среда, 26. децембар 2012.

Život - Kit Ričards (Laguna)


Čitajući autobiografiju Kita Ričardsa, jednostavno nazvanu „Život“, doživeo sam takvo ushićenje, koje bih najbliže mogao uporediti sa svojim prvim odlaskom na rokenrol koncert. Bilo je moćno i distorzirano. Kit Ričards je sve ono što sam znao i mislio da jeste. Najveći car. Čovek čiji habitus i čije delo personifikuju ideju pravog rokenrolera u mojoj glavi. Dobar je Dilan, veliki je Džoni Keš, kralj jeste Elvis, Springstin je glavni gazda, ali Kit Ričards je nekako najkompletniji. Znate šta hoću da kažem?! Ma da, razumemo se. 



Na nekih 580 stranica, koje se prelaze sa velikim uživanjem, u odličnom prevodu Gorana Skrobonje i Dejana Cukića, upoznaćete se iz prve ruke, sa višeslojnom ličnošću ovog zanimljivog čoveka, koji je čitav život hodao divljom stranom života i nekako uspeo da šmekerski iznese tu, što bi rekao Kundera, nepodnošljivu lakoću postojanja. Odrastao u Dartfordu u zanimljivoj porodici. Imao otkačenog dedu sa uvrnutim smislom za humor i šest tetaka. Miris matrijarhata u Ričardsovom odrastanju od njega je napravio jednu nežnu i sentimentalnu dušu, koja samo na oko izgleda kao đavo. Suštinski, on je jedan nepopravljivi romantik, za razliku od Mika Džegera koji je u životu uvek voleo stvari koje je Ričards iz dna duše prezirao. Iz tog britanskog ambijenta dartfordskog predgrađa i rane zaljubljenosti u bluz muziku, priča kreće u pravcu uspona nečega, što je danas sigurno najznačajniji biser rok muzike i pop kulture uopšte. Istorijski susreti Ričardsa i Džegera, ravni susretu Lenona i Makartnija, najznačajniji su događaji posle II svetskog rata. Mislim da je Little Steven Van Zandt u jednoj svojoj radio-emisiji konstatovao da je rokenrol zadobio novu dimenziju kada su Britanci šezdesetih došli u Ameriku. Ta razmena energije ostrvljana sa izvorom donela je svetu najveću umetničku revoluciju. U to vreme su se, čak i u pojasu od Đevđelije do Triglava, pojavili neki mladići sa zulufima i bubi frizurama koji su kupili električne gitare i napravili Vokalno Instrumentalne Sastave (VIS). Rolingstonsi su uzdrmali ceo jebeni svet. 



Dobar deo knjige se odnosi na dogodovštine sa turneja, kao i sa snimanja njihovih najvećih albuma. Posebno mi je bilo zanimljivo iskazivanje neskrivene ljubavi i simpatija koje Ričards ima prema dragim ljudima, Bobiju Kizu, Roniju Vudu i drugom najvećem caru Stonsa, Čarliju Votsu. Jedna od zanimljivijih epizoda autobiografije je takođe i susret Ričardsa sa mojim drugim herojem Gremom Parsonsom. Bili su kao braća. Spajala ih je ljubav prema muzici i heroinu. Parsonsov muzički uticaj na Ričardsa je bio nesumnjivo velik i od istorijskog je značaja. Taj country-blues sentiment je obeležio nekoliko najboljih albuma Rolingstonsa. Sve je to, izgleda, Svevišnji uredio kako treba. 



Iako je imao puno usputnih veza, emotivni život velikog romantika vezan je za nekoliko bitnih žena - Roni Spektor, Anita Palenberg i Pati Hensen. Sa Anitom ima sina Marlona i ćerku Anđelu, dok sa Pati Hensen sa kojom je i danas u braku ima dve ćerke Teodoru i Aleksandru. Roni je bila stara ljubav iz šezdesetih, ali su ceo život ostali prijatelji. 

Ukoliko volite rokenrol, a želite da kupite sebi poklon za praznike, bez razmišljanja pravac u knjižaru i pazarite “Život”. U pitanju je jedna od najpoštenijih i najiskrenijih ispovesti koje sam pročitao. Knjiga koju sam u gnezdu Jorgoslovlja proglasio rokerskom Biblijom. Amin!

 PS: Marlon Ričards mi je pored Kita drugi najdraži lik iz knjige. 

недеља, 23. децембар 2012.

RATNICI PODZEMLJA (The Warriors) – Volter Hil (1979)


Postoji par filmova koji su obeležili odrastanje nekoliko generacija rođenih sedamdesetih u SFRJ. Jedan od tih klasika su kultni „The Warriors“ Voltera Hila koji je u tom žanru ostao nenadmašan do današnjih dana. U pitanju je jedan od onih filmova koji u kolekciji svakog ozbiljnijeg filmofila mora stajati odmah do Pekinpoove „Divlje horde“ , Skorsezeovog „Taksiste“ i Kjubrikove „Paklene pomorandže“. Pre nekoliko godina, jedan moj prijatelj je bio u New Yorku. Po povratku sam ga odmah pitao da li je posetio Coney Island. Izvadio je iz džepa mali digitalni foto aparat i pokazao mi fotku onog čuvenog ringišpila na plaži u Astrolend Parku koji se zove The Wonder Wheel. Tu je Dejvid Patrik Keli lupkao flašama i zaskičio legendarnu: “Warriors, come out to play”! Nikada posle toga nije mogao odigrati pozitivca. Zato ga je Švarceneger nekoliko godina kasnije ubio u filmu “Commando”, a Volter Hil ponovo oživeo u “48 sati”. 


The Warriors ili Ratnici podzemlja (naziv pod kojim se davao u našim bioskopima), žanrovski bi se mogao definisati kao film potere, odnosno, urbana akciona drama sa elementima westerna, s tim što je prerija zamenjena podzemljem i predgrađima New Yorka. Warriorsi su ulična banda Coney Islanda koja odlazi na sastanak svih uličnih bandi New Yorka u Van Cortland Park. Cyrus, vođa najveće bande, želi da ujedini sve ratnike New Yorka kako bi se suprotstavili teroru policije. Tom prilikom zaverenici iz druge bande ubijaju Cyrusa i lažno optužuju Warriorse. Posle toga kreće nezaboravno filmsko putešestvije kroz njujoršku suburbiju, tokom koje se nasilje transformiše u veliku temu filmske estetike, a ne u sredstvo za emitovanje ideoloških poruka. Furies, Rogues, Boppers, Hi-Hats, Lizzies, Turnbull AC's, Gramercy Riffs i druge ulične bande kreću u poteru za Warriorsima. Jurnjavu prati sofisticirani muzički izbor funk soula, po kojem je Volter Hil inače poznat, a koji nam ubedljivo dočarava jednu epohu i subkulturni ambijent kojim se lako mogao podmititi svaki klinac zarobljen u sivilu balkanskog socrealizma. 


Odgledao sam dosta dobrih filmova u životu, ali Ratnici podzemlja zaista predstavljaju nešto posebno. Oni će se uvek visoko kotirati na intimnoj listu potpisnika ovih redova. Jedan od najlepših omaža antičkoj ratnoj epici (Atina-Sparta), westernima Forda, Hoksa i Betikera, kao i samurajskim filmovima Akire Kurosave. Možda će neki cinik to prokomentarisati kao infantilni refleks ljubitelja pop mitologije, ali neka misli šta god hoće, jer samo slep čovek ne želi da prizna da su The Warriors opravdali ime koje nose. Da, u svakom pogledu. 


субота, 22. децембар 2012.

Najbolji albumi 2012. po izboru Jorgoslovlja


Kako god okreneš, na kraju uvek dođemo do ove zanimljive društvene igre. U hiperprodukciji pop kulture ima svega i svačega. Ne može se sve preslušati, niti bi trebalo pokušavati nešto slično. Čovek se izgubi u svemu tome i cela igra se svede na površno preslušavanje. To nekako nije pošteno, ni prema sebi, a ni prema autorima te muzike. Ono što sam uspeo da čujem ove godina, a da je zaista vredno, po isključivo subjektivnom kriterijumu, nalazi se na sledećoj listi. 

BRUCE SPRINGSTEEN - Wrecking Ball



S obzirom da mi je ove godine sve bilo u znaku Brusa Springstina jer sam ostvario svoj koncertni san, album Wrecking Ball je na ubedljivo prvom mestu. Peca Popović je lepo napisao da je to jedini šef koga treba slušati. Slažemo se Peco! 




NICK WATERHOUSE - Time’s All Gone



Nick je nova nada muzičkog univerzuma. Mladi pevač, songwriter i muzički producent iz Los Angelesa koji je rođen 1986.godine. Izgleda kao Buddy Holly, a zvuči kao muška verzija Amy Winehouse. Time’s All Gone je njegov prvi album. U pitanju je album koji odlikuje izraziti tradicionalizam swing-soula sa elementima rhythm and bluesa, ali aranžiran na način koji je prihvatljiv novim generacijama. Očekujem veliki muzički uspeh Nicka Waterhousa.




NATURAL CHILD – Hard in Heaven



Garažni rokenrol bend iz Nešvila koji zvuči opasno. Posle nekoliko pesama shvatićete da se radi o čistokrvnom gitarskom rokenrolu koji je klesan na zaostavštini bendova The Rolling Stones, The Allman Brothers Band i The Stooges, kao i na kapljici dobrog burbona. Južnjačka uteha za sve ljubitelje takve estetike. 



AMY LAVERE & SHANNON McNALLY - Chasing the Ghost Rehearsal Sessions EP



Amy Lavere je dama sa basom iz Memfisa, a Shanon McNally je dama sa gitarom iz New Orleansa. Njih dve su uz pomoć Luthera Dickinsona (North Mississippi Allstars) i benda The Wandering spontano snimile Chasing the Ghost koji je prema skromnom mišljenju potpisnika ovih redova pravo malo remek delo.



DR JOHN - Locked Down



Dr John je snimio još jednu fantastičnu ploču koju je producentski obradio genijalni Dan Auerbach (The Black Keys). Zanimljiv spoj “oca” i “sina” svesnih ukorenjenosti muzike koju stvaraju. Nama kao ljubiteljima ovakvog zvuka podarili su jedan vrhunski rhythm and blues album koji baštini sve ono što najviše vredi u američkoj muzici. 



JEFF LYNNE – Long Wave



Jeff Lynne je britanski kompozitor, songwriter, pevač benda Electric Light Orchestra, član supergrupe Traveling Wilburys, prijatelj i saradnik Beatlesa. Ukratko, jedan super tip. Njegov album Long Wave je jedna dirljiva i nostalgična ploča sastavljena od obrada nekih od najepših pesama ikada napisanih, koja me je, priznajem, emotivno razvalila. U pitanju su pesme koje su kreativno uticale na Lynna tokom njegovog odrastanja u Birmingemu, a koje je kao klinac slušao na radiju. Vratićete se nostalgično u detinjstvo, na zimske ulice Dikensovih romana, crno bele Iling komedije, novogodišnje projekcije filmova Ričarda Lestera. Iskopaćete neke od najlepših trenutaka iz vremena kada ste verovali u Deda Mraza.




RODRIGUEZ - Searching For Sugar Man (OST)



Soundtrack dokumentarnog filma “Searching For Sugar Man” je sastavljen od pesama sa dva albuma Sixto Rodrigueza iz sedamdesetih godina. U pitanju je priča o zaboravljenom i skrajnutom kantautoru meksičkog porekla iz Detroita, koji u Americi nikada nije uspeo da napravi karijeru. Posle drugog albuma je ostavio gitaru i počeo da radi kao šljaker po detroitskim gradilištima. Među ono malo ljudi koji su pratili njegovu muziku pročulo se da je izvršio samoubistvo na sceni. To je bio kraj za Sixta, ali život je čudo i čudo su putevi gospodnji. Polovinom devedesetih Detroit su podhodili neki muzičari iz Južne Afrike koji pronalaze Sixta živog i zdravog kao matorog šljakera. Tada mu otkrivaju da su njegove ploče u Južnoj Africi najprodavanije i da iste imaju kultni status jer su bile sastavni deo borbe protiv aparthejda. Sixto je tamo veći od Dylana, a najeminentniji rokenrol bendovi Južne Afrike su snimili tribute album kojim su odali priznanje ovom kantautoru. Sixto se vratio na scenu i to je najvažnije. Film očekujemo sa nestrpljenjem.
 


JIMMY CLIFF – Rebirth



Posle osam godina pauze stigao je novi album najveće legende reggae muzike posle Boba Marlya, Petera Tosha i Lee Perrya. “Rebirth” je ploča koju krasi miks reggae i ska zvuka. Dvanaest odličnih pesama od kojih ima par covera. Meni na srce odmah legla obrada Clasha. 



VAN MORRISON - Born to Sing: No Plan B



Veliki Van je uvek veliki. On nema loše albume. Baš kao i Bob Dilan. Ili su dobri ili su odlični ili su remek dela. Born to Sing je odličan.
 


ALABAMA SHAKES – Boys&Girls



Zato što pevačica Britani Hauard glasom zvuči kao jedina prava naslednica Ete Džejms i Beti Dejvis, ali je osim soula i funka prvenstveno bila navučena na Zeppeline i White Stripes. Prate je mladići koji su definitivno odrastali na pravim stvarima. 
 


DAJTE I VI VAŠU LISTU!!!

среда, 12. децембар 2012.

Payday - Daryl Duke (1973)


“Dan isplate” Derila Djuka, jedan je od najznačajnijih američkih filmova sedamdesetih, koji svojom osnovnom dramaturškom konstrukcijom i konstitucijom glavnog junaka, pevača lutalice, neobično podseća na Pavlovićevo remek delo “Kad budem mrtav i beo”. Ujedno, ovo je jedan od onih nepravedno potcenjenih filmova, koji su zbog svoje iskrene subverzivnosti i beskompromisnog autorstva, gurnuti na marginu holivudskih B klasika, koje danas poštuju samo pravoverni filmofili iz Kosovske 11. Profesor Pajkić je jednom rekao kako se često pita da li je Kronenberg smišljen da bi se blokirala Djukova subverzivna energija. Obaška što su obojica Kanađani, pa je stvar još sumnjivija.


U pitanju je priča o moralnoj nakazi i netalentovanom kantri pevaču Moriju Denu (Rip Torn), koji u svom Kadilaku jezdi kroz biblijski pojas primitivne Amerike, okružen kurvama, protuvama i bitangama svih fela. Sa svojim bendom nastupa po Honky Tonk barovima, a želja mu je da na kraju dospe do Nešvila i nastupi na koncertu Baka Ovensa i (možda) Džonija Keša. Mori Den je sve vreme pod dejstvom alkohola i raznoraznih opijata. U takvom stanju usput obilazi poluludu majku, ostavljenu ženu sa dvoje dece, tuca neku nesrećnu šiparicu, laže i maže, ubija čoveka. Kako reče Njegoš : “Tragovi mu smrde nečovještvom.” Mori Den je zapravo dno ljudske egzistencije i plod liberal kapitalističke hipokrizije koja je u to vreme bila na udaru od strane mnogih kritički osvešćenih umetnika, koji su prozreli nihilističku sliku lažnog američkog sna. Deril Djuk koristi žanrovski kriterijum roud-muvija; mali gradovi, moteli sa kamiondžijama i promiskuitetnim konobaricama, brza hrana i koka kola, droge, miris burbona, znoja, mokraće i kerozina. Cela ta slika jednog depresivnog i sjebanog univerzuma, sistema vrednosti zahvaćenog neizlečivom gonorejom, propraćena je predivnim kantri pesmama o ljubavi i prijateljstvu koje su same po sebi lišene bilo kakvog cinizma. To je zapravo paradoks koji ovaj film čini još većim. Likovi su skroz izopačeni i atmosfera je potpuno bolesna. Estetika ružnog, u svakom smislu, kategorija je kojom su se bavili mnogi teoretičari umetnosti u XX veku. Lično cenim umetnička dela koja su u stanju da udare u stomak posmatrača/konzumenta, ali taj udarac ne sme biti lažan i ne sme biti tendenciozno smišljen. Mora biti pravi, jer samo u tom slučaju ima smisla. 


Payday je definitivno “pesnica u stomak”. Film koji za razliku od Votersovih otvorenih kemp ruganja, u skrivenoj formi nosi jednu od najvećih kritika američkog društva ikada izrečenu.