понедељак, 28. септембар 2020.

The Devil All The Time – Antonio Campos (SAD) 2020


Još jedan film u produkciji Netflix-a, snimljen prema romanu Donalda Raya Pollocka, pisca koji još uvek nije preveden kod nas, a sudeći prema informacijama pokupljenim sa interneta, preveden je na dvadesetak jezika i prilično je uspešan. Film je režirao Antonio Kampos, koji je čuven po tome što još uvek nije postao čuven. Možda će se to desiti, a možda i neće. Videćemo u vremenima koja dolaze. Iza sebe ima nekoliko dela koja mi nisu poznata. Ovo je, rekao bih, prvi ambiciozniji projekat kojim je Kampos izašao na videlo.


U pitanju je hillbilly-gotik priča koja se dešava u vukojebinama američkog Biblijskog pojasa (Zapadna Virdžinija i deo Ohaja) i koja bi zbog obima mnogo bolje funkcionisala u formatu mini-serije od tri ili četiri epizode, nego u dvosatnom filmu. Naime, radnja se odvija u rasponu od kraja Drugog svetskog rata pa sve do šezdesetih, i tu pratimo likove iz dve generacije koji su povezani bizarnom igrom sudbine. Donald Ray Pollock je sveznajući narator priče, sve vreme čujemo njegov glas koji nam ukazuje, a ponekad i pokazuje, što ume da pokvari draž. Zatim imamo Vilarda (Bill Skarsgård), povratnika iz pakla Drugog svetskog rata sa traumom i poljuljanom verom u Boga. On je čovek od kojeg sve počinje. Vilard je breme preneo na sina Arvina, kojeg kao klinca igra perfektno Michael Banks Repeta, a kao mladića fenomenalni Tom Holland. Prokletsto prati i Arvinovu usvojenu sestru Lenoru (Eliza Scanlen). Imamo tu još jedan par serijskih ubica (Jason Clarke i Riley Keough), korumpiranog šerifa (Sebastian Stan), bludnog i pokvarenog sveštenika (Robert Pattinson), lažne proroke i druge religiozne fanatike. Ono što može biti zanimljivo ljubiteljima američkog zvuka je pojavljivanje muzičara Pokey LaFargea. Pokey igra dripca koji je ostao nepokretan pošto je ispijajući antifriz “kušao Gospoda svoga”. Scena u kojoj on u kolicima sa gitarom i njegov prijatelj Roj (Harry Melling) izvode bizarni obred prilikom "bogosluženja" zapravo ukazuje zašto se film zove, tako kako se zove.

Ima jedna scena u kojoj otac kaže sinu da na svetu ima mnogo loših ljudi. Polok se ovde indirektno pozvao na Fleneri O’Konor, kraljicu južnjačke gotike i njenu čuvenu priču i zbirku Teško je naći dobrog čoveka. Iako sve podseća na atmosferičnost proze pomenute Fleneri i ikonografiju Braće Koen ali ne dobacuje do njihovih visina, iako je sve trebalo biti razrađenije jer likovi to dopuštaju, iako se film od zgusnutosti sve vreme guši, iako je uznemirujuć i mračan, ipak je uspeo da ostavi pozitivan utisak.  Ima patinu bioskopskog filma, a ono što je najvažnije - Luger je opalio i meci su završili na pravom mestu.






среда, 16. септембар 2020.

SUTRA JE JOŠ UVEK JULI - Dejan Vlaisavljević Nikt (2020)

 


Meni je ovo bio najzanimljiviji film na ovogodisnjem FEST-u. Dejan Vlaisavljević Nikt je filmski desperados, autor urbane svesti, koji je sa skromnim sredstvima snimio još jedan meta-noir krimić, filmski esej, koji predstavlja nešto što je zaista posebno u savremenom srpskom filmu. Kroz njegovu prizmu prelamaju se refleksi čendlerovske poetike i cerebralnost stare holivudske estetike sa meta-filmskim idejama, ideološkim provokacijama, prefinjenim humorom i inteligentnim dijalozima. Za ljubitelje celuloidnog andergraunda.

MONOS - Alejandro Landes (2019)

 


Na ovogodišnjem FEST-u, tik pred koronu, pogledao sam kolumbijski film Alehandro Landesa & Alexisa Dos Santosa. Monos je divovski majmun, mitološko biće, a u konkretnom slučaju naziv za gerilsku jedinicu tinejdžera, koja je pod komandom nekakve pobunjeničke organizacije. Težak, šizoidan, neprijatan, bučan, brutalan, maestralno režiran sa impresivnom fotografijom. Kritičari ga upoređuju sa romanom „Gospodar muva“ Vilijema Goldinga ( koji meni nije bio preterano zanimljiv) i „Apokalipsom danas“ F.F. Kopole, film na koji su se mnogi autori kačili kroz raznorazne omaže. Ipak, pored navedenih uticaja, ovaj film ima neku svoju priču, estetiku i poruku. Nisam uspeo da prokljuvim da li je ekipa tinejdžera pohađala nekakve glumačke škole, ili su u pitanju naturščici, nisam se ni potrudio, ali svakako im treba odati priznanje za žrtvovanje u izuzetno opasnim scenama. Čini mi se da je sve rađeno bez kaskadera. Izgleda da su u zemljama trećeg sveta, koje su proračunato razjebali prijatelji iz Amerike, glumci naučili da igraju do poslednje kapi krvi, sa glavom u torbi. To nekada i nije loše za sam ishod filma i zaslužuje poštovanje. Od profesionalaca, tu je američka glumica Džulijen Nikolson, koju znamo iz filmova „Avgust u okrugu Osejdž“ i „Ja, Tonja“.


Monos se nedvosmisleno dešava u Latinskoj Americi, u zabačenim planinama i džungli, ali ne zna se ni koje je vreme, ni koji je rat u pitanju, niti zašto ta deca rade za nekakvu Organizaciju i zašto kao taoca drže američku doktorku. Oni su divlji i njihova imena su Rambo, Štrumf, Vulf, Veliko stopalo, Lejdi, Šveđanka i slično, čime se podvlači kolonijalistički kulturni uticaj. Družina skladno funkcioniše, pod supervizijom kurira (mali čovek, nabildovan) koji ih povremeno posećuje dok stvari ne krenu po zlu. Onda ljudska priroda i pravila rata počinju da vrte priču u svoju korist. Ovo jeste jedan zanimljiv i dobar festivalski film, ali ne delim oduševljenje nekih prijatelja i kritičara. Uvek mi je problem kada autori iz manjih kinematografija igraju na kartu egzotike. To su proračunato radili i mnogi naši autori. Hoću reći, ne volim više takve filmove.

петак, 11. септембар 2020.

Sumrak u bečkom haustoru – Mladen Đorđević (2020)



Mladen Đorđević je svojim trećim filmom još jednom dokazao da je jedan od najozbiljnijih srpskih filmskih autora novog milenijuma. Nije tajna da sam fan i njegovih prethodnih filmova, Made in Srbija (2005) i Život i smrt porno bande (2009). Đorđević je u ovom bezličnom vremenu, u kome vlada određena filmska moda, kako estetska tako i politička, jedan od usamljenijih autora koji imaju hrabrosti da naprave film koji ne želi da se dodvorava publici, političko-fondaškim finansijerima i koji ne vređa inteligenciju gledalaca. To bi svakako trebalo ceniti iznad svega.

Osim toga, Đorđević poput svojih učitelja i duhovnih preteča, Želimira Žilnika i Živojina Pavlovića, snima pametne filmove u kojima konsekventno traga za duhom margine i oniričkim delirijumima njenih protagonista.

U ovom filmu Đorđević sa bavi bečkim gastarbajterima iz Srbije, koji u tom gradu, „iza čijih zidina počinje Balkan”, rade kao taksisti. Darko, Milenko i Goran imaju svoje probleme, svoje dileme, strahove, želje i određena očekivanja. Posećuju vračaru Vladicu, tuguju za zavičajem od kog su se odrodili, a na bečku kaldrmu se nikad nisu navikli. Darko entuzijastično pokušava da se kreativno izrazi putem pisanja za amatersko pozorište. Milenko, mačvanski Rom, razmišlja o povratku u rodno selo i bavljenju stočarstvom i poljoprivredom. Goran, gastos iz negotinskog kraja, sveže oženjen Ruskinjom, pokušava uz pomoć vračare da reši sve svoje probleme i poput junaka iz rumunskog filma Comoara (2015) da pronađe zlato u dvorištu svoje seoske kuće u Srbiji.

Sve vreme na umu su mi bili oni Štulićevi stihovi: „Austrija zemlja teška, za hodače sivih cesta, klasni mir i takve trice, ustajala žabokrečina.”

Muziku je komponovala Janja Lončar, film montirali Milan Jakonić i Basquiera Perrin.

Ovaj film, između ostalog, pamtiću i po tome što je prvi koji sam pogledao u bioskopu posle korona-pauze. Bio sam jedini gledalac u sali. Tako se namestilo. Inače, sve pohvale za ovo malo ali vredno ostvarenje.