среда, 21. јул 2010.

I ples je lepši u dvoje

Nekoliko filmskih scena koje su grandiozne, magične, duboko urezane u mojoj glavi, kojih se uvek setim sa uzbuđenjem, koje želim da pamtim čitav život, zato što su veće od života i podsećaju me na vremena kada je bioskop bio živ. Govorim to kao čovek koji nikada nije naučio da igra, ali je uvek voleo da gleda ljude koji umeju to da rade. Lično, nikada nisam ni bio lud za plesom, osim onog klinačko-pubertetskog stiskavca, ali sam se prema plesačkim parovima uvek postavljao voajerski.

1.Fred Aster i Džindžer Rodžers iz filma "Swing Time" Džordža Stivensa. Njih dvoje su svetla tačka istorije čovečanstva.



2.Kris Kristoferson i Izabel Iper iz filma "Heaven's Gate" Majkla Ćimina




3.Valcer diplomaca iz filma "Heaven's Gate" Majkla Ćimina



4.Šon Pen i Robin Rajt iz filma Nika Kasavetesa "She's So Lovely". Odličan film iz devedesetih koji sam zaboravio da pomenem na listi najboljih iz devedesetih. Nema veze...ispravljamo grešku...Kakav ples...Tu su i Tito & Tarantula... Iz svakog kadra izlaze strast i ludilo.



5.Al Paćino u filmu "Miris žene" igra tango sa nekom cicom. Otmeno i graciozno. Gospodski.



6.Scena koja je postala klasik. Mislim da se vreme može meriti pre i posle "Pulp Fiction".

петак, 16. јул 2010.

H2O+CO2 (Intimno putovanje kroz lavirinte detinjstva)



Odrastao sam na glavnoj ulici jedne male srpske varoši. Baš na toj ulici bilo je nekoliko kafana, jedna fliperana, poslastičara starih Goranaca, pekara koju je držao Albanac Ismet Čočaj (nadam se da je živ i zdrav i da još uvek pravi najbolje kifle na svetu), samousluga, dve trafike i sodadžijska radnja. Sve je bilo napravljeno po meri čoveka. Od svih znamenitosti te male varoši, kojih nije bilo mnogo, najznačajnija je bila sodadžijska radnja Bože sodadžije. Ne bih da zvučim kao "starac Fočo od stotinu ljeta", ali ne mogu ignorisati nostalgiju koja se u meni budi prisećanjem na detinjstvo. Ispred te sodadžijske radnje su visili svi gradski zgubidani i studentarija na letnjoj pauzi (oni što su cirkali u Šumatovcu, kupovali farmerke u Trstu, stopirali po Evropi, gledali prve nastupe New Wave bendova, karali Nemice po Dubrovniku) tako da je to mesto kršteno kao PARLAMENT KOD BOŽE SODADŽIJE. Ja sam kao klinac trčao da im kupujem cigarete, kako bih mogao makar malo da sedim sa njima i slušam njihove ludačke priče.

Elem, sodadžijskih radnji je bilo dosta u Srbiji u to vreme. Danas ih gotovo nema. Kažu da su se zadržale u Nišu i nekim južnjačkim čaršijama. Ne znam da li ih ima u Vojvodini?!U mom kraju više ne postoje. Kako je umro Boža, potomci su se iz merkantilističkih pobuda okrenuli savremenim oblicima ugostiteljstva. Pljunuli na tradiciju. Nema više klakera i kabeza. Nema više sifona sa sodom, kojima smo se kao deca prskali na svadbama ispred hotelske bašte. Nema više ničeg autentičnog. Svi su podlegli globalnim zakonima tržišta. Ne osuđujem ih. Samo konstatujem.

S obzirom da sam obećao sebi, da ću se truditi da sačuvam sećanja na sve lepe stvari koje sam delio sa ostatkom sveta, nije zgoreg zbog potomstva prepisati iz vikipedije nekoliko rečenica na zadatu temu.

Klaker je bezalkoholno, bistro, osvežavajuće piće tajanstvenog sadržaja. Sastoji se od vode, šećera, gazirano je a ima i nepoznati dodatak koji mu daje atraktivnu boju (crvenu, lila ili braon) i ukus koji bi trebao da podseća na jagodu, višnju ili neko drugo voće. Klaker se pravi po malim privatnim punionicama ovakvih pića gde moraju biti ispunjeni određeni higijenski uslovi. Klaker je prethodnica Koka-kole i drugih osvežavajućih pića na ovim prostorima. Do pojave "Vitasoka", šezdesetih godina dvadesetog veka, bio je jedno od retkih osvežavajućih pića koja su se mogla kupiti. Prodavao se u staklenim flašama od 2 decilitra a poklopac je bio od porcelana sa gumom radi dihtovanja, i žičanog držača. Tradicionalno se prodavao iz velike vangle napunjene ledom. Danas se klaker može naći samo još na nekim vašarima u zabačenim mestima.

Kabeza je staro srpsko piće. Kabeza na turskom znači sok. Ranije, u prethodna dva veka piće je bilo jako popularno u narodu. Kada su vašari bili jedina zabava i nije bilo super, mega i hiper marketa već samo samostalnih zanatlija i malih trgovina ovo piće je bilo često osveženje. Autentična kabeza se proizvodi samo u malim sodadžijskim radnjama, koje su sada maltene već potpuno nestale. To je piće crvene ili narandžaste boje koje se pravi od biljnog sirupa i sode. Ima sladak ukus, po mnogo čemu specifičan, blago je gazirano.

Što se tiče soda vode i sifona, nijedan špricer sa flaširanim kiselim vodama ne može da se meri sa špricerom koji se pravio sa soda vodom. Fora je u oštrom mlazu pod pritiskom koji je "ubijao aditivne supstance" glavne izazivače mamurluka (šarmantna zabluda). Jednom sam pročitao u nekoj priči Dušana Prelevića da je takve špricere pravio Artu Garfanklu negde u Dubrovniku. Narandžasti se oduševio, iako mu je bilo čudno što mešamo vodu i vino.

Danas je neko drugo vreme, koje ima svoje prednosti, ali i hiljadu mana. Mnoge lepe stvari su neopravdano završile na smetlištu. Zašto je to tako, nikada neću shvatiti. To vam je prijatelji moji kosmička nepravda.

понедељак, 12. јул 2010.

HARRY BROWN - Daniel Barber (2009)



Majkl Viner je 1974.godine snimio prvi deo serijala "Dead Wish" u kojem je glavni lik, nenadjebivi antiheroj osvetnik Pol Kersi, kojeg je tumačio legendarni, a u vrednosnom sistemu Jorgoslovlja visoko kotirani glumac Čarls Bronson. Priča je arhetipska i jednostavna. Država ne funkcioniše, policija je korumpirana, kriminalci unose nemir u živote običnih građana. Lokalna banda je dirnula u porodicu Pola Kersija koji posle toga uzima pravdu u svoje ruke i počinje da jebe kevu lošim momcima. Prošlogodišnje remek delo Klinta Istvuda "Gran Torino" je zasnovano na sličnim osnovama, s tim što je Klint Istvud pored priče o obračunu sa lošim momcima, razvio još jednu, starozavetnu melodramsku priču, o prijateljstvu između ratnog veterana i malog azijatskog imigranta. U Vinerovoj "Posmrtnoj želji" nema ničega što bi se moglo podvesti pod melodramu. U pitanju je čistokrvni krimić osvete. "Harry Brown" Daniela Barbera je je negde na pola puta, ali je ipak bliži Vinerovom klasiku. Brutalna vivisekcija britanskog Chavs predgrađa.

Harry Brown je priča o svežem udovcu, ratnom veteranu, koji živi u siromašnijem delu nekog sivog britanskog grada, u kojem počinju da vladaju i divljaju nadrogirani i kriminogeni Chavs dizelaši iz komšiluka. Pošto mu ološ iz predgrađa ubija jedinog i poslednjeg prijatelja, Harry Brown kreće u osvetu. Kao ratni veteran imao je talenta za ubijanje, ali ovde će obradovati svakog Srbina frustriranog devedesetim, jer će većina sa uživanjem gledati kako je hladnokrvni čika Harry lokalnim dizelašima pucao u kolena, čelo i kako je odstrelio prokletu gamad koja ne zaslužuje ništa drugo osim metka. Lepo je jednom rekao Klint Istvud da je metak dobar kada je za pravog. Harry Brown je to u ovom filmu potvrdio, ali i njegov imenjak koji je nekada, sedamdesetih, nosio nadimak "Prljavi". Osim toga, kako ne odgledati film u kojem ponovo briljira sjajni Majkl Kejn, čija glumačka bravura potire sve mane i rupe koje bi se ovom filmu mogle pripisati. Nećemo biti sitne duše, makar ne prema legendama.

понедељак, 5. јул 2010.

Život i smrt porno bande - Mladen Đorđević (2009)


Konačno sam dočekao da se stišaju strasti oko ovog filma i da ga odgledam na miru. Pisali su o njemu gotovo svi ozbiljniji kritičari, filmofili i analitičari. Imali su šta da kažu i dosta toga su rekli, kako oni koji su pisali hvalospeve, tako i oni koji su imali kritički osvrt na celu priču. „Život i smrt porno bande“, reditelja Mladena Đorđevića, jeste jedan od najznačajnijih srpskih filmova snimljenih u poslednjih deset  i više godina, i to iz prostog razloga što ova road movie -porno - horor - satira  najvernije oslikava društvenu klimu demokratsko-tranzicione Srbije. Ovo je definitivno prvi film koji je imao grublji kritički osvrt na današnju sliku Srbije i mislim da u tom smislu predstavlja prekretnicu. Reditelji koji su od 5.oktobra na državnim jaslama, trebalo bi da se pokriju ušima i da ćute. Najbolje bi bilo da ućute zauvek i da puste nove klince da pričaju svoje priče.


Porno banda je priča o mladom filmskom reditelju Marku, koji igrom slučaja upada u svet srpske pornografije, i koji posle bezuspešnog pokušaja da progura na tržište prvi srpski ART pornić, upada u zamku sveta koji kontrolišu krimosi sa braćom iz državne bezbednosti i policije. Kako bi vratio dug producentu, Marko okuplja grupu marginalaca i propalih porno glumaca (ako u Srbiji uopšte postoje uspešni porno glumci), sa kojima pravi Porno Teatar i kreće na turneju po Srbiji. Na tom putu nihilizma i tragike porno banda uleće u sam epicentar pakla snuff pornografije, u koji je uvlači mefistofelovski novinar Franc, koji je od devedesetih prisutan na Balkanu kao izveštač sa ratišta. Rekao bi čovek Lucifer lično. Taj susret me je asocirao na Parkerovog Luja Sajfera iz remek dela „Angel Heart“ iako sam siguran da autor nije imao na umu ovaj film kada je pisao scenario, jer tematski nemaju veze.
Porno banda se takođe dotiče sukoba života i smrti, seksa i nasilja, urbanog i ruralnog, Erosa i Tanatosa. Osim toga, film je prepun filmofilskih referenci kojima autor skida kapu old school ocima -Žilniku Makavejevu, Žiki Pavloviću i Jovanu Jovanoviću.

Ako ste voleli crni talas, ako ste se ložili na estetiku "ružnog", ako volite autore koji svojim delima uspavane intelektualce udaraju direktno u glavu i čija dela poput Kojinog klasika nose poruku „Sviđa mi se da ti ne bude prijatno“ prihvatićete ovaj film i razmišljati o njemu dugo. Možda ge nećete voleti, ali ćete ga ceniti. Previše je svež da bi ga proglasili remek delom. Neka mu u tom smislu sudi potomstvo.





субота, 3. јул 2010.

"Il grande sogno" - Michele Placido (2009)


Michele Placido je domaćoj publici poznat kao inspektor Corrado Cattani iz kultne italijanske krimi serije "Hobotnica". Placido je inače čovek zanimljive biografije, čiji životni put nije bio nimalo lak. Dosta toga, biografskog, provukao je kroz svoje rediteljsko ostvarenje "Il grande sogno". Kao dečak iz siromašne seljačke porodice, Placido je sanjao o odlasku u veliki grad i osvajanju jednog novog sveta. S obzirom da nije imao mnogo mogućnosti na samom početku, prvo je morao da bude policajac jer je to, pored katoličkih bogoslovija, bila jedina škola na kojoj je bilo besplatno školovanje. Kasnije je postao glumac, a danas je jedan od cenjenijih predstavnika sedme umetnosti u Italiji.


Njegov prošlogodišnji film "Il grande sogno" je još jedno podsećanje današnjeg sveta na vremena kada su ljudi verovali da čovečanstvo jednog dana može biti pristojnije mesto za život. Placido je snimio film o studentskim demonstracijama 1968.godine, koji se svojom aktuelnošću oslanja na godinu dana stariji film Ulija Edela "Slučaj Bader Majnhof". Placido svojim viđenjem tih godina nije želeo da morališe, niti je želeo da idealizuje celu priču o turbulentnoj 1968., već je uspeo nepristrasno da je sagleda kroz ljubavnu priču osvešćene bogate devojke - studentkinje sa kompleksom porodičnog mirnog sna iz vremena Musolinija, i policajca sa glumačkim afinitetima koji je od strane države ubačen kao krtica u studentske redove. Taj pandur je po svemu sudeći nekada bio sam Placido. Ovde je rešio da se razračuna sa demonima prošlosti i još jednom preispita dobro poznatu dilemu među protagonistima dvadesetog veka, da li je umetnost jača od politike i kakva je uloga ljubavi u celoj toj priči. U ovom filmu je uspeo da nam prikaže uzaludnost i lepotu čovekovih stremljenja u potrazi za smislom i apsolutni trijumf psihologije masa nad mikrokosomosom individualizma čiji je nosilac Nicola kojeg tumači sjajni Riccardo Scamarcio (igrao u odličnom filmu "My Brother Is an Only Child"). Sve zadobija apsolutno jasne konture kada uzmemo u obzir da su današnji svet i institucije sistema ovakve kakve jesu stvorili ex šezdesetosmaši, počev od Bila Klintona, Joške Fišera, Haviera Solane i Vaclava Havela, pa do rahmetli Slobodana Miloševića, Vuka Draškovića i Ljuše Ristića. Posle propasti revolucije neki su malo bili teroristi, neki su duvali ali nisu uvlačili, neki su postali nacionalisti, a većina biznismeni. Jedina nesporna činjenica je da su gotovo svi postali deo sistema koji ih sa velikom pažnjom  tetoši.

Rečeno jezikom jednostavnog čoveka, Placido nam je ovim filmom poručio da se ne ložimo na ideološke mantre, jer u svim tim pokretima čuči gomila beskorisnih ljudi koja će ti krišom staviti u džep bočicu kukute. Jedina stvarna revolucija je ona koja se desi u samom čoveku, sve ostalo je šarena laža.