понедељак, 3. јануар 2011.

"The Lovely Bones" Peter Jackson (2009)


Jednog dana, kroz tri-četiri decenije, kada se teoretičari filma budu bavili poslednjom dekadom XX veka i prvom dekadom XXI veka, sasvim sigurno će najvećim perfekcionistima i najmaštovitijim filmskim genijima tog perioda označiti Tima Burtona i Petera Jacksona. Obojica ispadaju iz kalupa koji nameće industrija, ali se s druge strane veoma dobro snalaze u borbi sa producentima i kamčenjem para za nove filmove. Ruku na srce, mnogo veći kredit ima komercijalniji Jackson, zahvaljujući trilogiji "The Lord Of The Rings", za razliku od kreativnog frika Burtona, ali kada pogledate ranije radove Petera Jacksona (Bad Taste, Meet the Feebles, Heavenly Creatures, Forgotten Silver) shvatite da je u pitanju jedan od najznačajnijih filmskih autora našeg vremena, čija frikovska posebnost može da se meri sa Burtonovim svetom. Sve to govorim kao neko ko nije pasionirani fan "The Lord Of The Rings", već samo jedan od onih običnih smrtnika kojima se dopao film. Takođe, nikada nisam filmove Pitera Jacksona koje je snimio posle toga, upoređivao sa popularnom trilogijom. Možda mi se zbog toga dopao "King Kong" prema kojem kritika nije bila blagonaklona, i možda sam zbog toga bio oduševljen triler/misterijom "The Lovely Bones" čija vizuelnost i ekspresija imponuju svakom filmofilu koji uživa u mračnim bioskopskim dvoranama, ili ušuškanom kućnom kutku u kojem gleda najbolje i najgore filmove na svetu. Smatram da su kritičari previše oštri prema Jacksonu, nekad sa razlogom ali najčešće bez razloga. Kladim se, da je neki anonimus snimio "The Lovely Bones" verovatno bi ga proglasili genijem i novom nadom kinematografije, ali s obzirom da je ovog puta u pitanju bio Jackson koji je snimio vanserijski "The Lord Of The Rings", kritika je ovaj film proglasila osrednjim, dosadnim i previše "tripoznim". Ništa od toga nije tačno, bar što se mene tiče. "The Lovely Bones" je odličan film , a vreme će pokazati koliko zapravo vredi. Čuveni pisac Džon Fante je iz razloga pokopavanja svojih romana od strane književnih kritičara jednom prilikom rekao da ne piše za savremenike, već za potomstvo. Bio je u pravu. Danas svi znaju ko je Džon Fante, a njegovim kritičarima ne znamo imena. Kometaisti (umetnički pokret iz devedesetih koji je spojio dadaistički i montipajtonovski pogled na svet) su bili u pravu kada su u svom proglasu obznanili: "kino operatere oslovljavamo sa čiko, a kritičare sa govno."

"The Lovely Bones" su snimljene po romanu američke spisateljice Alice Sebold. U pitanju je psihološki triler sa elementima fantazije koji prati naracija ubijene četrnaestogodišnje devojčice (Saoirse Ronan), žrtve manijaka pedofila kojeg tumači fenomenalni Stanley Tucci. Celi film odiše napetošću iako zapravo nema nekih skrivenih činjenica, no reditelj nas sve vreme drži u neizvesnosti sa pitanjem "Šta će se dalje dogoditi?" Glumačke bravure Marka Wahlberga i Rachel Weisz (roditelji ubijene devojčice) i Susan Sarandon (baka ubijene devojlice) su više nego odlične, a posebno bih istakao Marka Wahlberga koji je posle filma Boogie Nights, još jednom pokazao da je glumac koji može puno toga da pokaže. Takozvani "tripozni" momenti, na koje ukazuje razmažena i neinteligentna publika, odnose se na šetanje duše ubijene Suzie Q koja sve vreme navodi svoje bližnje da otkriju ubicu. Ona se zapravo nalazi u međuprostoru između ovog i onog sveta gde joj se povremeno ukazuju druge žrtve koje je ubio isti čovek. Jackson je kao vrsni filmski erudita stvari postavio tako da priču priča mrtva devojčica čime se odužio Billy Wilderu referencom na remek delo "Sunset Blvd" u kojem je narator mrtvi Joe Gillis (William Holden).

Osim toga, film u kojem možete čuti "Song To The Siren", pesmu koju je napisao Tim Buckley, ali ovoga puta u izvedbi This Mortal Coil, ukazuje da je Jackson pored svega reditelj koji drži do sofisticiarnog muzičkog ukusa i koji ume da odabere pravu numeru za određenu scenu. Nužno je da filmski reditelj ima sposobnost i talenat da oseti muziku, jer je harmonija jednog muzičkog dela i ritam jedne pesme identičan i merljiv sa harmonijom i ritmom koji se provlači kroz jedno filmsko delo, u suprotnom nemuzikalan reditelj nikada ne može postati veliki. 



Нема коментара:

Постави коментар