четвртак, 8. август 2013.

Čekaj do proleća, Bandini - Džon Fante



Džon Fante je jedan od onih pisaca čije su knjige veoma drage i posebno cenjene u gnezdu Jorgoslovlja. Zbog čitalačke krize koja me je uhvatila pre nekoliko meseci, a koja je verovatno izazvana prozaičnim new age romanima pisaca kojima dobar marketing duva u leđa, rešio sam da se ponovo uhvatim za dela čija vrednost uspešno odoleva zubu vremena. “Čekaj do proleća, Bandini” (LOM) kratki roman Džona Fantea bio je pravi izbor za lečenje od kojekakvih budalaština koje se danas nude kao kvalitetna proza. Na vrelom i uzbudljivom asfaltu Vaclavske namesti, u gusto preplavljenim čarobnim praškim večerima, nisam razmišljao o Hašeku, Kafki i Havelu, već o kolebanju duše malog Arturo Bandinija i cipelama Sveva Bandinija. To je bilo jače od mene. Fante me je opasno vozio tih dana. Moram priznati da mi se pre desetak godina, kada sam se ložio na pretenciozno ludilo postmoderne i upadljivi intelektualizam, učinilo da je Fante površan. Kakav danak (čitalačkom) neiskustvu, rekao bi onaj poznati sportski komentator. Trnovit je put do čitalačke zrelosti. I dalje se probijam kroz šiblje, korov i koprive, ali ne nameravam da stanem. To mi daje za pravo da komentarišem. Na pamtim da mi je neki roman ovako legao u poslednje vreme. Možda bih mogao zadovoljstvo da uporedim sa prvim čitanjem Bludnog sina Čarlsa Bukovskog ili čitanjem Noćnih puteva Gajta Gazdanova.

“Čekaj do proleća, Bandini” je prvi deo koji se nastavlja romanima “Put u Los Angeles”, “Upitaj prah” i “Snovi sa Bunker Hila”. Objavljena je 1938. godine, a svojom vanvremenskom snagom može se bez velikih izmena smestiti u neko od predgrađa današnje Amerike. Osim toga, ovaj roman u sebi ima nešto od onoga što možemo naći u rokenrol napevima Toma Vejtsa i Brusa Springstina. Tu divlju i uzbudljivu komponentu sa punom torbom skrivene nežnosti koja se stidljivo ukazuje surovom i nakaznom licu realnosti. Fante je kao pisac izvršio znatan uticaj na Bukovskog i Selindžera. Arturo Bandini je preteča, kako Holdena Kolfilda, tako i mladog Henrija Kinaskog. Može se reći da Fante prozom od krvi, znoja i mesa prikazuje svu bedu ljudskog postojanja bez uvijanja i ironije. Ovo je roman koji se može svrstati u same vrhove takozvane stvarnosne proze. Prisećajući se romana Snovi sa Bunker Hila u kojem je Fante istakao svoje divljenje prema romanu Glad Knuta Hamsuna, i ovde je evidentno da je Hamsun jedan od pisaca koji su definitivno uticali na njega. Jasno i svedeno pripovedanje, poetika prljavog realizma i njena dezintegracija. Jedan od pisaca čiji opus bi svakako trebalo imati na policama kućne biblioteke.