SVIJET PO MILOŠU I NIKITI
Čovjek može da se odrekne svega samo
ne ljudi
(poslovica)
LUDNICA I "LUDNICA"
Hiljadu /ne/bitnih stvari razdvaja Miloša Formana i Nikitu Mihalkova – biografije,
uvjerenja, društveni statusi, a samo jedna ih spaja - opsesivna
tematika njihovih filmova: čovjek protiv sistema. Pri tome se misli na državu, društvo, dogmu, ideologiju
ili bilo koju vrstu autoriteta, racunajući i genije.
Forman je introvertan tip i
(unutrašnji) emigrant, još iz perioda kada je živio u domovini. Njegova
antisistemska dijagonala ide od Ondule iz "Ljubavi jedne plavuše",
koja nastoji da razbije mali, ali vječni provincijski stereotip o plavušama, a
nastavlja se preko Larija i Lin (Svalačenje), roditelja koji tragajući za
odbjeglom kćerkom ponovo postaju djeca.
"Emotivna pruga" zavija
dalje na Marfijevo drustvo u (navodnoj) ludari iz koje "realni
svijet" tek izgleda kao prava ludnica (Let iznad kukavičijeg gnijezda);
Ideološki individualizam vječnog buntovnika nastavlja
se neravnopravnom borbom smrtnika i genija u
"Amadeusu", da bi (neočekivani) rasplet dobio u
ironičnom "pamfletu" o tome gdje prestaju granice
"ljudskih prava" (Narod protiv Larija Flinta)...
Forman svoje likove vodi na daljinski . On saučestvuje
u njihovim fobijama i smjerno gradi zid u koji
se njegovi junaci zabijaju u punoj brzini.
Sarkastičan kada opisuje bol (Salijerijevo obraćanje kolegama u
"ludari": "Radujte se prosjecni......), a nježan kada ih
emocionalno ogoli (Svlačenje). Ovaj Čeh je pesimista koji se nada najboljem.
Formanovi strahovi podsjecaju na "poglavicu" koji milosrdno ubija
Marfija (Let...) a onda bježi u noć kao žrtva i ubica,
istovremeno. Salijeri iz „Amadeusa“ tek je cinična opomena da čovjek, ipak, ne odlučuje
o svojoj sudbini. On je suprotstavljen geniju i, samim tim,
simpatičan Formanu.
Zapravo, maksimalno koristeći dar za ironiju, Forman svjesno ostavlja
utisak da je njegov film o onome po kome je nazvan - Amadeusu. Ni govora! Šta ima da se pravi film o geniju? On je Božije djelo. Čak i kada ga sahrane u masovnu
grobnicu - genije ce preživjeti.
Zato je Salijeriju autor dao privilegiju da bude zaslužan za stvaranje
Mocartovog "Rekvijema". Salijeri ne dozvoljava geniju da umre (kao da
je to moguće!) dok ne zavrsi svoju testamentranu ariju.
On svog neprijatelja tako čini besmrtnim. Nemoćan pred sistemom (ovaj put
genijem), Salijeri postaje njegov pomagač. Mora da se pesimista u Čehu
dobro zabavljao dok je pravio ovaj film.
"FANTOM SLOBODE" I
"FANTOM-F16"
U "Leriju Flintu" Forman "udarenog" marginalca, u
najciničnijem finalu nekog svog filma, smješta u establišment protiv kog se Lari
prethodno borio pornografijom, u najljepšem smislu te riječi, na život i smrt.
Zamor od sudbine gubitnika? Prije ce biti da se radi o shvatanju da moć više
nije u sistemima i posebnim autoritetima već u marketingu i medijima. A to već
nije svijet koji emocionalisti poput Formana razumiju i prihvataju.
Sjajni "Leri Flint" nije slučajno prećutan unutar
američkog i zapadnog filmskog establišmenta, onako kako su Miloševi rani
filmovi /Ljubav jedne plavuše, Gori moja gospođice i Crni Petar/ znali biti
skrajnuti u sovjetskoj Češkoslovačkoj.
Praveći emotivni ep o marginalcu koji sirovom (prvenstveno verbalnom)
pornografijom udara na licemjerne tabue društva, Forman zapravo ismijava (radi
se o devedesetim godinama prošlog vijeka) imperijalnu histeriju, koja će koju
godinu kasnije "ljudska prava" istresti u vidu
krstarećih projektila na sve što nije dovoljno pognulo glavu.
Jednostavnije rečeno - čuveni 1. amandman ustava SAD širom svijeta
razdijeliće fantomi (ali ne Bunjelovi "fantomi slobode") već
oni sa harizmatičnim azvima "F-16" itd. Za to vrijeme, Forman sjedi u mraku biskopa i povremeno obriše
/tamne/ naočare ako mu se zamagle od proročkih suza.
Miloš Forman ima romanticno ime, kao što su to (u suštini) i njegovi
filmovi. Srbi imaju „crnog Đorđa“. A Česi, zahvaljujući
Formanu, „Crnog
Petra“.
ANKSIOZNI SATIR
Mihalkov, s druge strane, svoje likove "drži pod ruku".
Prisan do patetike. Bez namjere da sakrije svoju ljubav prema Gombi (Urga),
Kotovu (Varljivo sunce), Uljanovu i njegovoj ženi (Bez svjedoka), Oblomovu....
Ovaj (pre)emotivni Rus obozava paradoks kao metaforu za svijet koji slika.
Gomba, koji se sa televizorom vraća u svoju pustaru, sanja ritualni
(televizijski!) napad Dzingis Kana?!. Sta tek reći za fizičko i mentalno
urnisanje generala Kotova nakon izlaska njegove kćerke iz automobila KGB-a. Taj
zacereni uzas na njegovom licu izgleda kao naticanje glave na raspamećenu
siluetu u Munkovom "Kriku".
Mihalkov svoje junake stalno drzi pred uključenim mikrofonom, nastoji da im
sugeriše emociju, da od njih načini svoje saučesnike u stalnoj emotivnoj zavjeri
kojoj ih izlaže. Zato je igranje u sopstvenim filmovima prosto imperativ za
Nikitu Sergejeviča.
Brlijantni emotivni stripitiz u filmu "Bez svjedoka", kamernom
obračunu "čovjeka od mramora" sa (boljim) dijelom svoje ličnosti na
momente je komičan, a na momente potresan zapis o destrukciji čovjeka koga je
slomila želja da bude dio sistema.
"Heroj" koji je ostavio ženu (koju obožava) zarad probitačne politicke ženidbe u samo jednoj noći povratka u realni život završava kao anksiozni satir
koji moli svoju partnericu da ga ne pušta iz zamračene sobe i da ne otvara
vrata pred ljudima iz svijeta od kog bježi.
Mihalkov u brilijantnoj, na momente
grotesknoj, analizi savremenog ruskog društva u filmu "12"
prebacuje kameru i teziste na sistem (porotu kao odlucuje u ime drustva). Ovaj
cinični i subverzivni potez čovjeka koji pripada porodici koja je vječni simbol
sovjetizma (otac visoki funkcioner i pisac sovjetske himne, brat Končalovski
disident od porodičnog stabla) zapravo je lajt motiv svih filmova ruskog Klinta
Istvuda.
VOĐA I(LI) SUNCE
Parama establišmenta on je napravio filmski mozaik biografija koje se bore
na život i smrt protiv svake vrste sistema - od carske, preko ujgurske do
sovjetske. Mihalkov je najneobičniji patriota, jer govori o suzama u svijetu
lažnog smijeha (Varljivo sunce).
Koristeći scenario koji u svojoj zaokruženoj jednostavnosti podsjeća na Čehova,
u tom filmu sin sovjetskog visokog aparatčika dokazuje da Bog ne bira kome daje
talenat.
Nikita Sergejevič suvereno i
subverzivno vlada "oblomovštinom", majstorski gurajući prst u oko
okoštalog nadrikomunističkog establišmenta ekranizacijom romana
"Oblomov" Ivana Gončarova, koji govori o potresnoj propasti talenta i
života usljed ljenosti duha.
Njegovi likovi su u stalnom klinču
sa okolinom kojoj pripadaju, čak i kad su eklatantni predstavnici onoga
protiv čega se bore. Taj paradoks u kome su isti ljudi
u nekim vremenima (cinici bi rekli da su ta vremena stalna) i društvima i dželati
i žrtve i đavoli i anđeli osnovni je estetski osjećaj čovjeka koji je Rus u
duši, a Sovjet u doživljaju svijeta.
Ništa nije onako kako izgleda,
a ljudi ponajmanje. Otuda nekada jače grije vođa, a nekada sunce.
Otuda i berberin spokojnije živi u Sibiru nego u Moskvi. Biti Mihalkov
znači biti Karamazov - ponekad duhovni Ivan, ponekad mužik Dimitrij.
A najčešće bludni i /kontroverzni/ otac.
SIMBOLI NESTALOG SVIJETA
Ko ne voli literaturu neće razumjeti
ništa od onoga što su snimili Miloš i Nikita. S druge strane, ti filmovi su
estetski i istorijski simboli jednog nestalog svijeta.
Ono što ih čini vječno aktuelnim
jeste kreativna moć da emociju brzo i efikasno ubace u čovjeka, efikasnije čak
i od antibiotika, i da istrajavaju u istini koja je sahranila sve ideologije -
da čovjek i sistem ne mogu zajedno. Čak ni u fikciji.
Forman i Mihalkov predstavnici
su najljepseg doba filma, smještenog između dva ideološka i vojna bloka, između
straha i nade, između “djece cvijeća” i “žena u crnom”, između seksualnih
i obojenih revolucija , između svijeta koji je umro u lažnoj nadi i onoga koji
dolazi u mesijanskoj laži.
Literatura ima beletristiku, kao lijepu
književnost, a kinematografija dva bliznaca po osjećaju poetike, koji su
slučajno radili u istom vijeku, ali su namjerno Sloveni.
SKARAMUŠ
