субота, 22. септембар 2012.

Garinča




Od svih ljudi koje znam, a koji su bili dobri prema meni, Dilkan je bio najbolji. On me je pokupio iz Doma kada sam imao šest godina. Vratio se tada iz Austrije gde je popravljao bandere. Kaže mi da nema ništa lepše od tog Beča, a ja mu verujem da je tako. Zna Dilkan to. Taj ne laže. Ja sam ponekad veliki lažov. Jezivo nešto. Ona Radmila, što se njuška sa Dilkanom, ume često da me pita gde sam to bio. Ja joj kažem da sam nosio čika Dućino odelo na hemijsko čišćenje, pa me posle njegova žena Draginja ostavila na ručku. I u majku se zakunem. Ona poveruje. A ja bio sve vreme na gradskoj pijaci i zajebavao se sa Riškom. Posle smo kod Željka koradžije jeli suve kore za pitu. Nisam video ni Duću, ni Draginju. Slagao sam...jesam. Dilkan mi kaže da nema smisla što toliko lažem.

„A šta da se radi“, kažem ja Dilkanu, „ne lažem ja mnogo, nego ti meni malo veruješ“.

Ima jedna Jadranka što radi u kafiću kod Borine kuće. Preko dana taj kafić čisti Radmila, a ja joj se prišljamčim kako bih mogao da gledam na televizoru spotove koje Jadranka pušta preko video rikordera. Kaže da ga je dobila od Deje iz Nemačke sa nekoliko video kaseta. To je neko novo čudo tehnike. Svaki Nemac ima u kući video rikorder. „Ja nemam ni televizor“, kažem Jadranki, „ali Dilkan je obećao da će ga kupiti kada se Koreja, njegov mlađi brat, vrati iz Strumice gde služi armiju. Nego, sve ovo vam pričam samo zbog jedne jedine stvari. Ljudi moji, što ja volim kad mi Jadranka pusti onog malog crnca što liči na Kikinog sina Mitu. Taj mali ume da igra i peva bolje nego bilo ko. Bolji je čak i od Tureta. A ono odelce mu baš lepo stoji. Onako, ljudski. Sve sebe zamišljam u njemu i srce mi onda puno. Ima čak i prsten, a kragna kao sunce. Ispred sede devojčice i gledaju ga....onako, lepo. Ih kakav je dobar taj mali crnac, ma pljunuti Mita Kikin. I uvek kada krene ta muzika i sam počnem da igram. Jadranki se to sviđa. Dobijem i jednu Koktu gratis. Šteta što nema onih devojčica iz Limenke da me vide. Da pričaju posle u školi kako je Garinča pravi car.



четвртак, 20. септембар 2012.

Corin Tucker Band - Killing My Blues (2012)


Kada sam krajem devedesetih negde pročitao da je Corin Tucker na koncertu njenog tadašnjeg benda Sleater Kinney, nekom tipu koji joj je dobacivao, stalkom od mikrofona razbila glavu, shvatio sam da je u pitanju autentična riot grrrl čija uverenja izgleda nisu bila samo puki marketing. Doduše, više mi se tada dopadala njena saputnica Carrie Brownstein, pogotovu njeno držanje i kretanje na sceni, energičnost i pankerska harizma, ali bio sam svestan da je ipak Corin bila glavni autor i stožer tog sjajnog benda čiju je veličinu u to vreme prepoznao i veliki guru rock kritike Grail Marcus. Radikalne feministkinje sa distorziranim gitarama slavile su svoju malu revoluciju koja je po mišljenju nekih pametnih glava predstavljala odgovor na grunge mačizam koji je u to vreme bio propratni soundtrack odrastanja moje generacije. Koliko sam upućen Sleater Kinney više ne postoje. Iza njih je ostalo nekoliko odličnih albuma i pregršt pesama kojima ću se često vraćati. Možda se nekada ponovo okupe, ali o tome ćemo tada pričati. 


Sada je tu Corin Tucker Band i izdali su novi album “Killing My Blues” koji je više nego dobar. U međuvremenu je Corin postala zrela žena koja život posmatra iz malo drugačije perspektive, ali je feministički koren sa nostalgičnim sentimentom i dalje prisutan - "What's up, y'all?/I thought we had a plan," (pesma "Groundhog Day"). Članovi benda su Sara Lund na bubnjevima iz grupe Unwound, basista Seth Lorinezi iz benda Golden Bears, i Mike Clark gitarista i klavijaturista benda “Stephen Malkmus and Jicks”. Na momente vam se čini da je u pitanju skupina pretenciozne indie aristokratije koja je rokenrolu donela koliko dobrog, toliko i lošeg, ali već posle druge pesme kada dođete do napeva “Neskowin” počinjete da verujete u ovu indie-postpunk molitvu od 12 nepretencioznih pesama. Izdvojio bih posebno pesme “Constance” i “Summer Jams”, kao i stvar “Joey” koja je posvećene pokojnom pevaču Ramonesa. 
U svakom slučaju album “Killing My Blues” je jedna solidna rokenrol kreacija koja spada u zanimljivija ovogodišnja izdanja. Oni koji budu tražili ono što su dobijali od Sleater Kinney neće biti zadovoljni. Oni koji nisu preterano veliki kenjci možda nađu u ovoj ploči i nešto više. Zavisi od afiniteta, a bogami i od senzibiliteta. 

уторак, 11. септембар 2012.

Lawless / Soundtrack


Lawless je novi film Johna Hillcoata koji je pre nekoliko godina po scenariju Nicka Cavea snimio poetski bodlerovski vestern "The Proposition". Ovde su se ponovo susrele te dve energije i videćemo šta je od filma na kraju ispalo. Trejler i ekipa obećavaju.

Ono što je vredno hvale i o čemu se odmah mogu izjasniti je istoimeni soundtrack koji su osmislili Nick Cave i Warren Ellis. Njih dvojica su sebi dali ime Bootleggers, okupili oko sebe neka od najznačajnija imena rokenrola, kantrija, blugrasa, i kroz nekoliko vrhunskih obrada dotakli mračnu stranu amerikane iz vremena prohibicije. Album otvara obrada Link Wraya "Fire and Brimstone" koju izvodi fantastični Mark Lanegan, potom sledi blugras legenda Ralph Stanley koji a capella izvodi obradu "Sure 'Nuff Yes I Do" Captain Beefhearta. Istu stvar će otpevati i Lanegan u svom maniru. Takođe je obrada pesme "White Light/White Heat" grupe Velvet Underground poverena Laneganu i Stanleyu i obe verzije zvuče moćno. Četiri pesme sa Bootleggersima izvodi Emmylou Harris, prva dama country - americane,  koja svojim anđeoskim glasom celoj priči daje smisao koji ćemo verovatno prepoznati tokom filma. Ploču zatvara odmetnik Willie Nelson pesmom "Midnight Run". Ništa vam drugo ne preostaje, nego da požurite do najbližeg izvora vašeg muzičkog kolekcionarstva i proverite sve što sam vam rekao. Posle toga slobodno zapevajte:

Well I was born in the desert came on up from New Orleans
Came up on a tornado sunlight in the sky
I went around all day with the moon sticking in my eye ...


недеља, 9. септембар 2012.

Siđi do reke



Da se izjasnim odmah na početku, ovo je samo jedno subjektivno gledište napisano u svrhu lične terapije.  Moram priznati da postoji nekoliko stvari koje me u našem gradu užasavaju. Pored šoping molova koje sam ranije pominjao, druga stvar koja je kod mene izazvala revolt praćen gađenjem je agresivna kampanja kojom nas godinama pozivaju na reke i cela ta priča o Beogradu na rekama, sa splavovima i najlepšim devojkama. To mi pomalo zvuči kao neka vrsta tajlandskog turizma na srpski način. Ispada da su cice na splavovima lak plen za strane turiste i da se cela priča o rekama zapravo završava na onom užasu od Zemunskog keja (oprostiće mi Zemunci), ili na onom užasu od keja u blokovima (oprostiće mi ekipa iz blokova), ili blejalištu Ade Ciganlije sa podružnicama 25.maj i Ada Huja (za ovo ne mora niko da mi prašta).
Jutros nas je neki đavo naterao da se uputimo prema Zemunskom keju. Ono kao, lepo vreme, kafa pored reke, šetnja, nasmejani ljudi, radostan dan. Pomislio sam, hajde da probam još jednom. Možda neće biti tako strašno kao pre dve godine kada sam poslednji put bio tamo. Seo sam u auto, upalio belu strelu, sipao malo čorbe i prešao most. Čim sam kročio na kej, osetio sam nelagodu prisustva velikog broja ljudi koji preko nedelje krvare gaće u nekim firmama zarađujući ili ne zarađujući nekakvu lovu. Ovi što zarađuju, šuljevi im proradili od stresa, a ovi što ne zarađuju, šuljevi im proradili od sekiracije. U svakom slučaju, ovi prvi sa ženama namazanim prepodnevnom šminkom i sajber baby kolicima sede po boljim kafeima i splavovima cevčeći svoj espreso uz somersby ili kokišku, dok sirotinja sedi po klupama, cevčeći sokove i pivo kupljeno na trafici, deca im ližu čoko-moko ili rumenka. Svima se pogled gubi u daljini. Nažalost, ništa od onoga što je David Albahari nekada pisao u svojim pričama. Biće da ni on više ne odlazi na kej. Nisam video nikakve alase, niti sam video neku običnu kafanicu u kojoj su raspalili kotlić za riblju čorbu. Imam utisak da su oni starozavetni alasi popizdeli od ovog skorojevićkog ambijenta i pobegli malo dalje. Možda do Belegiša. Često se pitam šta bi na sve ovo rekao pokojni glumac Pavle Vujisić koji je čitav svoj život od ljudi bežao na reku. Reka je nekada bila utočište ljudima koji su voleli slobodu i mir, a danas je pretvorena u poseljačenu turističku atrakciju gde u večernim šetnjama možete čuti Acu Lukasa, Željka Joksimovića, ili one opskurne likove iz devedesetih sa sintisajzerima i ritam mašinom (one man bend) što ciguljaju hrvatsko-bosansko-srpski folk pop za maloumni plebs. Doduše, postoji i par mesta gde se može čuti dobra muzika, ali to nije suština cele priče. Suština je da ja više ne volim da silazim na reke i boli me uvo šta će se tamo dešavati ubuduće. Od sada idem tamo samo kad me pozovu na neki rođendan i kada budem vozio bicikl, ili ako se skupi neka grupa prosvećenih eko anarhista da im dam podršku. I da... više neću pričati o tome i neću hejtovati. Mislim da je spot u kojem su odavno izlapeli Tropikalista i onaj nesretni Direktor Operacije trijumf, potvrdili dijagnozu koja je ovim tekstom konstatovana. Izlišno je bilo šta dalje komentarisati jer je transfer neprijatnosti ubitačan. Recite da nisam u pravu.


субота, 8. септембар 2012.

Robert Crumb u Beogradu


Sinoć sam skoknuo do SKC-a da se poklonim velikom Robertu Crumbu koji je ovih dana gost našeg grada na Međunarodnom salonu stripa. Pored njega, videh mu suprugu Aline Kominsky Crumb i Gilberta Sheltona. Crumb je i dalje dobrodržeći matorac kojem mozak i dalje besprekorno radi. Prevalio je preko svog habitusa svakakve nedaće, od cenzure makartizma, preko hipi revolucije i LSD ludila, do imanja i nemanja. Sretao se i sarađivao u svom životu sa nekim od najznačajnijih ličnosti pop mitologije (Janis Joplin, Jim Morrison, Charles Bukowski, Philip K. Dick, Terry Gilliam). Ostavio je veliki trag u pop kulturi, neizmerno uticavši na razvoj mnogih umetnika iz sveta stripa, filma, rokenrola i književnosti.


Usput sam kupio i Crumbovu “Veliku knjigu” ali nisam uspeo da dobijem potpis zbog gužve koju su napravili stripofili ziloti koji su svi do jednog nešto što ovaj grad čini velikim gradom. Uspeo sam samo da napravim gornju fotku Roberta Crumba i Dušana Makavejeva. Nije profi, ali je OK. Inače, naš drugar Marko Nikolić je na Popboksu napravio odličan intervju sa Crumbom http://www.popboks.com/tekst.php?ID=9094 pa izvolite ga pročitati. 


четвртак, 6. септембар 2012.

Young Adult - Jason Reitman (2011)

Četvrti film Jasona Reitmana (Juno, Up in the Air, Thank You for Smoking) je delo koje fascinira koherentnošću isto koliko i lakoćom, izvanredno profiliranim karakterima, kao i prefinjenom razradom priče. U poplavi holivudskih filmova sličnog žanra (komedija/melodrama) autori se trude da stvore likove koje će publika voleti, dok Reitman jeretički okreće ćunak, time što stvara Mavis Gary (Charlize Theron) jedan od najiritantnijih filmskih likova koje sam imao prilike da vidim, a čiji karakter sadrži sve ono što su u sebi baštinile kučke čirlidersice i kraljice maturskih večeri. Mavis je zapravo postmoderna replika nastala ukrštanjem Skarlet O Hare i Cruelle de Vil. Međutim, lepota i seksipil kojim Charlize Theron zrači, kao i njena fantastična gluma, ostaviće vas sve vreme kraj vašeg monitora ili tv ekrana uz ovaj mali, pomalo pretenciozan, ali ipak zanimljiv film, koji bi po mišljenju mnogih iz mog okruženja mnogo bolje funkcionisao kao knjiga.

 
Mavis Gary je emancipovana devojka iz Mineapolisa koja se bavi pisanjem tinejdžerske young adult literature, odnosno serijala koji je veoma popularan među klinicma koji su na samom pragu puberteta. S obzirom da joj život nije krenuo u smeru kojim je želela, Mavis se odaje alkoholu, kako bi ublažila bolne simptome krize identiteta. Jednog jutra saznaje da je njen bivši momak Buddy, velika ljubav iz gimnazijskih dana, dobio ćerku. Mavis usled narcističkog napada, izazvanog emotivnom nezrelošću, kreće u svoj rodni gradić kako bi pokušala ponovo da osvoji Buddya, znajući da je srećno oženjen čovek. Njen dolazak u rodni grad, hejt prema korenima, nadmenost koja krije samoprezir i razočaranje, ukazuje da je Mavis previše sjebana osoba da bi ste sa njom bilo šta petljali, ali ipak će se neki upecati. Tada shvatite da je priča gorka i da je kao takva samo spakovana u oblandu komedije/melodrame. Scenarista Diablo Cody je bio nežniji dok je pisao Juno. Ovde je bio nemilosrdniji.
 
Buddya tumači Patrick Wilson, njegovu suprugu sjajna Elizabeth Reaser, dok je dobar deo filma na svojim plećima izneo lik Matta Freehaufa kojeg je maestralno odigrao komičar Patton Oswalt, koji me je jednim delom kupio i majicom grupe Pixies koju je neko vreme nosio tokom filma (slažem se-infantilan razlog). Sporeći se oko samog kraja i prisustva/odsustva katarze, zaključili smo da je film ok i da ga je trebalo odgledati. O da, svakako.

субота, 1. септембар 2012.

KOREKCIJE - Džonatan Frenzen




Postoje neki pisci i neke knjige koje zbog svog obima i kompleksnosti verovatno nikada ne bih uspeo da pročitam u toku radne godine. Takvim delima obično pružim šansu kada sam izmešten iz svoje prirodne sredine, udaljen od običnog života i nasrtljivosti beogradske svakodnevnice. Odabravši jonsku obalu, tamo gde miriše Mediteran i gde more ljubi nebo, sa sobom sam poneo naširoko hvaljenog Džonatana Frenzena i njegov pozamašni roman „Korekcije“ koji je 2001. godine u Americi dobio nagradu kritike za najbolji roman godine. To što je dobio nagradu nije bilo presudno za moj odabir, jer opšte je poznato da su sva vrednovanja relativna i autoritet nagrade me ne može toliko naložiti da uzmem neku knjigu u ruke. Moglo je nekada, dok sam bio mladunac, sada više verujem pojedinim prijateljima nego najcenjenijim predstavnicima nekog žirija iz bilo kog umetničkog esnafa.


 Džonatan Frenzen je opravdao sve preporuke, a bogami i nagrade. „Korekcije“ su jedan ozbiljan, slojevit, zahtevan i emotivan porodični roman koji služi na čast savremenoj svetskoj književnosti. Frenzen je iskoristio tradiciju koju su svojim delima postavili Flober, Man i Tolstoj, ali je isto tako vidljiv i uticaj filmova, televizije i interneta. U pitanju je saga o porodici Lambert, nekada tipično američkoj (danas i šire), ukalupljenoj u model porodice koja idealizuje American Dream ideologiju. Međutim, iza našminkane slike skrivene su mračne tajne, nedostaci i brojne frustracije koje i ovu porodicu čine nesrećnom na svoj način kako je to nekada definisao Grof Tolstoj. U pitanju je priča koja pokriva određeno vreme održavajući svoj vanvremenski značaj. Alfred Lambert je penzionisani inženjer Midlend Pacifik železnice, kojeg je polako krenuo da savladava Alchajmer. Inače Alfred je reprezentativni primerak američkog patrijarhalnog oca sa Srednjeg zapada. U mladosti je verovatno bio najpribližniji liku oca kojeg je tumačio Bred Pit u Malikovom filmu „Drvo života“. Njegova supruga Inid je pripadnica frustriranog matrijarhata i još jedan šraf u sistemu malograđanskog pogleda na svet u kojem je forma bitnija od suštine. Inid po svaku cenu želi da proslavi poslednji Božić sa celom porodicom u toplom domu sa poklonima, ali će se tokom odvijanja radnje nametnuti pitanje koliko je taj dom zapravo bio topao i koliko su sva prećutkivanja poremetila odnose u ovoj porodici. Lambertovi imaju troje dece; Gerija, Čipa i Deniz. Geri je finansijski uspešan bankar koji je nastavio da živi po modelu svojih roditelja, ali je vremenom postao manično depresivna osoba sa zajebanom ženom i troje dece navučenih na savremenu tehnologiju. Čip je intelektualac, profesor književnosti na koledžu, koji sve vreme pokušava da napiše scenario za film. Život mu kreće u pogrešnom smeru pošto gubi posao na koledžu zbog ljubavne afere sa mladom studentkinjom, posle čega uleće u sumnjiv posao sa litvanskim biznismenom i političarom. Deniz je arhitekta koja je postala uspešni menadžer ekskluzivnog restorana u Filadelfiji za američki džet-set. Kriza polnog identiteta je odvodi u krevet kako svog poslovnog partnera, tako i njegove supruge. Inače (jedna mala digresija) dok sam čitao knjigu kao lik Deniz mi se sve vreme nametala Šarliz Teron u najboljem izdanju. 
Kako će Lambertovi proslaviti Božić i kako će se cela priča završiti ostaje vam da sami proverite. Frenzen je uz Ostera, Pinčona i Delila zaista najveći živi američki klasik.