субота, 31. октобар 2009.

NAJDRAŽI EPIZODISTI

Roditelji su me vaspitavali da poštujem svakog čoveka, ma čime se on bavio. Bilo da je majstor, bilo da je doktor, bilo da je profesor, bilo da je pekar, bilo da je glavni glumac ili epizodista. Ljudi se dele na dobre i loše. Nije bitna vera, niti nacija, tek nije bitan status, a pogotovu zanimanje. Ništa mi nije bilo jasno. Isto tako mi je otac pričao, da mi se u životu lako može dogoditi da u društveno-socijalnom smislu neću uvek igrati glavnu ulogu. Usput je pominjao lupanje glavom o zid, insistirajući na notornoj činjenici da smo svi mi u našim životima samo epizodisti. Bolje je i to nego biti statista. Glavna uloga je dodeljena samo Bogu ili kosmičkim silama. Doduše, moguće je da prividno budeš Bog ako se zoveš Robert Mičam, Stiv Mekvin, Alen Delon ili Lino Ventura. Mada, to je samo privid. Obična zajebancija. To je samo uvertira za sve zabave sutrašnjice. Dobar film ne bi bio dobar da nema epizodista. Naši životi bi takođe bili besmisleni da u njima nema epizodista. Što bi rekao poslednji veliki mislilac-provokator Aleksandar Kurčić iz 28.bloka: "Te likovi koje odnekud znamo, a koji nas startuju u gradskom prevozu, po prodavnicama, ulazima, biskopima, kafićima, Tojče Dolsić i ja zovemo KORISNE FACE."


Preža Milinković, Ljubomir Ćipranić i Petar Lupa



Navedena trojka predstavlja prvu trojku koja mi uvek padne na pamet kada neko pomene epizodiste. Preža Milinković je odigrao "milion" epizoda i zbog toga u mom intimnom Pantenonu ima titulu vrhovnog božanstva. Lupa i Ćipranić su nivo ispod Preže. Tu su još i Stole Aranđelović, Milan Srdoč, Dušan Janićijević, Dragomir Felba, Drago Čuma, Ratko Tankosić. Zatim slede glumci koji bi ponekad odigrali i neku glavnu rolu, ali im je Bog dao takav habitus, da su se bolje snalazili kao prvi sporedni epizodisti, nego kao glavni glumci. Milim na Miodraga Andrića a.k.a Ljubu Moljca,Dragana Maksimovića, Pepija Lakovića, Dragana Zarića i recimo J.J. Burduša. To su bile face. Izledali su kao ljudi. Nije mi jasno na osnovu kojih kriterijuma današnji FDU profesori prave nove glumce, kada više na domaćem filmu nema tako karakternih likova kao što ih je bilo nekada. Kada bih snimao filmove, verovatno bih radio samo sa naturščicima. Ne dopadaju mi se domaći glumci mlađe generacije. Osim toga, većina njih glumata kao u pozorištu. Veoma mali broj se snalazi pred kamerama. Neke kamera uopšte neće, ali to je već druga priča.

Imajući u vidu ostatak sveta prvo mi na pamet pada legendarni Jack Elam, u ExJugoslaviji od milošte nazvan Ćora, koji je igrao u 70% snimljenih westerna, i u svakom su ga na početku filma, ili negde na polovini ubijali. Ono što je Preža za domaći teren, to je Ćora za američki teren. Doduše, umirao je i u špageti westernima, tako da je overio i evropski kontinent.Vestern film bez Elama bi bio kao pljeskavica bez luka.


JACK ELAM


Posle Elama bih izdvojio sjajnog Ernesta Borgnina koji je za sobom ostavio mnogo sjajnih epizoda bez kojih bi mnogi filmovi bili nezamislivi. Zamislite samo Pekinpoov "Wild Bunch" bez njega, ili Oldričev "Voz za dve bitange". To ne bi bili isti filmovi.


ERNEST BORGNINE


Met Klark je igrao odmetnike i bitange u filmovima koje su snimali najveći reditelji Novog Holivuda, ali ja ću ga zauvek pamtiti kao ćaleta Džejmsa Spajdera u velikom B hitu iz osamdesetih "Buntovnik iz moje škole".


Matt Clark


Harry Dean Stanton je zapravo glavni. Uvek sam ga doživljavao kao čoveka koji je deo familije Kalijadis. Mi definitivno imamo istu krv. Zvuči suludo, ali želim da verujem u to. Jedinu glavnu ulogu odigrao kod Vendersa u filmu "Pariz Teksas".


HARRY DEAN STANTON

Od "mlađe" generacije kao najupečatljiviji epizodisti istakli su se Stiv Bušemi i pokojni Kristofer Pen (rođeni brat Šona Pena). Među tim generacijama, deset godina gore-dole, ima takođe sjajnih glumaca koji nisu klasični epizodisti, ali koji su hodali po tankoj ivici. To su Tim Rot,Robert Dauni Junior, Alan Rikmen, Luj Diamond Filips, Bil Pulman, Vinsent Galo i drugi...


STEVE BUSCEMI


CHRIS PENN

уторак, 27. октобар 2009.

TAPKE

TAPKE- Dečija igra koja se igra u dvoje tako što svako da po jednu sličicu, prevrnu se licem prema podu, pa se poluotvorenim dlanom lupi po sličicama. Pobednik je onaj koji ih prevrne na lice i odnosi obe sličice.



Imao je svega šest godina kada je ispred zgrade, na tapkama, izgubio sve sličice koje je imao i na kraju založio prvi album ne bi li uspeo da povrati sličice. Dobio ga je na poklon od keve, koja je živela u drugom gradu, u drugoj državi, pošto se razvela od njegovog oca i otišla sa nekim drugim čovekom. Pažljivo je skupljao sve sličice za ovaj album i verovao da ako ga bude popunio u roku od mesec dana, desiće se čudo i keva će se vratiti da živi ponovo sa njima. Vraški se potrudio da nabavi sve sličice, ali ga je pred sam kraj popunjavnja sustigao Nole Grbavac, najveća prevara ulice Josifa Pančića, i onako naivnog navukao da odigraju tapke i u album. Mislio je da će da ga dobije, ali je ubrzo shvatio da je na pomolu zajeb decenije.Već je bilo kasno. Sve je otišlo dođavola. Najviše mu je bilo žao što je tada shvatio da se keva nikada neće vratiti. Osećao se bedno, jer je verovao da je doprineo tome. Nije mogao da veruje da je ispao toliki glupan. Posle mnogo godina, na buvljaku je pronašao isti taj album i kupio ga za smešne pare. Želeo je da veruje da je to baš onaj koji je izgubio na tapkama, ali mu razum nije dozvoljavao. Zauvek će na savesti imati tu ranu i svako podsećanje na tu priču budiće u njemu osećaj čudne tuge. U takvim trenucima izlazio je na terasu i palio cigaretu za cigaretom. Gledao je klince kako se igraju ispred zgrade. Tada bi se setio one sjajne pesme od Rolling Stonesa koja ima nekoliko savršenih stihova:

"Sedim u smiraj dana.
Sedim i posmatram decu kako se igraju.
Oni misle da čine nešto novo,
ali je to, u stvari, već viđeno.
To sam i ja činio."

недеља, 25. октобар 2009.

BUFFALO '66 - Vincent Gallo (1998)



Buffalo '66 je jedan od onih filmova koji su nastali na temeljima "independent" poetike koju su onomad, pred seksualnu revoluciju, zvanično započeli Nikolas Rej i Džon Kasavetes, a koja se jednom godišnje slavi u američkom gradu Park City (Utah) na čuvenom Sundance festivalu.



Film je režirao glumac i muzičar Vinsent Galo, koji je kod potpisnika ovih redova, pozicioniran veoma visoko, kao jedan od najdražih glumaca i umetnika koji pažljivo biraju šta će snimiti i sa kime će raditi. Film Buffalo '66 je njegov rediteljski prvenac, a ujedno i jedan od onih filmova koji pokušavaju da odbrane američku kinematografiju od producentskih prohteva inspirisanih profitom, zalažući se za potpunu autorsku slobodu čiji je cilj sama umetnost, a ne novac. Vinsent Galo je na jednom mestu okupio ekipu zaboravljenih asova, potpomognutu mladom Kristinom Riči koja je sa svojih nekoliko uloga pokazala šta znači biti dobra glumica, a u isto vreme anti-zvezda, i Anđelikom Hjuston poslednjom velikom heroinom "onog" Holivuda. Pored njih dve, tu su još i Ben Gazara, Jan Majkl Vinsent, Miki Rurk i Rozana Arket.



Glavni lik je Billy Brown (Vinsent Galo) koji po izlasku iz zatvora, sa slučajnom prolaznicom Laylom (Kristina Riči), odlazi da poseti svoje roditelje koji ne znaju da je Billy bio u zatvoru, već žive u ubeđenju da njihov sin radi za vladu SAD po belom svetu, zbog čega je tako dugo bio odsutan. Billy se po izlasku iz zatvora i vraćanjem u stvarni život suočava sa svim frustracijama iz prošlosti i sa sartrovskom egzistencijalnom teskobom. Prepuna bešika je simbol tog neizdrža, i nemogućnost čoveka da se olakaša kada mu je to najpotrebnije. Billy Brown ima ispred sebe dva puta, ali samo jedan je pravi.

Buffalo '66 neodoljivo podseća na neke od najboljih domaćih filmova Miše Radivojevića iz rane faze. Sukob individue sa svetom i njegovo nesnalaženje u istom. Savremeni svet je prepun likova poput Mersoa iz Kamijevog "Stranca". Billy Brown je na putu da postane jedan od njih. Da li će spasiti dušu i pronaći smisao ili će prosuti sebi mozak, proverite sami.

субота, 17. октобар 2009.

NAJBOLJI FILMOVI DEVEDESETIH (Lični izbor)

S obzirom da je ova decenija bila mnogo tanja i neinventivnija od prethodne decenije po pitanju revolucionarnih filmova i pomeranja granica u kinematografiji, rešio sam da se nostalgično vratim u devedesete i izvučem dvadeset filmova koji su me raspametili i koje bi mirne duše mogao da potpišem kao lični Top 20 devedesetih.

1.DOBRI MOMCI-Martin Skorseze



2.NOĆ NA ZEMLJI - Džim Džarmuš



3.KRALJ NEW YORKA - Ejbel Ferara



4.TEKSASVIL - Piter Bogdanovič



5.KAD JAGANJCI UTIHNU - Džonatan Dem



6.ULIČNI PSI - Kventin Tarantino



7.NEOPROSTIVO - Klint Istvud



8.ZLI PORUČNIK - Ejbel Ferara



9.PETPARAČKE PRIČE - Kventin Tarantino



10.SKORO SAVRŠEN ČOVEK - Robert Benton



11.DIM - Vejn Vong



12.SEDAM - Dejvid Finčer



13.DEŽURNI KRIVCI - Brajan Singer



14.MRŽNJA - Matje Kasovic



15.APARTMAN - Žil Mimuni



16.TREJNSPOTING - Deni Bojl



17.POVERLJIVO IZ L.A - Kertis Henson




18.STREJT PRIČA - Dejvid Linč



19.BORILAČKI KLUB - Dejvid Finčer




20. MATRIX - Braća Vahovski

недеља, 11. октобар 2009.

Naš čovjek na terenu - Robert Perišić

Izdavač: Profil knjiga, 2008.



Robert Perišić je zajeban lik. Pisac iz Hrvatske, koji je rođen u Splitu, a živi u Zagrebu. Voli Bukovskog i rokenrol. Piše muški i jedan je od najpopularnijih pisaca takozvane stvarnosne proze. Prvi put sam se susreo sa njegovim pričama pre nekoliko godina, tačnije zbirkom "Užas i veliki troškovi". Dopalo mi se sve to, jer sam kod Perišića prepoznao senzibilitet koji su kod nas prozno uzgajajli Srđan Valjarević i Vladimir Arsenijević. U segmentima tretiranja koitusa između njega i (najoriginalnijeg) Magičnog Ćire postoji ta tanka nit, odnosno povezanost,koja se meri sočnošću u opisivanju seksualnog čina, inače su im poetike i književni pristupi potpuno drugačiji. Ćira je mitoman okrenut holivudskim bogovima i distorziranom svetu rokenrol desperadosa, dok je Perišić više surovi realista okrenut ljudima iz komšiluka koji lutaju bez kompasa kroz vreme koje se svakog dana menja.

"Naš čovjek na terenu" zvuči kao neki politički triler koji je napisao Grejem Grin, ali to svakako nije. Taj nagoveštaj se može tumačiti kao jedna mala pop referenca koja se iscrpljuje u samom naslovu. Sve ostalo u priči je žanrovski daleko od trilera, jer je triler ovde davno prestao biti žanr i postao sam život, enterijer, mizanscen i kulisa balkanskih zemalja u tranziciji, s toga je autor, verovatno svestan te činjenice, rešio da napiše melodramu koje se nijednog trenutka neće suštinski dotaći trilera, jer svi koji budemo čitali knjigu, već znamo u kakvom sranju živimo.

Ovo je prvi Perišićev roman. Priča o mladom novinaru Tinu i njegovoj ljubavnoj vezi sa mladom glumicom Sanjom koja se odigrava u tranzicionoj Hrvatskoj; njegov sukob sa promenjenim sistemom vrednosti i nesnalaženje u novim vremenima; sudar sa stereotipima urbanog i ruralnog; razračunavnje sa aždajom malograđanštine koja čuči u svima nama. Pored priče koja prati Tinov život, paraleno ide još jedna priča Tinovog rođaka Borisa u vidu dnevnika-novinarskog izveštača iz Iraka, koja će ostaviti nesagledive reperkusije na ishod Tinove karijere. Surovo prikazivanje sudbine pojedica u malograđanskom okruženju daje ovoj knjizi univerzalan, gotovo kafkijanski smisao. U jednom momentu glavni lik priče razočarano konstatuje: "To je to...Luzerstvo je zarazno, oduvjek to znam. Trebao sam paziti na društvo! Zašto se, koji kurac, ne družim sa uspešnim mladim ljudima s reklame?! Puna ih je televizija; gde su nestali iz mog vidokruga?" I to je to...to je suština cele priče...neko će potonuti, a neko će postati Šaper...Ako je Viktor Peljevin u "Generaciji P" pisao o jednoj generaciji koja je krenula preko Pepsi kole putem kapitalizma, "Naš čovjek na terenu" je priča o generaciji koja je na put kapitalizma krenula preko Red Bula. Kako će se cela priča zaista završiti, bićemo svedoci za koju godinu. Do tada prijatelji, knjige u ruke... mi moramo i dalje da čitamo i da vrištimo na ekonomiste iz našeg sela, jer ne zna primitivizam šta je to kapitalizam i obrnuto. Jedini vid borbe je tzv Flash mob jer mi smo Šampi(nj)oni.

понедељак, 5. октобар 2009.

DIVLJE JAGODE - Ingmar Bergman (1957)



Nedelja je veoma često u gnezdu Jorgoslovlja rezervisana za filmske klasike, koje je lepša polovina gnezda i inspiracija Jorgosolovlja (moja draga žena-poklonik žanrovskog holivudskog filma) posprdnim tonom nazivala "dosadna crno-bela remek dela u kojima niko ne priča na engleskom". Moram priznati da se često dešavalo da nas neko "remek delo" vidno uguši, ali smo mnogo puta među tim filmovima otkrivali i prave filmske bisere. Ove nedelje je na red došao Bergmanov film "Divlje Jagode" kojem su mnogi autori od Vudija Alena i Stenlija Kjubrika do ČenVuk Parka odavali priznanje, što u svojim delima, što u razgovorima u kojima se promišljala metafizika filma i njegovo mesto u umetnosti.



Glavnu ulogu u filmu igra čuveni skandinavski reditelj Viktor Šjostrem kojem je, u neku ruku, ukazano poštovanje od strane mlađeg kolege i "učenika" Ingmara Bergmana. Naime, Šjostrem tumači lik profesora doktora Isaka Borga koji je došao do krajnje tačke u profesionalnoj karijeri (titula počasnog doktora) i koji kreće na put do Univerziteta u Lindu da bi istu nagradu primio. Putujući u Lind, profesor preispituje sopstveni život, seća se detinjstva, svih promašaja i frustracija, pokušavajući da nađe razloge svojoj otuđenosti i samoizolaciji. Društvo mu na putu prave snaja Marijan (Ingrid Tulin), zatim tinejdžerka koja ga podseća na njegovu ljubav Saru (Bibi Anderson) u pratnji dvojice studenata - jednog religioznog i jednog ateiste- koji se celim putem prepiru oko toga da li Bog postoji ili ne postoji, kao i bračni par čiji je brak u ozbiljnoj krizi. Na proputovanju posećuje značajna mesta njegove prošlosti i rekonstruiše slike koje su ga za čitav život obeležile i načinile ga hladnim i usamljenim čovekom. Iz razgovora sa snajom saznaje da je i njegov sin na putu da postane isti takav čovek, što u njemu budi osećaj krivice. Samog Borga muče snovi koji su prožeti strahom od smrti i osećajem da je vreme isteklo. Vreme je da podvuče crtu i sačini sopstveni životni bilans.

Film je prepun simbola prepoznatljivih za autorsku poetiku Ingmara Bergmana, od psiholoških tumačenja snova (sat bez kazaljke, mtrvačka kola sa Borgovim lešom, bezlična mumija koja se raspada, odraz u ogledalu) do povratka u melanholično skandinavsko detinjstvo, tako da nijednog trenutka nećete biti lišeni intelektualnog uzbuđenja koje nudi ovaj film. Osim toga, upoznavanje sa Bergmanovim delima daje vam potrebno predznanje za razumevanje savremenih autora skandinavske kinematogarfije (Lars Fon Trir, Braća Kaurismaki, Bile Ougust i drugi...) kojima su filmski teoretičari sa pravom/ili bez prava prišili etiketu bergmanovskog kompleksa, ma šta god to značilo.

Los Olvidados (Zaboravljeni) - Luis Bunjuel (1950)




Na pomen imena Luisa Bunjuela, u svakom filmofilu se automatski javlja osećaj strahopoštovanja. U pitanju je jedan od najvećih filmskih autora tzv. Art filma. Čovek koji je za sobom ostavio opus kojim se decenijama bave i kojim će se baviti mnogi teroretičari pokretnih slika, filmski kritičari, profesori filmske režije i ostali analitičari sedme umetnosti. Uz Ingmara Bergmana i Federika Felenija, Bunjuel je "treći musketar" na opštepoznatoj hijerarhijskoj lestvici filmskih veličina dvadesetog veka. Bunjuel je rođen u Kalandi, Teruel, u španskoj oblasti Aragon. Vaspitavan je i školovan u strogo jezuitskom duhu. Studirao je u Madridu. Družio se sa Salvadorom Dalijem (njihov zajednički film "Andaluzijski pas") i pesnikom Federiko Garsijom Lorkom. Za vreme Frankove fašističke vladavine shvata da mu mesto nije u Španiji i odlazi u Pariz. Bio je jedan od pionira avnagardne umetnosti, a stvarao je u Francuskoj, Meksiku i SAD. Umro je 1983.godine.

Film "Los Olvidados", odnosno "Zaboravljeni", jedan je od prvih filmova u istoriji kinematografije koji su se bavili maloletničkom delinkvencijom. Samom tematikom Bunjuel postavlja temelje ostalim rediteljima koji su se u budućnosti bavili maloletničkom delinkvencijom na filmu i u književnosti. Dakle, niko od mlađih filmskih reditelja nije zaobišao Bunjuelove "Los Olvidados" kada je trebalo snimiti novi film sa sličnom tematikom. Čak je i domaći reditelj Darko Bajić snimio kultnu seriju "Sivi dom", a krajem osamdesetih istoimeni rimejk Bunjuelovog filma na srpski način- "Zaboravljeni". Sećate se tog filma? Nije tako loš, kakvi su kasniji Bajićevi filmovi.



Bunjuel se u "Los Olvidados" bavi decom i ljudima sa margine iz predgrađa Meksiko Sitija. Oni su odbačeni i zaboravljeni od strane društva. Prepušteni su sami sebi, porodice su im razorene, vaspitava ih ulica. Surovost preživljavanja od te dece pravi bezosećajne i zle ljude, ali se ispostavlja da u takvom poremećenom sistemu vrednosti jednog društva ni same žrtve "zaboravljenih" nisu ništa bolje. Bunjuel se u "Los Olvidados" negde razračunava i sa De Sikinim filmom "Čudo u Milanu" pokušavajući da prikaže kako je nemoguće da siromašni ljudi i marginalci budu i ostanu dobri ljudi. Nemaština i borba za preživljavanjem od njih pravi životinje i prestupnike koji su u večitoj koliziji sa zakonskim i moralnim normama.



Priča se da je pre početka snimanja filma, tumarao po predgrađima Meksiko Sitija i razgovarao sa tim ljudima, osluškujući impulsivnost slepca, prosjaka, radnika, lopova i ostalog lumpenproleterijata. Kao poznati kritičar i provokator crkve i religije, Bunjuel je kompletnu priču postavio na stubovima antihrišćanske ideje da su ljudi po svojoj prirodi ružni, prljavi i zli, a pojačanju njihovih niskih pobuda doprinosi i kompletno društveno uređenje. Dakle, u pitanju je jedan lični autorski pogled na svet, koji svoju tezu/filmsku priču zasniva na Ničeovoj objavi da je Bog mrtav, i koji istu razrađuje do krajnjih granica, posle čega ostaje gorak ukus u ustima i osećaj da je čitavo čovečanstvo promašaj.

Obavezna lektira za svako misleće biće.

петак, 2. октобар 2009.

MOJ PRIJATELJ V.



Moj prijatelj V. je dobar čovek. Otkad znam za sebe, znam i za V. Rodio se tri dana pre mene, dojila me njegova majka (dok je moja tukla bitku sa mastitisom), odrastali smo u istom kraju, zajedno išli u osnovnu školu. V. je bio dete iz radničke porodice čiji su roditelji bili prva generacija koja je sa sela došla u grad. Njegova majka je radila kao kuvarica u lokalnom hotelu. Volela je da priča kako je pre nje na istom tom mestu radila Lepa Lukić, koja je kasnije dogurala do najveće folk zvezde, što bi značilo da i za nju ima nade ako počne da peva. V. i ja smo kao klinci često visili u tom hotelu pred popodnevni odlazak u školu. Gledali smo penzionere koji su u kafe sali igrali domine. Enterijer te sale iz današnje perspektive izgleda skroz nostalgično. Socrealistični ambijent sa stolovima prekrivenim kariranim stolnjacima, limenim pikslama, ogledalima nakačenim na noseće stubove i malom binom za muzičke grupe koje su vikendom tezgarile-od izvora dva putića. Tako su izgledale sve hotelske kafane u bivšoj Jugoslaviji. Danas možete naleteti na takav ambijent jedino po motelima na autoputu ili po nekim gradićima u unutrašnjosti gde uvek sa velikim zadovoljstvom sednem da popijem čuvenu kafu iz bele šoljice sa plavom štraftom. Tamo se još uvek mogu videti old school konobari i fine tete u borosanama.
Posle osnovne škole V. je otišao na zanat u drugi grad, a ja sam upisao gimnaziju. Tu nam se putevi razilaze. Posle toga smo se sretali povremeno, ali se više nismo družili. Kad mu je umro otac, bio sam na sahrani. Majka mu se posle par godina preudala za nekog policajca u penziji i otišla da živi u Petrovac na Mlavi. Nikada nije postala Lepa Lukić. Kada sam otišao na studije, nisam znao više ništa o V. osim da živi negde u predgrađu Beograda i bavi se keramikom, pločicama i tim sanitarnim stvarima.



Pre nekoliko dana naletim na V. ispred jedne banke na Novom Beogradu. Izgrlili smo se, izljubili i seli u prvu kafanu. Čovek je pravi gorštak. Raskrupnjao se, ima šaku ko lopatu, ženu, dvoje dece i srce u kojem ima mesta za svakoga. Sve vreme mi je na umu činjenica da ga život nimalo nije mazio, a da u njemu pritom nema ni trunke ozlojeđenosti. V. se smeje kao da mu je život bio med i mleko. Reče mi da mu je majka dobro i da u nedelju ide da je obiđe. Poželeo sam nešto da pošaljem ženi koja me je dojila, ali mi ništa smisleno nije padalo na pamet. Sećam se njene požrtvovanosti prema V. Iako su bili siromašni, iako je V-ov otac bio alkos i kocoš, majka hrabrost je uvek nalazila način da izgura V. na pravi put. Uvek je nalazila novac za ekskurzije i garderobu, kako V. ne bi zaostajao za drugom decom. Čekala nas je posle škole, primala nas u goste, pravila nam palačinke, salarice i kiflice sa sirom. Bila je duša od čoveka i zbog toga je mnogima bilo gre'ota gledati je kako na grbači nosi malo dete i pijanog muža sa pozamašnim kockarskim dugom.
V. mi je rekao da moram svratiti kod njega u Sremčicu...moram da upoznam njegovu porodicu...da budem njegov gost...pa mi mu dođemo kao neka braća, reče V., iako nemamo puno toga zajedničkog, osim saučesništva u detinjstvu.
Pripalio sam cigaretu i obećao mu da je sledeći vikend rezervisan za staro prijateljstvo jer moj prijatelj V. je dobar čovek. Otkad znam za sebe, znam i za V. Rodio se samo tri dana pre mene. Taj bi vam dao pet litara krvi. Malo je takvih danas...