петак, 29. мај 2009.

BITI TIGAR IZ VELSA



Verovatno je mnogo dobro biti Tom Džouns? Pevati u klubovima Las Vegasa, na utabanim stazama Frenka Sinatre i Elvisa Prislija. Hm...to je i velika odgovornost. Mislim da takvo breme ne bi lako poneo nijedan mladunac iz šuo biznisa. Takva privilegija je danas rezervisana samo za starog mahera kojeg ćemo, ako Bog da zdravlja i para, u novembru gledati u Beogradu.

Tomas Džouns Vudvard (Thomas Jones Woodward) rođen je 7. juna 1940. godine u Južnom Velsu, u Velikoj Britaniji. Odrastao je u veoma siromašnoj porodici čiji je jedini prihod bila rudarska plata Tomovog oca. Kao tinejdžer, Tom Džouns je imao velike probleme sa alkoholizmom i maloletničkom delinkvencijom. U to vreme je pevao i u crkvenom horu. Već sa 16 godina Tom se oženio i bio je primoran da radi različite poslove da bi zarađivao za život: bio je rudar, drvoseča, moler, radio je na gradilištu. Povremeno je pevao po lokalnim klubovima sa različitim sastavima iz Južnog Velsa. Prva grupa koju je formirao zvala se "Senators". Kasnije odlazi u London odakle kreće zvezdano poglavlje njegove karijere. U Las Vegasu upoznaje svog idola Elvisa Prislija sa kojim je bio prijatelj do njegove smrti. Više puta je umirao kao zvezda ali se uvek ponovo vraćao sa svežim idejama i dobrim albumima.



Verovatno je mnogo moćno biti Tom Džouns? Žene uzdišu za njim i njegovim maljavim grudima u koje se uplela zlatna kajla sa krstićem, bilo da peva neku srceparajuću baladu ili neki jebački fanki pop. On je Tigar iz Velsa koji u uskim pantalonama igra kao James Brown i kome se savršeno fućka šta će ko o njemu reći. On zna da je koketiranje sa Las Vegasom apsolutni kič, ali kad je to bez zamerke mogao raditi Elvis, zašto ne bi radio i Tom Jones. On je pripadnik Old School! Oni se poštuju. Skida im se kapa u prolazu. Osim toga ne postoji neka sadašnja pop-rock zvezda koja ne bi prodala guzicu da snimi makar jedan duet sa Tom Džounsom.

Njegov poslednji album "24 hours" iz 2008.godine je inspirisan Fil Spektorovim zvukom šezdesetih, koji je na scenu vratila njegova zemljakinja Ejmi Vajnhaus. Pesmom "I'm alive" simbolično je najavio svoj povratak na scenu. Album je odličan i prepun je dobrih pesama, a ja bih posebno izdvojio pesmu "The Hitter".

Ako budete imali zdravlja i kinte, i ako niste preveliki snob pa vam Tom Džouns nije dovoljno "urban" koliko su to Depeche mode, vi onda dođite 13. novembra u Arenu da zajedno pevamo Dilajlu. Biće to spektakl!

среда, 27. мај 2009.

POJESTI SAMOG SEBE



Poslednjih nekoliko godina, svi smo žrtve medijske gastronomske torture. Na svakom TV kanalu, pojavljuju se neki likovi, koji su od nekog bolesnika dobili parče medijskog prostora, kako bi nam prikazali svoje kulinarske opsesije. Među njima je većinski deo potpuno zalutao u taj svet i izgleda diletantskije nego što je publika toga svesna. Doduše, 97% čovečanstva je odavno suspendovalo nevericu kada su mediji u pitanju. Veruje se svemu što se prikaže na "đavolovoj zadnjici". U tom brlogu priučenih divljaka na domaćem medijskom nebu, egzistira estradna kulinarska mafija koja je do prekjuče koristila samo vegetu i origano, a na pomen karija i čilija hvatala se za dugme na pantalonama ili za testise, ne bi li pominjanjem istih navukli nekakve čini na sebe.

Pored tih amatera i neznalica, postoje dvojica snažnih ličnosti, koje su svojim emisijama i kulinarskim receptima jedini bili u stanju da približe čoveku suštinu svih gastronomskih tajni, koje se ne svode samo na trbuhougađanje, već su nešto više od toga. Jedan je kompozitor i stari Beograđanin koji pavlaku stavlja i u pavlaku a zove se Vojislav Voki Kostić. Voki je čuvar tradicionalne balkansko-srbijanske kuhinje čije je fore pokupio kao dete od dadilje i bake. Većinu jela koje su na Vokijevom repertoaru, naše keve su spremale milion puta, ali su tek posle Vokijevih emisija shvatile da je za ukusnu musaku potrebno malo više ljubavi, jaja i pavlake da bi ista bila savršena; da je za husarsku dugmad u zagrejanoj rerni potrebno malo manje vremena no što se misli. Vokijev kuvar je obavezna lektira za sve hedoniste i epikurejce u koje i sam spadam.



Drugi čovek "ovih prostora" koji se razume u kuhinju kao Džon Ford u westerne i kao Majls Dejvis u trubu, zove se Veljko Barbieri koji na HRT-u vodi kulinarske emisije koje su, kulturološki, u rangu nekadašnjih "Mitova i legendi" koje je u školskom programu osamdesetih vodio profesor Vladeta Janković. Barbieri svaki recept začini nekom istorijskom pikanterijom, nekim mitom ili legendom. Ako bi ste pripremali nešto za šta se koriste recimo krastavci, otkrićete mit o Bogu Enkiju prvom rodoskrvnitelju koji je kao veliki bludnik napadao svoje potomstvo, svoje ćerke i unuke, dok mu mala boginja Uta nije doskočila, jer joj je majka otkrila tajnu koju u sebi nose krastavci i uništila rodoskrvnitelja Boga Enkija koji je po današnjim merilima teški psihopata, pedofil i bolesnik. Ako bi vam, kojim slučajem, palo na pamet da pripremite kao pravi gurmani pohovani jezik neke životinjke, saznaćete da su prethrišćanski keltski ratnici u paganskim običajima sušili i ritualno vešali ljudske jezike koje su isticali kao nedvosmisleno značenje svoje nadmoći nad pogubljenim neprijateljima. Redovno praćenje Barbierievih emisija je danas deo vanakademskog obrazovanja sa nemerljivim uticajem na akademsko obrazovanje.

Na kraju moram da priznam da je moja Ana, jedna od najboljih i najpravovernijih Barbierievih učenica, što je lepo ali i opasno po moje zdravlje. Od tih silnih degustacija približio sam se trocifrenom broju kilograma. Vreme je da pojedem samog sebe kao Voki Kostić. Bojim se samo da ne počnem i ja da sanjam bečke šnicle kako me vuku za nogavicu. Onda ću se stvarno uplašiti!!!

среда, 20. мај 2009.

BEOGRADSKI DUH NA FILMU


Svaki grad ima neku posebnost koju kreiraju i koju su kreirali njegovi žitelji. Svaki grad ima prošlost, koja se prepliće sa duhom vremena, i koja neminovno utiče na budućnost. Istorija kinematografije prebogata je filmovima u kojima je, između ostalih, glavni junak i sam grad. Osnovna karakteristika takvih filmova je predstavljanje jednog specifičnog duha i načina mišljenja koji jedna metropola nosi, kao i glorifikacija jednog estetskog i mitomanskog svetonazora koji je u potpunosti nonkonformistički jer propagira duboki individualizam. U Francuskoj su reditelji poput Melvila (Samuraj), Godara (Do poslednjeg daha) i Trifoa (Žil i Džim) snimali filmove u kojima je glavni junak Pariz. U Engleskoj su Mikelanđelo Antonioni (BLOW UP), Aleksandar Mekendrik (Ladykillers) i Deni Bojl (28 dana kasnije)snimali filmove u kojima je glavni junak London. Preko bare su Džon Kasavetes (Senke), Vudi Alen i Martin Skorseze (obojica sa skoro kompletnim opusima) dočarali ostatku sveta New York kao nedostižni ideal svakog provincijalca.



Srpska kinematografija je iznedrila nekolicinu ostvarenja, koja su na pravi način artikulisala prepoznatljiv duh velegrada i duh individualizma i slobode, koji je nekako živeo i preživljavao, dok se novouspostavljeni kulturni model i sistem vrednosti nije ponovo okrenuo kolektivističkoj svesti i filozofiji palanke. Samo što se ovog puta sa Marksovog "Kapitala" prešlo na sabrana dela Vladike Nikolaja. Biće potrebno još mnogo vremena da beogradski duh vaskrsne i ponovo zaživi u domaćoj kinematografiji. Doduše, još uvek nisam odgledao "Beogradskog fantoma" ali moguće je da je to jedan od modela po kojem bi trebalo spašavati domaću kinematografiju.



Kada sam, polovinom devedesetih došao u Beograd na studije Prava, moja predstava o ovom gradu bila je izgrađena na bazi nekoliko dobrih "romana o Beogradu" (Kad su cvetale tikve - Dragoslava Mihajlovića, "Prijatelji sa Kosančićevog venca" Slobodana Selenića, "Foliranti" Mome Kapora, "U potpalublju" Vladimira Arsenijevića), na mitu o New Wave Beogradu i zlatnim osamdesetim, na kafanskim pričama čiji su glavni protagonisti bili Zoran Radmilović, Borislav Mihajlović Mihiz,Duško Radović, Duško Kovačević i Bogdan Tirnanić Tirke.
Naravno, u stvaranju te intimne projekcije beogradskog duha najveći doprinos dali su autori beogradske filmske škole koji su moj mentalni sklop pomoću celuloida zauvek promenili.

1.LJUBAV I MODA - režija:Ljubomir Radičević (1960)

Beba Lončar...vespe...Beograd šezdesetih...Devojko mala pesmo moga grada...

2.GRLOM U JAGODE - režija: Srđan Karanović (1975)

Bane Bumbar, Miki Rubiroza, Boca, Glupi Uške, Goca, Tale Surovi...Priča o prijateljstvu, ljubavi, izdaji, i ulasku u život grlom u jagode...Zaštitni znak serije je rečenica - Te 1968,9... godine.... Kao i sjajna muzika Zorana Simjanovića Simketa. Osim toga, tu su sjajno dočarane i rokenrol igranke na Kalemegdanu, na kojim je svirao Mile Lojpur. Serija je definitivno KULT.

3.NACIONALNA KLASA - režija: Goran Marković (1979)

Film „Nacionalna klasa" snimljen je u leto 1978. godine i spada u red ostvarenja ko­ja sa svakim emitovanjem dobijaju nove poklonike, dok mu se oni stari uvek rado vraćaju jer otkrivaju nove detalje i nove skrivene poruke.
Mladić iz beogradskog predgrađa, Flojd, (Dragan Nikolić), automobilski trkač u nacionalnoj klasi, u skladu sa svojom strašću, važi i kao veliki ljubavnik. Ali nije u skladu sa njegovim ambicijama da i dalje vozi u nacionalnoj klasi. Da bi prešao u višu klasu, mora da pobedi na važnoj trci, a da bi u tome uspeo mora da odloži služenje vojnog roka. Za to mu služi Mile (Bogdan Diklić), bubrežni bolesnik, koji umesto njega ide na preglede. Međutim, to ne uspeva, kao što ne uspeva ni izbegavanje braka sa „službenom" devojkom Šiljom (Gorica Popović), koja je zatrudnela. Na kraju, on gubi trku, gubi slobodu, ali dobija prijatelja - na isparaćaj u vojsku dolazi mu samo Mile Renta-bubreg!!!

4. DEČKO KOJI OBEĆAVA - režija:Miloš Radivojević (1980)

Jedan od najpankerskijih i najsubverzivnijih filmova koji su ikada snimljeni na ovim prostorima. Rađen po scenariju Nebojša Pajkića, sa fantastičnim Aleksandrom Berčekom u glavnoj ulozi. U filmu je dočaran Beograd iz New Wave perioda. Taj duh je i danas uhvatljiv.

5. NEŠTO IZMEĐU - Režija:Srđan Karanović (1983)

Melodrama o jednoj ženi između dva najbolja prijatelja. Priča o mladoj Amerikanki i njenoj sentimentalnoj vezi sa dvojicom Beograđana. Tokom šest nedelja, troje junaka, zatečenih u svetu punom protivurečnosti između Istoka i Zapada, tragaju za sopstvenim identitetom. Radnja se odvija u Njujorku, Beogradu, Dubrovniku i Istambulu...U filmu pored lepe Amerikanke, igraju i dva najveća beogradska šmekera Dragan Nikolić i Miki Manojlović. Malog pankera, sina Mikija Manojlovića, igrao je Petar Ilić Ćirilo (gradska faca i autor serijala "Predgrađe" koji je išao na B92).

6.DAVITELJ PROTIV DAVITELJA - Režija: Slobodan Šijan (1984)

Šta reći o ovom filmu...Pored Taška Načića, Rahele Ferari, Sonje Savić, Srđana Šapera i Nikole Simića, fantastičnog scenarija Nebojše Pajkića i rediteljske palice Slobodana Šijana rodilo se ovo kultno ostvarenje koje će se kao takvo prenositi sa kolena na koleno.

Pored ovih nekoliko remek dela, u tom duhu su još i filmovi Dragana Kresoje "Oktobar Fest", Jovana Aćina "Bal na vodi" i omnibus reditelja Gajić/Slavica/Pezo "Kako je propao rokenrol" (ovde na zadatu temu posebno izdvajam drugu priču). Posle toga je belgrade spirit utihnuo. Verovatno čeka pravi trenutak da se ponovo probudi i razbije trenutnu prestoničku učmalost. Kada se to desi, sigurno ću biti tamo da dam podršku. Vidimo se!

уторак, 12. мај 2009.

CIMER


Pre par dana mi se javio bivši cimer iz studentskih dana. Delili smo stan u ulici Stanoja Glavaša polovinom devedesetih. Bilo je to zanimljivo vreme. Kinte nismo imali, ali smo se uvek snalazili za osnovne životne potrebe. Kafa, cigarete, parizer, majonez, kečap i nekoliko buteljki jeftinog crnog vina. Cimer se zove S. Voleo je u to vreme Džeka Keruaka, Čarlsa Mingusa, lake droge i petparačke krimi romane. Studirao je žurnalistiku na FPN. Nikada nije diplomirao. Reče da je diploma privilegija mediokriteta. Živeli smo na toj gajbi skoro godinu dana. Pošto sam u jednom trenutku, zbog finansijske kuge morao da pređem u studentski dom,naši cimerski dani su se završili. S. je ostao u Beogradu do kraja studentskih protesta 97.godine, a posle toga je pokupio prnje i vratio se u rodni grad.
Danas ima 33 godine, kao Isus Hrist, i radi kao disk džokej na lokalnoj radio stanici u malom gradiću u unutrašnjosti Srbije.
T. me je pitala zašto se predao. Rekoh joj da nemam pojma. Takva je sorta, valjda...Zaguljen tip...Uostalom, zašto misliš da se predao? - upitao sam T. Ona mi reče da joj ta priča sa privilegijom mediokriteta ne drži vodu. Shvatih da je uzaludno objašnjavati se sa njom. Žene ne vole luzere gamenskog šarma. Samo im je uspeh u glavi.
S. mi je ispričao da je u njegovoj kasabi preslikana slika Srbije u malom. Sve je uočljivo i ne treba ti lupa. On se oženio pre dve godine. Žena mu je prosvetni radnik.Predaje engleski u Gimnaziji. Nekako krpe kraj s krajem, ali i nije im potrebno baš puno. Njegovi matorci su im ostavili stan, dok su oni otišli na selo gde S-ov ćale ima porodičnu kuću koju je nasledio kao jedini naslednik. Odande im šalju domaću hranu i posećuju ih samo s vremena na vreme.
Kaže da su u njegovoj čaršiji trenutno na vlasti Veljini, sutra će možda biti Borisovi, Čedini ili da prostiš Šešeljevi/Tomini. Stvari se neće bitnije promeniti. Legenda o Kurti i Murti ili opcija između kuge i kolere. Pun mi ih je kurac, reče srdito S.
Napisao je pozorišni komad insprisan situacionističkom internacionalom i idejom pobune i želeo je da ga postavi na scenu lokalnog amaterskog pozorišta, ali su ga gradski kultur-komesari odbili. Kaže da su zato lokalni gradski oci za spsku novu godinu utucali ne zna se koliko evra na koncert Riblje Čorbe koja je demonstrirala svoju karikaturalnost i dugogodišnju impotenciju na glavnom trgu. Falila je samo Ivana Žigon da recituje "Prkosnu pesmu" nesretnog Dobrice Erića. Možda je onaj Svetislav B. zaista u pravu kada tvrdi da ovde još uvek nije demontiran onaj dahijsko-orijentalni model još od Turaka. Samo što su dahije iz Carigrada, zamenile dahije iz našeg sokaka. Sve se svodi na dovlačenje kurvarskog umetničarenja ideoloških istomišljenika. Očekuje se dolazak kompletne porodične manufakture Siniše Kovačevića. I tu će se opštinski budžet poprilično olakšati.
Čuj, inspirisan situacionistima!-uskliknu T.Zašto bi neko u provinciji pokušavao da glumi Gi Debora? Tamo ljude može da napali samo nešto što ima veze sa sa tradicionalnom epikom ili nekim prizemnim humorom Špic-Đoša-Šojić.
Začepi...šta ti znaš o tome...čitav život živiš pod staklenim zvonom. Nisi mrdnula to lepo dupence iz kruga dvojke. Tvoji stavovi su tako komotni.
S. mi je na kraju razgovora poručio da planiram na leto da ga obiđem. Žena mu je trudna i očekuju bebu u julu. Bilo bi lepo da obnovimo staro prijateljstvo i da evociramo uspomene iz studentskih dana. Uzgred, rekao je da bi želeo da upozna i T.
T. je rekla da nema ništa protiv.
Razmisliću o tome. Leto će biti vruće. Trebalo bi pobeći iz velikog grada. Skrasiti se negde i odmoriti...

субота, 2. мај 2009.

GRAD IZOBILJA (1972) - DŽON HJUSTON



Režija: Džon Hjuston

Ul:Stejsi Kič, Džef Bridžis, Suzan Tajrel...

Džon Hjuston je bio pionir dvadesetog veka i mitska harizma čije je delo ostavljeno čovečanstvu da iz njega izvlači alhemijsku srž za kojom su tragali mnogi umetnici od pamtiveka. Za mene je uvek bio Džems Džojs sa kaubojskim šeširom, što bi ga bliže moglo odrediti kao intelektualca sa izraženim osećajem za akciju i avanturistu većeg i od samog Ernesta Hemingveja.

Rodjeni Amerikanac irskog porekla (5.avgust 1906 godine) iz Nevade, država Misuri.Snimio je 36 filmova(kao reditelj), ženio se pet puta, saradjivao sa puno zanimljivih ličnosti, više puta lupio glavom o zid, tražio Ameriku van Amerike (slično Orsonu Velsu), učestvovao u mnogim ljubavnim aferama, voleo konje, viski i cigarete, i što je najzanimljivije uspeo je da filmskim jezikom pročita na podjednako genijalan način kako Hemeta, Travena i Melvila, tako i Džemsa Džojsa u svom testamentarnom remek delu „Mrtvi“.No, da ne bih sada upadao u digresije (jer pomen svakog filma i bilo koje od gore pomenutih ličnosti zaslužuje zasebne stranice), moja osnovna namera je bila da u ovoj priči skrenem pažnju na jedan Hjustonov film koji je nekako nepravedno zapostavljen, a po mom mišljenju, i mišljenju mnogih filmofila, predstavlja delo koje zaslužuje visoko mesto u pantenonu filmske umetnosti.Reč je o filmu „Grad izobilja“ iz 1972.godine kojim je Hjuston ispričao priču o ljudima koji su unapred osuđeni na poraz. Balada o White trash likovima koje je još Vudi Gatri opevao u svojim pesmama, o kojima su nadahnuto pisali Štajnbek i Karver. Priča o likovima koji nemaju ni prvu šansu, koji su pobeđeni pre no što startuju, a koji nikada ne prestaju da sanjaju. Fat City je izraz koji su jazz muzičari upotrebljavali da naznače uspeh sa velikim U.

Glavne ličnosti filma su dva boksera: Jedan stariji, pomalo trbušast, koji je imao svoj trenutak slave na ringu, ali čija je sledeća stanica deo grada gde žive beskućnici, i njegov mlađi parnjak koji kreće u istom smeru uprkos živom primeru pred očima. Najveći deo filma se doima kao sijaset preslikanih stranica iz nekog romana Čarlsa Bukovskog ili Džona Fantea , koji za eksterijer ima najbednije delove Stoktona, male otrcane hotele, prazne placeve između zgrada, belce i crnce koji sede na sanducima za pomorandže, male kockarnice gde su igrali u pet i deset centi, i pesmu Krisa Kristofersona "Help me make it trough the night" kao muzičku podlogu, koja kao luzerska himna još bolje opisuje navedeni ambijent i atmosferu priče.

Prema svedočenju Džona Hjustona i producenta Rej Starka, "Fat City" je doživeo velike pohvale od kritike i intelektualno orijentisnane publike, ali je na blagajnama doživeo potpuni fijasko. Hjuston je njegovu propast pripisao osećanju publike, koja je film smatrala isuviše tužnim, dok je Rej Stark do kraja ostao pri svojim tvrdnjama, da je to najbolji film koji je ikada proizveo.

петак, 1. мај 2009.

Kratka enciklopedija srpske duše




Ruski pisac Viktor Jerofejev ("Enciklopedija ruske duše", "Ruski cvetovi zla", "Dobri Staljin") je pre nekoliko godina gostovao na beogradskom Sajmu knjiga, posle čega je napisao "priču" o tom gostovanju. Majstor ironije je ovim tekstom uvredio intelektualce iz našeg sokaka, jer je u svom maniru, napisao tekst koji na pravi način oslikava mentalitet i stanje u društveno kulturološkoj kaljuzi na kojoj počiva neotradicionalistička-postkomunistička srpska kultura.

Jerofejev je nemilosrdan prema ljudskoj gluposti i licemerju na kojem počiva smehotresna rusofilija u Srba i srbofilija u Rusa. Osim toga, Jerofejev je verovatno čovek koji je na crnoj listi Vladimira Putina, KGB-a (ili već kako se danas zovu???) i svih ruskih tajkuna. Ko je pročitao makar jednu njegovu knjigu, zna o čemu pričam.

EVO TEKSTA:

Kratka enciklopedija srpske duše

Prošle nedelje krenula je nova serija casopisa Književnost (urednik Milovan Marčetić). Tekst ruskog pisca Viktora Jerofejeva, koji prenosimo iz Književnosti, bučno se prepričava u beogradskim literarnim krugovima.

Kako izgledamo u ocima ruskog brata: Viktor Jerofejev

Ako Vas zanima imaju li muskarci neku buducnost, pitajte Pavica, sedamdesettrogodisnjeg zivog klasika srpske knjizevnosti ruzicastih usana, rumenih obraza, zivahnih ociju i cela glatkog kao u mlade devojke. Bez ikakvih tragova zivota na tom celu, bas kao kod mlade devojke. Pristoji mu nacin na koji zmirka, a stvarno ume slatko da zmirka, i pri tom podseca na negovanog macka koji se upravo napio mleka. A Pavic je popio bas puno mleka: njegove se knjige citaju u celom svetu. Oblaci se isto kao sto zmirka, s ogromnim zadovoljstvom, ali pre svega drzi se reda: u restoranu lici na francuskog egzistencijalistu u bordo dzemperu, na beogradskim ulicama se, obucen u crnu koznu jaknu s podignutom kragom, osmehuje pastvi, blagosiljajuci vise hiljada lokalnih citalaca svojim autogramima, do kojih mogu doci i preko interneta. U restoranu nareduje kelneru, kao maleni princ, masuci malom rukom s lezernom kapricioznoscu:

- Mini, sta nam danas preporucujete?

Mini odlazi od naseg stola sa sjajnim manirima balkanskih kelnera, utegnute zadnjice, no na Mininom licu sija obozavanje koje oseca prema njemu i kao kelner i kao citatelj. Sedimo u samom centru kulturnog zivota Beograda: ispod nas je knjizara i internet kafe, s jedne strane Filozofski fakultet, s druge Filoloski.

- Tri puta sam zaboravljao ruski jezik - kaze Pavic, meko nizuci ruske reci. - Ucio sam ga za vreme nemacke okupacije. Nemci nam nisu zabranjivali da ucimo ruski, ali ni engleski. Ako ste zeleli, mogli ste uciti i jedan i drugi jezik.

Lako je meni s Pavicem: on se ocigledno ponosi time sto je prevazisao svoje obrazovanje, sebe samog, svoje visedecenijsko bavljenje i filozofijom i filologijom, iskoristivsi pri tom starogrcku i vizantijsku retoriku kao osnovu svog pisanja.

- Srodne kulture naucile su me zvucnosti reci - u Pavicevim ocima pojavljuje se lagana nadmenost. - Rec mora imati zvucenje.

- I kako to postizete?

Pavic nije glup. On sluti u mom pitanju daleku mogucnost zamke. Njegova nadmenost odmah prelazi u skromnost:

- U knjizevnosti postoji samo jedno pravilo: ne smetajte recima. S tim se morate sloziti. Kucamo se. Znam da je to pravilo tesko shvatiti, a jos teze ostvariti. Moje pominjanje Pavica u susretima s beogradskim studentima izazivalo je kiselu reakciju. Sudeci po tome, pravilo o kojem prica koristio je u svojim ranim pripovetkama, posle je dosla samo igra uma. Bog mi je svedok, nisam ekspert za Pavica. Ipak, on pocinje tankim glasom da mi deli komplimente, poredeci me s Mihailom Bulgakovim i Gombrovicem. Cutke zabijam glavu u svoj biftek. Vracam mu strelice. Govorimo o njegovom ogromnom uspehu u Rusiji. Pa naravno da je srecan zbog toga. I kakav je uostalom to Srbin koji ne voli Rusiju! Jos nisam upoznao takvog Srbina. Nisam jos ni stigao u Beograd, a vec su mi sa svih strana pricali o tome kako vole Ruse. Posle drugih evropskih drzava, gde po restoranima budno motre na tebe s takvim podozrenjem kao da ocekuju da svakog casa hitro maznes salvetu, escajg ili pepeljaru, brckati se u bazenu srpske ljubavi - na to se covek stvarno mora navici. Prvo pomislis, tipicno ruski: Sta hoce od mene? Ali onda shvatis - nece bas nista, oni te samo vole pa vole, sve vreme, potpuno nekoristoljubivo, pominjuci i kad treba i kad ne treba Dostojevskog i Crvenu armiju. Oni su jos ubedeni da smo mi oslobodioci, njihovi spasioci, i ne obaziru se mnogo na prljave zavese koje vijore na vetru, provirujuci kroz razbijene prozore zgrade Generalstaba, unistene u americkom bombardovanju.

- Dobro je kada ne znas kako se zove predsednik drzave u kojoj zivis – kaze Pavic. Mozebiti da se njegova mastanja ostvaruju. Srbi su tu nalik Rusima: prema realnosti se ponasaju s divljenja vrednom ravnodusnoscu. Pricaju mi kako su za vreme bombardovanja u pocetku isli u sklonista, a zatim su se ulenjili i prestali da odlaze, samo su lezali u krevetu i slusali kako zavijaju sirene. Stalno sam ih zapitkivao otkud tolika mrznja izmedu Srba i Hrvata, zasto je toliko ljudi izginulo za vreme rata, a oni su mi nesto objasnjavali, gnjurajuci po istoriji, a onda bi im paznju skrenula neka sitnica i bilo je nemoguce vratiti ih na prethodni razgovor. Jedna od mojih srpskih prevoditeljica, vatreno zaljubljena u Ruse, uopste prava dama, vrlo erotizovanog senzibiliteta, umiljato mi je pricala o tome kako su Srbi voleli crvenoarmejce, ali malo-pomalo prica se svela na to da su ih Srbi hranili, i cime su ih hranili, i kako su ruski vojnici pitali njenu baku ima li u njenoj kuci neka devojka. Buduca mama moje prevoditeljice skrivala se od oslobodilaca u podrumu, i posto je ruski vojnici koji su pitali za nju nisu pronasli, a mozda je i nisu trazili, poklonili su baki tek tako, iz ciste slovenske darezljivosti, odoru pravoslavnog svestenika, sve sa njegovom kosom zalepljenom za odoru.

- Znaci, mamu ipak nisu silovali - poradovah se ja.

Ona se zamislila.

- Nisu. Ali su zato silovali tatu.

- Kako tatu?

- Eto tako.

- Kako silovali? - u neverici sam zapitao, ne mogavsi da poverujem u toliku seksualnu nepravovernost pripadnika Crvene armije.

- U straznjicu. Tata je tada imao osamnaest godina. Ipak, nista od svega toga nije moglo uticati na ljubav prema Rusima, i nije uticalo, i nece. Ali zato je odnos Srba prema Amerikancima, s kojima su igrali igru koja se zvala SMART WAR, krajnje suzdrzan: tudinska kultura.

- Mi smo poslednji marksisti na svetu - kaze prevoditeljica. - Zato i ispastamo. Oni, marksisti, sada jos samo u Madarsku mogu da putuju bez vize. Cak i ako zele u Zagreb, na vizu moraju da cekaju petnaest dana. U Beogradu je pocela da pada kisa. Dugi redovi otegli se pred ambasadama. Rastadosmo se s Pavicem vrlo prijateljski. Bez obzira na svu svoju zarumenjenost, ipak je sebe nekoliko puta razborito nazvao starcem.

- Uzalud je to sto radite - rekoh mu.

Trgao se, oprezno, osluskujuci. Svi pisci boluju od tastine, to je profesionalna bolest.

- Zasto?

- Sta god izabrali, gubimo - izgovorio sam frazu koja je pre francuska, nego slovenska. Slozio se klimnuvsi glavom. Sto sam ga vise posmatrao to sam bolje razumevao stav Srbije prema Evropi, ali morao sam da se oprostim od Pavica jer se odjednom sve uskomesalo i ja se nadoh licem u lice sa balkanskim fantomom Kusturicom. Tacnije receno: ovo sto je sledilo i za Kusturicu je previse. Beograd je ofucan. Ofucan je na svim zamislivim i nezamislim mestima. Na ofucanim zidovima ispisane su prostote koje moze da razume svaki Rus, sve i da nista ne zna o srpskom jeziku. Ofucani su taksiji cija se vrata zatvaraju i otvaraju na potpuno ruski nacin. Ofucane su jakne i kisobrani.

- Gde si kupila te karirane pantalone? - vrlo zainteresovano pitao je moj vodic drugu moju prevoditeljicu.

- Donela mi ih je drugarica iz Nemacke.

Kako mi je to poznato. Kod nas je juce ili, mozebiti sutra, a kod njih - danas. Hotel u kojem sam bio smesten pravi je primer ruine preostale iz vremena "vesele" socijalisticke arhitekture, sa rasklimatanim krevetima, madracima, lampama, hodnicima, doruckom, podovima i tim vecito zapaljenim smrdljivim cigaretama sluzbenika. Kao da citav Beograd, koji je u mislima sovjetske liberalne inteligencije bio sinonim za slobodan grad, lici na lutku kojoj su otkinuli glavu. Pocelo je jos u Seremetjevu, kada sam video sta se dogada u jugoslovenskom avionu. Sve je bilo puno torbi, kao kod Babelja. Putnici u avionu sedeli su na balama robe. Kolena su im udarala u zube. Samo sto je avion dodirnuo beogradsku pistu, svi su skocili i poceli da guraju jedni druge paketima i torbama, uvezanim kanapom. Postoje samo dve zemlje na svetu u kojima stjuardese nisu u stanju da obuzdaju taj "pravedni" torbarski bunt putnika: mi i oni, srodne duse.

- Nisam sigurna da li ce direktor nase izdavacke kuce moci danas da vas primi - rekla mi je prevoditeljica (u kariranim pantalonama) jos na aerodromu. - On je vrlo zauzet. Obecao je da ce pokusati da odvoji barem pola sata. On je predsednik Udruzenja srpskih izdavaca. A znate i sami, Sajam knjiga je.

"Znate i sami?" Ponovo sam se osetio kao kod kuce.

Te veceri se ispostavilo da je moja knjiga, zbog koje sam i doputovao, jos uvek u stampariji i neizvesno je kada ce biti gotova. Mogao sam odmah da se vratim za Moskvu, ali umesto da napravim skandal resio sam da nesto pojedem. Jeo sam sa ostalim sluzbenicima u sedistu kompanije Mikija, tehnickog urednika, koji jos nije odstampao moju knjigu. Bio je pijan kada smo se upoznali, ali se za stolom, dok smo jeli, malo otreznio, da bi se zatim brze-bolje ponovo napio i, polozivsi glavu na sto, zapevao nekakve srpske pesme. Drugi sluzbenici izdavacke kuce nisu obracali paznju na njega. I sami su prilicno pili i sto su vise pili sve su vise paznje obracali na kelnericu, nezno joj tepajuci "dusice" i grleci je oko struka, kao ruski delegati na sluzbenom putovanju. Grljenje kelnerice oko struka bilo je u punom jeku kada se konacno pojavio i sam direktor, glavom i bradom. Bio je tresten pijan, izljubismo se, kao najrodeniji, i ne prode ni pet minuta a mi smo vec pricali o vecnim pitanjima. Najpre smo pricali o tome sta je bolje - sljivovica ili votka. Potom se poveo razgovor o karamazovskim temama. Direktor, koji je vino, pivo i sljivovicu najpre pio odvojeno, a potom sve cesce istovremeno, rece mi da je svemu na ovom svetu Bog odredio mesto. Tako je kriminalac, po Bozjoj zamisli - kriminalac. Takva mu je sudbina. Eto, on je na primer direktor, i jos uz to zgodan muskarac. Zar ne? Zagladio je rascupanu kosu. Pa, da, naravno, potvrdio sam. A sudbina je kukuruza – da bude kukuruz. Miki je pevao srpske pesme. Rekao sam:

- A sta cemo sa slobodom volje?

- Kakva sloboda volje kod kukuruza? - podsmehnuo mi se direktor.

- Pa, mozda postoji neka razlika izmedu kukuruza i coveka? - dubokoumno sam primetio.

Direktor se s tim nije slagao. On nije video nikakvu razliku izmedu coveka i kukuruza, a s obzirom na to da je on ipak predsednik Udruzenja srpskih izdavaca, ko sam ja da mu protivrecim. Pricali smo jos, ni manje ni vise, tri sata, i sve to vreme "dusica" je stavljala na sto flase pica i hranu, zbog cega je bila nagradivana blagim sljapkanjem po straznjici. Svidalo joj se to: pa sam direktor ju je sljapkao po zadnjici. Bila je lepa. Svi su bili dobro raspolozeni. Miki je odjednom prestao da peva i cutke je i nepoverljivo zurio oko sebe. Direktor ga je odvukao u toalet, i nije ih bilo citav sat - nemam pojma sta su tamo radili. Kada su se vratili, direktor mi rece neka slobodno pijem koliko god mogu. Zatrazio sam da krenemo. Izasli smo na ulicu. Na moje zaprepascenje, direktor je seo za volan. Bio je toliko pijan da je isprva samo dugo zurio u volan, pokusavajuci da shvati cemu sluzi. Poznajem mnogo izdavaca, ali nikada me nijedan od njih, nigde na svetu, nije vozio u takvom stanju. Miki je zapevao i mi krenusmo u nocnu voznju kroz Beograd. Bilo je to opasno putovanje. "Za svaki slucaj sam upitao: "Sta ako nas zaustavi policija?"

- Upucace me - sa sigurnoscu je izjavio direktor.

Ulice u Beogradu nisu tako siroke kao u Moskvi. Vozili smo se desno, pa levo, i najverovatnije smo podsecali na one automobilcice na vasaru kojima se mozete sudarati, smejati se i voziti dalje. Konacno smo stigli do kruznog trga na kojem se nalazio i moj "hotel", i direktor je izjavio da poziva mene, Mikija i jos jednog prijatelja da budemo gosti njegove zene i njega. Ukratko, da dodemo kod njega i nastavimo razgovor o kukuruzu. Dok sam ja razmisljao o tom predlogu, kola su bez prestanka kruzila oko trga, sve brze i brze. Na kraju smo se zakucali u leju s gladiolama, i pogazivsi nekoliko crvenih cvetova, zaustavili se, udarivsi malo glavama o sofersajbnu. Onda sam ja otisao u hotel da spavam.

Sutradan, na Sajmu knjiga upoznao sam direktora izdavacke kuce. Bilo mu je drago sto sam doputovao iz Moskve i srdacno se raspitivao kako sam proveo prethodno vece. Na moju srecu, Miki je, ociju crvenih kao gladiole, doneo paket mojih tek odstampanih knjiga. Moj vodic Zoran, koji se predstavljao kao trezvenjak, obecao mi je da ce drzati situaciju pod kontrolom. Nakon sto sam svim novinarima koji su to zeleli dao intervjue, ljudi iz izdavacke kuce pozvali su me na rucak u restoran na vodi. Prisutni su bili: Miki sa zenom, trezvenjak Zoran, dvojica nazoviknjizevnika Francuza iz Liona (u odelima tako pod konac da verovatno mogu da ih nose sako skribomani), Norvezanin koji je bio pokrovitelj Sajma, i ja. Restoran je bio simpatican, hrana ukusna. Plasio sam se da cu s Francuzima morati da pricam o knjizevnosti, no bezrazlozno sam strepeo: na brodu se pojavio narodni orkestar. I posto smo bili jedini gosti, zapevali su nam. Najpre se njihova muzika cula negde iza ugla, a zatim su dosli do naseg stola, sve sa harmonikom, violinom, kontrabasom i gitarom: muzikanti su bili postariji, a zasvirali su i zapevali tako kao da im je to neko branio proteklih desetak godina. Pevali su prelepe srpske narodne pesme, i svi Srbi za stolom su takode pevali, i norveski pokrovitelj je pevao, cak su i Francuzi kuckali po tanjirima u taktu muzike i klimali sa odobravanjem. Kelneri su takode pevali. Svi su pevali i pili sve u sesnaest. Pravo slavlje nasred reke. Muzika je bila toliko glasna da mi se ponekad cinilo da smo se odavno otkacili od obale, da plutamo po Dunavu i da cemo se do jutra uliti u Crno more. Mozebiti i da jesmo. Usred slavlja odnekud se pojavi i direktor, vec potpuno pijan, i zapeva i on. U pesmama se pevalo o dusi, srcu, i bilo mi je cudno sto sam sve razumeo. Odjednom sam silno pozeleo da otputujem u neko srpsko selo.

Trezvenjak Zoran dirigovao je obema rukama, pozivajuci starce muzikante cas sapatom cas vicuci iz sveg glasa. Odjednom su zapevali na ruskom, svi gledajuci u mene. A onda sam i ja malo zapevao, cvrsto ubeden da u toj slovenskoj igri od toga nece biti neke stete. Zoran, mortus pijan, obecao mi je da ce me ujutro odvesti u selo da pijem kozje mleko.

Sledeceg jutra, direktor se, noseci crne naocare za sunce, ponovo zvanicno upoznao sa mnom, objasnivsi mi da nije mogao da se vidi sa mnom ranije jer je tih dana imao neke neodlozne obaveze. Dosao je Zoran i, gledajuci u stranu, rekao mi da je jutros dolazio u moj hotel da bi me odvezao da pijem kozje mleko i da me upozna sa srpskim selom, ali me nije nasao u hotelu. Shvatio sam da je dosta tih lagarija o slovenskim vrlinama i da moram da bezim glavom bez obzira.

Pobegao sam kod drugog izdavaca koji je takode objavio moju knjigu. Tu je sve delovalo nekako elitnije. Tu sam ponovo sreo i moju stariju prevoditeljicu, sa cijim su ocem i poceli problemi sa Crvenom armijom. Dugo mi je pricala o tome kako jedan ruski pisac, ciju je knjigu takode prevela, nikako nije mogao da razume sta ona zapravo hoce od njega.

- Ali, vas volim vise od njega - rekla je potpuno iskreno. - On je mesanac, a vi ste - pravi Rus. Ili se mozda varam?

Posteno sam priznao da sam stopostotni Rus. U ocima joj je zasijalo nesto tako silno da sam pomislio da se ne bih dobro proveo da sam rekao da sam Jevrejin ili Amerikanac. U tom trenutku stigao je i direktor, ne, ne onaj,vec drugi, ovaj je i sam pisac. Posto sam vec poceo da se dosadujem, sa zadovoljstvom sam posao s njim na rucak, ne bih li konacno saznao nesto o tome sta se desava s demokratijom u Jugoslaviji, sta misle o strasnom ratu, Milosevicu i americkom SMART WAR. Da bi izasli u susret mom intelektualnom apetitu, na rucak su pozvani i uvazeni ljudi: istoricar, filozof i moja starija prevoditeljica, vatrena obozavateljka stopostotnih ruskih pisaca. Umesto u suludi restoran na vodi, otisli smo u ekskluzivan restoran u nekom podrumu, mesto na kojem mogu da predahnu tako umni ljudi. Ispostavilo se da restoran, zacudo, nije bio ofucan. Ni stolovi nisu bili ofucani, a i zidovi, na kojima su bili naslikani razni prizori iz gradskog zivota, delovali su kao potpuno novi. Seli smo i narucili srpsku zakusku. Nista nije slutilo na neku nevolju. Pojavio se omanji orkestar, obecavajuci tihu muzicku pratnju uz razgovor. Postavio sam svoje prvo pitanje o strasnom ratu.

- Zar vi da govorite o strahotama, vi koji poznajete ljudsku prirodu iznutra, vi, koji ste napisali pricu *"Popugaicik"*! - uzviknula je prevoditeljica.

"Ah, sada cemo konacno malo i porazgovarati", pomislio sam. No, tada se dogodilo nesto nepredvideno. Savrseno trezven filozof koji je sedeo sa nama, odjednom je zapevao. Tacnije, tako je glasno i lepo zapevao, da je odmah bilo jasno: covek je profesionalac. Otpevao je jednu starogradsku pesmu i odmah poceo da peva drugu. Gosti za susednim stolovima su zivnuli, neki su i sami zapevali a neki su tapsali filozofu. U starogradskim romansama koje je pevao filozof manje je bilo reci o dusi i srcu, a vise o ciganskoj tuzi, ali, sve u svemu, i tu se radilo o ljubavi.

- Je l' da ima popovski glas? - dreknula mi je na uvo prevoditeljica, naslonivsi se na mene citavim svojim telom. Htela je jos nesto da me pita, ali sam joj rekao da bi ipak trebalo da slusamo filozofa. Filozof je pevao pola sata, sat, sat i po... Vreme je prolazilo, a on je samo pevao i pevao.

- Srbi ni u cemu nemaju meru - rekla je posle tri sata pevanja moja prevoditeljica.

- Ne smetajte recima - rekao sam, citirajuci Pavica.

Rastali smo se u zoru, ali je filozof ostao da jos malo peva. Kada sam se tog jutra, neispavan, vracao avionom za Moskvu, on je, nesumnjivo, i dalje pevao.

Moguce je da jos uvek peva.

(Beograd - Moskva, 2002.)

Prevela s ruskog Vesna Jevremovic