петак, 27. март 2015.

Elijahova stolica - Igor Štiks (Arhipelag)






Igor Štiks je romansijer, pesnik, esejist. Rođen je u Sarajevu 1977.

Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilištva u Zagrebu.

Doktorirao je na Institutu za političke studije u Parizu i na Nortvestern univerzitetu u Čikagu.

Autor je romana Dvorac u Romagni (2000) i Elijahova stolica (2006), zbirke pesama Povijest poplave (2008), političkog eseja Pravo na pobunu-uvod u anatomiju građanskog otpora (2010) u koautorstvu sa Srećkom Horvatom.

Roman Elijahova stolica je preveden na desetak evropskih jezika.

Štiks trenutno predaje na Univerzitetu u Edinburgu.


Nekoliko godina sam se spremao da odem u pozorište i pogledam hvaljenu predstavu Elijahova stolica koja se davala u JDP-u. I taman kada sam se nakanio i kupio karte, predstavu su otkazali zbog bolesti Đuze Stojiljkovića. Posle tog nemilog događaja, predstavu nisu vratili na repertoar.  Bilo mi je žao, kako Đuze, tako i neodgledane predstave. S obzirom da komad predstavlja dramatizaciju istoimenog romana Igora Štiksa, potražio sam ga u Gradskoj biblioteci. Roman je u potpunosti popunio prazninu neodgledane predstave. Šta više, priča je toliko filmična, da mi se učinilo, kako pozorišne daske nisu dovoljno dobre da bi se atmosfera autentično prenela, kompleksnost likova takođe, kao i kadrovi koji vam sve vreme tokom čitanja prolaze kroz glavu. Kada bih mogao da biram, kao kakav filmski mogul, producent, u ulozi Richarda Richtera našao bi se Kristof Volc, u ulozi Alme - Jelena Đokić, u ulozi Jakoba Šnajdera - Rade Šerbedžija, u ulozi Ivora - Bojan Žirović, u ulozi Simona - Ian McKellen (maskiran kao Gandalf), u ulozi Ingrid – Hana Šigula maskirana u bečku bakicu, dok bih rediteljsko kormilo poverio Milču Mančevskom. Bio bi to odličan film, koji vam ipak kao roman ostavlja slobodu da ga sami pravite, režirate, birate glumce, zamišljate mizanscen, i prepustite se drami koja će vas razbucati. Ovo nije knjiga za razbibrigu, iako je, što se kaže, čitka. Kao i svako, iole vrednije umetničko delo, zahteva intelektualno i emotivno učešće.

Igor Štiks je pisac koji piše drugačije od ostalih mlađih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije. Njegov stil je jezgrovit, protkan finim intelektualizmom, svojstvenim jednom modernom zapadnoevropskom piscu. Dok se dobar deo pisaca iz naših krajeva drži subkulturnih poetika, nostalgije za životom u SFRJ, ratnih tema, Štiks se bavi jednom univerzalnom temom koja je, iako smeštena u ratno Sarajevo, suštinski bazirana na antičkim mitovima o Edipu i Odiseju, kao i na lajt motivu romana Homo Faber Maksa Friša, po kojem je Volker Šlendorf snimio odličan film Putnik sa Semom Šepardom i Džuli Delpi. Iako je u prvom delu romana, kroz pomenute reference, nagovešten dalji tok priče, što je autor očigledno želeo, to me nijednog trenutka nije odbilo od daljeg čitanja ili ga učinilo dosadnim. Naprotiv, do poslednje stranice sam sa velikim interesovanjem prolazio kroz vrhunski ispripovedanu priču koja govori o sudbini i tragediji ne samo jednog čoveka, već i jednog prostora. Richard Richter je pedesetogodišnji pisac, Bečlija koji godinama živi u Parizu, a koji se posle raspada braka i gubljenja vere u književnost i umetnost, odlučuje vratiti u rodni Beč kod tetke Ingrid, koja ga je podigla kada je kao dete ostao bez oba roditelja. Igrom sudbine Richter dolazi do plave beležnice iz koje saznaje da je njegov identitet obavijen velom tajne koju je njegova tetka Ingrid skrivala od njega. Richter saznaje da njegov otac, zapravo, nije onaj čije prezime zvanično nosi, već je to čovek po imenu Jakob Šnajder, komunista i Jevrejin iz Sarajeva, koji je u vreme Richardovog začeća bio bečki student i špijun kominterne, a sa kojim je njegova majka imala romansu uoči izbijanja Drugog svetskog rata. Godina je 1992., opsada Sarajeva je u punom jeku, Richard odlazi u Sarajevo u kojem će se kao Edip ponovo roditi i umreti istog dana.




понедељак, 23. март 2015.

POTREBA ZA TRAJNOŠĆU I PRISNOŠĆU - prevodilac i pisac Biserka Rajčić govori za Jorgoslovlje



Đorđe Kalijadis


Sa velikim zadovoljstvom objavljujemo intervju sa gospođom Biserkom Rajčić, eminentnim prevodiocem, piscem i jednom upečatljivom ličnošću, koja svojom fascinantnom intelektualnom biografijom predstavlja deo onoga što sam oduvek smatrao pravom elitom Srbije. Tačno je da su takvi ljudi danas retkost, i da politički i medijski establišment ignoriše njihov značaj, ali ovaj blog je nastao kako bi širio priču o ljudima koji rade prave i vredne stvari, i kako bi sa njihovim delom upoznali i neke nove generacije koje nemaju mogućnost da se upoznaju sa pravim vrednostima. Kada sam zapravo video koliko je čeških, poljskih, slovačkih, ruskih pisaca, pesnika i filozofa, Biserka Rajčić preveela na srpski jezik, shvatio sam da je tim činom srpska kultura neizmerno obogaćena. Iz svih navedenih razloga želeo sam ovaj razgovor i gospođa Rajčić je nesebično odgovorila na sva pitanja Jorgoslovlja.





Kada ste shvatili da će Vaš životni poziv biti vezan za knjige?

- Pred kraj studija, kada sam počela da tražim posao i dobila ga u Narodnoj biblioteci Srbije, a kasnije u dvema bibliotekama SANU, Istorijskog instituta i Instituta za srpski jezik. Radeći uglavnom na izradi predmetnog i stručnog kataloga, odnosno na informacijama,  što je veoma uticalo na moj prevodilački rad kojim se bavim više od pola veka, kao i na pisanje vlastitih knjiga, poput Poljske civilizacije, Imago Poloniae, Pisama iz Praga, Mog Krakova, radio-drame Šopen, Žorž Sand i njena deca, kao i na uobličavanju svojih antologija: Poljsko pitanje, Češko pitanje, Savremena slovačka poezija, Đavo u istoriji  i Nevolje s đavolom Lešeka Kolakovskog, Antologija poljskog eseja, Moj poljski pesnički XX vek, Rečnik mlade poljske poezije, dvotomna Poljska književna avangarda (1917-1939), kao i izbora iz poezije Ruževiča, Šimborske, Herberta, Januša Šuberta, Julije Hartvig, Tomasa Venclove, Eve Lipske, Adama Zagajevskog, Tomaša Ružickog, Eve Zonenberg, Erika Ostrovskog, Lukaša Manjčika, Lenke Danjhelove, Adama Videmana i dr. 

Šta je za Vas knjiga i kako je doživljavate?

- Bez knjige su mi život i rad nezamislivi. Pored biblioteka u kojima sam radila stvarala sam i svoju biblioteku, bez koje ne bih mogla da radim, mada mi u proveravanju podataka danas dosta pomaže internet. Kada bi, recimo, trebalo da odem na pusto ostrvo na pitanje koju knjigu bih ponela sa sobom, odgovor bi glasio: enciklopediju. Sa njenim čitanjem i studiranjem ne bih se dosađivala i gubila vreme. Iako poslednjih godina manje kupujem knjige, jer znam šta od započetog mogu dovršiti, knjižare su prodavnice kojima uvek dajem primat. 

Vaše dugogodišnje iskustvo sa svim prevedenim i napisanim  knjigama govori da volite posao koji radite. Baviti se prevođenjem umetničke, nekomercijalne književnosti i esejistike, kao i živeti od toga, danas je svuda u svetu veoma teško, a naročito u Srbiji. Zakoni tržišta su pobedili. Da li ste nekada, kada vam je bilo teško u materijalnom smislu, posumnjali u odabir profesije?

- Nisam, mada je danas sve teže objaviti tip knjiga kojima se bavim. Ali, kako sam strpljiva, to mi ipak polazi za rukom. Za pola veka prevodilačkog rada od stotinak objavljenih knjiga ostala mi je neobjavljena samo jedna, Sećanja na Varšavski ustanak Mirona Bjaloševskog, jer je Narodna knjiga promenila vlasnika i biblioteka u kojoj je moja knjiga trebalo da se pojavi ukinuta je. Objavila sam nedavno dve opširne antologije na kojima sam radila decenijama bez podrške Ministarstva kulture Republike Srbije,  Ambasade Republike Poljske u Beogradu i Instituta za knjigu u Krakovu. Istina u malom tiražu, ali sam objavila. Jer, moji najozbiljniji čitaoci su pesnici, do čijeg mi je mišljenja o mojim autorima veoma stalo, odnosno zbog kojih ih uglavnom i prevodim.

Šta mislite o stanju u kulturi i da li Srbija ima jasnu kulturnu politiku?

-U poređenju sa stanjem kulture u zemljama čijom se književnošću bavim u Srbiji je zabrinjavajućije. Jer, nije u pitanju samo novac koji se izdvaja na kulturu već, po meni, nedopustiv odnos. Zbog toga ne vidim da će se u bližoj budućnosti situacija popraviti. S tim je povezano i pitanje školstva u Srbiji, koje utiče na stanje i izgled naše kulture. Kulture koja dopušta postojanje stotina hiljada nepismenih. Kada sam 1992. bila na stipendiji u Pragu u Lidovim novinama pojavila se na prvoj strani vest da je jedan Čeh nepismen. Usledila je potraga za njim. Ubrzo se ispostavilo da ima završenu osnovnu školu, ali da je zbog nemogućnosti da dobije odgovarajući posao izjavio da je nepismen. Kod nas se niko ne uzbuđuje zbog broja nepismenih, polupismenih i neobrazovanih. Pre par dana sam se vratila iz Poljske, gde sam u par muzeja videla kako decu u predškolskom uzrastu upućuju u to šta je muzej, šta je pozorište, koje knjige treba čitati. Nepismenih kao i u Češkoj nema ili su veoma retki.

S obzirom da ste imali prilike da se upoznate i družite sa mnogim velikim piscima i pesnicima čije ste knjige prevodili na srpski jezik, da li biste mogli da nam opišete Vaš lični doživljaj Vislave Šimborske, Lešeka Kolakovskog, Vaclava Havela i još nekog od pisaca koga biste posebno izdvojili?

-Poznajem većinu autora koje sam prevodila. Više ili manje. Zavisi od brojnih okolnosti. Prevodila sam oko 300 autora i ni sa jednim nisam imala problema. Naravno, poštujem njihove mogućnosti komuniciranja, navike, sklonosti. Recimo, bila sam na ti sa Šimborskom, ali sam znala da je nikada ne treba pitati šta piše, na koji jezik je prevođena, šta kritičari kažu o njenoj najnovijoj knjizi. Razgovor lično sa njom ili u društvu uvek se vodio o svakodnevnim stvarima. Veoma je volela anegdote, šale, svaki susret kod nje završavao se tzv. lutrijom, čijim izvlačenjem je  svako dobijao zgoditak u vidu nekog neobičnog predmeta koji zahteva komentar, odgonetanje njegove upotrebe. S Kolakovskim sam se srela triput u Poljskoj, ali je bio uvek zauzet pisanjem posveta svojim čitaocima. Dok sam radila na antologiji njegovih tekstova na temu zla, Nevolje s đavolom,  bili smo u prepisci. U jednom trenutku me je pozvao u goste u Englesku. Kako sam celog života bila „zauzeta”, nikada nisam imala vremena i za nešto tako izuzetno. Tako da do tog gošćenja nije došlo. Pozvana sam 1999. u Napulj od strane Herlinga-Gruđinjskog, autora slavnog  Dnevnika pisanog noću, zeta Benedeta Kročea, ali ni tamo nisam otišla, ovog puta  zbog bombardovanja, a kroz nepunu godinu dana on je umro od moždanog udara. Havela sam upoznala kao predsednika Češke i imala sam vremena jedino da ga pitam da li je dobio knjigu Češko pitanje, u kojoj su se nalazili njegovi tekstovi u mom prevodu. Ni sa svojim mlađim autorima nemam vremena za druženje, jer su svi veoma zauzeti. Niko ne sedi satima po kafićima kao kod nas.

Gradovi u kojima se govore jezici, sa čijom nas kulturom decenijama upoznajete, ostavljali su jak utisak na Vas i nosite ih u srcu na jedan poseban način. Knjige “Moj Krakov” i “Pisma iz Praga” govore o tome. Možete li nam nešto reći o tome?

- Kultura zemalja kojima se bavim vezana je za gradove. Otud moje bavljenje njima. Pored pomenute dve knjige imam pripremljenu za štampu knjigu Pisma iz Poljske, pisanu o gradovima kojima sam se iz određenih razloga bavila, u kojima sam boravila, kao recimo u Gdinji, Sopotu i Gdanjsku gde mi je u Gdinji, na Festivalu mlade drame, uručena Nagrada Stanislav Ignaci Vitkjevič za popularisanje poljske teatrološke literature u svetu. Slično je bilo s Lođom, gde mi je uručena Nagrada Zbignjev Dominjak za bavljenje poljskom poezijom. U Opolu sam provela nedelju dana kao član žirija Festivala poljske drame, jer Poljaci žele da znaju kako je primana u stranim zemljama. Krajem februara ove godine bila sam u Zakopanu na Simpozijumu posvećenom 130. godišnjici rođenja velikog poljskog pisca, slikara, fotografa, filozofa Stanislava Ignacija Vitkjeviča, o čemu sam napisala tekst za Politiku. U Poljskoj nikada nisam boravila kao turista. Od svih zemalja najviše sam posećivala Italiju, ali tek pre 3 godine napisala sam tekst o Veneciji, čije je težište istorija Jevreja u ovom gradu, kojom se inspirisao i Šekspir.

Da li često slušate muziku i šta volite da slušate?

- Volim sve vrste muzike i slušam je na koncertima ili na radiju, sa ploča i CD-a. Nikada dok radim. Poslednjih godina više nego ranije slušam opere. Zbog toga rado odlazim u Narodno pozorište. Veoma me pogađa odnos države prema našim muzičarima, interpretatorima ozbiljne muzike. Posebno me je pre godinu dana pogodio koncert najistaknutijih velikana naše opere i ponižavajuća cena karte od 250 dinara, dok su na pozornici reklamirali strane pevače koji nastupaju u Areni, za koje se  cene karata kreću od 2500 do 25 000. Kao i to da naše vrhunske pevače, muzičare, baletane, glumce država sprečava da nastupaju van zemlje. Događalo se da oni koji nastupaju izgube posao u matičnoj kući, što je krajnje neopravdano, čak sramotno.

Pretpostavljam da volite poljske i češke filmove? Možete li neki film iz tih kinematografija preporučiti čitaocima ovog bloga?

- Volim najviše češki i poljski novi talas ili češku i poljsku filmsku školu. Danas i njihovi stvaraoci podležu uticaju Holivuda i snimaju stilski neprepoznatljive filmove, koje gledamo na Festivalu Autorskog filma ili na Festu. Nedavno sam u Kinoteci posle mnogo godina gledala Vajdin Kanal i divila sam mu se isto kao i kad je nastao, a volela bih da vidim i Pepeo i dijamant, Svadbu, Gospođice iz Vilka, Čoveka od mermera... Volela bih da vidim i filmove Munka, Kuca, Kavaleroviča, Stanislava Ruževiča, Konvickog, Borovčika, rane Polanskog, Agnješke Holand, Zanusija, Kješlovskog i dr. Veoma se obradujem kada na televiziji prikažu i neki od slavnih filmova češke škole, kao Ljubavi jedne plavuše, Bele rade, Strogo kontrolisane vozove i sl. 

Knjiga koja vas je posebno fascinirala u poslednje vreme?

- Što se kaže za dušu čitam knjige o Mediteranu, posebno o Veneciji, stoga bih pomenula knjige Predraga Matvejevića Mediteranski brevijar i Druga Venecija, roman Vladimira Pištala Venecija. Bildugsroman. Veoma volim bajke, one iz detinjstva kao i savremene. S velikim uživanjem čitala sam knjigu Radomira Putnikovića koji živi u Engleskoj, Prvi među jednakima, koja nas uverava da se bajke mogu pisati u svim vremenima i na savremene teme. Kako volim Biografije, posebno mi se dopala knjiga Miroslava Josića Višnjića Miloš Crnjanski. Zapisi u zapetama. Poznavao je velikog pisca, vodio tematski veoma  raznorodne razgovore s njim, na osnovu kojih saznajemo o mnogim „spornim petljama” iz života i rada tako velikog pisca kakav je bio Crnjanski.

Nedavno sam čitao jednu sjajnu knjigu razgovora (“Ne nadajte se da ćete se rešiti knjiga” izdavač Gradac Čačak) u kojoj Žan Klod Karijer i Umberto Eko razmatraju sudbinu knjige u visoko tehnologizovanom svetu. Šta Vi mislite, da li će knjige preživeti budućnost?

- Naravno da hoće. Sa knjigom vam je kao kada se dopisujete sa nekim preko klasičnih pisama i preko imejlova. Prvo je trajnije i prisnije. Prema tome potreba za trajnošću i prisnošću, po meni,  zauvek će ostati. 

U Beogradu, 22.3.2015                                                                           




субота, 21. март 2015.

FIL(M)OVANJE 8


DIVLJE PRIČE – Damian Szifron (ARG) 2014 


Fragmentarna struktura ovog filma, sastavljenog od šest priča koje se bave temom osvete, ljubomore, nekontrolisanog besa, ljudske pohlepe, jedan je od zabavnijih filmova koji su se mogli pogledati na proteklom Festu. Sve je lepo upakovano u žanr crne komedije, sa bizarnim smislom za humor, koji je svojstven autorima poteklim iz hispano sveta. Nonšalantno raspojasan kao većina omnibus filmova, umiveno anarhičan, zanatski korektan, sigurna je šolja čaja za svakoga ko je voleo španske filmove iz devedesetih. Još ako uzmemo u obzir činjenicu da su producenti braća Almodovar, onda možete pretpostaviti o kakvom je delu reč. Najjači utisak na potpisnika ovih redova je ostavila road-movie priča o sukobu japija i redneka. Bizarno, ludo, blesavo, brutalno (mnogima se ova epizoda nije dopala, ali meni je najbolja). Zatim priča o bogatom klincu koji je slučajno na ulici pregazio trudnicu i nastojanje njegovih roditelja da prikriju zločin. U igru se uključuje jedna advokatska bitanga zajedno sa vrtlarom bogataša. Takođe je sjajna priča o bombašu sa fenomenalnim Ricardo Darinom, kao i svadbarska priča od koje će vam se malo, ukoliko vučete svadbarske traume, pomeriti džigerica. Ovaj argentinski biser je ove godine bio nominovan za Oskara u kategoriji za najbolji film van engleskog govornog područja, ali ipak nije bio takvog kalibra da je mogao da se nosi sa Levijatanom ili Idom, ali ni sa čuvenim argentinskim laureatom El Secreto de sus Ojos koji je pre nekoliko godina zasluženo dobio Oskara. Dakle, neke priče su odlične, neke su ok, tako da je donja ocena ishod celokupnog utiska. 


Ocena: (***) 3

***** remek delo
**** odličan
*** ok
** gledljivo
* katastrofa


POLYTECHNIQUE – Denis Villeneuve (KAN)  2009



Ovo je film koji sam pogledao u paketu sa ostalim vrednim delima ovog sjajnog kanadskog autora. Kako kod nas nisu puno pričali o ovom ostvarenju, imao sam potrebu da još jednom skrenem pažnju filmofilima, kako na sam film, tako i na reditelja. 
Polytechnique je istinita priča o masakru koji se dogodio na mašinskom fakultetu u Montrealu 1989. godine. Priča o mizoginom studentu koji je jednog dana naoružan uleteo na fakultet, ranio 28 studenata i ubio 14 studentkinja. Villeneuve je majstorski dočarao užas masakra i atmosferu takvog trenutka, i snimio je film koji je po mom mišljenju delo vrednije od Van Santovog filma Elenphant koji kao temu takođe obrađuje masakr u jednoj američkoj školi. 

Ocena: (****) 4



KONOPAC – Alfred Hitchcock (SAD) 1948 

Ako ikada budete imali problem sa odabirom filmova koje biste pogledali, gledajte da se uhvatite za nekog klasika. Tu obično nema greške. Čak i da vam se ne dopadne film, sigurno ćete o njemu dugo razmišljati i iznova ga promišljati. Jedan od najvećih filmskih reditelja, Alfred Hitchcock, prošle nedelje je, sa svojih nekoliko naslova, bio na repertoaru Kinoteke. Pored dobro poznatih i proverenih naslova, najmanje mi je u sećanju ostao film Konopac, pa sam sa velikim zadovoljstvom obnovio gradivo. 
Kamerna atmosfera je očekivana, jer je film rađen prema dramskom tekstu Patricka Hamiltona, koji je inspirisan istinitom pričom koja se odigrala polovinom dvadesetih. Za potrebe filmske priče, radnja je smeštena u Njujork, krajem četrdesetih, i odvija se u raskošnom stanu sa pogledom na Menhetn, u kojem dva prijatelja, Brendon i Filip, iz filozofskih razloga ubijaju trećeg, Dejvida, kojeg su smatrali inferiornim u odnosu na njih dvojicu. Leš pakuju u drveni sanduk za knjige, a isti će im te večeri poslužiti kao švedski sto za večeru kojoj će prisustvovati domaćica–služavka gđa Vilson, otac ubijenog, tetka, verenica Dženet, bivši ljubavnik verenice ubijenog, i Rupert, njihov nastavnik iz internata u kojem su nekada živeli. Na zabavi se raspravlja o umetnosti ubistva, Ničeovoj filozofiji, Hitleru, kao i o detinjstvu glavnih protagonista. Svi su zabrinuti zašto se Dejvid ne pojavljuje, ali samo jedan čovek počinje da sumnja da se dogodilo nešto strašno. 
Ono što je važno za ovaj film je njegova tehnička karakteristika, jer je snimljen iz desetak dugih kadrova, ali je montiran tako da vam se čini kako je ceo snimljen iz jednog kadra. Sam Hitchkok nije bio zadovoljan krajnjim ishodom i film je smatrao neuspešnim eksperimentom, međutim sa ove vremenske distance film i dalje pleni svojom snagom, i demantovao je mišljenje sopstvenog tvorca, velikog Hitcha. 

Ocena: (****) 4

 

четвртак, 5. март 2015.

Fil(m)ovanje 7



THE BABADOOK – režija: Jennifer Kent (Australia) 2014



Ne gledam tako često horor filmove, kao nekada, ali mi ponekad padne na pamet da pogledam nešto iz novije produkcije. Moja fascinacija horor filmovima završila se krajem devedesetih. Azijatska brutalna škola mi nije legla, tako da sam se isključio iz cele priče, ali redovno pratim šta o tome ima reći Dr. Ghoul i na osnovu toga izaberem nešto što mislim da bih mogao progutati.
The Babadook je australijski horor novije produkcije koji zavređuje pažnju. Režiju potpisuje Jennifer Kent, dok glavne uloge tumače Essie Davis (Amelia) i Noah Wiseman (Samuel). Dakle, priča prati samohranu majku Ameliu i njenog sedmogodišnjeg sina Samuela. Amelia ne može da preboli smrt supruga koji je stradao u saobraćajnoj nesreći, i to iste noći kada je Ameliu vozio u porodilište sa Samuelom u utrobi. S druge strane, Samuel se, svake noći, bori sa čudovištem Babadookom, koje mu dolazi u snove, a koje je otkrio preko knjige koju mu je jedne večeri majka pročitala pred spavanje.
The Babadook je daleko od velikih klasika horor žanra, i ostaje pomalo nedorečen. Imam utisak da ostavlja gladaoca na cedilu po pitanju tumačenja. Da li je Babaduk metafora ludila ili pravo čudovište? Što se mene tiče može da bude i jedno i drugo, ali utisak se neće promeniti. Film je solidan i uspeo je da me, u nekoliko navrata, kao genetsku kukavicu, natera da osetim jezu kako klizi niz kičmu.

Ocena: (***) 3


***** remek delo
****  odličan
*** ok
** gledljivo
* katastrofa




NESHVAĆENA (Incompresa) – režija: Asia Argento (ITA) 2014



Novi film Asie Argento, prikazan na ovogodišnjem Festu, nije ispunio moja očekivanja. Ćerka italijanskog majstora horora, saplela se u pokušaju pravljenja drame/melodrame o odrastanju. Rim osamdesetih, pank, new wave, novi romantizam i gomila autobiografskih naznaka iz života autorke. Arija (Giulia Salerno) je simpatična klinka i najmlađe dete u disfunkcionalnoj porodici poznatih roditelja, umetnika, koji sebično vode sopstvene živote, ne zarezujući elementarne emocionalne potrebe njihove najmlađe ćerke. Arija za razliku od starijih sestara, nikome nije ljubimica. Ima mačora Daka, drugaricu Anđeliku, i nesrećno je zaljubljena u nekog klinca skejtera. Kako se u jednom momentu osetila skorz odbačenom, Arija je rešila da učini nešto kako bi svi postali malo nežniji i obzirniji. Da se razumemo, od samog početka sam navijao za film, ali kako je vreme odmicalo, navijački entuzijazam je opadao. Iako je sama priča, filmski veoma privlačna, iako su Giulia Salerno i Charlotte Gainsbourg odigrale fantastično svoje uloge, krajnji ishod je jedan sasvim običan, gledljiv film, neartikulisan, osrednji u svakom smislu, na momente čak i dosadnjikav. Možda je autorka, pre upuštanja u ovu avanturu, trebalo da pogleda film Čavka Miše Radivojevića, kako bi ukačila šta je bitno, a šta nebitno, kada se snima film u kojem su emotivno gladna deca glavni junaci. 

 Ocena: (**) 2


 NEDS – režija: Peter Mullan (UK) 2010



Pripadnik sam sekte filmofila koji obožavaju britanske filmove i serije. Sve što dolazi sa Ostrva, uvek se dočekuje sa velikom radošću i znatiželjom. Neds su mi promakli na Festivalu autorskog filma pre nekoliko godina, ali sam taj propust, na svu sreću, pre par dana ispravio. Iako tematski prati liniju Kubrickove A Clockwork Orange, estetski vise pripada realizmu karakterističnom za filmove Kena Loucha i Mike Leigha.
Neds (Non-Educated Delinquents) je surova priča o odrastanju u predgrađima Glazgova, sedamdesetih godina prošlog veka. John McGill je dečko koji obećava. Mlađi sin, dobar đak, talentovan, inteligentan, dobrica. Imao je sve predispozicije da postane neko, međutim, porodične prilike (otac alkoholičar i siledžija, stariji brat član lokalne bande), brutalnost školskog sistema i devijacije britanskog društva, odvele su ga skroz drugim putem. Ovo je film o sveprisutnom nasilju i fenotipskom oblikovanju mladih ljudi. Ujedno, kritika jednog rigidnog društva karakterističnog za Britaniju iz tog perioda. U režiji sjajnog Petera Mullena, koji tumači i ulogu nasilnog oca, u filmu su briljantne uloge ostvarili Conor McCarron u ulozi McGilla, zatim Marrianna Palka u ulozi tetke Beth, kao i Joe Szula u ulozi Bennya McGilla.

Ocena: (****) 4