недеља, 29. мај 2011.

Lemmy-Greg Olliver i Wes Orshoski (2010)


Greg Olliver i Wes Orshoski će sigurno ući u istoriju kao dvojac koji je snimio prvi dokumentarni film o Ianu Fraseru Kilmisteru, koji je u svetu rokenrola, a i šire, poznatiji kao Lemmy Kilmister. Možda je glupo i bespotrebno objašnjavati značaj i uticaj Lemmya na razvoj rokenrola, ali takve priče su zapravo savremeni pop mitovi kojih, ljudima koji dele slične vrednosti, nikad dosta. Film je snimljen u periodu između 2007. i 2009. godine dok je Motorhead snimao svoj studijski album Motörizer, a svetlost dana je ugledao 2010. godine. Moram priznati da mi nije jasno kako je moguće da je ovo tek prvi dokumentarni film o Lemmyu. Bio sam ubeđen da se još neko bavio time pre Ollivera i Orshoskog, ali posle odgledanog dokumetarca shvatio sam da Lemmy nije lik koji će sam sebi podizati spomenik i da njega zapravo krase smirenost i neopterećenost, kao i ležernost antizvezde koja više voli društvo bajkera i alkosa, nego svet poznatih i slavnih. Lemmy je definitivno hodajući rokenrol, a što je precizno definisao Dave Grohl u “prljavom” metalsko-punkerskom žargonu : “He is the baddest motherfucker in the world.”


Autori su se u filmu više fokusirali na slojevitost Lemmyeve ličnosti, nego na delo koje je stvorio, što je meni lično bilo veoma zanimljivo, jer sam oduvek želeo da saznam nešto više o harizmatičnosti kojom ovaj čovek zrači, kao i o njegovom uticaju, kako na dalji razvoj hard rocka i heavy metala, tako na razvoj punka i grunge pokreta. Kroz film ćete čuti svedočenja o njegovom uticaju na druge muzičare iz prve ruke, i to od kompletnog sastava Metallice, zatim od Slasha, Henrya Rollinsa, Micka Jonesa, Markya Ramona, Davea Navara, Jarvisa Cockera, Alice Coopera, Ice T-a i mnogih drugih. Autori su pratili Lemmya po CD shopovima i prodavnicama ploča, gostovanjima u radio emisijama, sedeljkama u kultnom baru “Rainbow Bar & Grill”, kockarskim izletima u Las Vegasu, ispijanju viskija i piva sa glumcem Billyem Bob Thorntonom koji je Lemmya možda najbolje opisao: "He's part rock star and part guy who works at the car wash."

Što se tiče same dinamike filma i iskorišćenog snimljenog materijala, mislim da je trajanje filma trebalo da bude kraće za nekih pola sata (traje 1h i 51 min) jer pored svih dobrih momenata i okrepljujuće rokerske priče imate utisak da je sve to malo prenatrpano i da se moglo poentirati mnogo jače u sat i dvadeset minuta. Kao što pravi bisokopski film ne sme da traje više od sat i po, tako bi i dokumentarac trebalo da ima svoja pravila. Pored svega navedenog, mislim da je ovo prava preporuka za sve metalce i punkere, rokenrolere i druge trablmejkere. Rock and Roll is not dead!


субота, 28. мај 2011.

Kill the Irishman (2011)


Reditelj Jonathan Hensleigh je pasioniranim ljubiteljima mafijaških priča, u koje spada i potpisnik ovih redova, poklonio jedan pravi bioskopski “mobster” krimić, koji po mnogo čemu podseća na neke od najboljih ostvarenja u ovom podžanru (Goodfellas, The Sopranos, The Long Good Friday), ali koji nije imao ambiciju da dobaci do navedenih naslova, zbog čega zaslužuje duboki naklon.


Snimljen je po istinitoj priči o irsko-američkom mafijašu Dannyu Greeneu iz Klivlenda kojeg je fantastično odigrao Ray Stevenson, a u čiji se fan klub bez razmišljanja upisujem posle ovog filma. Danny Greene je kao siroče odrastao na ulicama Klivlenda, prošao trnovit i iskustven životni put, radio kao šljaker, delio sve sa sirotinjom, pročitao pola klivlendske biblioteke i tukao se za “medalju”. Ponosan na svoje irsko poreklo i kodeks keltskih ratnika, početkom sedamdesetih rešio je da uzme stvar u svoje ruke i preotme kormilo radničkog klivlendskog sindikata koji su držali žabarski mafijaši. Zbog hrabrosti i srčanosti, dobija veliku podršku radnika i komšiluka, i njegov život kreće drugim tokom, onim koji mu je, čini se, sudbinski bio predodređen. Ubrzo postaje čovek sa najvećim mudima u Klivlendu, kojeg su godinama na sve moguće načine pokušavali da ubiju italo-američki bosovi.


Narator priče je pandur, koji je kao klinac odrastao sa Greenom, a kojeg je sjajno odigrao stari as Val Kilmer. U filmu su odlične epizodne uloge napravili i Vincent D'Onofrio, Christopher Walken, Paul Sorvino, kao i Robert Davi. S obzirom da je Klivlend jedan od siromašnijih gradova SAD-a, nije bilo teško napraviti atmosferu sedamdesetih, jer se tamo verovatno ništa nije ni promenilo od sedamdesetih. Uostalom, sve je to lepo oslikao Harvey Pekar (underground comic book writer) u legendarnom strip serijalu “American Splendor”. Dakle, ovde suštinski imamo jedan hard boild krimić sa naglašenim elementima melodrame, verno dočaranu atmosferu sedamdesetih, arhetipsku priču o herojima-antiherojima, dovoljno eksplozija i krvi, kao i zanimljivu živopisnu sagu o čoveku koji je zaista postojao. Kada bi bioskopska ponuda bila bolja, možda bi imalo smisla tražiti rupe u scenariju i pametovati na zadatu temu, ali s obzirom da anemičnost američkog filma polako poprima razmere koje zahtevaju ozbiljnije analize, ovaj film je pravo osveženje i zato za njega imam samo reči hvale. Nije remek delo, ali je odličan.

субота, 14. мај 2011.

JARBOLI - mali ali iskreni osvrt na koncert i novu ploču


Jarboli su izdali novi album i održali fantastičan koncert u malom klubu Doma Omladine. Sinoć sam sreo dosta dobrih duhova iz devedesetih. Namestilo se tako. Dobra svirka, hladno pivo i pravi rokerski ugođaj. Nije mi smetao konzervirani DOB (u kojem nema pušenja), a čije novo lice teško prihvatam, kao ni onaj mali b(92)rendirani deo hipsterske publike koji je danas neizbežan. Tako je, kako je. Vremena se menjaju, a sa njima i ljudi. Drago mi je što sam tamo sreo neke mlade ljude, kojima sada Jarboli znače isto onoliko koliko su meni nekada značili Partibrejkersi. Isto tako sam se obradovao slučajnom susretu sa dvojicom starih drugara, koji sa istim onim entuzijazmom koji su imali 95.-96. i dalje posećuju dobre rokenrol svirke, kako novih tako i starijih bendova. Sinoć su nas okupili Jarboli i hvala im na tome.
Novi album “Zabava” je jedna pozitivna rokerska ploča koja slavi život i ljubav. Dovoljna doza eskapizma i ironije, poznatog pop punk/new wave sentimenta koji se nalazio i na prethodnim albumima, kao i tradicionalnog hipijevsko rokerskog zvuka distorziranih gitara. Sve što smo sinoć videli i čuli, ukazuje da je u pitanju jedan dostojanstven bend, koji posle 19 godina svog postojanja i dalje ume da bude nov, svež i vanvremenski.

понедељак, 2. мај 2011.

The Next Three Days - Paul Haggis (2010)


S obzirom da je Paul Haggis režirao jednu od najvećih oskarovskih bljuvotina u poslednjih deset godina, film Crash iz 2004. godine, bio sam skeptičan prema njegovom poslednjem filmu. Ali kako je posle pomenutog zločina sa prepatetičnim, a pre svega politički korektnim manifestom Crash, prošao kao scenarista kroz radionicu Clinta Eastwooda (Flags of our Fathers, Million Dollar Baby) morao sam da mu pružim šansu, nadajući se da je nešto pametno naučio. Međutim, moram priznati da nisam primetio da je od suštinske filmske amerikane uhvatio srž i magiju koju krase dela najvećih američkih reditelja. Paul Haggis je prosečan i prepodoban. Njegov rukopis je bez krvi i mesa. Prosta zabava za građansku klasu. Što bi rekle naše starovremenske bake, kad je drvo namenjeno za korito, ne može da bude violina. Ali i pored svega što se u autorskom smislu može zameriti Haggisu, njegov poslednji film The Next Three Days je dobar mejnstrim triler koji bi svakako trebalo odgledati, jer je Haggis zanatlija koji dobro barata tehničkom stranom pravljenja filma.

John Brennan (Russell Crowe) je profesor književnosti na koledžu čiji se život, spletom čudnih okolnosti, pretvara u noćnu moru, pošto jedne večeri policija hapsi njegovu suprugu Laru (Elizabeth Banks) pod optužbom za ubistvo. Posle iscrpljujućeg procesa i nemogućnosti da se dokaže Larina nevinost, kao i nemoći sprečavanja dalje frustracije maloletnog sina, John rešava da organizuje Larino bekstvo, odnosno “otmicu” iz pitsburškog zatvora, ubeđen u njenu apsolutnu nevinost.

Prvi deo filma je malo sporijeg ritma, ali na pravi način uvodi gledaoca u priču. Prvo ga upoznaje sa likovima, insistirajući na melanholično depresivnoj slici narušene porodične harmonije, zatim ga posle toga uvlači u paklenu akciju i adrenalinski vozi do samog kraja. Iako je u pitanju poznata formula, sve je upakovano na način koji će vam prijati. Russel Crowe je napravio jednu solidnu ulogu, koja po mnogo čemu podseća na njegovu ulogu iz Michael Mannovog trilera The Insider. I ovde igra jednog porodičnog čoveka, fajtera, koji se ne predaje tako lako. Elizabeth Banks je korektno ispratila svog partnera, dok je mali Ty Simpkins, koji igra njihovog sina, apsolutno briljantan.

Sve u svemu, ovo je topla preporuka za praznični kućni bisokop uz kokice i večernje lenčarenje (ako ne izlazite u grad). Sigurno vam neće biti dosadno.


Birajte pažljivo!


Šta se dešava?

Zašto je svet i dalje usrano mesto, pored svih misli velikih ljudi pretočenih u reči?

Ljudski duh je u krizi. Suštinski individualizam je odavno poražen. Sve što se dogodilo posle ustoličenja romantizma svedeno je na lažne dihotomne podele. Individualizacija se umesto nadahnućem, sprovodi intelektualnim spekulacijama. Muka mi je od lažne ponude koju nam nude elite. Zato želim da kopam i istražujem. Police gradskih knjižara i biblioteka kriju prave stvari. Zajebite marketinšku galamu trenutne IN ponude! U pitanju je gomila smeća koja nam se nudi kao lažna kompenzacija za haos savremenog sveta. Zato, birajte pažljivo...
Pre nekoliko nedelja kupio sam Deretino novo izdanje razgovora sa Emilom Sioranom. Inspirativno štivo za samopreispitivanje i poniranje do metafizičkog dna egzistencije, posle kojeg se, sa određenom vedrinom, uzdižete do najviših tačaka ljudskog duha. Sjajna knjiga i obavezno štivo za početak upoznavanja sa Sioranom!