понедељак, 30. децембар 2013.

Čemu služi glava?



„Čemu služi glava?“, pitala ga je Sunčica. 

„Da ti po njoj seru ptice“, rekao je. 

„Samo za to?“

„Samo.“

„Može li se njome razmišljati?“

„Može, ali to ne ume svako.“

„Umeš li ti?“

„Ne“, rekao je.

„A čemu služi još?“

„Rekao sam ti već jednom, ničemu!“

„Možda za udaranje?“

„Recimo“, rekao je.

„Ili za šminkanje? Da se našminkaš i budeš kao Dejvid Bouvi!“

„Tja....baš si mi ti pametna.“

„Mama je volela Bouvija. Sećaš se?“

„Da“, rekao je.

„Juče sam videla jednog čoveka ispred zgrade koji je izgledao kao onaj čikica koji je prodavao semenke na utakmicama, na koje si me vodio kada smo živeli u B. Prišao je meni i Milenici i rekao nam da je kosmos veliki za naše male glave. Šta je on time mislio?“

„Nemam pojma. Verovatno neka budala? Koliko puta sam ti rekao da ne razgovaraš sa nepoznatim ljudima ispred zgrade. Znaš da ima puno izopačenih ljudi.“

„Znam....nedostaje mi mama.“

Čovek je u tom trenutku zastao. Ostavio je suze, tamo negde u utrobi. Progutao je knedlu i prišao joj blago. Pogledala ga je krupnim tužnim očima i levom rukom pomerila šiške koje je trebalo skratiti. Čučnuo je i zagrlio je čvrsto. 

„Znaš, šiške su mi porasle. Vodi me kod frizera. Glava služi i da bi frizeri imali od čega da žive.“

„Jeste, a šta ćemo sa ćelavim glavama?“

Nasmejala se i uhvatila ga za ruku.

„ A kad se ošišam, vodićeš me na sladoled? Važi?!“

Klimnuo je glavom zadovoljno. Nežni osmeh na licu je bio izrazito jasan. Setio se, kako mu je nekada davno, dok je još studirao, jedna devojka rekla kako je neodoljivo podseća na Atikusa Finča. Bilo mu je milo zbog toga. Sunčica će biti OK. Nastavili su zajedno ka Tašmajdanskom parku i nestali u lepoti jednog prolećnog beogradskog jutra. 


субота, 21. децембар 2013.

Najbolji albumi 2013. godine po izboru Jorgoslovlja





Kao i svake godine vreme je za podvlačenje crte. Ove godine slušala se muzika malo više nego prošle i bilo je tu dosta dobrih albuma. Zahvaljujući preporukama eminentnih znalaca, kako poznatih tako i anonimnih, otkrilo se dosta toga u protekloj godini. S obzirom da više nisam sklon preteranom eksperimentisanju sa različitim muzičkim žanrovima, niti imam kultur-tregerski odnos prema rokenrolu, moja lista najdražih albuma u 2013. je strogo lična, bez bilo kakvih pretenzija da se uzima kao nekakav relevantan putokaz. Dakle, u pitanju je dobro poznata igra među ljubiteljima ove plemenite rabote. Ono što se 2013. najviše vrtelo u gnezdu Jorgoslovlja je izbor od sledećih 20 albuma. Isti su poređani po snazi utiska onako kako sledi.

1.Shannon McNally - Small Town Talk


2.Boz Scaggs - Memphis





3. LeE HARVeY OsMOND - The Folk Sinner





4.North Mississippi Allstars - World Boogie Is Coming 



5. Guy Clark - My Favorite Picture Of You





6.Seasick Steve - Hubcap Music



  


7.Israel Nash Gripka -
Israel Nash Gripka’s Rain Plans




8.The Mavericks - In Time




9.Eric Clapton - Old Sock




10. Steve Earle & The Dukes - The Low Highway




11.Mavis Staples -One True Vine





12.Dawn McCarthy&Bonnie Prince Billy - What The Brothers Sang 





13.Big Harp - Chain Letters


14.The James Hunter Six - Minute By Minute




15.Eric Burdon - `Til Your River Runs Dry




16.Tom Russell and the Norwegian Wind Ensemble - Aztec Jazz




17.Aaron Neville - My True Story



18.Goldfrapp - Tales Of Us




19.Pokey LaFarge- Pokey LaFarge





20. Mark Lanegan - Imitations




недеља, 1. децембар 2013.

Poslednji revolveraši (Koncert benda ELDORADO - Dom omladine 30.novembar)






Sinoć je u Domu omladine Beograd održan koncert benda Eldorado. U pitanju je supergrupa koja je nastala spontano, na temelju ideje beogradskog reditelja i muzičara Milutina Petrovića, u prijateljskoj kolaboraciji sa basistom Zdenkom Kolarom (Idoli, Zona B), gitaristom Dudom Bezuhom (Zona B, Đorđe Balašević) i bubnjarom Dušanom Ristićem-Ristom (Zona B). Kao veliki poštovalac Milutinovog filmskog stava, rešio sam da proverim da li je na terenu rokenrola uspeo da uobliči i pronađe onaj bluzerski americana-groove za kojim je aktivno krenuo u potragu pre nekoliko godina. Plod takve potrage okupio nas je sinoć u DOB-u i sproveo kroz mitski Hoksov „Eldorado“ preko beogradskih „revolveraša“ stare škole, koji su svojom vanserijskom svirkom vaskrsli energiju dobrog gradskog duha. 


Dakle, sinoć sam imao priliku da čujem uživo ceo album Eldorada koji broji 12 odličnih pesama. U pitanju je čistokrvna rokerska ploča na kojoj možete čuti magiju čiju su tajnu beogradskim revolverašima otkrili veliki uzori, od Led Zeppelina i Townes Van Zandta do Talking Headsa. Pre koncerta sam imao priliku da čujem samo dve njihove pesme,, i to superhit „Puž“ , kao i ultra rokersku „Fuksa muzika“, međutim pored drugih autorskih pesama sinoć sam uživao i u obradama koje mi u životu znače mnogo više od same muzike (When Your Dream Lovers Die, All Along The Watchtower, Rock And Roll, Gimme Shelter), kao i u pojedinim izvedbama obojenim sjajnim pratećim vokalima Marine Krnić, Višnje Begović i Marine Bošković. Kao najlepši momenat koncerta izdvojio bih najavu i izvođenje pesme “Soka” koju su posvetili Sonji Savić i koja će sigurno ući u istoriju domaćeg rokenrola, kao jedan od najlepših muzičkih omaža velikoj glumici i umetnici. 
Umalo da zaboravim da pomenem, da nas je u celu priču kao predgrupa uveo bend Ventolin, koji već godinama neguje zvuk amerikane, i koje je potpisnik ovih redova gledao nekada u starom sastavu, a sinoć sa novim basistom i gitaristom. Kvalitet svirke se zbog navedenog nije promenio. I dalje zvuče dobro, negujući odjeke zvučnih slika koje će vas podsetiti na najbolje vreme Jangovog benda Crazy Horse.
U svakom slučaju, ovim koncertom sam napunio baterije za sledeću sedmicu. U ponedeljak ću ponovo uroniti u svoj dosadni činovnički život, ali ću makar kao mantru, radi dobrih vibracija, pevušiti pesme Eldorada. 


субота, 16. новембар 2013.

O nasilju i filmovima




Pročitao sam pre par dana u novinama da je život novog pape Franje najverovatnije na meti italijanske mafije, i to moćnog klana Ndrangete. Učio sam nešto o tome na fakultetu, kroz opcioni predmet o krivičnopravnim aspektima organizovanog kriminala. Ndrangeta je poznata kalibrijska mafija koja se razlikuje od Koza nostre. Osnovani su kao reakcija na ujedinjenje Italije, sastavljeni su od izuzetno zatvorenih klanova koji praktikuju endogamiju, a njihova najzanimljivija specifičnost je ezoterija, koja potiče iz vremena antičke Grčke, a podrazumeva incijacijski prijem kojem mora prethoditi hladnokrvno ubistvo. Tvrdnju da loši momci rade o papinoj glavi izneo je Nikola Grateri, jedan od vodećih tužilaca protiv organizovanog kriminala u Italiji. Kažu da je papa Franja svojim reformskim zahvatima ugrozio spregu mafije i crkve, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u pojedinim klanovima. Više neće moći tako lako da se pere novac, niti će moći da se obavljaju prljavi poslovi u saradnji sa lažnim hrišćanima. Što je najvažnije od svega, više se neće ćutati. Što se mene tiče, ovakav početak “mandata“ novog pape, za svako je poštovanje.  Ali nisam hteo o tome. Živica Tucić i Mirko Đorđević će nastaviti priču u nekoj TV debati. Ja bih nešto drugo.
Kad smo već kod mafije, mnogi od nas pripadaju generacijama koje su odrastale na kriminalističkim filmovima u kojima su mafijaši predstavljani dvojako. U većini holivudskih i francuskih filmova iz šezdesetih i sedamdesetih, predstavljani su u romantičnom svetlu, ali postoje i brojni filmovi u kojima su predstavljeni surovo- realno, kakvi su zaista bili. Naravno, uvek sam se divio harizmatičnosti Branda, De Nira, Paćina, Džejmsa Gandolfinija ili Kristofera Vokena, koju je iznedrio romantičarski filmski ključ, ali gledajući takve filmove mislim da sam oduvek znao da je to samo film i da takvi likovi postoje samo na filmskom platnu. Nikada nisam pomislio da je tako u realnom životu. Taj gamenski buntovnički šarm, prepoznavao sam isključivo kod gradskih mangupa i danguba, koji nisu imali nikakve veze sa kriminalom. Možda su neki od njih malo petljali sa lakim drogama, ali to i nije neki kriminal, tako da otpada. Zato mi je bilo čudno, kada su se neki moji drugari, dok smo bili klinci, ložili na te mitove o Ljubi Zemuncu i tzv. samurajima beogradskog asfalta, kao i na sve one treš tekstove o krimosima koje je devedesetih objavljivao Marić u Profilu. Skoro sam odgledao ponovo „Poslednji krug u Monci“, i to posle 20 godina, i video kako cela ta priča izgleda otužno, da ne kažem jadno. Čak nije uspela da ga izvuče ni harizmatičnost Dragana Nikolića dok puši žutu Dravu i zamišljeno sluša Boba Dilana. Ali ni to sada nije bitno. Pravo lice kriminalaca nam je prikazao Janko Baljak u filmu „Vidimo se u čitulji“. Tu je apsolutno jasno da Kristijan Golubović nikako ne može biti Stiv Mekvin, niti je Stiv Mekvin mogao biti Kristijan Golubović. Zato mi se od same pomisli na sve te stvarne likove posebno gadi. To je ološ i tu stavljamo tačku. Kakve to veze ima sa filmom? Romantičarski prikaz Stiva Mekvina koji pljačka banku i beži u Meksiko je samo metafora odmetništva kojom su autori iskazivali svoj bunt prema (malo)građanskom društvu i ustaljenim normama. Jedan rokenrolerski sentiment koji samo lud ili glup čovek može bukvalno shvatiti i identifikovati se kao kriminalac. Mnogi od tih filmskih likova su imali viteški kodeks i svoje grehe su iskupljali kroz žrtvu, tako što su na kraju filma umirali pošto bi spasili čast jedne dame ili učinili neko dobro delo. Ukoliko su bili antiheroji poput Majkla Korleonea iz „Kuma“ ili Džejmsa Konveja iz „Dobrih momaka“ simpatija se prvenstveno vezivala za Paćina i De Nira, a ne za likove koje su igrali, ali pre svega za smisao drame ili akcije čiji su učesnici bili takvi likovi. Zato filmovi nemaju nikakve veze sa izazivanjem nasilja koje se dešava u stvarnom životu. Kventin Tarantino je nedavno bio meta zbog nasilja na filmu, ali se vraški dobro branio. Mislim da je društvo, koje optužuje film na taj način, zaista licemerno. Nasilje postoji od kada je sveta i veka. Istorija civilizacije je istorija nasilja. Naslilje je deo ljudske prirode koja se može zauzdati. Ne zaboravite da film postoji samo nešto više od 100 godina. Mafiju nisu izmislile filmadžije, već sistem, a odgajale su je kraljevske porodice, republikanske vlade, državni kriminalci, korumpirani političari i doktori, ratni huškači i zločinci, podmitljivo sveštenstvo, tabloidno novinarstvo itd itd...Zato gledajte starije gangsterske i akcione filmove (naravno američke), jer su to realno najbolji filmovi na svetu, iz kojih se može mnogo toga naučiti o životu, politici i pravilima igre.