субота, 27. фебруар 2010.

NEMA SE VREMENA



Ne znam odakle da počnem. Mnogo toga se promenilo i mnoge stvari mi nedostaju. Ne znam otkud u meni tako velika odbojnost prema vremenu u kojem živimo. Neki moji prijatelji sve promene oko sebe prihvataju sa velikom lakoćom, ili mi se bar čini da je tako. To jebeno vreme koje neumitno teče, samo unosi nemir u naše živote i sjebava duševni mir svakog mislećeg bića. Trebalo bi porazbijati sve satove na planeti. To je predlagao i u većem delu svog književnog opusa Svetislav Basara, nekadašnji književni idol potpisnika ovih redova. Krenuti od čuke njujorškog Tajm Skvera, preko londonskog Big Bena, pa redom, da kazaljke lete na sve strane. Ostavio bih ljudima samo peščanik, kako bi znali koliko im je vremena potrebno da skuvaju jaje. Ništa im više ne treba.

Pre nekoliko nedelja sam u jednoj maloj pošti na Novom Beogradu video Kaleta Gospodara Vremena. Izveo je mali performans gde je nekoj dosadnoj babuskeri (verovatno žena vojnog lica, jer su sve te zgrade naseljene jebenim vojnim licima) objasnio na njegov način zašto ne treba da smara lepu službenicu PTT-a. Bilo je smešno i poučno. Kale nije lud, mi smo ludaci. Kale je odavno razbio svoj sat i sebe proglasio Gospodarom Vremena.



Čoveku život prođe u odlascima i dolascima sa posla, u gradskom prevozu, u jurnjavi za parama, ovulacijama, u ispijanju usputnih espreso kafa sa čirem na želudcu, gledanju dece kako rastu, nesvesnim sjebavanjem njihovih života (put do pakla je popločan najboljim namerama), odlascima (onih koji mogu) u all inclusive letovališta ili u patnji (onih koji ne mogu) za all inclusive letovalištima, u posetama sajmova automobila, pozorištima, bioskopima, sedeljkama sa ljudima koji su izdali svoje ideale, matorcima koji kenjaju o biznisu i velikoj lovi, retardima koji jeftino politiziraju, u flertovanju sa sisatim šalterušama i kasirkama, uspešnim i bezuspešnim snošajima, i tako kad omatori, sa stomakom, brkovima, čovek nadvijen nad čašicom rakije krene da lamentira nad sopstvenom sudbinom, ispijajući jednu za drugom, čekajući da ga strefi infarkt ili da umre od ciroze jetre.



Sećam se jednog intervjua u kojem je Danilo Kiš rekao novinaru (parafraziram) da jedina stvar koju bi izabrao da radi u životu je da sedi za kafanskim stolom neke bašte, pije vino, puši i posmatra ljude koji prolaze. Tada je takva misao donekle bila prihvatljiva jer je puno beogradskih kafana negovalo takve posetioce, i isti su svojim životnim stilom Beogradu podarili autentičnost koja je nalikovala velegradskom šmeku evropskih prestonica. Danas je misao Danila Kiša u potpunosti jeretička. Tranzicija ne trpi boemiju. Korporativni kapitalizam još manje. Nema se vremena, kažu.



Zato bi trebalo razbiti sve satove. Poslušajmo Jozefa Kovalskog!

субота, 20. фебруар 2010.

USKORO "CRAZY HEART"



Kada sam video trejler pomislio sam da će ovo biti još jedan film koji će se naći na listi mojih omiljenih filmova. U pitanju je melodrama koja je inspirisana životima country odmetnika-kantautora Waylona Jenningsa, Krisa Kristoffersona and Merle Haggarda. Režirao ga je meni nepoznati Scott Cooper, a glavnu ulogu igra Jeff Bridges.

Ne mogu da tvrdim još uvek ništa, ali po svemu sudeći, mislim da će to biti jedan od onih filmova poput Pekinpoovog "Junior Bonnera", Beresfordovog klasika "Tender mercies" ili Aptedovog "Coal Miners daughter". Muziku su pisali T-Bone Burnett i Ryan Bingham dok je u epicentru zbivanja ljubavna priča između neprilagođenog country pevača i novinarke-samohrane majke.

TO SE NE SME PROPUSTITI!!!

Pogotovu vi što prezirete country muziku, možda pronađete u sebi davno izgubljenu emociju.

субота, 6. фебруар 2010.

SERGE GAINSBOURG - KARIKA KOJA NEDOSTAJE



Gledao sam pre nekoliko nedelja Jane Birkin na nekom TV kanalu kako lamentira nad svojom životnom ljubavnom pričom koju je "odigrala" sa velikim Serge Gainsbourgom. Nekoliko dana kasnije sam odgledao sjajan (ali težak) film Larsa fon Trira "Antichrist" u kojem je briljirala njihova ćerka Charlotte Gainsbourg. Neverovatan talenat. Krv nije voda.




Elem, Serge Gainsbourg je za mene veliki umetnik i jedna od značajnijih figura u mom sazrevanju. Uvek sam ga doživljavao kao direktnog potomka loze Bodlerovih. Intelektualac i frajer koji je ružan kao lopov, ali mu to nimalo nije škodilo jer je uvek uspevao da odvuče u krevet najseksipilnije žene tog vremena (Brižit Bardo). Bio je skandal majstor kojeg su znali svi konobari, pekari, cvećarke, kurve i hašišari Pariza. Bio je, da se izrazim rečnikom ulice, nenadjebiv. Pomalo Frank Sinatra, pomalo Dylan, pomalo Reinbo, pomalo Bodler, uvek odmetnik, nikada pohlepnik. Sjajan kompozitor i šoumen, koji se vešto kretao kroz različite pop stilove i koji je izvršio veliki uticaj na brojne savremene muzičare (Nick Cave, Luscious Jackson, Beck).




Karijeru je započeo 50-ih godina kao šlager pevač cool jazza, ali je u svom umetničkom razvoju eksperimentisao i sa ulickanim disko pesmama, kao i sa pop muzikom. Voleo je alkohol i žene, ali je svoje srce poklonio tadašnjem top modelu i glumici Jane Birkin. Kao dete je nosio žutu traku u višijevskom Parizu zbog jevrejskog porekla što je na njega ostavilo neizbrisiv trag. Prema svetu se odnosio arogantno i odjebljivo, jer je znao kako taj isti svet ume da bude rulja koja je u stanju da ukrade i ono malo slobode koju čovek ima po rođenju i po božijem htenju. Kao mladić upisuje studije slikarstva i svira klavir po kabareima. Druži se sa umetnicima i boemima Monmartra i pokušava da nađe svoje mesto u tom svetu. Prvo je komponovao i snimao tzv. coctail jazz pesme koje su se u to vreme smatrale lakim notama i prihvatljivim kičem. Kasnije je eksperimentisao sa Cha Cha Cha ritmovima i latino muzikom, da bi šezdesetih inspirisan pop artom sroz otišao u vode u kojima su se s one strane Atlantika kretali likovi poput Berta Bakaraka i Lija Hejzelvuda. Sedamdesetih je napisao roman i muziku za brojne filmove, a uspeo je čak i da glumi u nekom italijanskom erotskom filmu. Umro je 1991.godine od srčanog udara.




Jedan od njegovih skandal nastupa vezan je za gostovanje u TV emisiji sa pevačicom Vitni Hjuston gde joj je pred kamerama rekao "Želim te pojebati".


The Bad Lieutenant: Port of Call - New Orleans (2009)




Početkom devedesetih Ejbel Ferara je snimio remek delo kojim je zasluženo ušao u Pantenon najvećih autora američkog filma. U pitanju je "Zli poručnik" sa genijalnim Harvijem Kajtelom u glavnoj ulozi. Sedamnaest godina kasnije ingeniozni nemački reditelj Verner Hercog je napravio rimejk navedenog filma, tvrdeći da isti nije rimejk i da nikada nije odgledao Ferarin film. Kada je Ferara čuo da će Hercog i Nikolas Kejdž snimiti film sličan njegovom, poručio im je da gore u paklu. Kako bilo, Verner Hercog je ipak snimio navedeni film i moram priznati da je jedan od boljih koje sam gledao u poslednje vreme. Ne znam da li je rimejk ili nije. Liči pomalo na Ferarin original ali dubinski ipak ne može da dosegne filozofsku dubioznost koju nosi Ferarino remek delo. Ferarin zli poručnik sve vreme teži ka iskupljenju, dok je Hercogov poručnik lišen takve težnje. On je nihilizam koji hoda i to je što jeste. Nema nameru da se menja i njegov moralni sklop je u minusu, ali na stalnoj i nepromenjivoj temperaturi. Bez kajanja i bez katoličke krivice.



Radnja filma se odvija u New Orleansu posle uragana Katrina i ceo zaplet se vrti oko rezrešenja ubistva jedne imigrantske porodice. Kejdž je posle dužeg vremenskog perioda napravio ulogu koja može da mu vrati staru slavu koju je stekao igrajući kod Dejvida Linča i Majka Figisa, a koju je, bar što se mene tiče, izgubio sa gomilom beznačajnih filmova koje je snimio u poslednjih deset godina. U ovom filmu je bezmalo sjajan kao u filmu "Vampirov poljubac".



Hercog je samom žanru pulp krimića prišao na jedan osoben autorski način, što nimalo ne čudi kada je u pitanju čovek koji je snimio neke od najboljih evropskih filmova svih vremena. Ovde se poigrava žanrovskom matricom, ali samo do granice dobrog ukusa, ističući ironiju u prvi plan, kao i savršen smisao za (crni) humor. Definitivno jedan zabavan i komunikativan film sa noir štimungom koji će se naći na listama najzanimljivijih filmova prve dekade XXI. veka.