недеља, 28. октобар 2012.

Mama Rosin „Bye Bye Bayou” (2012)


Ako ste kao i ja mislili da jedna bogata i dosadna zapadnoevropska zemlja, čiji krajolici izgledaju kao sa omota mlečne čokolade, ne može izroditi pošten rokenrol bend, prevarili ste se. Mama Rosin su švajcarski trio iz Ženeve koji je nadaleko poznat kao evropski bend koji neguje cajun-zydeco stil. Aktivni su od 2007. godine, a „Bye Bye Bayou” je njihov peti album. Bubanj lupa Xavier Bray, peva i bendžo svira Robin Girod, po gitari i harmonici prebira Cyril Yeterian. Muzički su veoma pismeni, a punkerski divlji poput Cajuna iz Hilove “Južnjačke utehe”. 



Međutim, ono što je specifično za ovu, nadasve odličnu ploču, vezano je za izvor njenog nastanka. Ista je snimljena u New Yorku pod producentskom palicom Jona Spencera koji je, kao jedan od najzanimljivijih savremenih rokenrol muzičara, u muzici beda Mama Rosin pronašao ono zbog čega mi zapravo volimo ovakav zvuk i zbog čega ga slavimo kao jednu od najznačajnijih umetničkih formi savremene civilizacije. Jon Spencer je iz zydeco švajcaraca uspeo da izvuče garažnu-punk sirovost koja inače odlikuje njegov producentski stil koji se mogao čuti na remek delima koja je ranije napravio sa R.L. Burnsideom i Andre Williamsom.  Kada dođe do spoja kompatibilnih energija, različitih uticaja i žanrova, obično ispadne nešto zanimljivo iz takve saradnje. Album „Bye Bye Bayou” je jedna optimistična i energična ploča koja će verovatno kao i gomila drugih sjajnih ploča snimljenih u poslednjih 20 godina ostati negde na margini. Šta da se radi kada je pobedila industrija. Naše je da čuvamo vatru dok se stvari ne preokrenu u našu korist. Pravi rokenrol nije mrtav. I dalje živi tamo gde mu je suštinski i mesto. U ilegali braćo i sestre.

понедељак, 22. октобар 2012.

5 (+1) najdražih pesama benda Led Zeppelin


S obzirom da je ovih dana aktuelan rokumentarac Celebration Day koji beleži okupljanje sastava Led Zeppelin na koncertu iz 2007. godine u londonskoj O2 areni, Jorgoslovlje kao blog na kojem se slave i poštuju veličine poput Roberta Planta i Džimija Pejdža ovom prilikom vrti omiljene pesme Zeppelina. Sve su poređane bez posebnog reda.

уторак, 9. октобар 2012.

David Hidalgo, Mato Nanji, Luther Dickinson “3 Skulls And The Truth” (2012)


Šta drugo možete očekivati kada spojite jednog Čikanosa (David Hidalgo), jednog Indijanca (Mato Nanji) i jednog američkog južnjaka (Luther Dickinson), nego jedan rokersko bluzerski ekces, koji ostavlja više nego prijatan utisak na svakog slušača koji voli rokenrol i kojem rok muzika predstavlja nešto više od obične zabave. Još ako tome dodate činjenicu da su se sva trojica susrela na Experience Hendrix Tour-u gde se rodila ideja za zajedničku saradnju shvatićete da je proviđenje (Jimi-God-Hendrix volje) spojilo trojicu apostola da nastave sa propovedima crnih očeva iz Delte Misisipija. 


Ukoliko zavirite u curriculum vitae Davida Hidalgoa shvatićete da je u pitanju jedna respektabilna persona rokerskog sveta. Naširoko poznat kao bend lider sastava Los Lobos, ali i saradnik brojnih rok ikona, od Toma Waitsa i Boba Dylana, preko T-Bone Burnetta, Petera Casea, Roya Orbisona, Willie DeVilla, do Neil Younga i Paula Simona. Gitarista multi-instrumentalista velikog talenta i još većeg srca. Mnogi od nas su imali sreće da se u to uvere na sjajnom koncertu Los Lobosa u Domu sindikata pre nekoliko godina. Čovek je svoje srce ostavio na bini. Pored Hidalgoa, tu je Mato Nanji iz benda Indigenous iz Južne Dakote oformljenog u indijanskom rezervatu Yankton. U pitanju je gitarista sofisticiranog bluzerskog osećaja, kod kojeg je primetan uticaj Stevie Ray Vaughan škole. Treća lobanja pripada južnjaku Lutheru Dickinsonu (North Mississippi Allstars, Black Crowes), rođenom bratu Codya, sinu pokojnog Jima, koji je zanat izučio sedeći u studiju svog oca uz R.L Burnsidea, Ry Coodera, Boba Dylana, Alexa Chiltona, Tav Falca, Mojo Nixona, Green On Red. U svakom slučaju, jedan od najinteligentnijih revizionista southern rocka i bluza uopšte. 

Album “3 Skulls And The Truth” (2012) je pored solidno ispeglane produkcije, ipak jedna anti-trendovska ploča, što je njen najveći kvalitet. Kroz 12 rhythm and blues pesama slavi se tradicija i ukorenjenost zvuka od kojeg je kasnije nastalo sve ono što u popularnoj muzici najviše vredi. Bio bi greh propustiti još jedan “on the road” trip i ne provozati se sa lobanjama do srca Amerikane gde možda otkrijete istinu. Pitanje je šta je Robert Johnson zaista radio na onom raskršću. 

недеља, 7. октобар 2012.

четвртак, 4. октобар 2012.

Fani i Aleksandar - Ingmar Bergman (1982)


Nije lako pisati o filmovima Ingmara Bergmana. Čovek je za sobom ostavio neprocenjive bisere sedme umetnosti, o kojima su odavno napisani brojni pametni eseji, tako da bi svaki pokušaj otkrivanja nečeg novog u poetici ovog autora verovatno bio besmislen, kao što bi pokušaj omalovažavanja i rušenja njegovog dela predstavljao nadobudnu i pretencioznu blasfemiju sitnih duša. Neki su to pokušavali dok je bio živ, ali su zbog Bergmanove nezgodne naravi i spremnosti na fizički obračun, često dobijali batine i morali da ga zaobilaze u širokom luku. Zanimljiv čovek taj Bergman. Rekoše mi prijatelji da se obavezno dohvatim njegove autobiografske trilogije koju je kod nas objavila Geopoetika (Razgovori u četiri oka, Najbolje namere i Rođeni u nedelju). Kažu da je to najbolji način da se iz prve ruke upoznamo sa jednim od najvećih intelektualnih imena skandinavskog sveta i evropske kulture dvadesetog veka. 



 „Fani i Aleksandar“ (1982) je poslednji Bergmanov bioskopski film. Posle toga je snimao samo za televiziju. Zbog toga ga možemo smatrati i testamentarnim filmom, poput Hjustonovog klasika „Mrtvi“, jer je autor kao stari mudrac bacio svetlo na frustracije iz detinjstva i na jedan sveobuhvatan način dotakao se svih tema i opsesija koje je provlačio kroz svoje prethodne filmove - pitanje Boga, smrti i seksualnosti. Dakle, u pitanju je jedna lična, autobiografska i rekapitulirajuća priča, o bratu i sestri koji rano ostaju bez oca (glumca i pozorišnog reditelja) i iz jedne brojne, vesele i ekscentrične porodice, prelaze u dom luteranskog biskupa za kojeg se njihova majka preudala. Zbog religioznog mraka kojim je bio ispunjen novi dom, verske zatucanosti i sadističkih nastupa očuha, deca ubrzo postaju nesrećna. U filmu se dramatizuju nastali porodični konflikti, a prvenstveno opisuje stanje dečije duševne ranjivosti i njena bespomoćnost pred besmislenim i okrutnim svetom ljudi koji žive po krutim pravilima. Deca svoje utočište nalaze kod bakinog ljubavnika Isaka, jevrejskog trgovca, gde se upoznaju sa misticizmom judaizma i otkrivaju jedan drugačiji i maštovitiji svet lutkarskog zanata u kojem se krije Išmael i u kojem je Bog samo velika lutka na koncu. 


„Fani i Aleksandar“ je veliki, uzbudljiv i ambiciozan film, u kojem ima dosta višeslojnih likova od kojih bi svako mogao biti glavni protagonista u nekoj drugoj/svojoj priči. Kod starog majstora Bergmana sve funkcioniše besprekorno. Glumačke bravure dece, Pernile Alvin i Bertil Guvea su genijalne, ali isto tako, za njima ni malo ne zaostaju ingeniozni Erland Jozefson u ulozi Isaka i Jarl Kule kao stric Gustav. Grupne scene svedoče da je Bergman zapravo vešt pastir koji je zanat izučio radeći u pozorištu i to umeće rada sa glumcima uspešno preneo na film. Svako ko želi da se na bilo koji način bavi bilo kakvom umetnošču, mora da se upozna sa ovim autorom. Njegovo delo spada u ona dela koja menjaju čoveka. U svakom slučaju, nikoga do sada nije ostavio ravnodušnim. 

среда, 3. октобар 2012.

Mudraci sa Akropolja


Njih dvojica kulerski džemuju pod budnim okom Atine, Afrodite, Zevsa i Posejdona. Čaroban trenutak iz 1989.godine. Idolopoklonici politeističke orijentacije bi rekli da se bogovi obično nađu uvek tamo odakle je sve poteklo. Mislim da njih dvojica nikada nisu želeli da ih drže za bogove, ali za pesnike, pa i mudrace, sigurno jesu. Ovom prilikom ih dekretom ezoterijskog bratstva Jorgoslovaca inaugurišem među ostale mudrace - Tales, Pitak, Bijant, Solon, Kleobul, Hilon, Periandar, Mison, Orfej, Pamfil, Anaksagora, Dilan i Morison.