субота, 29. април 2023.

RADIO DANI - DANIEL KOVAČ (Književna radionica Rašić)


Džordž Kebler je u jednoj svojoj knjizi zaključio da se umetnici dele na preteče, svestrane, opsesivne, evanđeliste, meditativce i buntovnike, ali samo što je izvršio podelu, trezvenost ga je naterala da zaključi da se čisti tipovi veoma retko događaju i da su najbrojniji mešanci navedenih oblika. Kada bi uzeli u obzir ovu podelu, Daniel Kovač bi mogao da uleti u grupu svestranih, meditativnih, buntovnih, možda i opsesivnih. Svakako, svestranost je najočiglednija jer Daniel je gitarista i jedan od vokala grupe Jarboli, jednog od najboljih rokenrol bendova koje imamo, bar što se mene tiče, a zatim spiritus movens Jesenjeg orkestra. S druge strane on je pisac i vizuelni umetnik. Trenutno je u Čumić Chilltonu otvorena izložba grafika pod nazivom Pesme u slici, koja predstavlja izbor Danielovih izvedenih grafika. Daniel je, pored svega navedenog, otac jedne tinejdžerke, inženjer elektrotehnike i jedan od najvećih dilanofila među ovdašnjim tamburašima.

Knjiga "Radio dani" je zapravo zbirka priloga osmišljenih za "Lepi ritam srca" koji je predstavljao jedan poseban radijski kosmos tokom devedesetih na Radiju B92, a koji je dobrano zašao i u XXI vek, sve negde do 2009. godine. Na samom početku Kovač pominje neke sjajne ljude koji su bili deo te priče, a koji su svojim duhom obeležili jedan period beogradskog supkulturnog života. Devedesete u otporu prema Miloševićevom ludilu su zaista bile nešto posebno. Ko nije bio prisutan, to ne može da razume. Ova knjiga se može čitati, kako autor ukazuje, kao arhivski dokument o životu u Beogradu ili kao vredan prilog za proučavanje istorijata radija. Mada, ja bih pre rekao, istorijatata koji je onomad započeo Duško Radović, a kasnije su naslednici sa svešću za daljim građenjem prave tradicije nastavili da stvaraju te dobre priče koje će ostati nekim novim generacijama. Svedok sam mnogih emisija, jer je to bio period kada sam intenzivno slušao radio, tako da sam se prisetio brojnih detalja koje sam mogao ponovo da pročitam u ovoj knjizi.  Jedna nepretenciozna i zanimljiva knjižica koju bi trebalo imati na svojoj polici.



FIL(M)OVANJE 19

 Paralelne majke - Pedro Almodovar (Španija) 2021


Čuo se neki negativni žamor. Ne znam šta su ljudi očekivali, meni je ovo još jedan Pedro. Kod njega je situacija sa filmovima ista kao kod Boba Dilana sa pesmama. Njihove kreacije su ili dobre ili odlične ili su remek-dela. Ne može drugačije.

Ubiću te za siću - Volter Hil (SAD) 2022


Volter Hil je godinu dana stariji od mog ćaleta. Napunio je 81.godinu. Snimio je film u tim godinama. Kao Klint Istvud, kao Puriša Đorđević. Još jedan vestern. Moj ćale, čak kada bi umeo, ne bi imao snage za takvu akciju. Hil je definitivno pio bolja žestoka pića. Ne znam zašto kritika "šilji stojka" na veteranima jer sam Hil je rekao da je snimio jednu malu i jednostavnu priču koja pokušava da valorizuje elemente tradicionalnih vesterna: primitivno plemstvo, iskušenja u borbi koja definišu čast, nostalgiju za prošlošću i staru čvrstu religiju hrabrosti. Na samom kraju stoji i posveta Badu Betikeru, jednom od najvećih holivudskih režisera klasičnih vestern filmova.

Tetris - Džon S. Berd (SAD) 2023



Čovek često iz nekog mazohističkog poriva troši vreme i život gledajuću tupave filmove. Film o ljudima koji su izmislili video igricu Tetris i "tukli" se za autorska prava baziran je na istinitoj priči. Ipak, sve izgleda kao parodija istinite priče. Ono što je jako čudno, iako sam veoma brzo shvatio da je film glup, dinamika i ritam su me ipak naterali da ostanem do kraja. Ne znam kako da opišem transfer neprijatnosti, koji sam osetio dok su se odvijali delovi čija je radnja smeštena u SSSR-u i tu holivudsku hladnoratovsku estetiku iz osamdesetih, zacementiranu i 2023. kada je obnovljen rat. Nisam siguran da je ironija, pre bih rekao da su bili ozbiljni. Krindžara za medalju. Pogotovo momenti na ruskoj žurci dok se sluša Europe "The Final Countdown". Žrtvovao sam se za vas, ne morate da pokušavate. Jedino ako nemate pametnijeg posla. Ipak, nemojte ni tada. Bolje odigrajte jedan Tetris.

Pearl - Ti Vest (SAD) 2022




Mia Got je meni novo lice. Prvi put sam je video u filmu mlađeg Kronenberga “Beskrajni bazen”, a potom u filmu “Pearl” Ti Vesta. Oba filma su na neki način hibridni horori koji imaju odlike i nekih drugih žanrova.  “Pear” je zapravo prikvel Vestovog prethodnog film “X”, koji nisam gledao. Svakako, sudeći po reakcijama publike i kritike, “X” nije prošao uspešno kao ovaj. Čak ga je Martin Skorseze javno pohvalio, rekavši da ga je film oduševio, uplašio i uznemirio u isto vreme, čime je mnogima skrenuo pažnju na ovo delo i pomogao mlađem kolegi. Priča o mladoj ženi po imenu Pearl, koja živi na farmi, sa teško bolesnim ocem, invalidom, koji egzistira kao biljka, i majkom, hladnom Nemicom, koja je kinji i kažnjava kad god joj se ukaže prilika, nije ništa što već ranije nismo videli. Iako mladolika, na samom početku deluje baš kao neka šiparica koja mašta o odlasku sa farme, sa željom da postane plesačica i velika zvezda, a onda se ispostavlja da je Pearl udata i da joj je muž negde na frontu u Evropi. Ispostavlja se još štošta. Godina je 1917./18., dakle klanica Prvog svetskog rata je prisutna u pozadini. Pearl je željna pažnje i ljubavi što će u jednom momentu da ode u pravcu nadomešćivanja iste sekirom i vilama, u starom dobrom slešer maniru. Film ima taj neki, starinski okvir horora, mutiran psihološkom dramom i obrisima sirkovske melodrame, zbog čega su neki kritičari Vesta prozvali Daglas SirkOPATA. Za razliku od Skorezea, mene film nije baš oduševio, niti me je preterano uplašio i uznemirio, ali moram priznati da mi se dopao i da sam ga odgledao sa zadovoljstvom. Mislim da ću potražiti i taj prethodni Vestov film, kao i novi koji najavljuju i koji će zaokružiti trilogiju.

Hustle - Džeremaja Zagar (SAD) 2022




Sportski filmovi su privlačan bioskopski fenomen, bilo da su o fudbalu (evropskom ili američkom), bilijaru, boksu, borilačkim sportovima ili o biciklizmu, plivanju, bejzbolu, košarci. Ima neki tajni sastojak u tom filmskom receptu, koji kod gledaoca budi ono sportsko navijačko raspoloženje i dobro poznatu strast. Adam Sendler je inače veliki fan košarke, a ovde je je sa Lebronom Džejmsom uleteo u producentski aranžman koji je iznedrio jedan solidan film za ljubitelje NBA lige. Režija je poverena Džeremaji Zagaru, dok su scenario pisali Vil Feters i Tejlor Matern (Zvezda je rođena).
Sa svim klišejima i manama, film dobro funkcioniše, a Adam Sendler je izvanredan. On je kod mene, tek od pre par godina, počeo da se kotira kao ozbiljan glumac. Iz nekog razloga sam ga dugo potcenjivao, ali uspeo je da razbije tu moju, zacementiranu predrasudu, posle nekoliko sjajnih uloga. Kupio me je. Čak sam revidirao stavove po pitanju nekih njegovih ranijih uloga. Huančo Hernangomez, košarkaš u ulozi košarkaša, pomalo je krut kao naturščik, ali uspeva da iznese svoju ulogu uspešno. Malu epizodnu ulogu je odigrao Robert Duval, a pored njega tu su još Queen Latifa, Ben Foster ali i brojne NBA zvezde u kameo ulogama poput Bobija Marjanovića, Entonija Edvardsa, Dirka Novickog. Ovo jeste košarkaški Roki, na neki način, kako su mnogi primetili. Čak je provučeno par referenci na taj klasik. S druge strane, solidan je i zabavan. Da su ga još malo doradili, čak i u tom vidljivom kalupu, mogao je da bude u rangu "Moneyball" Beneta Milera.




субота, 8. април 2023.

SOBA ZA SNOVE – DEJVID LINČ I KRISTIN MAKENA (DERETA)

Autori su u samom uvodu ovu knjigu definisali kao „razgovor koji jedan čovek vodi sa sopstvenom biografijom“. Koncipirana je tako što prvo Kristin Makena piše jedno poglavlje nastalo novinarskim istraživanjem, kao i razgovorima sa Linčovom porodicom, prijateljima i saradnicima, a potom Linč daje svoje viđenje tog perioda u svom životu, kao i svih događaja koji su pomenuti u Makeninom poglavlju. Zanimljiv koncept koji je iznedrio jednu zanimjivu (auto)biografiju, sastavljenu uz malu pomoć njegovih prijatelja. 



Teško je danas naći čoveka, koji čak i površno prati popularnu kulturu, a da nije čuo za Dejvida Linča. Linč je opšte mesto, „linčovski“ je postao pridev, Tvin Piks metafora za sve čudne i morbidne događaje koji se dešavaju u malim varošima širom sveta. Koliko ima fanova, sigurno toliko ima i protivnika, odnosno koliko ima onih koji ga smatraju genijem, toliko i onih koji ne mogu da svare njegove filmove. Možda bi se taj odnos prema Linču najbolje razumeo upoređivanjem sa grupom Pink Floyd, kojoj su mnogi zamerali pretencioznost, i koja je takođe imala i još uvek ima, mnogo fanova i mnogo protivnika. Početkom ove godine, pogledao sam najnoviji Spilbergov film „The Fabelmans“ u kojem se Dejvid Linč, ni manje ni više, pojavljuje u ulozi Džona Forda. Na samom kraju ima jedna scena u kojoj glavnom junaku, Spilbergovom alter egu, Ford objašnjava značaj horizonta za lepotu kadra i potom mu govori “now get the fuck out of here”. To je jedan od lepših filmskih momenata u poslednje vreme. Nisam znao da su njih dvojica prijatelji, ali uvek mi je bilo jasno da su kao stvaraoci potpuni antipodi. To me je odmah podsetilo na jednu „scenu“ iz ove knjige, kada je Linč rekao Spilbergu kako je imao sreće što milioni ljudi vole ono što on voli, dok su kod njega u pitanju samo hiljade. Brojke koje su podrazumevale zaradu na blagajnama, uvek su bile bitne za dalju budućnost režisera u američkom filmu. Linč se nije obogatio kao Spilberg, ali je opstao, s obzirom da nije puno pravio kompromise. Prema sopstvenom svedočenju, najveći kompromis je bila „Dina“, koju je radio sa producentom Dinom De Laurentisom, ali to je ujedno bio i njegov najveći kreativni i finansijski debakl.


Ono što mi je ostavilo najveći utisak prilikom čitanja ove knjige, prvenstveno je onaj deo koji se odnosi na portret umetnika u mladosti. Detinjstvo u Bojsiju, period sazrevanja, odlazak na studije, putovanje po Evropi. To je onaj prvi period, formativni, pre nego što je postao režiser. Zapravo Linč je od samog početka bio umetnik koji je umeo manuelno da kreira ono što je zamislio. Želeo je da bude slikar i to ga je najviše zanimalo. Bioskop i filmovi su bilu u trećem planu. Umeo je da pravi stvari od drveta, tako da je sam pravio nameštaj i renovirao prostorije u svojim kućama. Kasnije je došao do ideje o pravljenju filmova i onda je otvorio poglavlje u kojem se u potpunosti ostvario. Jako je zanimljiva njegova profesionalna karijera i saznanje koliko su njegovi saradnici voleli da rade s njim. Nije bilo čoveka koji je imao lošu reč za Linča. On je prema glumcima i filmskoj ekipi bio izuzetno pažljiv, voleo je da pravi dobru atmosferu na snimanjima. Od Džeka Nensa, Džona Harta, Denisa Hopera, preko Lore Dern, Nikolasa Kejdža, Naomi Vots, Bila Pulmena, Sisi Spejsik, do Harija Din Stentona, Kajla Meklahlana i drugih, mogle su se čuti samo tople reči pune ljubavi. Sa Linčove strane isto tako. Zatim, otkriće da mu je ulazak u ozbiljniju produkciju i prvi veliki film omogućio Mel Bruks kao producent remek-dela „Čovek slon“. Uspeo je čak da istrpi nadobudnog Entonija Hopkinsa, čija je nadrkanost u to vreme bila pojačana prekomernim konzumiranjem alkohola. Kažu da mu se mnogo godina kasnije Hopkins izvinio. Pored svega navedenog, nisam imao pojma da je zapravo bio i veliki zavodnik, odnosno žene su padale na njegovu harizmatičnost i magnetizam. Četiri puta se ženio, ima četvoro dece, vanbračnu vezu sa Izabelom Roselini i ko zna koliko još sitnih romansi. Sjajno su opisani njegovi susreti sa Felinijem, Brandom, Polom Makartnijem i Ringo Starom, Rojom Orbisonom, saradnja sa Anđelo Badalamentijem, zaljubljenost u pesmu Song to the Siren u izvođenju This Mortal Coin, spašavanje transcendentalnom meditacijom i još mnogo toga što donekle opisuje ovog umetnika.

“Soba za snove” mu na neki način dođe, kao svedočanstvo za savremenike i potomke, jedna od onih knjiga koje će biti obavezna lektira u pokušajima razotkrivanja autorskog sveta Dejvida Linča, odnosno svega onoga što se krije u njegovoj glavi. Pitanje je kolliko će svako od tih radoznalih istraživača biti zadovoljan saznanjima izvučenim iz priložene knjige. Linč je i dalje zadržao onu misteriju samo za sebe. Gledao sam jednom, u nekoj televizijskoj emisiji, filozofa Žana Bodrijara koji je na pitanje o tome koliko je zadovoljan filmom “Matriks” (tada) brace Vačovski i sprovođenjem ideje simulacija i simulakruma, rekao da su sa “Matriksom” sve promašli ali zato je “Mulholland Drive” Dejvida Linča pogodio tu suštinu jer je to film sa tajnom. Takav je i Linč, rekao bih. Dao je čitaocima mnogo toga, ali ono što je najbitnije sačuvao je za sebe. Ne znam zašto bi mu to bilo ko zamerao. U toj tajni je skrivena lepota njegovih filmova. Spolja jeste ona bela ograda s početka “Plavog somota”, a iza se krije mnogo toga, zanimljivog I strašnog.  Nek ostane tako. Mel Bruks je posle rada sa Linčom zaključio : “Dejvid zaista jeste pomalo genijalan, tu nema dvojbe. On razume ljudsku psihu i emocije i ljudsko srce. Takođe, on je sasvim sjeban, naravno, pa tako sopstvene emocije I seksualne bure projektuje na svoj rad i napada nas osećanjima kojima je on podlegao. I to radi briljantno u svakom filmu koji pravi. Volim tog momka i zahvalan sam mu na pravljenju možda najboljeg filma koji je Bruksfilms ikada producirao.”




четвртак, 9. март 2023.

ŽIVETI – režija: Oliver Hermanus (UK) 2022


Odakle da krenemo? 

Od Lava Nikolajeviča Tolstoja, jer nema drugog početka. Njegovu pripovetku „Smrt Ivana Iljiča“ pročitao je veliki Akira Kurosava. Inspirisan i ganut tom pričom, 1952. godine snima film „Ikiru“. To je danas filmski klasik. Posle sedamdeset godina, nobelovac Kazuo Išiguro je rešio da oda počast ovim velikim umetnicima, i napisao je scenario inspirisan Kurosavinim filmom, a radnju filma je smestio u posleratni London. Dakle, Išiguro je Japanac koji je rođen u Nagasakiju, kao dete se preselio u Englesku, a posle školovanja i umetničkog etabliranja, u kulturološkom smislu, postao je autentični Englez. Ko god je čitao ili gledao film „Ostaci dana“ Dzejmsa Ajvorija, teško može da poveruje da je to napisao Japanac. Ipak, od korena se ne može pobeći, pa je verovatno ovde kao pisac posegao za korenom velike ruske književnosti, kao filmski scenarista za sopstvenim poreklom i divljenjem delu velikog filmskog genija, i na kraju sve to uobličio u delo britanske kulture koja ga je asimilovala i kojoj po svemu suštinski pripada. Ipak da ne dajemo preveliki značaj filmskom scenariju, koji može da bude i genijalan ali da ostane samo mrtvo slovo na papiru, ako ga ne izvede dobra rediteljska ruka, u simbiozi sa svim drugim učesnicima u stvaranju jednog filmskog dela.

Početak filma otvara efektna retro špica koja dočarava epohu ranih pedesetih sa svim tim londonskim ulicama prepunim ljudi sa dobro poznatim „bowler“ šeširima, lepo obučenim damama i ostalim svetom. Autentični crveni autobusi, taksi vozila, Big Ben, Pikadili, sve je tu. Upoznajemo se sa glavnim likom mister Vilijamsom kojeg igra sjajni Bil Naj. Ukratko, on je čovek koji je čitav život živeo sa „motkom u dupetu“ kao i mnogi Englezi tog vremena, koji su pripadali srednjoj klasi. Vilijams je šef nekog odeljenja u gradskoj upravi, koji ima svoj tim od petoro zaposlenih. Komunkacija između njih je izuzetno hladna i distancirana, jer tako se mora prema pravilima društvenog statusa, ali tu uštogljenost narušavaju novajlija Vejkeling (Aleks Šarp) i vesela Margaret ( Ejmi Lu Vud). Kada Vilijams otkrije da je teško bolestan, shvata da je čitav život protraćio življenjem po pravilima i podizanjem ručne kad god bi emocije krenule da se kotrljaju niz dušu. Tada je rešio da okrene drugi list, pa makar i za preostalih šest meseci života.

Snimanje rimejka nekog dobrog klasika može se posmatrati ili kao hrabar čin ili kao svetogrđe. Listajući filmografiju Olivera Hermanusa, shvatio sam da ništa njegovo nisam gledao ranije i za mene je bio potpuni anonimus do ovog filma. Rediteljski je korektno izveden, jer kao što rekoh na početku, imao je dobar scenario, pa bi bila velika šteta da se sve to upropastilo. Film nije bez mana, ima određenu tromost u prvom delu, emocije su malo suzdržane, kao i sami likovi, ali se tokom drugog dela razigrava i popravlja stvar. Vilijamsov susret u Brajtonu sa piscem bonvivanom kojeg igra Tom Burk mi je najklimaviji deo filma. Rekao bih nedovoljno ubedljiv. Moglo je to mnogo bolje. I Tom Burk je pogrešan izbor, nedovoljno harizmatičan. S druge strane, vizuelno je raskošan, epoha je verno prikazana, muzika je predivna, a glumci su sjajni jer su gotovo svi do jednog izašli iz britanske pozorišne škole, što je poželjno kada su ovakvi filmovi u pitanju. Bil Naj je još jednom pokazao da je izvanredan glumac, njegov lik je lepo izvajan i savršeno je izneo ulogu do kraja, tako da nije čudno to što je dobio velike pohvale od kritike i publike. Što se tiče samog filma kao celine, on ostavlja dobar utisak kao jedan lep i kvalitetan glavnotokovski (britansko-evropski) film, koji će svojim starinskim šmekom ulepšati bioskopski repertoar, ali daleko je od onoga što je mogao/želeo da bude. Moja sugestija je da ga pogledate u bioskopu. Ono što je meni nedostajalo u ovom filmu je možda baš ta magija velike melodrame koja bi čoveka naterala da posegne za papirnom maramicom na kraju filma. Jedna suza nije dovoljna. Kao da su se autori plašili da ne pređu granicu i ne skliznu u patetiku i kič, ali su na nekim mestima zaista bili patetični na onaj loš način. Granica uvek postoji, veliki filmski majstori melodrame poput Dejvida Lina ili Daglasa Sirka umeli su da pronađu tu crtu, ali Išiguro i Hermanus ipak nisu imali hrabrosti da joj se približe još malo, a bilo je prostora.



понедељак, 27. фебруар 2023.

Beskrajni bazen – Brendon Kronenberg (Can/Fra/Cro) 2022


Da kažem odmah na početku, ovo je dobar film. Brendon Kronenberg je dostojan sin.

Iako se na ovom Festu može pogledati i film njegovog oca Dejvida, ipak sam rešio da ga ostavim za neku kasniju bioskopsku projekciju, kada bude bio na redovnom repertoaru. Ako ne tako, naći će se već neki alternativni način. Brendonove ranije radove (Antiviral, Possessor) nisam gledao, tako da nisam znao šta mogu da očekujem, ali znajući, kako se često govorilo kod nas, da iver ne pada daleko od klade, mogao sam da se nadam da je dečko, pored genetike koju je nasledio, zanat izučio gledajući u svog oca. Nepravedno je kad takva deca ostanu u senci svojih velikih očeva ili majki, ali ako se izbore sa tim teretom, i nametnu se sopstvenim talentom, obično im se otvori jedan poseban autorski put na kojem mogu da voze sami, pod punim gasom. Ovaj dečko je već na tom putu.


„Beskrajni bazen“ je antropološki horor sa oštrom kritičkom notom usmerenom prema konzumerizmu, turizmu i uopšteno bahatosti čoveka savremene civilizacije. Taman kad mi se učinilo da je to jedna od čestih filmskih tema (rekao bih i književnih) koju su mnogi umetnici, a i oni ostali, počeli da rabe poslednjih godina, i da nema smisla više to raditi tako neinventivno, pojavilo se ovo delo koje je pružilo jedan autentičan pogled na tu problematiku. Snimljen je iste godine kada i njegov „brat blizanac“, film „Trougao tuge“ Rubena Ostlunda, kojem su takođe meta bogataši koji su izgubili kompas i vezu sa realnim svetom. Razlika je u tome što je Ostlund sve to prikazao kroz satiru, sa komičnim elementima i izraženijom klasnom svešću, dok je kod mladog Kronenberga sve prikazano iz ugla za koji bi Koja iz Discipline rekao: „Sviđa mi se da ti ne bude prijatno.“ Dakle, kroz distopijsku hororičnu triler dramu, koja kod gledaoca izaziva nepetost i mučninu, i koja je u samoj biti obojena antropološkim pesimizom. Rekcija gledaoca je kako misaona, tako i fizička, uostalom vrlo kronenbergovski.

Izmišljena zemlja trećeg sveta, all inclusive rizort ograđen bodljikavom žicom, netalentovani pisac jednog jedinog romana sa problemom spisateljske blokade i njegova supruga, upadaju u košmar po upoznavanju još jednog bračnog para koji im predlaže avanturu izlaska iz rizorta i zezanje na nekim divljim plažama i drugim prirodnim blagodetima ostrva. Tom prilikom dešava se nešto što nije trebalo da se desi i kreće ludilo. Ubrzo se ispostavlja da su „civilizovani“ zapravo veći varvari od „necivilizovanih“, a da je sklonost ka čoporu, svojstvena kako čoveku iz amorfnih civilizacija, tako i čoveku iz kristalnih civilizacija. Biće tu krvi i sperme, kloniranja, smrti i njenih repriza, desadovskog seksa, satanskog galopa i jeze koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim.



недеља, 26. фебруар 2023.

Voleti Patrišu Hajsmit – režija: Eva Vitija (Švajcarska/Nemačka) 2022


Postoji određeni broj (dokumentarnih) filmova koji su savršeni i koji imaju smisla. Veći je broj onih koji nemaju smisla. To vam je kao sa ljudima. Malo je onih koji su pametni, još je manje onih koji su dobri. Većina je osuđena na mediokritetske egzistencije, glupost i zlobu koja održava ovaj umorni svet. Film Eve Vitije spada u ovu drugu grupu. Još jedan besmisleni film na koji je uzalud potrošena filmska traka. Okej, nije ni prvi ni poslednji. Biće ih i na nekim narednim FEST projekcijama.

Šta je ovde problem?

Da bi jedan dokumentarni film, kojim se prezentuje određena ličnost, zaista bio smisleno delo, potrebno je da bude celovit. Celovitost podrazumeva suštinsku sveobuhvatnost života i senzibilnosti određenog čoveka, njegovu slojevitost, bilo da je to umetnik, sportista, političar i slično. Dakle, potrebno je prikazati ga iz različitih uglova, s tim što glavni reflektor mora biti uperen na ono zbog čega ga smatramo velikim, a prilikom interpretiranja obavezno izbeći štetne mistifikacije. Patriša Hajsmit je velika spisateljica koja je za sobom ostavila autentično delo u književnosti XX veka. 

Film Eve Vitije bavi se samo jednim segmentom njenog identiteta, seksualnog, koji nije bio zanemarljiv u izgradnji njenog autorskog sveta, ali koji predstavlja samo jedan deo njene ličnosti. Dakle, nije sporno baviti se seksualnošću određenog umetnika i njegovom manjinskom pozicijom u tom smislu, to se razmatra usput, fokus bi trebalo da bude na delu i stvaralaštvu. Ovde se odmah na samom početku podvlači da je Patriša bila gej i to bi trebalo da nam ukaže da je to suština, a sve ostalo je jako površno obrađeno, pogotovo njen porodični bekgraund, frustracije života sa majkom i očuhom, kao i ono što kod portreta umetnika u mladosti nagoveštava u šta će se sve pretvoriti. Nismo saznali zašto je mrzela očuha, zašto je prema majci imala ambivalentan odnos između ljubavi i prezira. Nigde nam nije prikazana priča o njenom školovanju na Bernard koledžu na kojem je završila englesku, latinsku i grčku književnost. Ono što bi trebalo da bude najvažnije, ovde je izostalo. Toliko arhivskog materijala, razgovora, a da se nijednog trenutka nisu dotakli toga šta Patriša Hajsmit voli da čita, gleda, sluša. Kakve je filozofske poglede imala na život, s obzirom da je volela Foknera, Kamija, Sartra? Ko su joj bili uzori u krimi žanru? Hičkok je spomenut uzgred zbog filma „Stranci u vozu“, dotakli su se jedino Riplija i to bez pomena prve filmske verzije. Na prvom romanu, po kojem je Hič snimio film, pomogao joj je Truman Kapoti. To nigde nije spomenuto. Sve se svodi na jalove razgovore sa njenim devojkama i arhivske intervjue iz kojih je odstranjeno meso, a ostavljene same kosti. Razgovori sa njenim rođakama iz Teksasa su tek besmisleni. Dve beslovesne malograđanke koje ne znaju ni zašto se nalaze ispred kamere, a još manje znaju šta, o kome ili čemu pričaju. A ne pričaju ništa smisleno, baš kao što ni rediteljka ovog slabašnog ostvarenja nije rekla ništa. Zamislite film o Nikoli Tesli koji bi se bavio samo njegovim nacionalnim i religijskim identitetom, a sve ono što ga čini Nikolom Teslom, bude pomenuto u par rečenica. Ili najgora opcija, film o Fasbinderu ili Almodovaru, koji bi govorio samo o njihovoj seksualnosti, a ne o njihovom umetničkom delu. To bi odmah zasmrdelo na još jedan prilog agendi koja više ima veze sa propagandom nego sa umetnošću. Iznad svega, to bi bilo dosadno, užasno dosadno i prazno. Takav je i ovaj film. Iako traje nekih osamdeset tri minuta, imao sam utisak da sam u bioskopskoj sali sedeo duže od dva sata. Patriša Hajsmit zaslužuje mnogo bolji film.  Ovo ne vredi ni pet para.



субота, 25. фебруар 2023.

Psi i ostali - Biljana Jovanović (LOM)


Pisanje je najčešće obelodanjivanje intime. Može biti posredno i neposredno, a ukoliko je beskompromisno, bolno je i teško, kao i sam život. Roman Biljane Jovanović „Psi i ostali“ je pošten roman, opor i beskompromisan, posredno autobiografski, što mi je postalo jasno tek kada sam se po završenom čitanju upoznao sa biografijom prerano preminule spisateljice. Objavljen prvi put 1980. godine, dve godine posle njenog prvog romana „Pada Avala“ kojim je ušla u jugoslovensku književnost kao buntovnica i feministkinja koja se nije libila da stvari naziva pravim imenom. 

Glavni lik romana je Lida, rekao bih Biljanin alter-ego, koja se svakog jutra budi u krevetu svog stana u Svetosavskoj ulici, u jednoj disfunkcionalnoj porodici dinarskog porekla, sa babom Jaglikom, Crnogorkom poganog jezika, bratom Danilom koji pati od psihičkih poremećaja, svi pod teretom oca samoubice i odsutne majke koja sa svojim novim tipom živi u Italiji.  Lida je buntovnica, i sama prilično neurotična, koja se usput upušta u istraživanje sopstvene seksualnosti, lezbijsku ljubav sa Milenom, kakva do tada nije viđena u našoj književnosti. Mogu da zamislim koliko je u ono vreme, ovako nešto iritiralo književni establišment, koji je već počeo da pravi platformu tvrdog nacionalizma i tradicionalizma u kulturi, posle kojeg je u sudaru sa kultur-nacionalizmima Hrvatske , Bosne i Slovenije, došlo do čišćenja terena od ideje bilo kakvog zajedništva, spremnog za raspad države, krvavi rat i prava etnička čišćenja. 

Atmosfera romana mi je bila veoma mučna, ta porodična disfunkcionalnost udara pravo u stomak. Imao sam utisak kao da i sam preživljavam svu tu muku, iako sam odrastao u jednoj (relativno) normalnoj porodici. Šta znam? Možda mi je baš zato teško palo. Biljanin stil pripovedanja je autentičan, jak, ona ima svoju rečenicu. Struktura je na momente fragmentarna ali ima kostur romana. Hoću reći, priča ima glavu, telo i rep. Ispričana je iz prvog lica, veoma moderno i pismeno, i ono što mi je glavni utisak nema anahronosti u odnosu na današnju prozu. Čak se primećuje i uticaj koji je možda izvršila na neke savremene srpske spisateljice, koje su je u književno smislu čak i prevazišle. Osim toga o njenom značaju, na neki način, svedoči i nagrada koju su dobili mnogi naši pisci poput Srđana Valjarevića, Milene Marković, Uglješe Šajtinca, Jelene Lengold, Zvonka Karanovića, Slobodana Tišme, Svetislava Basare, Vladislave Vojnović, Ivančice Đerić...