganom ROCK’N'ROLL ZA IZBORE: IZAĐI NA CRTU. Ubrzo je srušen Milošević i konačno je promenjena vlast u Srbiji.
Pošto je utihnuo romantičarski zanos, Children Of the Revolution, su se utopili u neke od novih partija na vlasti i krenuli jednim konformističkim putem dalje kroz život. Naravno, sve vreme su se busali u grudi, i potencirali kako su oni bili mladi i ludi revolucionari i kako to ništa ne bi prošlo bez njih. Kako je vreme odmicalo, romantizam demokratskih promena je u potpunosti umro 12.marta 2003.godine, kada je ubijen premijer Srbije i predsednik Demokratske stranke Zoran Đinđić. Tada sam osetio smrad povampirenih devedesetih. Tog trenutka sam zaista shvatio onu čuvenu misao Semjuela Džonsona o patriotizmu kao poslednjem utočištu šljama. No, to je neka druga priča.
Većina rokenrol bendova koji su učestvovali u borbi za demokratske promene, ubrzo su zaboravljeni, a nova vlast je prema istima zauzela sličan stav koji su prema njima imali i Miloševićevi satrapi. Umesto da od orijentalne prćije u šta je pretvorena Srbija, uz malo truda povrate duh velegrada koji je Beograd krasio sedamdesetih i osamdesetih, a koji bi se geometrijskom progresijom proširio i na ostatak Srbije, demokratsko-tranzicioni satrapi „održavaju na snazi“ Miloševićevog Gebelsa, Željka Mitrovića, koji je danas najznačajniji medijski magnat na Balkanu. Tu se uglavljuju mnogi bivši likovi i kreće novi proces moronizacije i mediokritetizacije. Od same pomisli na propuštenu šansu na um mi pada replika Ivice Vidovića iz filma „Zaseda“ Žike Pavlovića koja glasi „majku vam jebem seljačku, jebala vas vaša revolucija.“
Za doček 2009.godine na beogradskim ulicama đipakali su turisti iz regiona slušajući beskrajno dosadnog Gorana Bregovića, miljenika svih režima, Anu Stanić čija je muzika main stream smeće koje sluša jedino njena uža rodbina i Marija Šerifović koju ne bih ni da komentarišem. Falili su samo Flamingosi pa da skup idiota bude kompletan. Najžalije je to što je taj koncert organizovala Skupština grada Beograda na čijem čelu je onaj „rokerski“ DS. Što je najgore, verujem da bi i fancy Čedomir pravio slična sranja.
Biće, da je NeoLjotić Koštunica u duetu sa Velimirom i Akademik Matijom uspešno rehabilitovao gospođu Ražnatović na dočeku srpske Nove 200?, pa su kriterijumi toliko spušteni da se DS-u učinilo kako su Brega i Šerifovićka jebeno dobar izbor.
Jedan političar iz vladajuće strukture (vidi pod A.Vlahović), ekspert za tendere i “ugradnju“, koji često gostuje u emisijama kod Lee Kiš i Sanje Marinković izjavio je u nekoj emisiji da je rokenrol njegov način života. Slušam i čudom se čudim. Mora da mu je mnogo teško kad se ujutru umije i kad u ogledalu ugleda svoju ruralnu njušku? Ne znam kako bih drugačije prokomentarisao notornu glupost koju je izjavio. A tu je i zet Miroslava Kobre Ilića, poznatiji kao Šuki, koji u svakoj emisiji koristi priliku da kaže kako je i on roker u srcu i duši. Gde ćemo mi sa svim tim silnim rokerima? Vi vidite gde ćete, a ja unapred znam da neću sa vama.
24 februara na Akademiji sviraju SUPERSUCKERS i siguran sam da tamo neću sresti ni Vlahovića, ni Šukija, ni Čedomira. Biće tamo neki fini ljudi kojima je pun kurac srpskih političara i Srbije. Popićemo po nekoliko piva, izđipati se ispred bine i otići kući. Sutradan ćemo ponovo uroniti u sivilo tranzicione-srpske svakodnevnice.

1 коментар:

  1. A šta tek da kažemo o navali klinaca sa dugim kosama, raznih deathovaca, goth, emo i slična sranja. Pravo da ti kažem nema tu više ni muzike ni stila, ni ničeg!!! Dođu mi kao grand snajke samo što za razliku od ovih koje vrte guzicama i silikonima, ovi vrte kosama i gitarama.

    Daj mi jedan album benda napravljenog od devedesete na ovamo koji je vredan slušanja i za koji misliš da će naši klinci sutra preslušavati?

    ОдговориИзбриши