понедељак, 30. јун 2014.

The Men - Tomorrow's Hits (2014)






The Men je bend iz Bruklina koji je ove godine izdao jedan od najzanimljivijih (najboljih) albuma koje sam čuo. U pitanju je njihov peti album "Tomorrow's Hits" do kojeg sam došao po preporuci jednog drugara, koji sa velikim entuzijazmom istražuje pop muziku, i u toj džungli, u kojoj danas ima svega i svačega, pronalazi prave bisere. Jedan od takvih bisera je nesumnjivo i ova ploča.
Sastav The Men čine Mark Perro (vokal, gitara), Nick Chiericozzi (vokal, gitara), Rich Samis (bubanj), Ben Greenberg (vokal, bas) i Kevin Faulkner (lap steel gitara). Oformljeni su 2008. godine i prvenstveno su svirali, ložili se i negovali punk-rock & noise zvuk, koji je u međuvremenu, od trećeg albuma “Open Yor Heart” (2012), krenuo da se transformiše u nešto što u sebe uključuje country-rock i uticaj trenutno aktuelne i moderne amerikane.
"Tomorrow's Hits" kao jedna bogata zvučna porcija pravovernog rokenrola, u sebi sadrži brojne žanrovske idiome, od ukorenjenog bluzerskog sentimenta, preko popa i panka, do američke kosmičke muzike. Album otvara pesma “Dark Waltz” koja zvuči kao neki izgubljeni klasik benda Big Star, kojima diskretno pripomaže Neil Young sa usnom harmonikom. Osim toga i sam omot ploče podseća na prvi album benda Big Star. Zatim slede stvari “Get White You Give”, “Another Night”, “Different Days” i “Sleepless”, koje u najboljem maniru pop-pank tradicije prožete odjecima country sentimenta isporučuju jedan vrhunski doživljaj koji će vas, sa slušalicama na ušima, odvesti do dimenzija koje prepoznaju samo odabrani. Ne mislim ovde ni na kakvu sektu odabranih, već na one ljude koji umeju pažljivo da slušaju, i koji imaju božiji dar pomoću kojeg mogu otvoriti tajna vrata muzike. Sećam se, kada sam kao klinac pohađao nižu muzičku školu, profesor mi je rekao da se odmah vidi kod čoveka da li oseća muziku ili je ne oseća. Pustiš mu ploču i posle nekoliko minuta na njegovom licu sve vidiš. Mislim da sam odmah ukapirao šta je želeo da mi kaže. Danas mogu lako prepoznati likove koji se kriju iza enciklopedijske nabiflanosti i štreberskog pristupa koji ubija lepotu slušanja muzike. Od takvih bežim kao đavo od krsta. Nema tu filozofiranja, muzika je sloboda. Najveća i najsveobuhvatnija! I to ćete shvatiti kada dođete do šeste (najbolje) pesme “Pearly Gates” koja kroz bluzersko bugi-vugi drljanje distorzirane gitare govori više od svih misaonih rečenica, uključujući i ovo moje seruckanje. Posle toga sledi jedan popični Norman Blejk spust pesmom “Settle Me Down” i album se zatvara solidnom gitarskom indie numerom “Going Down”.
Kada se sve sabere, ovo je zaista pizdarija od albuma, koji obavezno morate poneti sa sobom, gde god ovog leta budete putovali.  


недеља, 29. јун 2014.

RUSH - režija: Ron Hauard (2013)




Film Rush je sportska/biografska drama koja govori o rivalstvu Nikija Laude i Džejmsa Hanta, dvojice najvećih vozača Formule 1 iz sedamdesetih godina prošlog veka. Pod “dirigentskom“ palicom Rona Hauarda, jednog pristojnog holivudskog reditelja  i glumca, Rush je ispao sasvim korektan bioskopski film, koji verno prikazuje epohu i specifičan odnos dvojice gorostasa. 


Glavne uloge tumače Kris Hemsvurt (Džejms Hant) i Daniel Brul (Niki Lauda), koji su za potpisnika ovih redova skroz nova imena, što ništa ne znači, ali može se reći da su dobro obavili svoj glumački zadatak. Iako je reditelj posebno insistirao na Hantovoj plejboj crti, koja je na momente bila dosadnjikava i klišeizirana, jer više je ličio na parče mesa iz serije Sex i grad nego na stvarnog Džejmsa Hanta, ipak je Kris Hemsvurt sa sve onom groznom frizurom uspeo da probudi simpatiju kod gledaoca, jer je u svom psihološkom sklopu nosio duh jebivetra i bonvivana. Niki Lauda je kao ličnost previše germanski naštelovan, tako da između njega i Hanta, radije birate Hanta za “drugara“. Lauda je strejter, uvek proračunat, dostojanstven i hladan. Prosto je neverovatno da je takav, kakav jeste, uspeo da osvoji ženu kakva je bila Marlena Lauda, a koju je u ovom filmu odigrala prelepa glumica Aleksandra Maria Lara. 


Kako je u filmskim prikazima nepristojno spojlerisati i prepričavati tok radnje, ja ću se ovde zaustaviti, iako je, moram priznati, ovakve filmove teško i glupo prepričavati. Nema se tu šta prepričati. U ovakvim pričama bitni su likovi, jer je radnja svima poznata, i ista se odigrava na pistama Formule 1. U svakom slučaju ovo je jedan solidan film koji bi trebalo pogledati, pogotovu ako volite biografske priče slavnih ličnosti i mitove koji su stvoreni o njihovom odnosu sa pojedinim savremenicima ili rivalima. 

недеља, 22. јун 2014.

El Paso


Nekada su na TV-u puštali vestern filmove nedeljom u pet popodne. To vreme mi je ostalo u sećanju kao jedna lepa nostalgična slika iz detinjstva. Ovaj mali muzički omaž beleži to sećanje i inspirisan je ličnim doživljajem te divne ikonografije.

уторак, 17. јун 2014.

Spasavanje gospodina Benksa - režija: Džon Li Henkok (2013)




 Kada se neki reditelj uhvati pravljenja filma u kojem su glavni likovi stvarne ličnosti, koje su na neki način obeležile jedan delić epohe, prvo šta pogledam je napravljeni izbor glumaca. Džon Li Henkok mi je kao reditelj ostao u sećanju po jednom, prilično idiotskom filmu sa SandromBulok, i sigurno mu ne bih ponovo dao šansu da u njegovom novom filmu ne igraju Ema Tompson i Tom Henks. Kombinacija iz snova, pogotovu kada se tematski obrađuje odnos Volta Diznija, čiji je lik maestralno izneo Tom Henks, i spisateljice P.L.Travers, autorke romana Meri Popins, koju je autentično britanski odigrala moja najdraža glumica Ujedinjenog Kraljevstva. Ema Tompson je uz Džudi Denč glumica čije glumačke bravure retko kada preskačem, pa makar i ti filmovi bili užasni. Mogu tek da zamislim kakav bi doživljaj bio videti je u nekom londonskom teatru. Slušajući je kako govori engleski jezik, uvek imam utisak da su joj naklonjeni duhovi Lorensa Olivijea, Džona Gilguda, Olivera Rida, a iznad svega velikog Šekspira, i svi zajedno je čuvaju od šmire i nesmotrenih koraka. 


Spasavajući gospodina Benksa je jedna topla melodrama sa elementima komedije, koju bi bez premišljanja trebalo odgledati, jer je sigurno jedan od najboljih mejnstrim filmova koji su distribuirani ove godina. Kao prvo, upoznaćete se sa P.L. Travers i njenim životom, a sve ostalo što iz same priče sledi pružiće vam jedno lepo filmsko putovanje koje bi trebalo da podelite sa ostatkom porodice. Priča je usredsređena na život književnice, njenu namćorastu prirodu, detinjstvo u Kvinslendu, u Australiji, pregovore sa Voltom Diznijem i snimanje filma Meri Popins tokom 1961. godine. Flešbekovi vode do njenog detinjstva, odnosa sa ocem kojeg je obožavala (Kolin Farel), patnje koja se provlačila kroz njezin porodični život, kao i svet u kojem se nalazio pelcer svega onoga što se kasnije uobličilo u njenom najpoznatijem delu. Po atmosferi, ovaj film će vas podsetiti na Foresterov U potrazi za nedođijom u kojem je Džoni Dep igrao pisca koji je stvorio Petra Pana, ali po mom mišljenju Spasavanje gospodina Benksa je daleko bolji film. Tom Henks je Volta Diznija prikazao kao šarmantnog čoveka koji nekako uspeva da izađe na kraj sa namćorastom spisateljicom prilikom borbe za kupovinu autorskih prava. Nekoliko ključnih scena, u kojima njih dvoje razgovaraju, a koje su bitne za razumevanje njihovog senzibiliteta i upoznavanje sa njima kao stvarnim ličnostima, maestralno su prikazane i kod gledaoca će sigurno pokrenuti dirljivu emociju koje se neće stideti.
Pored sjajnih performansa glavnih glumaca u filmu igraju i Pol Đijamati, Kolin Farel, Rut Vilson, Rejčel Grifits. 

понедељак, 16. јун 2014.

Poverljivo iz L.A. - režija: Kertis Henson (1997)




Prema romanu Džejmsa Elroja, reditelj Kertis Henson je u drugoj polovini devedesetih snimio neprocenjivo remek-delo Poverljivo iz L.A. U pitanju je kriminalistički-noir film koji je eksperimentalnom i postmodernom Holivudu iz devedesetih prikazao jedan od modela novog-starog holivudskog rukopisa koji bi trebalo da neguje neka nova generacija filmmejkera. Žanrovski precizan, lepo uslikan, zabavan i uzbudljiv, Poverljivo iz L.A. je stekao kultni status među mnogim mojim poznanicima. Likovi kakvi su Bad Vajt (Rasel Krou), Džek Vinsnes (Kevin Spejsi), poručnik Eksli (Gaj Pirs), rodili su se u mraku bioskopa (Dom sindikata u mom slučaju), na velikom platnu, kao novi (anti)heroji celuloidnog carstva, odnosno kao grešnici koji postaju sveci jedne sulude filmofilske religije koja se krije u paganskom srcu svakog filmofila. Naveo bih još da su sjajne epizodne uloge odigrali Deni DeVito i Džejms Kromvel, dok je Kim Bejsinger odigrala jednu od svojh najvećih uloga.


Los Anđeles 50-ih godina prošlog veka. Trojica različitih pandura, od kojih je svako na svoj način zanimljiv i harizmatičan, rade na jednom komplikovanom slučaju. Ed Eksli, zlatni dečko policije, štreberčina koja je spremna na sve kako bi napredovala, osim na izdaju sopstvenog, visoko moralnog principa o nepotkupljivosti. Bad Vajt je baja koji ima kratak fitilj. Spreman je da zaobilazi pravila zbog pravde, džentlmen je sa traumom iz detinjstva, i retko uspeva da kontroliše svoju nasilnu stranu. Džek Vinsnes je estradni pandur sumnjivog morala, koji igra na kartu populizma, uvek je u potrazi za slavnima i lakom zaradom, ali ga savest u jednom trenutku natera da se pridruži Eksliju i Vajtu u otkrivanju prljavštine liberal kapitalističke hipokrizije u kojoj najbolje uspeva i živi organizovani kriminal.


Zašto je Poverljivo iz L.A. poslednji veliki holivudski klasik? Zato što u sebi sadrži sve ono što predstavlja pravi holivudski film. Dobru priču koja ima glavu i rep, inteligentne i brze dijaloge, zaplet sa preokretima, najveće holivudske zvezde tog vremena, modernost koja se poziva na tradiciju, vrhunsku fotografiju, dobre i loše momke, jednu fatalnu plavušu i magiju koja je potrebna za pravi bioskopski doživljaj. To je jedan od onih filmova koje mogu gledati uvek i koji će se uvek visoko kotirati na mojim filmskim listama obožavanja.