петак, 18. јун 2010.

PAVLOVA PRIČA

Sedeo je za kafanskim stolom i pušio. Nije želeo nikog pored sebe u tom trenutku. Pomislio je kako bi mu sada svako smetao. Ispijao je vinjačiće i slušao lokalni orkestar koji je svirao „Ljiljanu“ od Tome Zdravkovića. Utonuo je u svoje misli i gasio oporu gorčinu Rubinovog vinjaka malom kiselom vodom.
Od kad je pre tri meseca ostao bez žene, svake večeri je odlazio u lokalnu kafanu. Valjda je tamo nalazio utehu. Radio je čitav život u jednoj fabrici koja je propala kao i većina fabrika u zemlji u kojoj je živeo. Bio je metalostrugar i voleo je svoj posao. Radio ga je pošteno. Onako kako je malo ljudi umelo da radi. Deca su posle školovanja otišla svojim putem u druge gradove, dok je Pavle ostao sa svojom Lekom u čaršiji koju je napuštao samo kada je morao. Jednom 1967.godine kada je služio vojsku u Sarajevu, tri puta (1976, 1979 i 1983) kada je vodio porodicu na letovanje u radničko odmaralište negde oko Makarske, jednom kada je išao sinu na zakletvu u Strumicu (1986) i jednom kada je bio u Beogradu povodom male hirurške intervencije vezane za benigni tumor na debelom crevu (1990). Pričao je tada svima kako mu se dopala Slavija, ali i kako je na Terazijama, pre no što je otišao u bolnicu popio najslađe pivo, jer je mislio da mu je poslednje. Takođe je pričao kako je kraj njega u bolnici ležao neki kaskader koji je igrao u svim partizanskim filmovima, kojeg je čak za vreme njegovog boravka u bolnici obišao Bata Živojinović. Tada se rukovao sa Batom. Bilo mu je baš milo.
Posle toga je krenuo rat i Pavlov svet u koji je verovao svim srcem, počeo je da se raspada. Prvo je zavoleo Slobodana, pa se posle par godina razočarao, onda je zavoleo Vuka, pa se posle par godina razočarao. Danas ne voli nikoga, osim svoje dece koja mu nedostaju i njegove verne pratilje Leke koju je odneo rak pre tri meseca. Palo mu je na pamet kako joj je jednom rekao da ne može da živi bez nje i da mu je ona najveća radost u životu. Leka je bila domaćica. Skromna i prostodušna žena koju su voleli svi ljudi u komšiluku. Pavle je to znao. Posebno je bio ponosan kada su joj neke školovane gospođe ukazivale duboko poštovanje na ulici. Za sebe je uvek tvrdio da je namćor koji ne zaslužuje takvu ženu kraj sebe. Prijatelji su mu obično govorili: „Pavle...mnogo ti je dobra Leka...svećom da si je tražio, ne bi je našao.“ Komšinica Cana je jednom prilikom rekla da joj je u kapeli, posle Lekine sahrane, sa tugom i suzama u očima šapnuo :„Ostala je tamo prekrivena cvećem.“
Orkestar je i dalje svirao kafanske pesme. Pavle je sedeo i pušio. Mislio je u sebi kako je Toma Zdravković umeo da napiše pesmu od nekoliko strofa i da u istu ugradi čitav jedan život sa patnjom koja plete paukovu mrežu u čovekovoj duši. Znao je da će jednog dana, možda veoma brzo, ostati i on tamo negde prekriven cvećem, s tim što će ga na tim vratima sigurno sačekati njegova dobra stara Leka. U to ime je popio još jedno vinjače. Naslonio se na stolicu i sklopio oči. Ljudi oko njega nastavili su da pričaju i da se smeju. Čuo ih je kao iz daljine. Nisu mu smetali. Bilo mu je svejedno.

уторак, 15. јун 2010.

Odisejevo poslednje putovanje - Bekim Fehmiu R.I.P

Nema više ni Bekima. Balkanski Belmondo je otišao onako kako je želeo. Lični izbor uvek treba poštovati. U njegovoj životnoj priči sažeta je sva tragedija ovog prostora koja se po pravilu uvek završavala pucnjem. Džaba što se sada svega prisećamo, i što će se danima po raznoraznim novinama razvlačiti nekrolozi o najvećem domaćem glumcu, (kojem je čak i besmrtni Džon Hjuston rekao "You are good son!") kada niko neće priznati da je Bekim Fehmiu zapravo "umro" 1987.godine kada se povukao iz javnosti protestujući tim činom zbog širenja mržnje među Srbima i Albancima. Od tada se desilo mnogo ružnih stvari koje su unesrećile brojne ljude sa ovih prostora. Pobednika nema. Žrtvi koliko hoćeš.

Svaki čovek u onoj Jugoslaviji, koji je dobar deo svog života proveo u bisokopu, znao je da je Bekim Fehmiu prava filmska zvezda. Igrao je sa Klaudijom Kardinale, Avom Gardner, Irenom Papas, Šarlom Aznavurom, Ernestom Borgninom, Kendis Bergen. Igrao je čak i Odiseja, i to baš onog kojeg je čekala Penelopa. Ipak, najveće uloge je napravio u balkanskom blatu kojem je pripadao srcem i dušom. Krv na rukama Belog Bore u Petrovićevim "Skupljačima perja" simbolizuju ludilo jednog podneblja o kojem danas "pevaju" Fatih Akin i Milčo Mančevski. 


 U mom sećanju će Bekim Fehmiu zauvek ostati onaj vaspitač Žarko iz "Specijalnog vaspitanja". Tu je bio sjajan. Bez preterivanja, veći od Belmonda. Takvu harizmu su po pravilu imale samo ljudine kojima je detinjstvo zabeleženo na crno belim fotografijama. Danas više nema takvih. Mi, deca kolora smo previše "nežni" da bi postojali onako kako je postojao Bekim Fehmiu. Srećan put Maestro!

субота, 5. јун 2010.

Crossing the Bridge: The Sound of Istanbul - Fatih Akin (2005)



Fatih Akin je jedan od najzanimljivijih evropskih sineasta današnjice. Nemački državljanin turskog porekla, koji je pored ulične škole dekadentnog Hamburga, izučio i neke filmske škole, i snimio nekoliko sjajnih filmova koji već imaju kultni status među brojnim filmofilima. "Crossing the Bridge: The Sound of Istanbul" je Akinov "Buena Vista Social Club". Wim Wenders je "svoju" priču ispričao uz pomoć Ry Coodera, dok je Akinov alter ego u ovom slučaju bio basista Alex Hacke iz nemačke grupe "Einsturzende Neubauten". Akin se ovim filmom na najintimniji način pozabavio sopstvenim korenima kroz muziku svog naroda, ali je i na najdirektniji način stavio do znanja evropskom zapadnom čoveku da su predrasude koje gaji prema Orijentu u potpunosti neosnovane. Kroz strast, tugu, radost i lepotu muzike, osetićete svu draž Istanbula, i shvatićete da ga određene kontradiktornosti čine tako privlačnim i zanimljivim. Lično, nikada nisam bio u Istanbulu, ali se nadam da ću jednog dana videti ovaj grad, jer posle filma Crossing the Bridge: The Sound of Istanbul tumaranje kroz istanbulske četvrti neće imati dimenziju suvoparnog turističkog hodočašća. Biće to pravi hadžiluk koji će se verovatno završiti u nekom undergorund klubu u četvrti Beyoglu (samo da sakupim malo deviza).



Alex Hacke je radio nekoliko pesama za Akinovo remek delo "Gegen die Wand" i tada je prvi put posetio Istanbul. Grad ga je u potpunosti opčinio, kao i muzika, i multikulturalnost Orijenta, u kojoj se spajaju dve kulture i dva sveta; svet istoka i zapada. Hacke obilazi opskurne undergorund bendove koji se bave rokenrolom, elektronskom muzikom, hip-hopom, kao i tradicionalnom muzikom Turske i tradicionalnom muzikom Kurda, Roma i ostalih manjina. Približava nam kulturu jednog podneblja kroz muziku i običaje, kao i kroz rituale koji su sastavni deo scenskog nastupa, koji bi se pre mogao definisati kao oda spontanosti, nego kao uvežbana predstava.


Ovaj film je nezaobilazna lektira, za svakog koga zanima nešto tradicionalno a moderno, autentično, dobro, uzbudljivo. Takođe bi trebalo da ga odgledaju svi koji se kroz pop džunglu kreću poput nevernog Tome, misleći da sve ono što nije na engleskom jeziku, ne vredi ni pišljiva boba. Odbacite predrasude i oslobodite sebe. Umetnost je svuda oko nas.