четвртак, 12. август 2010.

OSTRVO SPASA


Ovog leta sam išao da "čupam korenje". Prošlo je čitavih petnaest godina od moje poslednje posete Grčkoj. Najveći uzrok tome bile su kriza i besparica, kao i problemi sa vizama. Sada je malo lakše. Ukinuli su nam vize, a i ušteka se neki evrić u toku godine. Svoju nomadsku-hobo groznicu, inspiracija Jorgoslovlja i ja, lečili smo na "ostrvu spasa" čija je svetlost neopisivo oštra, a ipak meka. U pitanju je ostrvo na kojem je svoje utočište u selu Kalami pronašao i veliki engleski pisac Lorens Darel. Krf-Kérkyra-Corfu koji "kao velika kurtizana, kakva jeste, vodi putnika u ljupke doline u unutrašnjosti, pokrivene debelim sagom divljeg cveća i prošarane starim, kvrgavim ali krepkim, srebrnastim maslinama" (kako veli Darel).

No, dalje nemam nameru da vam pričam o čarima ostrva i letovanju, niti želim da upadnem u klopku turističkog proseravanja o noćnom životu, hrani, zezanju. Takođe ne želim da se podsmevam pijanim, gojaznim i tetoviranim Englezima, razularenim Žabarima, dosadnim Skandinavcima i pokondirenim NovoSrbima. Ovde želim da skinem kapu jednoj stranici srpske istorije iz najdubljeg poštovanja prema žrtvama najtragičnijeg stradanja u nacionalnoj istoriji, i izrazim svoje divljenje prema njihovoj hrabrosti i časti.



Posle posete Srpskoj kući, koja se nalazi u starom delu grada Krfa, u jednoj maloj i lepoj ulici, bio sam pod jakim utiskom danima. Naprosto, mislim da te fotografije ne mogu nikoga ostaviti ravnodušnim, čak ni strance koji se prvi put upozanju sa ovom stranom srpske istorije, a pogotovu potomke ljudi koji su svoje kosti ostavili na dnu Jonskog mora. Bio sam ponosan što je moj pradeda Dimitrios, baš na Krfu, lečio srpske vojnike. Možda je među njima bio i pradeda moje žene, kao i pradeda, deda ili otac mnogih među vama. Prvi svetski rat je bio najtragičniji po dalji prosperitet Srbije. Izginulo je skoro sve što je u tom trenutku vredelo.



28. januara 1916.godine francuska vlada je odlučila da njena mornarica odloži sve druge transporte dok iz Albanije ne bude izvučena srpska vojska. Od toga dana saveznički brodovi su počeli ubrzano prevoženje. Do 15. februara prevezeno je na grčko ostrvo Krf 135.000 ljudi i u Bizertu oko 10.000 ljudi. Prvo iskrcavanje na Krfu, 'Ostrvu spasa' kako su ga prozvali Srbi, bilo je u pristaništu u Guviji (Govino), šest kilometara severno od grada Krfa. Do aprila se na Krfu prikupilo 151.828 vojnika i civila. Materijalne troškove opremanja i izdržavanja srpske vojske preuzele su Francuska i Velika Britanija.



Prvi dani na Krfu su bili užasni za Srbe. Saveznici nisu imali dovoljno vremena da se pripreme za adekvatan prihvat tako velikog broja ljudi. Nije bilo dovoljno hrane, odeće, ogreva i šatorske opreme, pa su vojnici, izmučeni od napornog marša, masovno umirali. Ni vremenske prilike nisu bile naklonjene srpskim vojnicima jer je kiša neprekidno padala danima. Premorena i izmučena vojska je pod vedrim nebom, bez šatora i zaklona sedam dana teško podnosila ledenu kišu. Na ostrvu Vido su iskrcavani najteži ranjenici i bolesnici i to su uglavnom bili najmlađi koje je povlačenje najviše pogodilo Od 23. januara do 23. marta 1916 umrlo je 4.847 ljudi. Malo ostrvo Vido kod Krfa, koje je bilo organizovano kao bolnica, je pretvoreno u "ostrvo smrti", a more oko njega u "plavu grobnicu". Bez mogućnosti sahrane, oko 5.400 umrlih je spušteno u more. Iz pijeteta i poštovanja prema umrlim srpskim vojnicima, grčki ribari narednih 50 godina nisu izlovljavali ribu u tom području.

Prošlo je od tada mnogo godina. Prvi svetski rat je u Srbiji i njenom obrazovnom sistemu i dalje u senci drugog svetskog rata. Možda je to posledica dugogodišnjeg robovanja državotvornom lešu SFRJ (što bi rekao mudri bloger Mare). Vreme je upoznati klince iz dvorišta sa ovakvim pričama. Biće bolji kad porastu...

4 коментара:

  1. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши
  2. Kad sledeći put budete na Krfu, posetite i Herkulanum, dvorac princeze Sisi - tamo je bila srpska bolnica za najteže ranjenike.
    A te materijalne troškove koje su preuzele Francuska i Britanija, pogotovo ove francuske, sve smo otplatili: pertle su bile poslednje od sitnica koje smo konačno isplatili 1965, a poslednja rata za ozbiljne stvari bila je za neke polovne topove, 1972. godine. Britanci su jedan deo novca za lečenje "oprostili", ali su zato povoljno dobili koncesiju na rudnike u Boru. Istorijska istina koja se ne uči u školama.
    Mislim da u Srbiji nema kuće iz koje makar neko nije pregazio Albaniju i obreo se na Krfu. Klinci samo treba da prouče rodoslov. Moj deda sa preko metar i devedeset visine težio je samo 42 kg kad su posle albanske golgote dospeli na Ostrvo spasa. Među njegovim saborcima bilo je i dece od 16 godina, kao i trećepozivaca, pored regularne vojske iz prvog i drugog poziva.

    ОдговориИзбриши
  3. Pozdrav Miljo! Posetili smo dvorac Ahileon, austrougarske princeze Sisi. Što se tiče ovih otplata Francuzima i Englezima, to nisam znao. Mislim da u školi nismo naučili nijednu istorijsku istinu vezanu za naše podneblje.

    ОдговориИзбриши
  4. Pre tri godine sam bila, s tim da dana kada smo išli na plavu grobnicu, bejaše sve zatvoreno. Ali utisak (bez obzira što nije moglo da se uđe), je bio prejak. Kad sam stajala pored one ploče, i gledala ono parče tirkiznog mora gde su im pobacali kosti gledajući razbaškarene engleze kako se tu brčkaju, ne beše mi dobro.
    Ali ono crvenilo "borovine" i zemlje je i više nego jak simbol.

    ОдговориИзбриши