четвртак, 31. мај 2012.

Gde ljubav miriše u zraku

NasJa me je inspirisala da napravim listu omiljenih ljubavnih pesama domaće muzike. Kriterijum po kojima je vršen odabir je strogo ličan i nema nikakve veze sa listama za sva vremena koje prave kritičari.
1. Mesto broj 1 pripada velikoj divi koju bez blama možemo smatrati našom Dusty Springfield.
2. Drago Mlinarec "Osmijeh"- Stari hipi iz doline Sutle kako ga naziva Robert Tili.Video je idiotski ali nema bolji.
3.Treće mesto rezervisano za Momu.
4. Ozloglašeni Oliver Mandić. Čovek koji je potpuno uništio svoju karijeru zbog nekoliko katastrofalnih životnih poteza. Što se tiče pop muzike za sobom je ostavio dubok trag. Kada se pogleda ono što je napravio, dolazimo do nepobitne činjenice da je reč o veoma kvalitetnom mejnstrimu koji se ne može meriti sa današnjim sranjima koja prave Georgijev, Sevdah Baby i njima slični.

5.Dino Dvornik je još krajem osamdesetih zadao domaći funky zadatak. Ostao je nendajebiv, a za sobom je ostavio i ovu nežnu ljubavnu pesmu.
6.Haustor - Uzalud pitaš
7.Azra - "Jesi li sama večeras" ....Dva muve jednim udarcem - Elvis i Johnny
8.Opet dve muve jednim udarcem - Stonsi i Orgazam!
9. "Noć bez sna" je vrhunska pesma. Ko se buni nek...
10.Letu štuke - "Mjesto za dvoje" je poslednja prava ljubavna pesma koja me nostalgično podseća na vremena iz prethodnih pesama.

понедељак, 28. мај 2012.

Šana o biciklistima

Lepo je razmišljati. Lepo je umeti razmišljati. Lepo je misliti da umeš da razmišljaš. Još je lepše ako sve to radiš vozeći bicikl pored reke. Onda posmatraš sve te ljude kako prolaze. Većina njih ne zna gde se nalazi i šta hoće. Veoma mali broj kapira u kakvoj je priči. Lepo je kapirati. Lepo je umeti kapirati. Lepo je misliti da umeš da kapiraš. Kad lupiš glavom u zid obično se ispostavi da nisi umeo ni da razmišljaš, ni da kapiraš. 
Sa mnom je drugi biciklista. Stari poznanik. Nekada smo preko omladinske radili šljakerske poslove za sitnu lovu. Dobar je lik taj biciklista. Lupili smo glavom u zid. Za divno čudo, samo se iskrivio točak na biciklu.
 Posle smo otišli na pivo. Više nismo razmišljali, a još manje kapirali. Smejali smo se. Samo smo se smejali. Onako, glasno, od srca.

недеља, 27. мај 2012.

Kinez za poneti (Chinese Take-Away) - Sebastijan Borenštajn

“Kinez za poneti” reditelja Sebastijana Borenštajna je još jedan u nizu filmova koji Argentinu uspešno prezentuje kao jednu od zanimljivih nacionalnih kinematografija, čije vreme tek dolazi. Posle uspešnog oskarovca “El secreto de sus ojos”, kao i brazilskih hitova “Trope de Elite” i “Cidade de Deus” latinosi su definitivno spremni da omlitaveloj kinematografiji ostatka sveta ubrizgaju adrenalinsku injekciju umetničke svežine, na isti način na koji su onomad to uradili Markes, Kortasar, Sabato, Fuentes i Borhes u književnosti. Veliki reditelj Živojin Pavlović je u nekim svojim literarnim razmišljanjima izneo teoriju da su geniji amorfnih civilizacija bliži životu i umetnosti od genija koji pripadaju civilizaciji kristala. Tu teoriju je preko književnosti potvrdio latino-američki deo sveta. Nadam se da će isto dokazati i kinematografi ovih zemalja.
Priča filma “Kinez za poneti” prati razvoj “slučajnog” poznanstva Roberta, mizantropičnog vlasnika gvožđare iz predgrađa Buenos Airesa (Ricardo Darin) i izgubljenog Kineza Juna (Ignacio Huang) koje polako prerasta u prijateljstvo i potpuno menja život i ustaljene navike nadrkanog gvožđara Roberta. Jun napušta Kinu posle nesrećnog i bizarnog gubitka verenice i kreće u potragu za ujakom emigrantom koji živi negde u Buenos Airesu. Posle nemilog iskustva sa taksistima, Jun naleće na Roberta, a pri tome ne zna ni reč španskog, dok Roberto, veteran Foklandskog rata, ne zna ni reč kineskog. Roberto je kao lik veoma složen i zanimljiv. Osobenjak, koji suštinski ima dobru dušu i u celom je kraju poznat po poštenju, ali isto tako “zaguljen” u komunikaciji i na momente veoma ciničan prema svetu koji ga okružuje. Njegovu naklonost sve vreme pokušava da pridobije i Mari (Mjurijel Santa Ana) ali se stari Roberto, kao vezana vreća, sve vreme drži na distanci. 
U pitanju je jedna intimna ljudska priča, ispričana kroz mešavinu žanra melodrame i komedije, koja nam još jednom potvrđuje da su ljudi, uprkos kulturološkim, rasnim i nacionalnim razlikama, sastavljeni od istog materijala i da sve što nas okružuje ima svoj smisao. Borenštajn je svojim malim i nepretencioznim filmom izvršio atak na pesimističko-nihilističku sliku sveta i time uspeo da izazove pozitivne emocije kod gledaoca. Proverite zašto! 


субота, 12. мај 2012.

Sasvim skromni darovi - Uglješa Šajtinac

„Sasvim skromni darovi“, roman Uglješe Šajtinca, ove godine je bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu. Ne znam kakvi su drugi romani, ali Šajtinčeva knjiga je prijatno osveženje na domaćoj književnoj sceni. Uglješa Šajtinac nam ne donosi ništa novo, već nam kroz epistolarnu formu, e - mail prepiske između dva brata, jednog u New Yorku, drugog u Zrenjaninu, priča životnu priču o običnim ljudima čiji individualni mikrokosmosi čine svet ovakvim kakav jeste; čudan, tajanstven, surov, lep, tužan, sluzav, zanimljiv, nezanimljiv, uznesen, vedar, uskomešan, erotičan i sve to kroz prizmu američke i srpske, odnosno njujorške i banatske svakodnevnice. Ovaj kratki roman poetičnog naslova nosi u sebi, i u određenom smislu sažima osnovne karakteristike dosadašnjeg kreativnog rada Uglješe Šajtinca (VOK ON, Čemer, Nada stanuje na kraju grada, Hadersfild, itd...), s tim što za razliku od drame Hadersfild, ima više topline. Jedna od najvažnijih osobina Šajtinčevog pripovedanja jeste pregledno oblikovanje priče i izbegavanje egzibicionističkih postmodernih modusa. Šajtinac pripoveda brzo, ekonomično, poetično, ali pri tom ne insistira na jezičkoj izbrušenosti izraza po svaku cenu, već se ona sama pesnički rađa i apsolutno je savršena. S obzirom da je u pitanju pisac koji pripada generaciji odrasloj na pop kulturi u romanu ćete se susresti sa brojnim pop referencama, znanim i neznanim, što je meni lično bilo posebno zanimljivo, ali navedene reference nisu ređane, kurčenja radi (da se tako izrazim) već se svaka uklapa u priču i ima svoj smisao. Upoznat sa sofisticiranošću piščevog muzičkog ukusa, mogu reći da sam otkrio i neke bendove na koje ranije nisam obraćao pažnju. „Sasvim skromni darovi“ su roman koji ćete voleti i koji ćete rado poklanjati dragim ljudima. Za kraj slušamo bend kojim se odjavljuje i brat Vukašin.

Dabar /The Beaver - Jodie Foster (2011)

Mnogi su se pitali šta može ispasti posle kolaboracije najinteligentnije glumice/rediteljke Holivuda, Džodi Foster, i politički najnekorektnijeg glumca/reditelja Mela Gibsona, u filmu koji nema pretenzije da publici otkriva velike životne istine, već prvenstveno da u istoj probudi osećanje porodičnog zajedništva, i promišljanje sopstvenog položaja u savremenom svetu, koji od čoveka pravi šizofrenu ličnost zaglavljenu u depresivnom košmaru globalnog kapitalizma . Plod takve saradnje je prošlogodišnja melodrama sa elementima crne komedije “Dabar” (The Beaver) koja nije prošla nezapaženo u bioskopskom svetu. Film je doživeo solidnu gledanost, a zbog nepretencioznog prilaska temi kroz tradicionalni podžanr, zaslužio i ovaj kratki rivju od potpisnika ovih redova.
“Dabar” je priča o Walteru Blacku (Mel Gibson) uspešnom poslovnom čoveku, mužu samosvesne Merdith (Džodi Foster) i ocu Portera i Henrija ( Anton Jelčin i Rajli Tomas Stjuart), koji upada u tešku depresiju i gubi volju za životom. Posle neuspešnog pokušaja samoubistva, Black uspostavlja poseban odnos sa lutkom Dabrom, kojeg je pronašao u kontejneru, a koji postaje njegov superiorni alter ego i preko kojeg ponovo uspeva da se vrati u život, ali samo donekle. Pred njim je mogući put ponovnog pronalaženja sebe I potpunog oporavka, ali je pitanje da li će Walter Black uspeti da ga pređe.
Diskretna režija Džodi Foster, mahom se oslanja na Gibsonovu i sopstvenu glumačku bravuru, kao i solidan scenario Kajla Kilena sa oprostivim nedostacima, zbog čega se ovaj film ne izdvaja posebno od glavnotokovske struje američkog filma. Skrojen je po industrijskim pravilima fabrike snova, ali je ipak obojen drugačijom nijansom, jer tematski provlači melanholičnu notu, koja de fakto ne prija savremenom čoveku željnom konstantne ugodnosti i konfromizma.