уторак, 10. новембар 2020.

Suđenje čikaškoj sedmorici - Aron Sorkin (2020)


Ovaj film, osim što govori o sramnom procesu koji se vodio protiv sedmorice uhapšenih demonstranata na protestima u Čikagu, tokom održavanja Demokratske nacionalne konvencije 1968.godine, govori i o nekim zaboravljenim vrednostima za koje uvek vredi izaći na crtu. Hejden je, koliko sam skontao, jedan od onih levičara koji je verovao u gramšijevski marš kroz institucije. Delindžer je pak, s druge strane, bio radikalni pacifista i gandijevac, aktivista koji je verovao u nenasilne društvene promene. Inače čovek sa intelektualnim porodičnim pedigreom. Hofman i Rubin su bili hipici, anarhisti, odmetnici koji su verovali u utopiju. Tu je upao i Bobi Sil koji je bio vođa Crnih pantera. Ključna figura u celoj priči je Remzi Klark. 

Ebi Hofman je tragična ličnost. Igra ga Saša Baron Koen više nego odlično, ali nervirale su me te frizure kod njega i Džerija Rubina koje sve vreme ostavljaju teatarski, a ne filmski utisak. Njihove maske i kostimi izgledaju previše konstruisano i nacrtano za prave hipije. Više podsećaju na groteskne likove iz filma „Grubo buđenje“ koje su onomad igrali Erik Roberts i Čič Marin, nego na prave hipije, odnosno na ono kako su zaista izgledali hipici. Mogao je Sorkin taj deo da „prepiše“ iz Tarantinovog poslednjeg filma, a manje da se drži Spajk Lijevih prikaza epohe, ali hajde, to nije neka velika mana zbog koje bi moralo da se cepidlači. Krajnji efekat je bitan, a on je pozitivan. Ovo je jedan dobar film koji usput govori i o nekim važnim stvarima. S druge strane, inspirativan je i budi kod čoveka ta osećanja koja su mu potrebna za višeslojna pročišćenja. 

Ipak, Amerika poslednjih decenija nije u stanju da shvati neke stvari dublje, njima je draža slika od istine. Oni koji shvate suštinu, završe kao Ebi Hofman. Džeri Rubin je postao čovek sistema i završio na Vol Stritu. Hejden je nastavio marš kroz institucije. Remzi Klark je ostao dosledan u svojim borbama za pravdu i istinu. Sjajna uloga Majkla Kitona. Džozef Gordon- Levit u ulozi Javnog tužioca Ričarda Šulca takođe maestralan. Mark Rajlens u ulozi advokata briljantan. Nema ko nije dobro odigrao svoju ulogu.


Sve pohvale za Arona Sorkina koji je prvenstveno scenarista i iza sebe je ostavio nekoliko odličnih i nekoliko pristojnih filmova („Moneyball“ Beneta Milera , „Društvena mreža“ Dejvida Finčera, „Rat Čarlija Vilsona“ Majka Nikolsa, „Stiv Džobs“ Denija Bojla, „Nekoliko dobrih ljudi“ Roba Rajnera ), pa tek onda i reditelj koji se pre par godina u toj ulozi oprobao sa pokeraškom dramom „Molina igra“, filmom koji je imao zapažen bioskopski život. „Suđenje čikaškoj sedmorici“ je njegov scenario koji je trebalo da režira Stiven Spilberg, ali je igrom slučaja postao i njegov drugi rediteljski film. Odlični dijalozi, dobar ritam, perfektno dočarani likovi i epoha. Skidam kapu maestro Sorkin.


недеља, 11. октобар 2020.

PREKRASNE RUŠEVINE – SAVO STIJEPOVIĆ ( DERETA)

 



Niko mi nije ulepšao ovu, iz više razloga lošu godinu, kao što je to uradio Savo Stijepović svojim novim romanom „Prekrasne ruševine“. Savo je napisao jedinstven roman, koji svojim sadržajem, duhom, idejom, značajem, bez sumnje prelazi granice ovoga što se u XXI veku zove savremena srpska književnost. Savo Stijepović je imao sreće da ovaj roman, kao i svoja prethodna dela (Sredozemlje, Mahagoni hol, Kameni brodovi), stvara sa određene geografske distance, malo dalje od prestoničke književne kaljuge, odavno zaprljane ideološkom modom, pritiscima i mediokritetskom samodovoljnošću.  Stijepović živi u Čačku i radi u jednoj autentičnoj gradskoj knjižari. On je zapravo onaj “dobar lik iz komšiluka“, sa kojim biste uvek rado popili rakiju, popušili cigaretu i popričali o nekom stripu, filmu, rokenrol bendu. Ali ne samo o tome, sa Savom možete prozboriti pametno i o egipatskim Koptima, vizijama budućnosti Pola Virilioa i radoznalosti genijalnog Ernsta Jingera. Takvih ljudi je danas malo. Stijepović je, rekao bih, kao pisac svestan da su sve velike priče ispričali ljudi od duha, i da književnost nije, i ne bi trebalo da bude, puritanska demokratija puna buržuja i pozera. Zato je iskoristio svoju pripovedačku slobodu, tu ogromnu patnagruelovsku utopiju, tako što je u maniru drevnih pripovedača, koji su svojim saplemenicima pripovedali kraj zapaljene vatre, pustio mašti na volju i kreirao jednu uzbudljivu priču, čija se radnja odvija sedamdesetih godina u Americi. Roman otvaraju citati Sv. Pavla iz poslanice Efescima 6:12 i stihovi Vana Morisona iz pesme  „Tupelo Honey“, kojim se nagoveštava smisao priče kroz koju ćemo proći. Prva rečenica glasi: „Ljudi, braćo...Zaista, zaista vam kažem, čudne su se stvari dogodile na drumu za Palm Springs.“ Dovoljno za početak.

Glavni lik i pripovedač je Dante Kovač, pripadnik prve generacije srpske emigracije, koja je stasala u Americi. Dante je zapravo zaposlen u izdavačkoj kući „Vejnrajt Pres“ u San Francisku i jednog dana dobija zadatak od glavnog urednika da pronađe izvesnog Martina Komana, nepoznatog pisca koji im je poslao vizionarski rukopis sa aurom potencijalnog remek-dela. Danteov zadatak je da pronađe Komana i ponudi mu ugovor za objavljivanje romana. S obzirom da je potraga zahtevala ozbiljniji i profesionalniji pristup, Kovač je kao partnera na tom putu dobio privatnog detektiva po imenu Virdžil Bak Maligen. Iako počinje kao krimi noar, sve polako prelazi u jednu „on the road“ odiseju, probijanjem kroz marginu američkih hipi komuna, dekadenciju i traganje za smislom kroz utopiju revolucionarne priče iz šezdesetih, koja je sedamdesetih već pokazala sav svoj besmisao. Pripovedač se na tom putu bavi svojom mračnom senkom, i potragom za smislom. Svestan je svog pada, prelesti, sagorevanja, potrebe za istinom i čistim srcem, ali na tom putu sa drugim tragačima i grešnicima, narkomanima, lažnim guruima i revolucionarima, prihvata svoju ulogu pripovedača koji za početak mora da preživi, kako bi na samom kraju sve ispričao. Kroz sve to vreme, sećanja ga povremeno vode i u naše krajeve, odakle mu je otac Stojan i gde je kao dete odlazio nekoliko puta. Kako sve ne bi skliznulo u nekakav nihilistični mrak, pustinja, hipici i sav taj rokenrol, samo su paravan iza kojeg se krije jedna čista hrišćanska priča. Pejzaži pustinje, šerifi, FBI agenti, indijanski rezervati, narkomani i bludnice, đavolji predstavnici kapitalističke moći, demoni nečastivog na zadatku, odbljesci helter-skelter ludila, priče u kojima se susreću duhovi Malkoma Iksa, Crnih i Belih pantera, sa pesmama Grema Parsonsa, Boba Dilana, Nila Janga, Džimija Hendriksa, grupa Grejtful Ded i Manfred Men, zapravo ukazuju da su Ruševine smeštene u jedan ambijent mitske amerikane, koja je više u nama samima, nego u samoj Americi. Zato je pisac celu tu priču o duhu jednog vremena možda i demistifikovao, na određeni način demitologizovao, diskretno nam, između redova nagovestivši, da stvari neće ići u dobrom smeru. Danas smo svedoci svega toga, zar ne? Sve ostalo je samo ono klovnovsko lice iz pesme benda Manfred Men koje nam se ceri i uživa.



 

 

 

понедељак, 28. септембар 2020.

The Devil All The Time – Antonio Campos (SAD) 2020


Još jedan film u produkciji Netflix-a, snimljen prema romanu Donalda Raya Pollocka, pisca koji još uvek nije preveden kod nas, a sudeći prema informacijama pokupljenim sa interneta, preveden je na dvadesetak jezika i prilično je uspešan. Film je režirao Antonio Kampos, koji je čuven po tome što još uvek nije postao čuven. Možda će se to desiti, a možda i neće. Videćemo u vremenima koja dolaze. Iza sebe ima nekoliko dela koja mi nisu poznata. Ovo je, rekao bih, prvi ambiciozniji projekat kojim je Kampos izašao na videlo.


U pitanju je hillbilly-gotik priča koja se dešava u vukojebinama američkog Biblijskog pojasa (Zapadna Virdžinija i deo Ohaja) i koja bi zbog obima mnogo bolje funkcionisala u formatu mini-serije od tri ili četiri epizode, nego u dvosatnom filmu. Naime, radnja se odvija u rasponu od kraja Drugog svetskog rata pa sve do šezdesetih, i tu pratimo likove iz dve generacije koji su povezani bizarnom igrom sudbine. Donald Ray Pollock je sveznajući narator priče, sve vreme čujemo njegov glas koji nam ukazuje, a ponekad i pokazuje, što ume da pokvari draž. Zatim imamo Vilarda (Bill Skarsgård), povratnika iz pakla Drugog svetskog rata sa traumom i poljuljanom verom u Boga. On je čovek od kojeg sve počinje. Vilard je breme preneo na sina Arvina, kojeg kao klinca igra perfektno Michael Banks Repeta, a kao mladića fenomenalni Tom Holland. Prokletsto prati i Arvinovu usvojenu sestru Lenoru (Eliza Scanlen). Imamo tu još jedan par serijskih ubica (Jason Clarke i Riley Keough), korumpiranog šerifa (Sebastian Stan), bludnog i pokvarenog sveštenika (Robert Pattinson), lažne proroke i druge religiozne fanatike. Ono što može biti zanimljivo ljubiteljima američkog zvuka je pojavljivanje muzičara Pokey LaFargea. Pokey igra dripca koji je ostao nepokretan pošto je ispijajući antifriz “kušao Gospoda svoga”. Scena u kojoj on u kolicima sa gitarom i njegov prijatelj Roj (Harry Melling) izvode bizarni obred prilikom "bogosluženja" zapravo ukazuje zašto se film zove, tako kako se zove.

Ima jedna scena u kojoj otac kaže sinu da na svetu ima mnogo loših ljudi. Polok se ovde indirektno pozvao na Fleneri O’Konor, kraljicu južnjačke gotike i njenu čuvenu priču i zbirku Teško je naći dobrog čoveka. Iako sve podseća na atmosferičnost proze pomenute Fleneri i ikonografiju Braće Koen ali ne dobacuje do njihovih visina, iako je sve trebalo biti razrađenije jer likovi to dopuštaju, iako se film od zgusnutosti sve vreme guši, iako je uznemirujuć i mračan, ipak je uspeo da ostavi pozitivan utisak.  Ima patinu bioskopskog filma, a ono što je najvažnije - Luger je opalio i meci su završili na pravom mestu.






среда, 16. септембар 2020.

SUTRA JE JOŠ UVEK JULI - Dejan Vlaisavljević Nikt (2020)

 


Meni je ovo bio najzanimljiviji film na ovogodisnjem FEST-u. Dejan Vlaisavljević Nikt je filmski desperados, autor urbane svesti, koji je sa skromnim sredstvima snimio još jedan meta-noir krimić, filmski esej, koji predstavlja nešto što je zaista posebno u savremenom srpskom filmu. Kroz njegovu prizmu prelamaju se refleksi čendlerovske poetike i cerebralnost stare holivudske estetike sa meta-filmskim idejama, ideološkim provokacijama, prefinjenim humorom i inteligentnim dijalozima. Za ljubitelje celuloidnog andergraunda.

MONOS - Alejandro Landes (2019)

 


Na ovogodišnjem FEST-u, tik pred koronu, pogledao sam kolumbijski film Alehandro Landesa & Alexisa Dos Santosa. Monos je divovski majmun, mitološko biće, a u konkretnom slučaju naziv za gerilsku jedinicu tinejdžera, koja je pod komandom nekakve pobunjeničke organizacije. Težak, šizoidan, neprijatan, bučan, brutalan, maestralno režiran sa impresivnom fotografijom. Kritičari ga upoređuju sa romanom „Gospodar muva“ Vilijema Goldinga ( koji meni nije bio preterano zanimljiv) i „Apokalipsom danas“ F.F. Kopole, film na koji su se mnogi autori kačili kroz raznorazne omaže. Ipak, pored navedenih uticaja, ovaj film ima neku svoju priču, estetiku i poruku. Nisam uspeo da prokljuvim da li je ekipa tinejdžera pohađala nekakve glumačke škole, ili su u pitanju naturščici, nisam se ni potrudio, ali svakako im treba odati priznanje za žrtvovanje u izuzetno opasnim scenama. Čini mi se da je sve rađeno bez kaskadera. Izgleda da su u zemljama trećeg sveta, koje su proračunato razjebali prijatelji iz Amerike, glumci naučili da igraju do poslednje kapi krvi, sa glavom u torbi. To nekada i nije loše za sam ishod filma i zaslužuje poštovanje. Od profesionalaca, tu je američka glumica Džulijen Nikolson, koju znamo iz filmova „Avgust u okrugu Osejdž“ i „Ja, Tonja“.


Monos se nedvosmisleno dešava u Latinskoj Americi, u zabačenim planinama i džungli, ali ne zna se ni koje je vreme, ni koji je rat u pitanju, niti zašto ta deca rade za nekakvu Organizaciju i zašto kao taoca drže američku doktorku. Oni su divlji i njihova imena su Rambo, Štrumf, Vulf, Veliko stopalo, Lejdi, Šveđanka i slično, čime se podvlači kolonijalistički kulturni uticaj. Družina skladno funkcioniše, pod supervizijom kurira (mali čovek, nabildovan) koji ih povremeno posećuje dok stvari ne krenu po zlu. Onda ljudska priroda i pravila rata počinju da vrte priču u svoju korist. Ovo jeste jedan zanimljiv i dobar festivalski film, ali ne delim oduševljenje nekih prijatelja i kritičara. Uvek mi je problem kada autori iz manjih kinematografija igraju na kartu egzotike. To su proračunato radili i mnogi naši autori. Hoću reći, ne volim više takve filmove.

петак, 11. септембар 2020.

Sumrak u bečkom haustoru – Mladen Đorđević (2020)



Mladen Đorđević je svojim trećim filmom još jednom dokazao da je jedan od najozbiljnijih srpskih filmskih autora novog milenijuma. Nije tajna da sam fan i njegovih prethodnih filmova, Made in Srbija (2005) i Život i smrt porno bande (2009). Đorđević je u ovom bezličnom vremenu, u kome vlada određena filmska moda, kako estetska tako i politička, jedan od usamljenijih autora koji imaju hrabrosti da naprave film koji ne želi da se dodvorava publici, političko-fondaškim finansijerima i koji ne vređa inteligenciju gledalaca. To bi svakako trebalo ceniti iznad svega.

Osim toga, Đorđević poput svojih učitelja i duhovnih preteča, Želimira Žilnika i Živojina Pavlovića, snima pametne filmove u kojima konsekventno traga za duhom margine i oniričkim delirijumima njenih protagonista.

U ovom filmu Đorđević sa bavi bečkim gastarbajterima iz Srbije, koji u tom gradu, „iza čijih zidina počinje Balkan”, rade kao taksisti. Darko, Milenko i Goran imaju svoje probleme, svoje dileme, strahove, želje i određena očekivanja. Posećuju vračaru Vladicu, tuguju za zavičajem od kog su se odrodili, a na bečku kaldrmu se nikad nisu navikli. Darko entuzijastično pokušava da se kreativno izrazi putem pisanja za amatersko pozorište. Milenko, mačvanski Rom, razmišlja o povratku u rodno selo i bavljenju stočarstvom i poljoprivredom. Goran, gastos iz negotinskog kraja, sveže oženjen Ruskinjom, pokušava uz pomoć vračare da reši sve svoje probleme i poput junaka iz rumunskog filma Comoara (2015) da pronađe zlato u dvorištu svoje seoske kuće u Srbiji.

Sve vreme na umu su mi bili oni Štulićevi stihovi: „Austrija zemlja teška, za hodače sivih cesta, klasni mir i takve trice, ustajala žabokrečina.”

Muziku je komponovala Janja Lončar, film montirali Milan Jakonić i Basquiera Perrin.

Ovaj film, između ostalog, pamtiću i po tome što je prvi koji sam pogledao u bioskopu posle korona-pauze. Bio sam jedini gledalac u sali. Tako se namestilo. Inače, sve pohvale za ovo malo ali vredno ostvarenje.