Bogdan Tirnanić je bio jedini čovek koji je mogao da napiše knjigu o Periklovom dobu (u kreativnom smislu) ex-jugoslovenske kinematografije, a da ista ne pati od pristrasnosti, viška akademskog intelektualizma i ne bude dosadna. U njoj će se snaći čak i čitalac koji nije odgledao većinu bitnijih filmova koji su pripadali crnom talasu. Poslužiće mu kao vodič kroz najkvalitetniji period "domaće" kinematografije. Po Tirketovom svedočenju u samom uvodu knjige, Crni talas je zbornik nastao na temeljima naručenog feljtona za NIN, feljtona koji je potrajao mesec-dva i završio se jer je “dobro obavešteno rukovodstvo, s vezama u političkim krugovima, vršilo tihi pritisak da se stvar smandrlja pre nego što iritantnost njegovih epizoda ne pređe (sic!) granicu tolerancije“.
U knjizi je obrađen period rađanja autorske kinematografije od pedesetih, sa filmovima Branka Marjanovića "Jezero" i "Ciguli miguli", preko Pogačićevih priča o počecima cenzure iz Agitprop štaba koji se nalazio iznad kafane "Madera", do najopsežnijeg dokumentarističkog uvida u zabrane punokrvnih ostvarenja crnog talasa poput filmova "Rani radovi" Želimira Žilnika, "Zaseda" Žike Pavlovića, "W.R Misterije orga(ni)zma" Dušana Makavejeva. Tirke je imenom i prezimenom označio/prozvao neke protagoniste, koji se i dan danas motaju po kulturno-političkoj sceni glumeći demokrate, a koji su svojevremeno kao perjanice komunističkog režima i kultur-tregeri udvorice (vidi pod Draško Ređep i advokat Rajko Danilović) upirali prst u umetnike subverzivce, i časnog sudiju koji nije podlegao pritisku.
Iz ove knjige ćete saznati kakva je bila uloga UDBE u kontrolisanju kinematografije. Zašto je Saša Petrović bio ubeđen da je Ratko Dražević ispod stola Karlu Pontiju prodao Zlatnu palmu. Kako je Lazar Stojanović zaglavio robiju zbog "Plastičnog Isusa". Zašto je družina iz "Ranih radova" najavila Bader-Majnhof. Kako je Miša Radivojević filmom "Kvar", odnosno pojavljivanjem penisa u krupnom planu, izazvao zgražavanje tadašnje novograđanske komunističke elite. Pljuvali su ga čak i neki danas ugledni kultur tregeri i velike libero demokrate.
Najzanimljivija "epizoda" knjige je spuštena zavesa posle raspada SFRJ i Tirketova analiza Dragojevićevog filma "Lepa sela lepo gore", koji je posvećen zemlji koje više nema i koji je ceo sastavljen iz omaža ex jugoslovenskom filmu. Takvu analitičku jezgrovitost mogao je predstaviti jedino Tirke, koji će nedostajati ovoj sredini isto onoliko koliko će Americi jednog dana nedostajati Klint Istvud.
Ova knjiga je Biblija jugoslovenskog filma.
Ova knjiga je Biblija jugoslovenskog filma.
Bogan Tirnanic i Ranko Munitic su dva najbolja kriticara ex ju fillma. Ili tumača, kako se već kome sviđa. Tirke je bio ekspresionista, neko ko intuitivno i kulturoloski ulazi u motive filma , a Munitic bjese teoreticar i živa enciklopedija bez cijih radova bilo ko, ako ko želi da sazna nešto o kinematogragiji na ovim prostrima, ne moze. Crni talas je iznjedrio niz moćnih flmova, prije svega Petrovica i Pavlovica, ali i remek djelo tipa "Mali vojnici" bate Čengića itd..., bez kojih nije moguć uvid u motive raspada jedne zemlje koja je izgledala predobro da bi opstala. Ne zaboravimo ni Babaju, ni Lordana, kao ni one koji su se kasnije prikljucili: ranog Paslajvica i Markovica (ali naglašavam - njihove rane radove), a kao neka vrsta neo-crnog talasa ili odjeka tu su i Šijan, Grlić i Kusturica.
ОдговориИзбришиTirke, dakle. Velika strast u peru bilo da je pisao o filmu, viskiju, Merilinki ili domaćim klozetima. Previše pismen da bi ga rođeni narod dugo pamtio. Sem fanatika.