недеља, 25. април 2010.

Američki grafiti


Džordž Lukas je 1973.godine snimio "Američke grafite", jedan od najpoetičnijih filmova Novog Holivuda, koji je uspeo da reprezentuje priču "velikih i složenih strasti, ljudi koji raščišćavaju vlastita osećanja u vihoru socijalnih okolnosti" kako je to lepo primetio Hrvoje Turković (Svetlo u tami-Novi Holivud).
Ovaj osvrt na Lukasovo remek delo nema ambiciju da bude smatran filmskom kritikom ili ozbiljnim esejom, već predstavlja želju da se sa čitaocima podeli impresija ličnog doživljaja jednog filma, koji je na malo ljudi koje poznajem ostavio poprilično jak utisak. Elem, u dosadašnjem filmskom stvaralaštvu Holivuda, koje je na potpisnika Jorgoslovlja prouzrokovalo sanjalački pristup kinematografiji, postoje samo tri filma koja su doživljena kao dela sa čijom atmosferom je moguća potpuna identifikacija. Prvi je film "It's a Wonderful Life" (1946) velikog Frenka Kapre, drugi je film "The Last Picture Show" (1971) Pitera Bogdanoviča, i treći je Lukasov film "American Graffiti" (1973).

Radnja sva tri filma je smeštena u male američke gradiće, a moja opsednutost takvim temama i ambijentom "sveta u malom" je razumljiva, jer sam i sam odrastao u jednoj maloj srpskoj varoši. Zahvaljujući sopstvenoj uobrazilji uspeo sam, da od svog rodnog mesta, stvorim mitski Broostock-Texasville-Modesto u kojem su maturanti pred odlazak na studije rešili da podvuku crtu i utvrde bilans stanja iz gimazijskih dana. Bilo je tu previše slomljenih srca, ali i dobrih startnih pozicija za kretanje od nule. Jbga, sve je lako kad si mlad, bol se zaboravlja ali frustracije ostaju.

Dakle, radnja filma se dešava 1962.godine u toku jedne noći, poslednje letnje noći grupe tinejdžera pred odlazak na koledž. Protagonisti priče su trapavi Terry Fields, malograđanin Steve Bolander i njegova djevojka Laurie Henderson, njen brat Curt, mehaničar-proleter John Milner. Sve vreme ih prati mitski-sveprisutni DJ Wolfman Jack koji pušta "izbezumljujuće" rock and roll hitove iz tog perioda. Tokom cele priče možete čuti pesme poput "Rock Around the Clock" Billa Halleya iz 1955. godine, Plattersovih "Only You" i "Smoke Gets In Your Eyes", "Sixteen Candles" od Cretsa, kao i "Johnny B.Goode", klasični rock'n'roll standard Chuck Berryja. Takode, Wolfman Jack pušta u etar "Runaway" Del Shannona i nezaboravnu sjajnu pesmu "Crying In the Chapel" Sonny Tilla & Oriolesa. Da je tada postojao soundtrack kao forma, takva ploča bi danas bila klasik.



Kada sam prvi put odgledao ovaj film desilo mi se ono o čemu je sanjao svaki klinac, zarobljenik realnosti jugoslovenske (danas srpske) svakodnevnice. Poželeo sam da uđem u film i zauvek ostanem u jednom imaginarnom svetu gde mladići sa zulufima i rokabili frizurama gube nevinost sa šarmantnim devojkama na zadnjem sedištu kamioneta u otvorenim bioskopima, gde se mačizam meri pesničenjem i dodavanjem gasa, gde se niko ne libi da pokaže emocije, ma kakve one bile. To su bile šezdesete. Periklovo doba XX veka. Šteta što je svet u međuvremenu umro. Laku noć!

среда, 21. април 2010.

I.R.M. iliti Hush...Hush, Sweet Charlotte


Četvrti album Charlotte Gainsbourg po imenu "I.R.M" je za savremenu produkciju nadasve zanimljiva pop ploča, koja će naći put do mnogih obožavaoca familije Gainsbourg/Birkin. Osim toga ogrebaće se i fanovi sjajnog Becka, koji je u ovom poduhvatu učestvovao kao producent. Da se razumemo odmah na početku, ova ploča nije remek delo i nećete je posebno pamtiti. Verovatno će doživeti sudbinu kao i neki albumi čuvene Marianne Faithfull, ali to nije umanjilo značaj mitske dimenizije koju predstavlja Marianne Faithfull. Dobro, doprinela je tome i činjenica da je prošla kroz krevet kompletnih Rolling Stonesa (mislim na Marianne, ne na Charlotte) i naravno izjavila da je najbolji od svih Keith Richards. U to ne treba sumnjati. Znalo se uvek ko je glavni baja među kotrljajućim kamenjem.

Elem, da se vratimo na devojčicu koja nije delila krevet sa Keith Richardsom ali je delila krevet u čuvenoj pesmi i spotu "Lemon Incest" sa svojim ocem Sergeom, igrala je u Gondryevom filmu "La science des rêves", isekla sebi klitoris u Trirovom "Antihristu" i stavila svima do znanja da je dostojna prezimena koje nosi. U pitanju je persona vanserijskog talenta i umetnica od integriteta koja pažljivo bira šta će i sa kime raditi.

Album I.R.M je nastajao posle 2007.godine, negde u mimohodu, posle njezinog oporavka od izliva krvi u mozak, koji je bio posledica povrede na skijanju. Inače I.R.M je skraćenica za magnentnu rezonancu koja je korišćena u terapijskom lečenju. Beckovi aranžmani nisu napadni, niti su posebno karakteristični. Čini mi se da je ovog puta hteo da napravi posebnu atmosferu koja je karakteristična za njegov lični doživljaj Charlotte Gainsbourg. Mislim da je u tome uspeo. Sve u svemu, kao što rekoh na samom početku, zanimljiva pop ploča.

недеља, 11. април 2010.

Where are you going Mr Kostic?

Pre par dana sretoh B., svog starog prijatelja iz studentskih dana. Upoznao sam ga u studentskom gradu negde pred bombardovanje 1999.godine, preko nekih zajedničkih poznanica koje su u to vreme bile nešto najlepše zbog čega je vredelo živeti u studentskom novobeogradskom selu. Inače, moram priznati da sam tada mrzeo domsku atmosferu koju su "krasili" nabildovani difovci iz Sjenice, Berana i Bijelog Polja, štreberke u trenerkama i papučama, kao i mladići sa dugom masnom kosom koji su po žicama akustičnih gitara prebirali hitove grupe Van Gogh, Generacije 5 i Osvajača. Ceo taj ambijent je bio isuviše depresivan za mene, ali sam dosadu i banalnost svakodnevnice ubijao ispijanjem piva sa nekolicinom srodnih duša koje sam upoznao negde usput. Jedan od njih je bio i B. koji je u to vreme bio veoma uspešan student ekonomije, za razliku od ostatka ekipe (čiji sam član bio) koja je predstavljala poslednje mohikance večitog studiranja. Svi smo bili nadomak toga, da nam roditelji povuku finansijska sredstva i da se vratimo u naše varošice žigosani kao propali studenti. Srećom ili nesrećom, sve nas je Bog sačuvao, pa smo završili te jebene škole i postali još veći debili. Ušli smo u diskoteku u kojoj važe ista ona pravila koja su postavili nabildovani difovci, samo što su malo sofisticiranija, a suštinski su isto sranje. No, to je neka druga priča.

Elem, B. nisam video dobrih deset godina. Putevi su nam se u međuvremenu razišli. Reče mi da je posle promena počeo da radi za neku stranu banku. Oženio se, kupio stan i besan auto. Kao uspešan ekonomista prelazio je iz firme u firmu. Plata je bila sve veća, sloboda sve manja.



"Potpuno sam podilkanio"-reče mi B. "Uhvatila me potrošačka groznica. Kupovao sam markirana odela kao sumanut, uplaćivao letovanja u januaru na najegzotičnijim destinacijama, hranio se isključivo po skupim restoranima. Čak sam imao i ljubavnicu. Polako sam počeo da se pretvaram u monstruma koji krompire i prazi luk u plastificiranim pakovanjima kupuje u Merkatoru. Shvatih da je vrag odneo šalu! Kad smo bili studenti bili smo potpuno bez para,a bili smo srećni. Sećaš se kako smo žickali bonove i kintu za pivo? Jebote, pa izlazili smo stalno; pa sve one devojke sa kojima smo u sobi 212 preslušavali kasete sa svežim albumima nasnimljenim kod lokalnih rokenrol dilera koji su nekim tajnim putevima nabavljali sve ono o čemu su naši heroji pisali u časopisu "X Zabave". Ipak su to bila lepa vremena. Zadovoljavale su me male stvari. Razmišljajući o tome, shvatio sam da me posao koji radim ne ispunjava. Bio sam duboko nesrećan. Kao što sam ti rekao, prvo sam radio za jednu nemačku banku, zatim za neke Holanđane, a potom sam prešao kod konkurencije iz Austrije. Radno vreme od 9 do 5, a najčešće se ostaje do osmice-devetke. Jednom me u 18h sačekao Švaba na vratima i pitao me :Where are you going Mr Kostic? i tu mi pukne film. Oteram ga u pičku materinu i dam otkaz. Rešio sam posle toga da ne radim ništa narednih šest meseci. Imao sam solidan štek, ali žena mi potpuno popizdela, pa sam zarad sklada u braku našao kompromisno rešenje i počeo da radim u jednoj osnovnoj školi u Grockoj. Imao sam platu od 300 evra i duševni mir. U slobodno vreme sam svirao bubnjeve i išao na pecanje. Naravno, ubrzo sam se razveo kako to priliči jednoj petparačkoj melodrami-sapunici, jer moja žena je shvatila da je više volela moj status nego mene. Bila je tipična razmažena malograđanka iz kruga dvojke. Dete bogatih roditelja. Nije mogla da podnese činjenicu da joj muž bude  neki tamo običan lik. Mada, moram priznati da je mene u tom periodu bilo teško voleti. U međuvremenu sam se ponovo spanđao sa devojkom iz srednje škole. Našli se preko fejsbuka. I ona je iza sebe imala jednu propalu vezu i nekoliko zaraslih rana. Ponovo se rodila ljubav. Počeo sam da dišem. Osećao sam se kao dečko. Budio se sa osmehom. Prodao sam automobil i kupio motor. Čoper! Isti onakav kakav su vozili Denis Hoper i Piter Fonda u filmu "Easy rider". Posle toga smo se odselili kod mene u Zrenjanin. Odnosno, sredio sam napuštenu dedinu kuću blizu Perleza i počeo da gajim kokoške-nosilje. Takođe sam se povezao sa drugarima iz srednje škole. Ponovo smo napravili bend. Sviramo country, kao pravi paori."
Stajao sam, pomalo zbunjen, sa divljenjem slušajući priču mog starog prijatelja B. Čovek je imao muda da prelomi i da kaže: MARŠ U PIZDU MATERINU! Neka...neka biznismeni piju moje vino. Daleko im lepa kuća.
Mnogi su njegov izbor okarakterisali kao znak slabosti i kao krajnje infantilni čin. Za mene je B-ov potez herojski. Mnogi su od nas kao B., ali smo svi zarobljeni u malograđanskim kalupima koje nam nameće ovaj usrani svet u kojem živimo. Svi smo robovi forme. Savremeno društvo je zrelo za duhovnu revoluciju. Čovek uvek prekasno shvati da se zajebo, a posle jebanja nema kajanja. To je pametno zaključio neko iz našeg naroda.