недеља, 25. децембар 2016.

Gledalo se 2016. godine - lista Jorgoslovlja


Svake godine produkcija je sve veća, a sve je manje pravih filmova. Ovde prvenstveno mislim na onaj deo sveta odakle smo navikli da nam stižu dobri filmovi. Hvala Bogu što je Klint Istvud još uvek živ i zdrav, i što je ove godine snimio jedan mali/veliki film kojim otvaram svoju listu igranih filmova. Zahvaljujući piratskim internet kanalima i filmskim festivalima koje ima Beograd, uspeo sam da pogledam još neke filmove koji zaslužuju da se nađu na godišnjoj listi Jorgoslovlja. Žao mi je što nisam stigao da pogledam u bioskopu nove filmove Mela Gibsona i Denisa Vilneva, ali pretpostavljam da su ta dva upražnjena mesta ostavljena za njih („Greben spasa“ i „Dolazak“). I ko zna za koliko sam dobrih filmova iz manjih kinematografija ostao uskraćen, ali o tome nekom drugom prilikom.  Na listu su uvršteni i najbolji dokumentarni filmovi koje sam uspeo da pogledam zahvaljujući isključivo festivalima. Od znamenitih TV serija izdvojene su tri u kojima sam posebno uživao. Sve se svodi, kao i uvek, na lični izbor, a liste su tada provereno najzanimljivije i najraznovrsnije.


IGRANI










Dokumentarni






SERIJE








четвртак, 15. децембар 2016.

THE CYCLIST CONSPIRACY – Mashallah Plan: Virility (Trashmouth)


The Cyclist Conspiracy neguju vizantijski pank/metal/kraut-rok/world anti-world zvuk. U pitanju je samosvojna i autentična pojava koja se ne stidi svojih balkanskih korena. Ceo rivju OVDE

петак, 9. децембар 2016.

четвртак, 22. септембар 2016.

четвртак, 18. август 2016.

Rođena kao Grkinja – Melina Merkuri (Plavi jahač)


Sve što sam stariji, sve više mi prijaju autobiografske knjige. Imam utisak da u toj jednostavnoj formi, dobijam mnogo toga što me čini srećnim čitaocem. Svako ima neke svoje heroje i heroine koje bi želeo da upozna malo bolje od onoga, kako ih je upoznao kroz njihova konkretna dela. Zato su autobiografije-memoari književna forma, koja nam omogućuje da dobrim delom zavirimo u živote tih ljudi, kojima se divimo na ovaj ili onaj način, kao i u epohu kojoj su pripadali. Čuvena grčka glumica Melina Merkuri je svoju autobiografiju Rođena kao Grkinja napisala 1971.godine. Naslov je uzet iz njene izjave koju je dala pošto su joj vlasti pukovnika Patakosa oduzele državljanstvo i zabranile povratak u Grčku. Melina Merkuri je tom prilikom rekla: „Rodila sam se kao Grkinja i umreću kao Grkinja. A gospodin Patakos je rođen kao fašista i umreće kao fašista.“



Kakva je bila Melina Merkuri? Zanosna, okata, helenski lepa, hrabra, luckasta, talentovana, divlja, pametna, emotivna, pravedna, slobodoljubiva. Bila je unuka Spirosa Merkurisa, čoveka koji je trideset godina bio gradonačelnik Atine, nestašna sestra čiju je čast često morao braniti njen rođeni brat, ćerka zavodnika Stamatisa, žena Žila Dasena, prijateljica Manosa Hadžidakisa, Mikisa Teodorakisa, Nikosa Kazancakisa, Grete Garbo i Fransoa Sagan. Velika glumica, političarka, ministarka kulture. Njena lična istorija se prepliće sa istorijom Grčke. Ona govori o svom životu kao žena, kao umetnica i kao Grkinja. Ono što takođe može biti zanimljivo srpskom čitaocu je uvid u zajedničko balkansko iskustvo i odnos velikih sila prema ovom delu sveta koji se nije promenio do danas.

Melina Merkuri je kao glumica ostavila za sobom dubok trag, kako u grčkom pozorištu, tako i u grčkoj kinematografiji. Završila je Nacionalnu školu glume u Atini i u početku igrala isključivo u pozorištu, ali posle uspeha doživljenog ulogom u Kakojonisovom filmu Stela (1955) i planetarnog uspeha filma Žila Dasena Nikad nedeljom (1960) postaje prava filmska diva. Za ulogu prostituke Ilje u pomenutom Dasenovom filmu dobija nagradu u Kanu i nominaciju za Oskara. Bila je veliki borac protiv nepravde i dikatorskih režima koje su podržavali Amerikanci u njenoj zemlji. Radila je na očuvanja nacionalnog kulturnog blaga Grčke i zalagala se za vraćanje opljačkanog kulturnog bogatstva koja se nalaze u britanskim muzejima.
Rođena kao Grkinja je knjiga koja ostavlja prijatan utisak i mnogima može biti inspirativna, pogotovu ako se spremate na put u Grčku, tu prelepu zemlju u kojoj sunce drugačije sija.

„Roditi se kao Grk znači biti pod neobičnom kletvom. Za veliki broj ljudi to znači da si lično sagradio Akropolj, podigao Delfe, izumeo pozorište, izrodio ideju demokratije. A zapravo si siromašan, mnogi od tvojih rođaka ne znaju da čitaju, a tek što si okusio demokratiju i nezavisnost, oteli su ti je strani zaštitnici i njihovi grčki hamali.“

  „Odakle da počnem da pričam o Manosu Hadžidakisu? Od njegovog šarma? Taj šarm me je osvojio još od prvog puta kada smo sarađivali, kad je pisao muziku za komad Elektri priliči crnina...U svakom slučaju, za sada ću se ograničiti na Manosovu borbu za grčku muziku. Učinio je da slušamo buzuki. Bitka nije bila laka. Morao je da se sukobi sa našom srednjom i višom klasom. Prezirali su muziku buzukija jer su njeni izvori bili turski, a oni su insistirali na tome da su Evropljani. Njihova posvećenost Atini bila je u suštini lažna jer bi više voleli da je ona London ili Pariz. Ali Manos se borio. Borba ga je vodila u mračne taverne na obali Pireja i u radnička naselja Atine i Soluna. Mnoge od njih su bile male. Neke su imale svega tri ili četiri stola, ali sve su imale bar jednog čoveka koji svira buzuki. Manos je uletao u njih sa groznicom arheologa koji je na pragu da otkrije neki važan lokalitet. Slušao je pesme u udžericama, pesme robijaša i ljudi koji su uzimali drogu, pesme o zatvoru, o nevoljama sa policijom.“

„Mnogo puta smo se razočarali. Mnogo puta smo se osramotili. Ali postoje sunce i more i sećanje na sve one dobre ljude koji su umirali za slobodu Grčke, da nam pruže novu nadu. Možda će nove nade doneti nova razočaranja, ali iz čistog helenstva naći ćemo način da se nada ponovo rodi.“


уторак, 3. мај 2016.

Amajlija - Roberto Bolanjo (LOM)


Kada sam pre par godina, u kafani Mornar, razgovarao sa drugarom koji je bio strastveni čitalac, sećam se da mi je rekao sledeće: „Pisac koji nije patio, koji nije bio gladan i čija egzistencija nije bila ugrožena, ne može biti dobar pisac. Ja takve ne čitam. Pogledaj samo biografije Knuta Hamsuna, Dostojevskog, Selina, Gajta Gazdanova. To su bili pisci koji su osetili glad. Zato su njihove knjige od krvi i mesa. Zato su velike i istinite, i ne mogu se meriti sa svim ovim sranjima koja nam se u šarenim koricama smeše iz izloga gradskih knjižara. Ne može meni jedan razmaženi bogati degenerik poput Frederika Begbedea da otkriva životne istine. To je fejk u svakom pogledu.“


Setio sam se njegove priče, kada mi je do ruku došao roman „Amajlija“ Roberta Bolanja (prevod Dušan Vejnović, izdavač LOM), jer je u pitanju pisac čiji život nije bio nimalo lak. Rođen je 1953. godine kao sin kamiondžije i učiteljice u Santjago de Čileu. Njegova porodica se 1968. godine seli u Meksiko Siti u vreme velikih društvenih promena. Tamo se kao srednjoškolac „navlači“ na poeziju i pisanje. 1973. godine, kao dvadesetogodišnjak, Bolanjo se vraća u Čile kako bi podržao borbu i reforme Salvadora Aljendea, međutim posle državnog udara i uvođenja diktature Augusta Pinočea, biva uhapšen i sigurno bi ga ubili da ga nisu spasili školski drugari iz redova policije. Naredne godine se vraća u Meksiko Siti i sa nekoliko prijatelja pesnika osniva avangardni pesnički pokret infrarealizam. Posle par godina kao imigrant odlazi u Španiju, i nastanjuje se u Barseloni gde radi kao perač sudova, lučki radnik, noćni čuvar, smetlar. Bolanjo je prvenstveno bio pesnik, a prozu je aktivno počeo da piše i šalje izdavačima tek pošto je postao otac. S obzirom da je dugo godina zloupotrebljavao alkohol i heroin, zakačio je hepatitis što mu je prilično narušilo zdravlje. Umro je 2003. godine u Barseloni dok je čekao operaciju presađivanja jetre. 
Pre ovog romana sreo sam se sa Bolanjovom prozom samo jednom, i to takođe sa jednim, po obimu, nevelikim romanom, koji se zove „Udaljena zvezda“ i koji mi je, koliko se sećam, ostavio dobar utisak. Nisam pročitao njegovo kapitalno i veoma hvaljeno delo „2066“, niti sam pročitao „Čile noću“ i „Divlje detektive“ tako da ne mogu da dam pouzdan lični osvrt na Bolanja kao pisca, ali probaću preko „Amajlije“ da se dotaknem makar delića njegovog književno-poetskog univerzuma.

Roman „Amajlija“ otvara moćan početak u kojem pripovedač iz ženskog ugla priča sledeću priču:

„Ovo će biti pripovest strave i užasa. Biće to jedan krimić, jedna detektivska i horor priča, mada neće tako izgledati. A neće tako izgledati zato što je ja pričam. Ja sam ta koja govori i zbog toga se ova priča neće činiti onakvom kakva u suštini jeste. Pa ipak, to je priča o strašnom zločinu.
Ja sam prijateljica svih Meksikanaca. Mogla bih da kažem: ja sam majka meksičke poezije, ali bolje da se uzdržim od toga. Ja poznajem sve pesnike i svi oni poznaju mene.“

Ovakav početak je bio dovoljno jak razlog da nastavim sa čitanjem. Prema Bolanjovoj biografiji, rekao bih da je ovaj roman posvećen burnom periodu Latinske Amerike, šezdesetosmaškom masakru na trgu Tlatelolko, kao i sagledavanju avangardnog pesničkog pokreta kojem je pripadao mladi Bolanjo. Glavni lik u romanu je Auksilio Lakutur, Urugvajka rodom iz Montevidea, koja je u Meksiko Siti došla šezdesetih ali „ne znajuću tačno zbog čega, ni radi čega, ni kako, ni kada“. Auksilio sebe doživjava kao „majku meksičke poezije“, koja „nije imuna ni na jednu vrstu lepote“. Po dolasku u Meksiko Siti, Auksilio odlazi na prag Leona Felipea i Pedra Garfijasa, španskih pesnika, pripadnika generacije 27, koji su bili učesnici Španskog građanskog rata, na strani republikanaca i koji su po dolasku Franka na vlast pobegli u Meksiko. Kod njih počinje da radi kao spremačica i to samo sa jednim jedinim ciljem - postati svedok poslednjeg poglavlja života velikih pesnika i stasavanja novih generacija. Neko vreme je spavala na fakultetima i po univerzitetskim bibliotekama. Svakodnevno visila u jeftinim zadimljenim kafeima u kojima se okupljaju mladi pesnici i umetnici. Auksilio postaje svedok epohe i nezaobilazna figura pesničkih krugova Meksika. Ona je opsesivna, nežno uznemirena, siromašna, poetična, čudna.

Bolanjo je vrhunski stilista. Njegove rečenice su bogate, ritmične i lepo zvuče. Prisutna je određena doza intelektualizma, kao i brojne reference koje zahtevaju malo više od prosečnog čitaoca, ali sve je to postavljeno sa merom koja ne prelazi granicu dobrog ukusa i ne zaglavljuje na teritoriji nepodnošljive pretencioznosti. Bolanjo je definitivno zaslužio kultni status koji ima među brojnim čitaocima Severne Amerike i Evrope. Naravno, kako to obično biva sa najvećim umetnicima, slava im obično dođe posle smrti. Bolanjo drugačije nije ni želeo.



субота, 16. април 2016.

Half Japanese - "Perfect" (Joyful Noise, 2016)


Ruski filozof Nikolaj Berđajev je pisao da u modernim vremenima u vladajućoj svesti nedostaje stvaralačka smelost. Danas mahom postoje umetnici i mislioci koji pričaju o nečemu, a nekada su postojali umetnici i filozofi koji su pričali nešto. Ispada da su se svi uplašili genijalnosti i kanona onih koji su pričali nešto, odbijajući da izgovore svoju reč ili da odsviraju svoj rif, već su se sa takvim bremenom i odsustvom smelosti pomirili da će stvarati pričajući o nečemu. Kako reče Berđajev, bolje je biti trećerazredni Avgustin, običan stvaralac duha “nečega“, nego provrazredni prorok duha  “o nečemu“. Hoću reći, to što su braća Fer (Dejvid i Džad) voleli da slušaju The Beatles koji su umeli odlično da sviraju i komponuju, nije ih sprečilo u tome da uzmu u ruke instrumente, koje nisu umeli da sviraju, i da krenu da prave svoju muziku koja ni malo neće ličiti ni na The Beatles, ali ni na pank bendove koji su par godina ranije pokrenuli revoluciju. Kada su se Half Japanese pojavili na sceni krajem sedamdesetih, čuveni rok kritičar Lester Bengs je primetio da su oni, sami po sebi, jedan potpuno novi muzički žanr. I zaista je bilo tako. Njihov prvi EP Calling All Girl ih je svrstao među bendove, koji su pripadali takozvanom naivnom roku, koji je viziju i muzički primitivizam stavljao u prvi plan, dok je tehničko-muzičko umeće u njihovom konceptu bilo nebitno. Osamdesetih su počeli da se kale i kao muzičari, ubacili su saksofone u bend, naučili da sviraju (svi osim Džada Fera), ali su i dalje zadržali osnovnu premisu koja ih i danas drži ljutim andergraundom. Devedesetih su sarađivali sa Mo Taker iz grupe Velvet Undergroung, kao i sa Džonom Zornom, dok su se kao veliki fanovi ovog benda deklarisali Kurt Kobejn (Nirvana), Turston Mur (Sonic Youth), Stiv Malkmus (Pavement), Ajra Kaplan (Yo La Tengo).



Perfect je petnaesti studijski album Half Japanese i sastoji se od 13 pesama koje su duboko ukorenjene u garažni post-punk lo-fi zvuk, po kojem je uvek bio prepoznatljiv ovaj bend. Od uvodne, kakofonične i ritmične That Is That, preko filmične You and I, žovijalne Perfect, kabaretske Here We Are, pa do popičnih That`s Called Love i That`s Right nalazi se jedan zanimljiv i smeli komad muzike. U svim tim pesmama oseća se duhovna veza sa Džonatanom Ričmenom i Danielom Džonstonom. Half Japanese spadaju u one koji su rekli nešto. Bez obzira što nemaju brojnu publiku, Džadu i ekipi ne smeta da prave pesme koje će voleti oni i njihovi malobrojni fanovi. Zar nije to suština stvaralaštva?

субота, 9. април 2016.

Ja, Čečen - German Sadulajev (Draslar Partner)



Šta sam znao o Čečeniji i Čečenima? Znao sam da su nekada bili deo SSSR-a, da su starosedelački narod Kavkaza, da su kroz istoriju bili pagani, potom hrišćani, ali da je vremenom prevladala muhamedanska vera. Znao sam da su se devedesetih žestoko klali sa Rusima, kao i da je Grozni njihov glavni grad. To je sve što sam znao. Ne znam ni sada više od toga, ali znam ono glavno. Ne postoje dobri i loši narodi, postoje samo loše politike i bahatost jakih koji diplomatiju zamenjuju mačem i bombama, iz ovog ili onog razloga, posle čega dolazi do velikih krvoprolića koja nikome ne donose dobro.


German Sadulajev, rođen 1973. godine u selu Šali, u Čečensko – inguškoj republici nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, od oca Čečena i majke Ruskinje, napisao je ovu opaku knjigu, sastavljenu od nekoliko ubojitih pripovedaka. Kažu mi kompetentni znalci tog podneblja, da je Sadulajev, pored Peljevina i Prilepina, jedan od najboljih pisaca korpusa savremene ruske književnosti. Danas živi i radi u Sankt Peterburgu kao pravnik, a u slobodno vreme piše priče, romane, radio-drame i kontroverzne kolumne u nekim dnevnim i nedeljnim novinama.

Zbirka pripovedaka Ja, Čečen ima sve odlike punokrvne proze, koja na čitaoca ostavlja veoma jak utisak. S obzirom da je bio svedok i učesnik ratnih sukoba, u Prvom i Drugom čečenskom ratu, Sadulajev opisuje strahotu rata ogoljeno, bez psihologiziranja koje je svojstveno piscima sa Zapada, i bez moralisanja koje je svojstveno piscima korisnicima NGO fondova u zemljama bivše Jugoslavije i trećeg sveta. Inače nisam ljubitelj ratne dramatike u umetnosti. Uvek su me opasno zamarali filmovi poput Full Metal Jacket i Platoon, kao i romani u kojima se veći deo radnje odvija u rovovima. Previše je tu muškaraca, a od žena ni traga. Međutim, kod Sadulajeva to nije slučaj. On o ratu piše drugačije. Krvavi i strašni prizori se kroz flešbekove stapaju sa slikama iz detinjstva i pubertetskog doba. Sećanja obojena suncem i radošću odrastanja sa slikama perioda kada se rušio svet, kada je padalo nebo i kada su laste prestale da dolaze u njegovo selo. Lirsko vodi ljubav sa epskim, modernost sa mitologijom i egzotičnim legendama, reči sa rečenicama. Nema upiranja prstom, pacifističke patetike, svetopopraviteljskog proseravanja. Što je najvažnije, nema praznog hoda, niti bilo kakve kalkulacije.
Posle čitanja Sadulajeva mogu samo da konstatujem da su amorfne civilizacije književno življe od kristalnih civilizacija koje polako umiru u svojoj samodovoljnosti. Razumete šta hoću da kažem?!




„Ovo vreme će postati mit. Rat uvek postane mit. O njemu će se napisati hiljade knjiga, po knjigama će se snimati filmovi. To je sve za dečake. Nove dečake. Oni će čitati i gledati o ratovanju, oni neće spavati noću, misleći o tome šta bi oni uradili da ratuju. Danju će se igrati rata, onako kako smo se mi igrali ratovanja sa fašistima, kada smo bili deca. I ponovo će žaliti što nisu rođeni ranije, što im nije dopao čak ni metak. I oni će dobiti rat, svoj rat. Svaki naraštaj dobija svoj rat, zato što pisci pišu o njemu knjige, zato što ih odgajaju u stihovima i pesmama.“

„I bilo je prvo bombardovanje našeg grada od strane federalne avijacije. Avioni su se s užasnom bukom spuštali iznad zdanja i izbacivali kasetne bombe na mirne stanovnike. U dvorištu Efendijevih se slušao King Krimson. Stariji Brat je izašao iz kućice i čučnuo u dvorištu. Kroz brujanje avijacije i prasak bombi probijala se solo gitara. Stariji brat je nešto mrmljao. Možda „govorio sam ja...a oni nisu verovali...“ , a možda je jednostavno pevušio uz kasetofon. Onda je krhotina pogodila zvučnik, i muzika je umukla. A još jedna krhotina je pogodila Anzora u grudi.“

„Kada završim ovu pripovest mogu mirno i da umrem. Svi su već umrli. Šta ja radim ovde sam u ovoj pustoši, u ovoj tišini? Znao sam da moram da napišem jednu knjigu. Čekao sam mudrost koja je dolazila s godinama, čekao sam sede vlasi i otuđenost uma. Juče sam počeo. Osećao sam da nije ostalo još mnogo. A sede? Moji zulufi su već sedi. Još nemam trideset godina. Ali naše pokolenje je već dospelo u zonu vatre. Svi su već umrli. Kada završim ovu pripovest, mogu mirno da umrem.“


 PS: O knjizi se pisalo i na prijateljskim blogovima : Odbrana umetnosti  i Između 

понедељак, 4. април 2016.

Iggy Pop - "Post Pop Depression" (2016)


Borislav Pekić je u jednoj svojoj priči napisao da ima ljudi čiji je život trag vrelog železa u tle utisnut. Gde stupe, pod njima gori. Kad minu, dim spaljene zemlje dugo još vređa oči. Oni su bića vatre, kaže Pekić, vatra je njihov element, njihova priroda i subina. James Newell Osterberg Jr., alias Iggy Pop, jedan je od tih ljudi. Pedeset godina na sceni. Impresivna biografija sa usponima i padovima. Pravoverno svedočenje rokenrola, mitsko poglavlje sa The Stooges, sedamnaest solo albuma i još mnogo toga što prati ovog žilavog čoveka, čije pesme mnogima od nas, znače mnogo više od običnih pank-rok pesama. Iako u rokenrol panteonu postoji mnogo grandioznih figura, mirne duše mogu reći da je za mene Iggy Pop jedna od najvećih. Njegovo mesto je posebno i ne može ga niko drugi ni zauzeti, ni preuzeti. S obzirom da je najnovijim albumom najavio povlačenje, mogu samo duboko da se naklonim njegovoj odluci, jer beskrajno sam mu zahvalan na celom opusu.


Post Pop Depression je sedamnaesti Popov album. U pitanju je ploča koju je snimio sa pratećim bendom, koji čine poznati alternativni muzičari Josh Homme (Queens of the Stone Age, Eagles of Death Metal ), Dean Fertita (Queens of the Stone Age) i Matt Helders (Arctic Monkeys). Snimljena je tajno, u periodu od januara do marta 2015. godine, u srcu kalifornijske pustinje Joshua Tree, u studiju Rancho De La Luna, kao plod saradnje Popa i Hommea. Sastoji se od devet pesama od kojih su neke dobre (In the Lobby, Vulture), neke odlične (Break into Your Heart, German Days, American Valhalla), a neke neprocenjivi biseri (Gardenia, Chocolate Drops, Sunday, Paraguay). Još uvek je dominantan taj jebački bariton koji suvereno vlada situacijom. Prilikom višednevnog vrtenja svih ovih pesama, stekao sam utisak da se Iggy Pop umorio od dehumanizovanog savremenog sveta i da svoje nezadovoljstvo veoma dobro artikuliše kroz svoje stvaralaštvo. Primetan je bol zbog smrti braće Ashton, a verovatno i saznanje da je Bowie u tom periodu bolovao od neizlečive bolesti. 

Post Pop Depression je jedna herojska ploča, koja nam u ovim pokvarenim vremenima može olakšati pakao u kojem živimo. Gi Debor i situacionisti su još pre pedeset godina govorili da mi živimo u društvu spektakla. Svet je preplavljen lažnom umetnošću i jeftinom zabavom. U takvoj atmosferi leluja bez smisla i cilja. Teško je opstati, a ne poludeti, i zato su ovakve ploče nešto što nam pomaže. Iggy Pop je bez sumnje iscelitelj. 

Dedicated to M.



недеља, 27. март 2016.

Moj prijatelj Maare (In memoriam 1980-2016)



Ko je bio Marko Nikolić Maare?

Bio je sin, momak, brat, prijatelj. To su uobičajene uloge koje može imati svaki čovek. Neko se u takvim ulogama snalazi ovako ili onako. Maare je bio neobičan čovek u običnom svetu. Običan svet je bez takvih ljudi dosadan u svojoj običnosti. Oni ga čine uzbudljivijim, inspirativnijim, smislenijim i boljim. Marko Nikolić Maare je sve to radio hrabro i pošteno. Pouzdano znam da je bio valjan sin, nežan momak, divan brat i pravi prijatelj. To je bio Maare. Da, ali nije bio samo to. Nikako nije bio samo to. Bio je još štošta.

Maare je bio sizifovski nadničar pisane reči koju je gotovo fiziološki osećao. Jedan od nastavljača tradicije beogradskog stila. Čitajući njegove tekstove i razgovarajući sa njim, mogli ste da se susretnete kako sa ozbiljnim opservacijama o Fukou, Jingeru ili Džejmsu Kamerunu, tako i o doom metalu, garažnom rokenrolu, ćevapima ili poetici Šemse Suljaković. Svetski putnik kroz filozofiju, istoriju, sociologiju, političke teorije, pop kulturu, fudbal, basket, medije. I ne samo to. Maare je bio onaj ulični hodač o kojem su pevali Iggy Pop i Zoran Kostić-Cane. Dorćolac i Karaburmac zaljubljen u duh grada. Fajter koji je hrabro izlazio na crtu svakom umišljenom intelektualcu. Prisustvovao sam polemikama u kojima je svojom erudicijom, argumentacijom i vaspitanjem obično matirao protivnika. U razmeni mišljenja je svakome prilazio sa poštovanjem i nije podnosio cinizam i podsmeh kojim su se obično služili razoružani neistomišljenici. Voleo je ljude i prihvatao ih onakve kakvi jesu.

Maare je pušio Camel kao Filip Marlou. To mu se slagalo sa karakterom. Ne Camel, već taj Filip Marlou. Taj usamljeni privatni detektiv, nekorumpiran i nepotkupljiv, koji hoda kroz velegradsku noć i posmatra sistemsko rasulo sveta i sveopšteg pakla. Oduvek sam imao utisak da su mu te dimenzije bile mnogo jasnije nego nama.


Juče kada je prestalo da kuca to veliko srce, shvatio sam da više ništa neće biti isto. Maare je sagoreo brzinom i snagom kojom se davao svima. Takvi ljudi ne mogu drugačije. Zato plačem, jer suze su muzika kojom ga pratim na neko bolje mesto na kojem ćemo se, verujem, jednog dana ponovo videti i popiti nekoliko viskija.


Kerovođa o Maaretu OVDE

Prešlicavanje o Maaretu OVDE

Fridom o Maaretu OVDE

Stejsi o Maaretu OVDE